MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

OTVORENI RAZGOVOR O PRAVOSLAVNIM FILMSKIM FESTIVALIMA



Razgovor sa predsednikom filmskog festivala “Susret” monahinjim Sofijom (Išćenko)

Od 16. do 21. februara 2009. godine u gradovima Obninsk, Kaluga i Borovsk održaće se IV medjunarodni Sretenjski pravoslavni filmski festival “Susret”. U okviru filmskog festivala, pored prikazivanja filmova, biće predstavljene i foto-izložbe “Likovi slovenki” i “Patrijah Aleksej II i ruska omladina”, a biće održana i sekcija “Bogoslovlje u umetničkim delima”, kao i diskusije posvećene problemima savremene kulture, pa tako i aktuelnih kao što je “Uloga i odgovornost režisera u sudbini dece-glumaca”. Festival se organizuje već četvrti put, ali ovaj je poseban jer je posvećen sećanju na Patrijarha Moskovskog i cele Rusije Alekseja II.

O predstojećem filmskom festivalu, o suštini i zadacima pravoslavnog kinematografa, o problemima festivalskog pokreta razgovarali smo sa predsednikom festivala “Susret” monahinjom Sofijom (Išćenko).

- Mati Sofija, današnji festival je posvećen sećanju na Svjatijejšeg Alekseja II. Kakvu ulogu je Patrijarh Aleksej odigrao u razvoju pravoslavne kinematografije?

- Mislim da je upokojeni Patrijarh Aleksej II uneo ogroman napredak ne toliko u razvoju kinematografije, koliko u rastu drveća pravoslavne vere preko platoa bezbožnosti asfaltiranim od strane sovjetske vlasti. On je bio prvi medju drugima koji je pomogao svima nama, zahvaljujući svojoj duhovnosti, prefinjenosti, delikatnosti da uzvisi lik pravoslavnog hrišćanina u savremenom sekularnom svetu. Patrijarh je na sopstvenom primeru pokazivao šta znači biti istinski pravoslavan čovek. Prestalo se sa užasavanjem od vernika,a na njih je počelo da se gleda sa pažnjom i uvažavanjem. Mnoge pravoslavne je čak i svet počeo da smatra solju zemlje. A to nije moglo a da se ne odrazi na sve vidove umetnosti: na književnost, ikonopisanje pa tako i na kinematografiju. Naravno danas nema mnogo dostojnih religioznih filmova. Ali prema interesovanju pubilke prema takvim trakama kao što je “Ostrvo”, a takodje i dokumentarnim filmovima o Pravoslavlju, koji su se pojavili poslednjih pet-sedam godina, može se reći to da ne samo vernici očekuju takve filmove već i svetski gledaoci zahtevaju takvu tematiku. I lik Svjatijejšeg Patrijarha Alekseja II je u tome odigrao možda čak ključnu ulogu.

- Čak štaviše, Aleksej II je dao blagoslov za prikazivanje “Ostrva”.

- Pored toga režiser tog filma Pavle Lungin nagradjen je crkvenom nagradom za napredak u razvoju pravoslavne umetnosti. Neka taj film ima i neke nesavršenosti, ali je jedan od prvih pokazao lik pravoslavnog hrišćanina u savremenom svetu, lik koji je postao neobično privlačan za mnoge svetske ljude. Oni su odjednom uvideli zadivljujuću lepotu Pravoslavlja, pravoslavnog način života, moralnih ideala – a to je ono što današnjem društvu toliko nedostaje.

- Svojevremeno sam se dosta začudio kada sam saznao da je Patrijarh Aleksej čak slušao mladalačku muziku, da bi bolje razumeo mladu generaciju.

- Ja o tome nisam čula, ali znam iz štampe, da je Patrijarh Aleksej voleo klasičnu muziku. Možda je on slušao i muziku drugih pravaca kao istraživač, pokušavajući da shvati čime živi savremeni čovek. Čak štaviše, to je dokaz njegovog antisnobizma. Snob, koji sebe smatra nosiocem više intelektualnosti i istančanih ukusa, rasudjuje ovako: ako mi se nešto ne svidja, onda ja to sve poričem. Ovde uvidjamo ne odricanje drugačijeg mišljenja, već želju da se nešto razume. Kao što je poznato, težnja da se shvati drugi je jedna od strana ljubavi. Samo onaj koji voli može da se udubi u drugog čoveka čak i ako ti se čini da on nije takav kao ti.

- Mati Sofija, vi imate veliko iskustvo u organizovanju medjunarodnih kinofestivala, tako da vas s pravom možemo nazvati kinovodjom. Nabrojte molim vas dobre filmove koji su snimljeni u poslednje vreme. Šta biste preporučili da se pogleda i zašto?

- Htela bih da razdvojim pojmove “dobar” i “religiozan” film. Po mom mišljenju dobar film može da bude hrišćanski iako nije pravoslavan. Dobrota je veoma uopšten pojam. Dobrota je pre pravda ali ne istina. U sovjetsko vreme se prikazivalo mnogo dobrih filmova, oni su bili dobri ali ne i religiozni. Iako je možda hrišćanski moral bio založen u njima u nekom stepenu. Ali ako govorimo o pravoslavnom filmu onda je on pre svega – religiozan. A takav film se sastoji iz tri komponente. Prva je – hristocentričnost, vektor koji vodi na Nebo. Heroji treba da vide i shvate smisao odigravanih situacija ne samo u svetlosti ovoga sveta, već i večnom životu, s tačke Jevandjelja. Pritom nije obavezno da citiraju svete Oce, ali glavni i sporedni likovi treba u podtekstu, a možda i direktno da razmatraju dogadjaje koji nam se dešavaju u svetlosti jevandjelske istine. To je obavezan uslov religioznog filma. Druga je – hrišćanska etika. Ali nju treba razmatrati mnogo šire nego što je to danas prihvaćeno. Ona se sastoji iz dva dela: Starog Zaveta – deset zapovesti i Novog Zaveta – devet zapovesti blaženstava. Te zapovesti i predstavljaju hrišćansku etiku. I ako se heroji nalaze samo u okvirima pet starozavetnih zapovesti – ne ubi, ne ukradi, ne čini preljubu …- onda su oni još “stari”, iako su već hrišćani. U sovjetsko vreme je bilo mnogo dobrih filmova, ali su oni svi bili snimljeni u najboljem slučaju na osnovu pet starozavetnih zapovesti. I poslednja je – hrišćanska estetika. Znači tri komponente su: hristocentričnost ili teocentričnost (Bog u centru), hrišćanska etika i hrišćanska estetika, koja takodje ima svoje komponente, načine, simbole. I ako te tri komponente nema u filmu, onda on nije religiozan. Film može da bude ateistički ali dobar jer u njemu recimo nema direktne agresije. Ili će biti dobro prikrivena.

Vraćajući se na vaše pitanje: koje dušekorisne filmove bih preporučila za gledanje – odličan igrani film Konstantina Odegova “Naslednici”, “Portret slikareve žene”(režisera V. Zolotuha I G. Leontjeva) – veoma dubok dokumentarni film, koji je toliko višeslojan da ga treba tri puta pogledati da bi se sve razumelo. Potom “Kristalni dečak” (režija A.Tjapov) – je veličanstveni film. Dobar dokumentarni film je “Nebeski vojnik” o Konstantinu Vasiljevu. Odličan je i film režisera V.Kiba “Počajev”, to je dokumentarni film o Počajevskoj lavri. Pri čemu će taj film biti interesantan kako ocrkovljenim ljudima, tako i svetskim, koji žele da se upoznaju sa istorijom svoje zemlje i njenim svetinjama. Odličan je film “Čertogon” (režija A.Železnjakov) po scenariju N.Leskova. Mogu se navesti i drugi filmovi.

- A film “Naslednici” – je novi film?

- Da, novi, nedavno su ga snimili i poslali nam na festival. Širi auditorijum ga još nije video. U dve reči ću ispričati o filmu: prikazuje se život dečaka u porodici alkoholičara. Oni žive na Severu, u malom selu. To je 2007-2008. godina. U toj pustari se skoro svi opijaju, pa čak i domaći medved, koji ide po selu i kome dnevno daju nekoliko flaša “ognjene vode”. Medved se opija i počinje da svira na balalajki, kao pijani muškarac … Dečak, glavni junak, uči u 9. ili 10. razredu; da bi imao šta da jede i obuče, očevi prijatelji mu daju ribu. On negde putuje da je prodaje, i živi od te skormne kopejke. Na jednom od tih putovanja upoznaje se sa lopovom. To je mladić, koji je već “odsedeo” rok u zatvoru. On ili krade ili dobija stvari na kartama i daje ih dečaku da ih prodaje. I tako mu jednom daje dugme sa carskog mundira, govoreći: “Ja ne znam koliko ona košta, ali ti idi i cenjkaj se”. I dečak odlazi kod jednog čoveka, drugog … Na kraju susreće sveštenika kome takodje predlaže da kupi carsko dugme. Sveštenik mu odgovara: “Pošto je carsko pripada svetitelju. Ne treba ga prodavati, jer će biti kod onoga kome je potrebno”. A dečak ne zna ni za revoluciju, ni zbog čega se car i cela njegova porodica poštuju kao sveti. I sveštenik mu daje knjižicu o carskim mučenicima. I tako priča počinje od dugmeta, a završava se time što dečak dolazi u crkvu i ocrkovljuje se. On doživljava mnogo dogodovština, ali ja neću da pričam o njima jer neće biti interesantno. To je veoma dobar dugometražni igrani film namenjen kako omladini tako i odraslima koji nas podseća da smo carski naslednici, prema Svetom Pismu.

- Mati, vi već duže vremena razmišljate o pojmu “pravoslavni bioskop”. Da li ste uspeli da spoznate šta je to?

- Da. To o čemu sam ranije govorila i jeste duboko iznešen pojam o pravoslavnoj kinematografiji i njenim kriterijumima. Ali ja sam više sklona ka nazivu “religiozna kinematografija”. Pri čemu je taj termin primenljiv na sve konfesije. Nedavno sam bila na medjunarodnom festivalu u Rimu i videla muslimanske, jevrejske i budističke filmove. Sam festival se zvao “Religija danas” i posvećen je tome kako verujući ljudi zamišljaju današnji svet. I te tri komponente – teocentričnost, religiozna etika i religiozna estetika su kao kriterijumi primenljivi apsolutno za svaku religioznu kinematografiju.

- Objasnite mi molim vas detaljnije kako vi shvatate religioznu etiku i religioznu estetiku.

- Ponavljam: pravoslavna etika se sastoji iz dve komponente – od deset zapovesti Starog Zaveta i novozavetnih zapovesti blaženstava, koje je Hristos dao u Svojoj propovedi na Gori. A hrišćanska estetika je kod nas ugradjena uglavnom u ikonografiji. Na primer princip koji propisuje da se ne pokazuje obnaženo telo pošto je ono – instrument za duhovni život. Ako govorimo o čovekovom izgledu onda lice, oči, mimika, uzdržani gest mogu više da kažu negoli neke neprirodne poze, uzvici itd. Odeća treba da bude po kanonima na osnovu hrišćanske tradicije. Ako govorimo o hrišćanstvu u Rusiji, ona kod čoveka suprotnog pola nije izazivala bludne težnje. Odeća može da bude lepa i čak treba da bude što savršenija. Kao što Duh stvara sebi formu, tako i odeća izražava čovekovo unutrašnje nastrojenje. Odežda hrišana treba da bude celomudrena, jer oni koji teže celomudrenosti će se i oblačiti u odgovarajuću odeću. I to ne treba obavezno da bude duga suknja, bezoblična bluza. Uopšte ne. Haljina treba da bude veoma skladna, ali da ne sablažnjava bližnje. I nije uzalud u svim religijama ženina glava pokrivena jer neprirodna firzura može da odvuče od glavnog – čovekove duše. Spoljašnja postavka u kojoj se čovek nalazi treba da bude svetlih tonova.

I ako govorimo o svetu, on je ikonografski: sve kako je na Nebu, tako je i na zemlji. Samo danas čovek nažalost ne procenjuje tu ikonografičnost sveta u dovoljnom stepenu. On treba da radi na njoj i da je usavršava, kao što je Adam bio prizvan da čuva i usavršava raj. Ali čovek svojom delatnošću faktički snižava nivo njenog savršenstva. I pored svega, unutrašnji pokreti individue ka lepoti, čak i kada je nepravilno razume predstavljaju rezultat delovanja njegovog dubokog sećanja na izgubljeni raj. Čovek ovde teži da stvori čak i mali odblesak lepote i veličanstvenosti raja. I zato sredina u kojoj se ljudi nalaze, predmeti koje biraju ili prave za svoje okruženje, stvari, nameštaj, samo mesto stanovanja – treba da budu u saglasnosti sa pravoslavnim etičkim kanonima. Ako je naš dom – mala Crkva, onda on treba da ima odredjenu arhitekturu, odredjeni interijer. U kuči treba da bude kao u crkvi, obavezno čisto i prijatnog mirisa; u hrišćanskoj kući treba da postoje ikone, pa tako i u kuhinji pred kojima se treba moliti pre jela. To jest estetika hrišćanskog doma treba da bude odgovarajuća.

Ako govorimo o kinematografiji, hrišćanska etika je neophodna ne samo u sadržaju religioznog filma, već i u odnosu autora prema svome delu. Režiser, scenarista, glumci treba da shvate važnu stvar: mi možemo da imamo svoje mišljenje, Gospod nam je dao slobodu i mogućnost da govorimo o svetu tako kako ga zamišljamo; ali svoja rasudjivanja treba proveravati u odnosu na Gospoda. Jer je u Pismu razradjen svaki trenutak ljudskog života. Kada u nešto sumnjamo onda nam kažu: pogledaj u Jevandjelju. Nema nijednog dogadjaja u našem svakodnevnom životu koji se ne može razmotriti s tačke gledišta Svetog Pisma. A kada čovek snima film onda često gordo izjavljuje: ja tako mislim. Naravno, ti imaš pravo tako da rasudjuješ, medjutim svoje «ja mislim» treba sve vreme proveravati sa Jevandjeljem.

- Od nekih mirjana i čak i sveštenika se moglo čuti: «Zbog čega su uopšte potrebni pravoslavni filmski festivali, kakva je korist od njih?». Kako se izrazio jedan sveštenik, s tačke gledišta katehizacije, festival je kao – «fire work»: snažno se rasprši i potom gasi. Šta bi vi mogli na to da kažete?

- Ja se ne bih složila sa tim sveštenikom da je festival samo «fire work». Festival je pre svega snažno goreća baklja, koja treba da osvetli put. Čemu? Na filmskom festivalu postoji neka svojevrsna cenzura. U Rusiji nema cenzure a festivalski komitet je u suštini cenzor. Nedavno sam gledala katalog kinofestivala «Radonjež», i veoma mi se svidelo što su organizatori uključili u njega rubriku «kinematografski festival Radonjež preporučuje», objavivši spisak najboljih filmova sa prethodnog festivala. To su već filmovi koje su odobrili sveštenstvo, režiseri, pravoslavni specijalisti iz oblasti kinematografije, i sada ljudi već mogu da ih gledaju na svoju duševnu korist. I još nešto. Često se može čuti: zašto se naši festivalski filmovi ne prikazuju na televiziji? A mene to ne bi previše radovalo jer bi ga prikalazali jednom i to verovatno uveče, a sledeći put u najboljem slučaju jednom u pet godina bi ga reprizirali. Smatram da je tiraž mnogo bolji. Danas skoro u svakoj kući, u svakoj nedeljnoj školi, duhovno-prosvetiteljskom centru, praktično u svim školama i na fakultetima postoje videomagnetofoni. I pred nama je zadatak da povećamo narezivanje na diskovima onih filmova koji su pobedili na kinematografskim festivalima. Mi ne želimo da navodjavamo pijacu ratnim filmovima, kojima su preplavljene sva trgovačka mesta u svakom gradu, već dostojnim, pravoslavnim moralnim filmovima, koji seju u ljudskim dušama razumno, dobro, večno.

Zbog čega su još potrebni festivali? Pravoslavni režiseri moraju negde da prikažu svoj film, jer se ne bave tiražima, već su – autori. Na primer, neko pravi autobuse a neko ih koristi. U tom smislu festival je svojevrsna eksploataciona baza, gde se razmatra i cenzuriše produkcija koja se pravi u Rusiji i van njenih prostora jer je naš festival medjunarodni. Dalje mi distribuiramo najbolje festivalske filmove odgovarajući za tu produkciju koju festival preporučuje. Slične mere su potrebne upravo radi razvoja religiozne kinematografske umetnosti u savremenim uslovima. Mi danas nemamo drugi način za cenzuru već samo festivale. Uobičajena pojava je da festival preuzima na sebe funkcije cenzurnog komiteta.

Nedavno su mi na konkurs poslali dva dugometražna filma: “Lestvica svetog kneza Vladimira” i “Sveta kneginja Olga”. To se ne sme gledati – tako je prljavo! Ja nisam mogla da odgledam do kraja, gledala sam samo 35 minuta: I to je pravo paganstvo, paganstvo, paganstvo …sa ubistvima i slično. I to je “lestvica” svetog kneza Vladimira?!

- Cilj festivala “Susret” predstavlja proslavljanje tradicionalnog pravoslavnog načina života u savremenim uslovima umetničkim sredstvima. Za koga se u prvom redu organizuju festivali – za verujuće ili neverujuće? Da li se registruje koliko je ljudi poverovalo ili izmenilo svoj život posle festivala?

- Festival se u prvom redu organizuje radi režisera. Kako je već rečeno treba stvarati autorske platoe, gde bi oni mogli da prikažu filmove koje su napravili. Jer danas mnogi talentovani autori sede po svojim studijima i laboratorijama, i njihove filmove niko ne vidi. Mi im pružamo mogućnost širokog auditorijuma tako da ljudi mogu da se upoznaju sa njihovim stvaralaštvom. To je takodje dobro za gledaoce koji imaju mogućnost da gledaju autorske filmove samo na festivalu. Jer ponekad čak i nepoznati ljudi koji me vide na televiziji zaustavljaju me na ulici i pitaju: “Mati, da li će ove godine biti festival?”. I to je veoma dirljivo, posebno kada ljudi kažu da dolaze pravo s posla kako ne bi propustili nijedan festivalski film. Čitave tri godine su nas gledaoci pitali: a gde se mogu kupiti? I tek sada smo mogli sebi da dozvolimo da tiražiramo filmove. I u medjufestivalskom periodu “Susret” se bavi time što donosi do širokog auditorijuma filmove, koji su prikazani na “prazniku pravoslavne kinematografije”.

A za koga se organizuju festivali? Ne bih počela da delim ljude na verujuće ili neverujuće u odnosu na umetnost. Kada gledamo emisiju “Vreme” ne postavljamo sebi pitanje: da li je to emisija za verujuće ili neverujuće? To je informativna emisija za sve. Ne želim da stvaram “festivalski geto”: pravoslavni kinematografski festival je samo za verujuće. Istina je da postoje filmovi koji više zainteresuju ocrkovljenog čoveka. Ali postoje i filmovi koji će biti interesantni i čoveku druge konfesije, ako više govore o socijalnim problemima. Druga je stvar što mi razmatramo socijalni aspekt sa stanovišta hrišćanske etike i estetike. Da, taj problem interesuje sve ljude bez izuzetka. Iako je možda naš festival više za verujuće jer oni ovde mogu da ukrepe svoju veru, videći kako žive i podvizavaju se hrišćani u raznim zemljama sveta. A s druge strane možda su pravoslavni festivali više za neverujuće, jer su putevi Gospodnji neznani. I moguće je da neko ko pogleda dobar religiozni, duhovni film pridje k veri, i da bude spasena ljudska duša. Kako znati, za koga je naš festival? Ja mislim: za sve ljude.

Da li monitorujem? Mislim da se ne može proveriti da li je čovek poverovao ili ne. Čula sam od sveštenika Kirpijana (Jašćenko) da su na Sveto-Tihonovski bogoslovski fakultet došle devojke koje su odgledavši film “Ostrvo” odlučile da podju duhovnim stazama. Da li se može smatrati da ih je taj film priveo k veri? Po mom mišljenju – ne, jer je film stvorio samo emotivno nastrojenje, čovekovu potrebu da se zamisli o religioznom životu. On je na neki način formirao duševno polje. A da li će na njemu porasti zrno vere i da li će biti plodova? I zbog toga naš festival funkcioniše u dva smera: pokušava da razrilja zemlju duše filmovima socijlanog karaktera i baca semena vere religioznim filmovima. A da li će biti stvorena sredina za njihov rast zavisi od mnogo uslova, i to se ne može upratiti. Mi samo sejemo, a Gospod obradjuje. I zato ne daj Bože da čovek dobije bogoslovsko obrazovanje a ne pridje istinskoj veri.

- Prema podacima ankete sajta “Religija i SMI” kinematografski festival “Susret” je dobio priznanje kao onaj koji najadekvatnije odražava stanje pravoslavne filmske-, tele- i radio produkcije u poredjenju sa drugim kinematografskim forumima. Šta po vašem mišljenju nedostaje “Susretu”?

- Nedostaje joj profesionalno rukovodstvo. I direktor festivala i sekretar, i sastavljač filmskog programa treba da budu profesionalci. Kod nas nažalost nema profesionalaca u oblasti festivalskog pokreta. Uopšteno govoreći mnogi festivali – ne samo pravoslavni, već i svetski – nemaju dobro rukovodstvo. Pratila sam rad festivala “Radonjež”, “Svetlosni angeo”, i vidim njihove probleme ne u nedostatku finansija, već u tome što nemaju profesionalnih menadzera. To su neki slučajni ljudi koji se tu zadržavaju godinu dana. A to treba da bude profesionalno rukovodstvo, čiji sastav se ne menja iz godine u godinu. Rukovodstvo treba da bude objedinjeno jedinstvenim shvatanjem značaja festivala i da zna kako se on razvija, radeći pritom na napretku i zajedničkom mišljenju. Festival je – veliki ozbiljan posao. Dok još nisam bila predsednik festivala “Susret” nisam ni pretpostavljala kakav napor treba uložiti da se okupi sto ljudi na jednom mestu. Stvar čak nije ni u tome što je za to potreban veliki novac. Koga pozvati, kako te ljude spojiti i organizovati – kako je to veliki trud! A sada kada se festival razvija, i napreduje iz godine u godinu, kada je dobio ime zbog čega su se pojavila odredjena očekivanja, prate naš rad ne samo prijatelji. I odmah primećuju tvoje greške.

Nažalost, mi skoro nemamo konstruktivnu kritiku, već je to uglavnom neprekidno kritikovanje. Ja bih čak želela da formiram klub festivalske kritike, gde bi specijalisti iz oblasti kinematografije, okupivši se zajedno davali pluseve i minuseve, ukazivali na nedostatke, a što je najvažnije – savetovali kako da se oni prevazidju. Mislim da se samo slabi boje kritike. Oni nemaju potencijala, i ako im ukažu na nedostatke oni nemaju snage da to izmene. Mi se nimalo ne bojimo kritike čak joj se radujemo. Ali ponavljam ne kritikovanju, već kritici. U toku našeg kinematografskog festivala svake večeri razmatramo kako je prošao dan, šta smo videli itd. Sve vreme pitamo goste: šta vam na našem festivali nedostaje, šta vam se čini lošim. Ljudi nam čak daju neke predloge, posebno sa prvog i drugog festivala, koje smo već uneli u program “Susreta”. Govorili su nam: dobri ste ali kad bi bilo to, to i to …Tako da nije bilo samo primedbi već i predloga.

Čak štaviše, ove godine smo odlučili da u uključimo u program i noćne predstave. Ceo dan gledamo konkursne filmove, a oni se ne mogu razmatrati, a ljudi žele da izaberu filmove. I ima nekoliko filmova koji nisu uzeti na konkurs, ali su najavljeni kao pravoslavni. I njih treba razmotriti: zbog čega su se pokazali nepravoslavnim i nedostojnim našeg konkursnog programa. Uzmimo naprimer film “Blažena”, koji je na 41. medjunarodnom festivalu nezavisne kinematografije “Worldfest” u Hjustonu dobio srebrnu nagradu. Predsednik navedenog festivala je primetio, uručujući nagradu, da je to izuzetan film: “Ako nova ruska konematografija bude predstavljena takvim filmovima, kao Blažena, onda je čeka velika budućnost!”. Zaista dobar film, ali ga mi nismo uzeli: prikazali su bolesnu ženu, koju proglašavaju za svetu. Danas je nastala moda posle “Ostrva” da se snimaju slični filmovi. Pri čemu bih ja taj film napravila malo drugačije, dodala bih svega nekoliko reči ponegde u tekstu o tome da je pradeda junakinje ovog filma krao ili rušio crkve. A u Pismu je rečeno da kazna za greh ide do četvrtog kolena. I ovde su prikazani strašan deda, takav isti otac i luda unuka. Ali nju prikazuju kao Hrista radi jurodivu, tako da ona nije sveta već prosto duševno bolesna. Čak štaviše, jedan pravoslavac mi je dao taj film sa rečima: “Mati evo to je za vas film!”. U okviru “Susreta” film “Blažena” će biti demonstriran van konkursa, sa propratnom diskusijom učesnika festivala.

- Mati, taj festival je već četrvti. Da li vidite napredak ako ga uporedimo sa prvim?

- Da, kao prvo formira se rukovodstvo. Neka njega ne čine profesionalci, ali ljudi iz godine u godinu zadobijaju iskustvo, i na organizacionom planu je postalo lakše. Svako već zna svoj posao. Kao drugo postali smo društveno priznati te je jednostavnije voditi dijalog sa činovnicima. To je veoma važno da bi festival živeo i razvijao se. Pri čemu je način “Susreta” – pozitivan, što takodje ima prednost u razgovoru sa pripadnicima vlasti. I potom počeli smo da se bavimo tiražiranjem festivalskih filmova. To smatram ogromnim napretkom našeg festivala. I drugi kinoforumi to rade, ali najčešće objavljuju jedan-dva diska sa filmom o festivalu i nekoliko video traka koje su recimo dobile gran-pri. Ti diskovi prezentuju festival. To se radi zbog toga da festival ne bude zaboravljen. A mi imamo potpuno drugi cilj – da popunimo kinematograsko tržište Rusije moralnim, religoznim filmovima koji su prošli cenzuru. Na primer objavili smo diskove ne samo za odrasle, već i za decu od 3 do 8-10 godina, a jedan disk smo napravili za omladinu: stavili smo na njega crtane filmove sa sva tri festivala, koji u umetničkoj formi govore o štetnosti pijanstva, a u vidu priče – o smislu života. Objavili smo već pet diskova sa festivalskim filmovima, i trenutno pripremamo šesti. Dobijamo narudzbine iz Vladivostoka, Orenburga, Blagovešćenska, Krasnodara, mnogo kopija filmova uzima Izdavački savet Moskovske Patrijaršije itd.

-Dozvolite mi da citiram mitropolita Klimenta. Vladika je rekao: “Današnjim festivalima u bukvalnom smislu reči je tesno u kalendaru. Sasvim nedavno su u Moskvi održana tri festivala igranog i dokumentarnog filma “Verno srce”, “Radonjež” i “Svetlosni andjeo” …Medjutim s tačke gledišta crkvene misije bilo bi važno koordinirati te inicijative, uspostaviti takav sistem mera, pri kojem organizatori ne bi konkurisali jedni drugima već se uzajamno dopunjavali i obogaćivali svet pravoslavne umetnosti. U protivnom slučaju svim tim festivalima predstoji realna perspektiva da počnu da ne objedinjuju ljude stvaralačkim forumima, već nekim korporativnim merama u okvirima pravoslavne tematike”. Šta vi mislite po tom pitanju?

- Potpuno podrzavam vladiku. Bilo bi dobro ako bi neko iz Patrijaršije preuzeo na sebe koordinaciju pravoslavnih kinematografskih festivala. Ta ideja je odavno u vazduhu i ja je potpuno podržavam. Bilo bi divno kada bi pri Izdavačkom savetu Ruske Pravoslavne Crkve formirali komitet za pitanja pravoslavnih festivala. I kako se na dušekorisnoj knjizi nalazi pečat “po blagoslovu…”, tako bi i na odobrenim filmovima stavili natpis “preporučeno za razmatranje”. Već je očigledno da postojeće festivale treba pod jedan razdvojiti po vremenskim periodima. Oni se organizuju svaki sam za sebe, kada organizatori to požele. Niko ne koordinira te poslove.

- A u čemu zapravo treba da se sastoji ta koordinacija?

- Prvo: neophodno je da se formira Savet pravoslavnih kinematografskih festivala, koji bi zatražio koncepciju od svakog već postojećeg festivala. Uslovno govoreći uzmimo kinematografski festival “Radonjež”. To je festival dokumentarnog filma, koji nema igranih filmova. Pravoslavlje kao takvo – tako organizatori označavaju njihovu tematiku. Oni prikazuju kinematografiju uglavnom crkveno-istorijskog sadržaja, naprimer “Pskovo-Pečerska obitelj”, o matuški Matronuški itd. Dobro, ta tema je potrebna u Crkvi. Znači njima se naprimer dodeljuje status festivala dokumentarne kinematografije istorijsko-patriotskog pravca. Ljudi koji stvaraju kinematografiju će znati da na taj festival treba poslati upravo takve filmove. Ako je festival dokumentarno-istorijske kinematografije, onda u zavisnosti od toga kome danu je najbliže po crkvenom kalendaru može se izabrati vreme njegove organizacije. Recimo 4. novembru – Danu narodnog jedinstva.

Naš Sretenjski festival je u februaru –vladika je tako blagoslovio. Tog meseca se ne organizuje nijedan drugi pravoslavni festival u Rusiji sem našeg. Mi smo odmah o sebi izjavili da uzimamo filmove samo o savremenosti. A šalju nam recimo a da uopšte ne pročitaju Pravilnik izuzetan film o Marti Tambovskoj. Predivan film, ali nije naš po tematici. Idealni konkursni film za “Radonjež”. Ako bi postojao Savet pravoslavnih festivala, koji bi izdao katalog pravoslavnih festivala sa jasno propisanom tematikom, tada bi ljudi koji prave filmove mogli otvorivši katalog da vide: ovde moj film može da se pošalje, a ovde ne. Time bi ljudima koji biraju filmove postalo mnogo lakše. Ja sam trenutno dobila više od sto filmova, koji po tematici ne odgovaraju za “Susret”. Žao mi je: ljudi su se trudili, slali, i treba nešto da im odgovorim. I hteo ne hteo moraš da razmatraš “ne naše” filmove. I zato bih predložila da se formira Savet pravoslavnih kinematografskih festivala, da se od svakog od njih zatraži jasna koncepcija, da se napravi sajt tog Saveta i jednom u tri godine organizuje interfest pravoslavnih festivala u Moskvi, gde će učestvovati filmovi, koji su dobili gran-pri svih festivala. Svet bi uvideo svu lepotu Pravoslavlja u današnjoj Rusiji. Mi sa tom idejom istupamo već tri godine i nadamo se da ćemo biti uslišeni.

- A konkurencija izmedju pravoslavnih kinematografskih festivala?

- Ja ne vidim osnovu za konkurenciju: mi smo svi veoma različiti. Čak i prethodno nabrojani festivali različite tematike. Ali nažalost postoji neko neshvatljivi nesporazum izmedju predsednika kinematografskih festivala. Ja sam na drugom festivalu zamolila sve predsednike da se okupe kako bi razmatrali proces razvoja festivalskog pokreta, čak sam i u programu o tome napisala – došla su samo dva čoveka. Prisutno je nerazumevanje i svako rasudjuje po svome. I tu onda nema jedinstva.

- Kako vi vidite mogućnost ujedinjenja?

- Kao udruženje pravoslavnih kinematografskih festivala. Recimo ja imam mnogo filmova koji nisu moje tematike, neki od njih će otići za «Radonjež», a neki za kinematografski festival «Porodica Rusije». Pišem autorima: «Oprostite tematika vašeg filma više odgovara tom i tom festivalu. Uz vašu dozvolu, poslaću ga tamo». I ako taj film odgovara za drugi festival, njegovi organizatori pozivaju autora na taj festival. Analogno treba da postupaju naše kolege, ukoliko dobiju filmove koji po temi odgovaraju «Susretu». Tako možemo da ih razmenjujemo. Potom treba tiražirati diskove, a svaki festival nema tu mogućnost. Kod nas je situacija takva da to možemo da uradimo. Drugi festivali mogu da sklope s nama dogovor i da nam daju svoje filmove. Ili se organizuje grupa koja će raditi samo na tiražu najboljih filmova svih festivala. Dalje, pravimo katalog najboljih filmova pravoslavnih kinematografskih festivala, stavljamo na sajt i slično – sve je to veliki posao koji jedan festival ne može da postigne. Okupljamo se i razmatramo: neophodno je to, kako to uraditi, ko može to da uradi. To jest neophodno je da se ujedinimo upravo kao savet direktora.

- Kakav je vaš stav prema danas popularnoj ideji da se objedini veliki broj različitih kinematografskih festivala u jedan veliki kinoforum?

- Naravno, to je potrebno, ali ne da bi se razjedinili kinematografski festivali, već da bi se svakom od njih pomoglo da se razvijaju u svojoj oblasti. I u jednom u tri godine treba organizovati interfest svih festivala.

- Šta vi mislite – da li će finansijska kriza uticati na finansijsku pomoć festivalu od strane dobrotvora?

- Ne verujem da će finansijska kriza imati nekog uticaja. Stvar je u tome što je ja realno ne vidim, više se o tome priča. Verovatno, ako dobrotvor nije dobrosavestan, onda će možda smanjiti svoj prilog zbog krize. A ako je mecena zainteresovan za projekat, onda verujem da kriza neće uticati na njegovu pomoć.
Razgovor vodio Andrej Sigutin

preuzeto sa http://www.pravoslavie.ru/guest/29164.htm
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 5354 puta