MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SVEŠTENOMUČNIK JOVAN KARASTAMATIS IZ SANTA KRUZA



Otac Jovan iz Santa Kruza, mučenički je postradao od satanista 1985. godine
 
Sveti mučenik, otac Jovan iz Santa Kruza, rođen je 1937. godine u grčkom selu Karastamatisu, na ostrvu Andros. Kada mu je bilo 20 godina, otišao je u Ameriku. Kasnije je u ovoj zemlji zasnovao porodicu. Rukopoložen je za sveštenika i sa apostolskom predanošću misionario je deset godina na Aljasci.

Godine 1981, otac Jovan je došao u crkvu sv. proroka Ilije, koja se nalazi u Kaliforniji, u Santa Kruzu, i obnovio ju je. Pod njegovim pastirskim rukovođenjem, crkva je uskoro postala centar pravoslavnog misionarenja u ovom regionu, gde su ljudi dugo bili otuđeni od Boga.

Otac Jovan je bio jednostavan u ponašanju, voleo je svoje parohijane, a njegova vrata bila su svima otvorena, čak i kada bi ga pozvali u ponoć. Propovedao je sa velikim žarom. Voleo je Boga i želeo da svaki čovek gaji takva osećanja. Odlazio bi u parkove, izlazio na ulice i razgovarao sa mladim ljudima ili Jevrejima,  sa onima koji o Hristu nisu ništa znali.

U njegovom rodnom selu, na ostrvu Andros, dogodilo se čudo sa belim ljiljanima, za koje se smatra da je cveće Presvete Bogorodice. Kada su ljiljani cvetavali, oni su isčupani iz zemlje i doneti u crkvu, pred čudotvornu ikonu Presvete Bogorodice. Kasnije, naravno, lišće i cveće je uvenulo i opalo; ostala je samo suva stabljika. Ona je ostavljena pokraj ikone Presvete Bogorodice i tokom Uspenjskog posta, ljiljani su počeli da niču i da ponovo cvetavaju. Ovaj fenomen se ponavljao svake godine.

Otac Jovan je odrastao gledajući ovo čudo svake godine. Zato je otišao u manastir sv. Nikolaja i zamolio igumana Doroteja da mu pokloni nekoliko suvih ljiljana. Uzeo je nekoliko osušenih stabljika i poneo sa sobom u Ameriku. Postavio ih je pokraj ikone Presvete Bogorodice, u crkvi u kojoj je služio. Stabljike su čudom cvetavale tokom Uspenjskog posta. Ovo čudo je ojačalo veru mnogih, i pobudilo njihovo poštovanje prema Presvetoj Bogomateri.

Otac Jovan je bio osećajna, divna duša. Po blagoslovu starca Doroteja, pisao je pesme i religijske himne. Bio je ganut čudima Bogorodičinim i žitijima svetitelja.

Kao dete, voleo je da odlazi u manastir sv. Nikolaja, koji se nalazio na ostrvu Andros, a koji je bio posvećen svetitelju kojeg je mnogo voleo. Ikona iz ovog manastira počela je da toči miro i proliva krv. Otac Jovan je o ovom čudu govorio sa božanskom revnošću i predanošću i mnoge ljude različitih veroispovesti preveo u Pravoslavlje.

Međutim, njegov misionarski rad nije se svima dopao. Pojavili su se oni koji su počeli  da mu prete pismima i telefonom, zahtevajući od njega da obustavi svoju misionarsku delatnost. Ali otac Jovan je postao još predaniji u svom misionarenju govoreći: “Dokle god moje oči imaju suza, propovedaću o Hristu i Pravoslavlju.”

Savetovao je vernicima da se čuvaju od zamki antihrista i da ne prime njegov žig. Onda su telefonske pretnje postale još intenzivnije, ali se otac Jovan nije uznemiravao zbog njih.

U večernjim satima, 17. maja 1985, telefonirao je igumanu Doroteju i pitao ga o čudima mirotočive Bogorodičine ikone, jer je želeo da pripremi propoved o njima za narednu nedelju.

Sledećeg dana, otac Jovan je ostao sam kod kuće sa sinom Fotijom. Protinica (njegova supruga) i njihova ćerka Marija nisu bile kod kuće. Dečak je izašao sa prijateljima, a otac Jovan je otišao u crkvu, da završi svoju propoved.

Kada se dečak nešto kasnije vratio kući i video da oca nema, pošao je da ga potraži u crkvi.

Tu je bio suočen sa strašnim prizorom: pronašao je oca na podu hrama, zaklanog i izmasakriranog. Bio je udaren čekićem u glavu, a njegovo telo bilo je izbodeno noževima. Kao što je policija kasnije utvrdila, otac Jovan nije odmah umro, kriminalci su skinuli krst koji je nosio oko vrata i njime ga zadavili. Krv iz njegovih rana tekla je po podu svetinje. Satanisti su njome ispisali po zidovima hrama svoje slogane i brojeve 666. Blaženi otac Jovan pretrpio je mučeništvo na samom mestu gde je fotografisan sa krstom u rukama, gotovo predskazujući ono što će uslediti.

Pre njegove mučeničke smrti, dogodila su se tri čuda:

1. Nedelju dana pre njegovog mučeničkog stradanja procvetali Bogorodičini ljiljani najednom su uvenuli, i više nikada nisu cvetavali.

2. Ikona Presvete Bogorodice je proplakala, a tragovi Njenih suza mogu se i danas videti na Njenom liku.

3. Tri uzastopne nedelje pred njegovu mučeničku smrt, tokom Svete Liturgije, dečak koji mu je dodavao toplu vodu ( prilikom pripreme Svetog Pričešća) video je neobičan fenomen; lice njegovog oca bilo je obasjano zracima svetlosti, ali je otac Jovan strogo zabranio da on o tome ikome govori.


Policija je pronašla tri osobe, vinovnike ovog strašnog zločina. Mladića, njegovog oca i maćehu. Oni su bili žreci i obožavaoci satanini. Tokom hapšenja, ispili su zmijski otrov. Muž i žena su odmah umrli, a mladić je izgubio razum. Nije bio u stanju da svedoči o ovom strašnom događaju.

Pošto je lice oca Jovana bilo unakaženo, njegovo telo nije moglo da bude izloženo tokom sahrane, već je bilo prekriveno njegovom zlatnom odeždom,a kovčeg zatvoren.
Kada je iguman Dorotej čuo o mučeničkoj smrti oca Jovana, napisao je pismo protinici, moleći je da mu donese njegovu svešteničku odeždu, u kojoj je služio na dan sv. Doroteja  u manastiru sv. Nikolaja 1981. godine. Vreme je prolazilo, ali on nije dobijao odgovor od porodice oca Jovana.

Dana 4. jula, u manastiru sv. Nikolaja na ostrvu Andros, služilo se atonsko bdenije u čast sv. Atanasija Atonskog i mnogi hodočasnici iz Atine behu došli u manastir. Kako se bdenije približavalo kraju, manastirska zvona su najednom počela da zvone, sama od sebe. Zaustavila su se na kratko, a onda ponovo počela da zvone tako harmonično, da su svi bili zadivljeni ovom čudu.

Zapanjeni, sa strahom i strahopoštavanjem, vernici su počeli da se mole u paraklisu sv. Nikolaja, čekajući da se dogodi čudo. Tog popodneva otac Dorotej dobio je poziv od Marije, ćerke oca Jovana, koja je specijalno došla da bi donela manastiru očeve odežde. Ona ih je donela u manastir, a one su bile radosno dočekane od strane svih poklonika. Zvona su zvonila u manastiru tačno u vreme kada je brod uplovio u luku noseći mučeničke odežde.

Zabeležena su mnoga javljanja blaženog oca Jovana nakon njegove mučeničke smrti.

Uoči praznika sv. Nikolaja 1986. godine, iguman Dorotej je sa još nekoliko žena pripremao manastirsku slavu. U jednom momentu, videli su blagoslovenog oca Jovana kako korača kroz manastirsku baštu, idući im u susret. Svi su se uplašili i počeli da viču: “Otac Jani!” Tada je on nestao. Odmah nakon ovog viđenja, na njihovo iznenađenje, došao je poštar sa paketom iz Švajcarske. U njemu se nalazila ikona oca Jovana, izrađena u duborezu, a poslali su je manastiru neki ruski vernici, koji su oca Jovana poštovali kao svetitelja. Otac Jovan je zatražio da njegova ikona bude proneta po svetu i pokazana svim Hrišćanima, kako bi mogli da čuju o njegovom mučeničkom stradanju  i njegovom misionarskom radu.
U februaru 1987. godine iguman Dorotej otišao je u Švajcarsku na operaciju. Dok je razgovarao sa vernicima o ocu Jovanu i njegovom mučeništvu, on se pojavio pred njima, blagoslovio ih, a onda nestao.

Pre njegovog mučeničkog stradanja, otac Jovan je služio sa ocem Dorotejem na Androsu, i poklonio manastiru svoj epitrahilj. Kada je otac Dorotej krenuo za Švajcarsku, poneo je sa sobom jedan deo epitrahilja, koji je odavao, i do danas odaje, prijatan miomiris.

U Američkoj pravoslavnoj crkvi i Ruskoj zagraničnoj crkvi, otac Jovan se među vernicima poštuje kao svetitelj. Izdata je i brošura sa službom svetitelju. Događaje i detalje o mučeničkoj smrti oca Jovana ispričala je njegova ćerka Marija.

Spomen na oca Jovana proslavlja se 19. maja, uoči praznika Prenosa moštiju sv. Nikolaja,  jer je otac Jovan, kao dete, bio veoma vezan za ovog svetitelja.

Njegov blagoslov neka počiva na svima nama!

Prevod sa engleskog prof. Bojana Popović
24 februara 2012 god.


Izvor: http://orthodoxword.wordpress.com/2011/05/19/the-new-hieromartyr-john-karastamatis-of-santa-cruz/
 

Pročitano: 6653 puta