MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ISPOVEST KOD OCA PAJSIJA (OLARU)



Upoznao sam oca Pajsija (Olaru) tokom jednog od mojih pokloničkih putovanja u manastir  Sihastriju i skit Sihlu, na koje sam odlazio sa drugovima iz bogoslovije i sa poštovanim ocem i profesorom Konstantinom Galariu, koji nam je bio sjajni putevoditelj u otkrivanju duhovnih blaga.

Tokom mojih studija na Bogoslovskom fakultetu u Bukureštu, po savetu iskusnih, čitao sam duhovne tekstove na njihovim orginalnim jezicima. U jednom trenutku, za vreme mog nastojanja da naučim što više jezika, zapao sam u akutnu egzistencionalnu krizu, koja me je navela da dovedem u pitanje smisao svog života. Umoran i zbunjen, odlučio sam da odem na detaljnu ispovest (počev od detinjstva) kod jednog od najvećih duhovnih otaca kojeg  sam ikada sreo, oca Pajsija Olaru.

U jednom razgovoru sa starcem arhimandritom, Nikodimom (Sakelarie), čuo sam od njega: “Otac Pajsije i otac Kleopa su istinski monasi i veliki duhovnici, ispovednici. Ostali bi trebalo da potraže neko drugo zanimanje.“

Tako sam u Bukureštu kupio voznu kartu za Moldaviju. Iako sam žurio da stignem na voz, ipak sam zakasnio. Iznerviran zbog toga i pun nestrpljenja, vratio sam se na šalter za prodaju karata i odlučio da kupim kartu za sledeći voz, makar morao da obiđem celu Rumuniju. Tako sam krenuo narednim vozom,  na relaciji Brascov - Ciceu – Onesti – Adjud – Bakau – Piatra - Neamt. Pešačio sam sve od skita Agapije do skita Sihle. Za vreme puta ispisao sam nekoliko stranica, sitnim slovima; detaljno sam ispisao moju ispovest, u nameri da je pročitam pred starcem Pajsijem.

Otac Pajsije je živeo u maloj kolibi, desno od crkve. Pre nego što sam stigao, jaka oluja oterala je sve poklonike i posetioce koji su došli da vide starca. Pronašao sam ga na južnom delu skitskog imanja, u malenoj bašti, među stenama. Prišao sam mu, celivao njegovu ruku, zatražio blagoslov, a potom bez oklevanja zamolio da me primi na ispovest. Rekao mi je da to nije moguće.
Bio sam zbunjen njegovim odgovorom; mislio sam da možda nisam bio dovoljno ljubazan prema njemu, ili  da nisam pokazao dovoljno poštovanja. Možda je trebao da porazgovaramo prvo, pa tek onda da ga zamolim da čuje moju ispovest. Pokušao sam malo da razgovaram sa njim, a zatim ponovo zamolio da me ispovedi. Otac Pajsije me je ponovo odbio. Pokušao sam najmanje pet puta da ga ubedim da čuje moju ispovest. Međutim, otac Pajsije bi svaki put odbio moju molbu.

Nezadovoljan, zbunjen, revoltiran upitao sam ga: “Zašto ne?” Dubokim glasom odgovorio je: “Ja sam slep.” Njegov odgovor pogodio me je kao grom. Pomislio sam: “ Bože, ja ne bih mogao da nosim njegov krst.” Kako bih mogao da čitam sve one duhovne tekstove na raznim jezicima! Za mene, to bi bio fatalni udarac. Priznao sam u sebi da ne bih mogao da nosim takav krst . “Zašto si ga dao Svom odanom slugi, Bože?” pomislio sam. Ali dobro, to ipak nije bila moja briga.  U svakom slučaju, pomislio sam: bolje biti mrtav nego slep.

Potresao me je teret njegovog krsta. Međutim, moja sebična tvrdoglavost navela me je na sledeću pomisao: “Pa, u stvari, ja ne tražim od njega da me gleda, nego da me sluša.” Pomislio sam to, ali nisam ništa izgovorio. Onda je usledilo njegovo pitanje: “Da li znaš koje je najgore mesto?” Odgovorio sam mu da ne znam. “ Najgore mesto je ovo, u kome ja prebivam.” Opet sam ga upitao da čuje moju ispovest.

Povređen zbog njegovog stalnog odbijanja, razmišljao sam: “Zašto me odbija? Upostalom, ja sam intelektualac, a on je prost, neuk čovek.” Sledećeg trenutka bio sam suočen sa lavinom pitanja: “Šta tražite da dolazite kod mene, prostog, neobrazovanog čoveka?”rekao je otac. Takođe me je oslovio imenom i upitao: “Zašto ne odeš da se ispovediš i razgovaraš sa svojim uvaženim profesorima, ocem Stanloae, ocem Galeriu i ostalima?”

Osećao sam se kao da sam  u drugom svetu u njegovom prisustvu. Prostor, vreme i dubina njegovih reči nosili su me u drugu dimenziju. Ponovo sam bio iznenađen – ovoga puta činjenicom da, iako mu nisam rekao svoje ime, šta studiram, i ko su moji profesori, sa preciznošću je znao  sve. Pogledao sam oko sebe – ali sem mene nikog nije bilo u blizini, nije bilo ni telefonskog kabla, ni telefona.  Uostalom, nikome se nisam poverio o nameri da se ispovedim kod oca Pajsija. Tada sam shvatio da je bio harizmatična ličnost, da je sve znao, da je od Boga posedovao blagodatan dar prozorljivosti.

Insistirao sam, sve pokušavajući da ga nateram da me bar pogleda. “Znate oče, ja nisam bogat; toliki sam trud uložio da dođem čak ovde, na ispovest.” Odgovorio mi je: “Znam da si propustio voz iz Bukurešta. Znam da si stigao ovde dugim, zaobilaznim putem, ali- ne mogu!” Učinilo mi se kao da preusmerava naš razgovor. Rekao mi je kako mu je teško da premešta neke stene. Shvatio sam da on zapravo misli na stanje moga srca, koje je  bilo kao kamen, i da se, u stvari, pozvao na proroka koji je rekao: “Neka se vaše srce od kamena preobrati u telesno, kako bi Bog mogao da ga obnovi.” Snagom svoje unutrašnje molitve omekšavao je moje okamenjeno srce.

Kakvu je samo gorčinu u meni uzrokovalo njegovo odbijanje, a sve zbog mog povređenog ega. Odlučio sam da pokušam još jednom. Ovoga puta, svoje odbijanje opravdavao je sledećim rečima: “Ja sam užasna osoba, veoma tvrdoglava i gorda.”

Shvatio sam da mi uporno govori o stanju moje duše. Odlučio sam da odustanem. Došla mi je pomisao: “Prestani da mučiš ovog Božijeg čoveka. Prestani da ga ometaš u molitvi. Celivaj mu desnicu, pitaj za blagoslov i odlazi.” Tek što sam to pomislio, otac Pajsije me je ponovo iznenadio rečima: “ Sada, dragi sine, mogu da čujem tvoju ispovest.”


 
Uzeo me je za ruku i poveo u svoju malenu keliju, sa još manjim prozorima; stavio je na sebe svoj epitrahilj i felon, zapalio sveću, i počeo da izgovara napamet molitve pred ispovest. U međuvremenu, ja sam izvadio moje papire iz džepa, jer sam želeo da ispvedim sve što sam zapisao. Pokušao sam da uhvatim zračak svelosti od sveće i prozora, da bih mogao da pročitam sve što je pisalo u mojim beleškama.
Ali, usledilo je još jedno iznenađenje. Nakon što je završio molitvu, otac Pajsije je počeo da me ispituje o mojim gresima, i da mi ih govori, redosledom kojim su bili zapisani na papiru. Osećao sam se kao da hvatam vatru. Oluja pomisli i osećanja preplavila me je. Međutim, pola sata nakon što je otac započeo da mi govori o mojim gresima, došla mi je u glavu sledeća, veoma loša pomisao: “Znam da je otac Pajsije sveti čovek, ali on nije Bog.”

U početku, mislio  sam da je puka slučajnost to što on zna nekoliko stvari o meni – ali onda, nakon 45 minuta, kada je od reči do reči govorio sve što sam napisao na papiru, bio sam revoltiran – to je za mene bilo previše…!

Tužnim glasom rekao je: “Dragi moj sine, zašto i sada sumnjaš?” Shvatio sam tada da sam ja taj koji je bio slep, neuk, sa srcem poput kamena, tvrdoglav, gord i sve ono što je starac izgovorio na svoj račun, da bi kod mene probudio osećanja poniznosti, pokajanje i suze. Od tog trenutka, promenio je svoj metod ispovesti.

Naredna tri sata govorio mi je sve što je bilo u mojim mislima, srcu i šta sam napisano u svojoj ispovesti. U jednom trenutku, zastao je, kao uznemiren mojim ćutanjem, ali samo da bi diskretno sakrio darove koji su bili u njemu. Prozborio je: “Prvo si me sat vremena uznemiravao da čujem tvoju ispovest, a sad ćutiš – kaži šta ima da kažeš.” Odgovorio sam: “Oče, rekao sam Vam sve. Nemam više šta da kažem.”
Onda me je oslovio, kao što je to činila moja majka kad sam bio dete, rekao mi je imena mojih roditelja, kolega, rođaka, prijatelja, profesora, njihove profesije, godine, detalje o njima i još mnogo toga vezanog za njihove živote. Stotine i stotine imena. Ovo me je navelo da pomislim da najgore institucije, čiji je specifičan posao da zapisuju najsitnije detelje iz života ljudi, jesu obična šala u poređenju sa ogromnom količinom informacija, koje mi je otac Pajsije izrekao toga dana.

Vrhunac mog iznenađenja bio je kada je počeo da mi govori o mojoj budućnosti. Vodio me je kroz način na  koji bi istorija sv. Stefana Velikog trebalo da bude zabeležena u manastiru Putina, da ne bi uznemirila političku vlast, koja je bila tako neprijateljski raspoloženu prema Crkvi i nekada i sada.

Onog  trenutka kada je počeo da izgovara oproštajnu molitvu  osetio sam predukus radosti Nebeske. Zaboravio sam odmah sve što mi je rekao o mojoj budućnosti, ali kada su kasnije neke stvari počele da se dešavaju u mom životu, setio sam se reči svetog Starca. One su bile kao svedočanstva, koja su svoj oblik poprimala  vremenom, u periodu od 30 godina, sa matematičkom preciznošću.

Reči ne mogu opisati stvarna i duboka osećanja koja su me obuzela dok je otac Pajsije izgovarao oproštajnu molitvu.

Protosinđel Konstantin (Kirila)

Prevod sa engleskog prof. Bojana Srbljak
25 februar 2012 god.
 
Izvor: http://valahia.wordpress.com/2010/10/22/confession-with-father-paisie-olaru/

Pročitano: 6948 puta