MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PROTOJEREJ-STAVROFOR DR VLADIMIR VUKAŠINOVIĆ: SRPSKO BOGOSLUŽENJE



 
Studije iz liturgijske teologije i prakse kod Srba, Vrnjci-Trebinje, 2012
 
Izdaju: Eparhija Žička, Duhovni centar Sv. Vladike Nikolaja Žičkog, Bratstvo Svetog Simeona Mirotočivog, Manastir Tvrdoš
 
Recenzenti: prof. dr Atanasije Jevtić, Episkop umirovljeni hercegovački; prof. dr Predrag Puzović, protojerej-stavrofor; doc. dr David Perović, Episkop kruševački; prof. dr Gordana Jovanović
 
Prvoslavno bogoslovlje u novije vreme, uz druge bitne oblasti živog crkveno-bogoslovskog predanja, sve više se razvija i u oblasti bogosluženja-liturgičke prakse i teologije. Javljaju se brojni noviji radovi iz Liturgike, pišu ih mlađi bogoslovi liturgičari, koji izučavaju bogato nasleđe bogosluženja Crkve Hrista Bogočoveka i Spasitelja i iznova promišljaju pravoslavno liturgijsko bogoslovlje. Pritom to čine u tesnoj povezanosti sa sveobuhvatnom Hristologijom i Eklisiologijom. Liturgijska proučavanja i studije, uz izdavanja originalnih i prevode na savremeni jezik starih liturgijskih i liturgičkih tekstova, temeljni radovi iz Liturgike i liturgijskog bogoslovlja – sve je to u novije vreme dokaz oslobađanja od vremena i okolnosti poznatog „zapadnog ropstva“, tj. od sholastičko-racionalističkih uticaja na školsko bogoslovlje, a ponegde i u ponečemu i na bogoslužbenu praksu, tokom vekova robovanja Pravoslavnih naroda. I to je, uz ostale oblasti bogoslovlja, dokaz da se i u ovoj teološkoj struci doživljava neopatristički preporod u pravoslavnim crkvenim sredinama, u bogoslužbenim zajednicama i, takođe, u bogoslovskim školama. Time se, razumljivo, potstiče i podržava blagoslovena obnova crkvenog liturgijskog života, kao što, i obratno, dejstvo bogoslužbene, evharistijske obnove crkvenog života i misli, biva plodotvorno za obnovu dotadašnjeg mahom „školskog“ bogoslovlja o bogosluženju i naročito o Božanskoj Liturgiji.
 
Ova se blagotvorna pojava, svakako pod dejstvom životvorečeg Duha, Utešitelja Crkve, u našem veku sve više zapaža širom vaseljenskog Pravoslavlja, kako u matičnim zemljama Pravoslavnih Crkavâ, tako i u Dijaspori. Brojni mlađi učeni bogoslovi i u našoj Srpskoj Crkvi izučavaju i ponovo promišljaju drevno i novije liturgijsko bogatstvo, i iz tog proučavanja sve češće objavljuju radove koji proučavaju i izdaju sačuvano rukopisno nasleđa naših Crkavâ, Manastirâ i biblioteka. Ovim se, kako je govorio o. Aleksandar Šmeman, poznati liturg i liturgičar iz druge polovine 20. veka, projavljuje u bogoslužbenoj praksi i liturgijskom bogoslovlju Pravoslavne Crkve uzajmna tesna povezanost i prožimanje dveju međusobno uslovljenih elemenata života Crkve: Pravoslavnog bogoslovljenja i bogosluženja (nazivanih od njega latinskim nazivom
lex orendi i lex credendi). Poznato je, inače, kako je to lično svedočio Sveti Jovan Kronštatski, a posle njega i Sveti Justin Novi i o. Georgije Florovski: da se pravoslavno bogoslovlje najbolje uči u bogosluženju: za pevnicom i u služenju žrtveniku Hrista, Velikog Arhijereja i Prvog Bogoslova, u Crkvi sabranog i sabornog naroda Božijeg. Tako biva u praksi i „teoriji“ ostvarivana istinska slovesna služba Bogu Slovu i čovekospasonosno i kosmosotirion sveštenodejstvovanje Jevanđelja Božijeg u svetu i istoriji.
 
Jedan od mlađih trudbenika na polju liturgijske prakse i misli kod nas je i protojerej Vladimir Vukašinović, sveštenoslužitelj Crkve Ružice u Beogradu i docent na Pravoslavom Bogoslovskom fakultetu Beogradskog univerziteta. Zapaženi su njegovi dosadašnji radovi: knjige, studije i rasprave iz oblasti Liturgike i Crkvene umetnosti, ili, kako se to danas kaže, bavljenje teologijom Liturgijskog prostora i Crkveno-liturgijskog vremena. Pred čitaocima je najnoviji zbornik njegovih radova, nastalih poslednjih godina, od kojih su neki već bili publikovani, a drugi se ovde objavljuju prvi put. Prva četiri rada se bave proučavanjem srpskih liturgijskih rukopisa i predstavljaju važan doprinos upoznavanju srpske liturgijske teologije i prakse od 13. do 16. veka. Liturgijski život Srba u 13. veku u prvom radu ovog zbornika rekonstruisan je na osnovu četiri stara srpska liturgijska rukopisa, koji se čuvaju u Manastiru Hilandaru i bibliotečkim zbirkama Rusije, i epigrafskog materijala liturgijskih svitaka. Rezultati autorovih istraživanja pokazuju da su tada u životu Srpske Arhiepiskopije već sapostojale dve jake bogoslužbene tradicije, iako do konačnog uvođenja Jerusalimskog tipika u njeno bogosluženje još uvek nije bilo došlo. Obrađeni rukopisi pokazuju veliki broj lokalnih bogoslužbenih karakteristika i arhaičnih bogoslužbenih elemenata, koji se kod Srba javljaju u vremenima kada su na drugim mestima već davno bili potisnuti novijom praksom. Uprkos malobrojnosti izvorâ, autor na osnovu njihove analize pokazuje postojanje prefilotejevskih liturgijskih struktura na teritoriji koja se nalazila pod jurisdikcijom Srpskih Arhiepiskopâ.
 
Članci 2. i 5. bave se periodom 16. i 17. veka, tj. vremenom kada je bogoslužbena praksa kod Srba počela potpadati pod uticaj crkvenih knjiga štampanih u Rusiji i Malorusiji, [1] koje su, od kraja 17. i tokom 18. i 19. veka, otuda donošene i ulazile u upotrebu u srpskim sredinama, ponajviše u predelima Karlovačke Mitropolije, a odatle postepeno i u druge srpske oblasti. [2] Ove „ruske knjige“, prihvatane po nuždi, ali i pod nepromišljenom idejom da dolaze iz „majke Rusije“, potiskivale su dotadašnju srpsku bogoslužbenu praksu, nasleđenu iz Pravoslavne Vizantije, koja nam je vekovima dolazila iz Svetosavinskog jerusalimskog, Studitskog carigradskog i brojnih Svetogorskih manastira. Dakle, iz Svetih Mesta i Svetih Obitelji, u kojima se učio i Ravnoapostolni i Svetim Ocima saprestolni Sava, Prvi Arhiepiskop i Prosvetitelj Srpskih i Pomorskih zemalja. Crkve i manastiri po Srpskim oblastima upotrebljavale su za bogosluženje staroslovenske i starosrpske rukopise, pisane najčešće u Hilandaru, i onda prepisivane i umnožavane po našim manastirima i crkvama. U većim manastirima srpskim (Peć, Dečani, Sv. Trojica kod Pljevalja, Krušedol, Krka, Patrijaršijski muzej i biblioteka, Narodna i Univerzitetska biblioteka), Božjim Promislom je i do danas sačuvan priličan broj tih liturgijskih rukopisa i oni su sve češće predmet stručnog proučavanja i objavljivanja, i autor ovog zbornika je jedan od trudbenika na tom dragocenom poslu. Nažalost, mnogi su naši rukopisi na razne načine uništeni: neprijateljskim ratnim i pljačkaškim pohodima, bombardovanjima hitlerovskim i nato-ovskim, požarima (slučajnim ili podmetnutim, kao onaj šiptarski u Pećskoj Patrijaršiji u Nedelju Pravoslavlja 1981.g.), a nestajali su i rukama pojedinih zapadnih i naših knjigoslovaca i knjigotrgovaca (Šafarik, Giljferding, Vuk Karadžić…) – odnošeni ili otkupljivani budzašto, pa ih danas s mukom nalazimo po bibliotekama Zapada (bez izgleda da ih jednog dana vidimo vraćene u matične crkve i manastire). [3] Sa ovih naših rukopisa, krajem 15. i početkom 16. veka, štampane su prve naše Srbulje, bogoslužbene knjige sa Liturgijama i Svetim Tajnama, to jest prvi štampani Služabnici i Molitvoslovi (=Trebnici), od kojih će čitalac neke naći opisane i proučene u ovom zborniku o. Vukašinovića. Tokom 18. i 19. veka došlo je do krupnih promena u liturgijskom životu Srpske Crkve. Ove liturgijske novine među Srbe su pristigle iz Male i Velike Rusije kroz bogoslužbene knjige i teologe koji su ih ovde donosili. Autor u ovom zborniku pokazuje puteve širenja ruskog uticaja, konkretne primere liturgijskih promena, ali i korene ruske liturgijske teologije i prakse 17. veka – latinizovanu bogoslužbenu literaturu rimskih i venecijanskih grčkih štampanih Služebnika. Na taj način se dâ videti da je rusifikacija srpskog bogosluženja, ustvari, tek kanal prodiranja širih teoloških promena koje su Pravoslavlje potresale u tom vremenu.
 
U 3. članku obrađen je doskoro malo poznat rukopis, Detlački Trebnik, koji se danas nalazi u rukopisnoj zbirci Patrijaršijske biblioteke u Beogradu. To je jedna od srpskih bogoslužbenih knjiga koje su prepisivane nakon pojave prvih štampanih izdanja naših liturgijskih knjiga. Ustanovivši da su kao predlošci ovom zborniku poslužile bogoslužbene knjige mileševske i goraždanske štamparije, autor pokušava da objasni koja je logika navela prepisivača i redaktora da neke važne službe i obrede izostavi iz svog rukopisa. Posebna pažnja posvećena je specifičnostima pojedinih obreda – Svete Tajne braka i Opela laika, i njihovim bogoslužbenim karakteristikama.
 
U radu br. 4 autor analizira liturgijske rukopise Manastira Visoki Dečani koji sadrže tekst Liturgije Pređeosvećenih Darova. Ustanovio je da oni pripadaju dvema redakcijskim grupama, većoj – atonskoj redakciji finalnog tipa, i manjoj – tzv. mešanih redakcija. Rukopisi atonske redakcije finalnoga tipa, pokazalo se u ovom radu, poslužili su kao osnova za prve srpske štampane Služabnike. U njima je moguće pratiti tok liturgijskih promena koji je u 14. veku postepeno ušao u praksu Pravoslavne Crkve grčkog i slovenskih jezičkih područja. Sačuvavši delimično drevnije elemente liturgijskog predanja, ovi rukopisi svojim glavnim tokom pokazuju da je Srpska Crkva u tom vremenu bila aktivno uključena u dinamičke i stvaralačke procese liturgijske obnove i nastanka osnove poretka bogosluženja kakav i danas u njoj postoji. Dalje u ovom zborniku dva članka su posvećena prevodima Svetih Liturgija na srpski jezik. U prvom članku, o prevodu Božanskih Liturgija od Sv. Oca Justina, analizira se proces nastajanja prevoda bogoslužbenih tekstova na osnovu Justinove, jasno definisane, liturgijske teologije. Pošavši od činjenice da je, za Oca Justina, Sveta Liturgija istovremeno primarni izvor bogoslovlja i duhovnog života, autor objašnjava njegovo insistiranje na značaju govornog jezika na kome se ona služi, i dosledno poštovanje unutrašnje sveštene logike Slovesne službe. Prevodeći svete tekstove, Sveti Ava je iste istovremeno korigovao i ispravljao, na osnovu predanjskih izvora i spomenika dijahronijski i sinhronijski tretiranih.
 
Sledeća dva rada autor je posvetio dvojici zaslužnih liturgijskih trudbenika: proti Lazaru Mirkoviću i njegovom radu na polju istorije Crkvene umetnosti, i Episkopu žičkom Hrizostomu kao neumornom izdavaču bogoslužbenih knjiga naše Crkve. U ovom drugom tekstu dat je prikaz celokupnog liturgijskog izdavaštva Episkopa žičkog Hrizostoma. Ujedno je ukazano na osnovne bogoslovske i redaktorske principe kojima se on rukovodio u svom radu. Pokazan je i njegov značaj za formiranje i razvoj liturgijskog preporoda, koji se počeo odvijati u Srpskoj Crkvi tokom poslednje četvrtine 20. stoleća. Kako je propovedništvo i konkretno katihizacija sastavni deo pastrisko-liturgijskog služenja u Crkvi, autor ovog zbornika se i ranije, i sada u ovoj zbirci radova, ogledao i na toj temi, i to je pretposlednji članak ovog zbornika, u kojem piše o Katihizisu Episkopa Kirila Živkovića, najmlađem srpskom Katihizisu 18. veka, koji nije nastao na teritoriji Austrije, nego u Dalmaciji, koja je tada bila pod upravom Mletačke republike. Episkop Kiril nije pohađao niti završio Kijevsku Duhovnu akademiju, kao ostali pisci tadašnjih Katihizisa, tačnije rečeno, on nije imao nikakve formalne bogoslovske pripreme u vremenu kada je pisao Katihizis. Kirilo se bogoslovlju učio u klasičnom ambijentu vizantijsko-srpskog srednjevekovlja – manastirskom hramu, biblioteci i svojoj keliji. To mu je upravo omogućilo da napiše Katihizis najbliži predanjskom pravoslavnom bogoslovlju. Iako u njemu nema stroge Rajićeve sistematičnosti, britkih i teško odbranjivih polemičkih uvida učenog Dionisija Novakovića, savršeno ovladane sholastičke metodologije Križanovskog – ovaj se Katihizis ipak oglašava duboko predanjskim a istovremeno svežim i savremenim tonom, u čemu je njegova osnovna veličina.
 
Poslednji tekst u zborniku je jedna beseda-predavanje protojereja Vukašinovića o Bibliji i Liturgiji, koja i po svome sadržaju i usmerenju (jer naglašava povezanost Sv. Pisma i Liturgije, i samim tim Propovedi i Sv. Evharistije), takođe doprinosi izvornoj obnovi bogoslužbenog života i Pravoslavne Crkve i biblijsko-liturgijske misli.
 
Sve u svemu, ovim kratkim proslovom ukazujemo čitaocima, pravoslavnim vernicima i naročito mladim bogoslovima i studentima teologije, da, čitajući ovu knjigu, imaju šta da crpe iz duhovne riznice „pravoslavnog bogatstva bogoslovlja“ (kako stoji u jednoj Božićnoj stihiri), te da, uz ostalo, i ovim putem ushode stepenima uzlaska i ulaska u Veliki Dom Božji, koji je Crkva Boga Živoga, u Trojici Javljenoga i Slavljenoga, u kojoj se doživljava i zajedničari „sa svima Svetima“ Velika Tajna Pobožnosti (1. Tim. 3,15-16).
 
Pred Vaskrs, 2012. +Episkop Atanasije,
Svetosavska Hercegovina
 
 
Napomene:
1) Što se tiče ruskih i maloruskih uticaja, autor je u 2. članku ustanovio da, pored do sada poznatih kasnijih kanala prodiranja Tropara trećeg časa u bogoslužbenu praksu Srpske Crkve, od kraja 17. veka, našao, među rukopisima Pećske Patrijaršije, jedan nešto raniji, koji inače potiče iz rukopisne tradicije Vlaške Crkve, koji kao da ukazuje da je prodor te novonastale prakse bivao ponegde i ranije.
2) Pre toga je o. Vukašinović takođe radio na tome – v. njegov doktorski rad: „Srpsko barokno bogoslovlje: Biblijsko i svetotajinsko bogoslovlje u Karlovačkoj mitropoliji XVIII veka“, Beograd 2008, i dopunjeno izdanje 2010.
3) U Episkopskom bitovanju našem u Banatskoj Eparhiji, 1991-92.g., vraćeno nam je iz Nemačke u Vršac (daj Bože bez zadnjih namera) Vatinsko Jevenđelje, iz 15. veka, odneto od nemačke vojske 1941. godine. Pokušaj dobijanja elektronskog snimka rukopisnog Služabnika Žitomislićkog iz 1705.g. iz Britiš Muzeja nije nam do danas uspeo.

Izvor: http://www.spc.rs/
 
23. April 2012 

Pročitano: 5594 puta