MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

TO ĆE BITI NOVA STRANICA U ISTORIJI NAŠE CRKVE



Razgovor sa predstavnikom Američke Pravoslavne Crkve pri Patrijarhu Moskovskom i cele Rusije arhimandritom Zakhejem Vudom.

- Oče Zakheje, potpuno je zakonomerno da je za mnoge u Rusiji veliko iznenadjenje izbor tako mladog, može se reći ne veoma poznatog arhijereja Predstavnika Američke Pravoslavne Crkve. Da li biste mogli da date svoj komentar i kažete nam svoje mišljenje po tom pitanju?

- Mislim da je za mnoga čeda Pravoslavne Crkve u Americi to takodje bio neočekivan izbor, zbog toga što je vladika Jona bio episkop svega jedanaest dana pre početka Sabora. I zbog toga se njegovo ime nije pominjalo pre početka Sabora prilikom razmatranja kandidature za mesto mitropolita. Mislimo i iskreno verujemo da ga je Sam Gospod izabrao za Mitropolita cele Amerike i Kanade. To nije bila ljudska politika, niti ljudska želja. To je svima bilo očigledno posle njegovog mudrog razgovora sa narodom i nastupom uoči izbora. Bilo je očigledno da je to zaista bogoizabrani čovek za dužnost mitropolita.

- Da li biste u vezi sa tim mogli da pojasnite neke karakteristike izbornog procesa u Američkoj Crkvi. Potpuno su očigledne neke razlike izbora predstavnika u raznim Pomesnim Crkvama. Kraće rečeno, kakva je vaša praksa?

- Mi imamo takav sistem, prema kome svi delegati Sabora imaju mogućnost da učestvuju u glasanju pri izboru mitropolita. Svi delegati Sabora treba da napišu jedno ime na specijalnom papiru. Ako posle prebrojavanja glasačkih listića jedan kandidat dobije dve trećine glasova, onda se ta kandidatura predaje Svetom Sinodu radi potvrde. Pritom konačnu odluku donosi upravo Sinod. A ako nijedan kandidat ne dobije dve trećine glasova, tada se u drugom krugu Sinodu prosledjuju dve kandidature na dužnost mitropolita, koje su dobile najviše glasova. Mnogi ne poznaju tačno naš sistem i misle da je to “neka američka demokratija”. U stvari, delegati prosto predlažu Sinodu svog kandidata, ali Sinod nije obavezan da izabere baš njega. U istoriji naše Crkve bivalo je slučajeva kada je Sinod birao drugog kandidata, a ne onog koji je dobijao većinu glasova delegata Sabora. Ovoga puta većina glasova je data episkopu Joni i nešto manje episkopu Čikaškom i Srednjezapadnom Jovu. Sinod je izabrao vladiku Jonu. Desilo se tako da se odluka Sinoda podudarala sa željom naroda i članova Sabora.

- Delegati Sabora mogu da budu i mirjani i klirici?

- Svaka parohija šalje minimum jednog sveštenika i jednog mirjanina kao delegate na Saboru, ali može da ih bude i više u zavisnosti od veličine parohije. Kako nam se čini, naš sistem je veoma sličan organizaciji Pomesnog Sabora 1917. godine u Rusiji.

- Poznato je da je vladika Jona dovoljno dobro upoznat sa crkvenim životom u Rusiji. On ovde ima direktne duhovne veze. Istovremeno znamo da se bavio misionarskom delatnošću. Da li po vašem mišljenju njegov izbor za Predstavnika može da utiče na razvoj novih misionarskih programa, na novi impuls u razvoju duhovnog obrazovanja u Američkoj Crkvi?

image


- Danas se može smelo reći, i svi to osećaju da je izbor vladike Jone za Predstavnika Pravoslavne Crkve u Americi – nova etapa, nova stranica u životu naše Crkve. Mislim da su upravo zbog toga svi glasali za njega. Nedavno je naša Crkva imala veoma težak period, i ljudi su već umorni od toga. I zbog toga su želeli nešto novo. Ime vladike Jone nije povezano ni sa kakvim skandalima i on je kao čisti, novi čovek.

Zbog toga sam uveren da će to biti neka nova stranica u istoriji naše Crkve: on je veoma energičan, dovoljno mlad – ima 49 godina. I zaista ga pokreće misionarska delatnost. Na Saboru je održao veoma snažnu besedu u kojoj je govorio o svojim planovima i željama, o tome da želi da vidi pravoslavne škole, pravoslavne bolnice, služenje pravoslavnih sveštenika na američkim univerzitetima. Na njemu se očigledno vidi ogromna želja za radom, i iskreno se nadam da ćemo svi mi – njegova duhovna čeda, pravoslavni sveštenici i mirjani Pravoslavne Crkve u Americi – zajedno podržavati njegove početke koji mi se čine veoma interesantnim i korisnim. Ukoliko budemo radili svi zajedno, njihovo ostvarenje je potpuno realno.

- Na kraju želim da vas pitam: kako vidite dalje perspektive razvoja odnosa naše dve Crkve?

- Pošto je mitropolit Jona živeo ovde, u Rusiji (on je godinu dana živeo na Valaamu, i kako piše u njegovoj biografiji, namesnik vladika Pankratije je njegov duhovnik), mislim da će njegova ljubav prema Ruskoj Crkvi biti potpuno prirodna i iskrena, i to je veoma važno. Mi pamtimo da smo dobili autokefalnost od Ruske Pravoslavne Crkve i povezanost naših Crkava je za sve nas životna neophodnost. Zaista, zahvaljujući Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi i njenoj misiji Pravoslavlje i postoji na Američkom kontinentu. To je duhovna tradicija, koja počinje od Valaama i prepodobnog Germana Aljaskinskog, i nastavlja se sa svetim Tihonom, i mi treba da trijumfujemo u tom duhovnom jedinstvu sa Ruskom Pravoslavnom Crkvom. Mislim da će se pod mudrim rukovodstvom Blaženjejšeg Mitropolita Jone ta tradicija nastaviti i razvijati, i svi mi na Moskovskom podvorju Pravoslavne Crkve u Americi ćemo iskreno i s radošću podržavati njegovu delatnost u podržavanju tih veza.
Jeromonah Ignjatije (Šestakov)

preuzeto sa http://www.pravoslavie.ru/guest/28354.htm
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 4007 puta