MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

“TO JE BOŽIJI BLAGOSLOV – BITI ŽITELJ SVETE GORE”



Razgovor sa jeromonahom Nikolajem (Generalovim)

Tačno u 13 časova po lokalnom vremenu iz Kareje, prestonice Svete Gore, kreće minibus sa poklonicima prema grčkom manastiru Vatopedu. Na njegovom prašnjavom čeonom staklu napisana je cifra 5; za volanom sedi vozač – Rumun, koji objašnjava na engleskom da prevoz do ruskog skita “Bogorodica” košta 4 eura. Iskrcavši ljude na planinskoj visoravni, vodič brzo pokazuje na mali drveni znak crvene boje, koji ukazuje putnicima da se spuštaju po krivudavom putu prema najstarijem ruskom manastiru Presvete Bogorodice. Na Svetoj Gori ga još zovu manastir Ksilurgu (Drvodelja). To sveto mesto za sve ruske Svetogorce predstavlja “kolevku ruskog monaštva na Svetoj Gori”. Ovde u skitu, se od januara 2004. godine podvizava 53/ogodišnji jeromonah Nikolaj (Generalov).

- Oče Nikolaje, na kako svetom i lepom mestu živite! Znači odatle počinje “ruska Sveta Gora”?

- Da, ovde su se još u XI-XII veku okupljali prvi ruski monasi. Svi su oni tražili spasenje u udelu Majke Božije. A niko ne može da vam kaže tačan datum naseljavanja naših predaka. Pretpostavljam da je upravo ovde boravio i osnivač ruskog monaštva prepodobni Antonije Pečerski. Istoričari povezuju početak osnivanja manastira sa sredinom X veka, ali ga ne povezuju sa Slovenima. Neki smatraju da je datum naseljavanja Rusa u manastir Presvete Bogorodice Ksilurgu bio 1081. godine. Sredinom XII veka Ksilurgu je kao ruski manastir bio dobro ustrojen kako s duhovne tako i s materijalne strane. Broj bratije u njemu se postepeno povećavao i on je već s teškoćama mogao da smesti sve ruske monahe.

A od 1169. godine ruski monasi prelaze na novo mesto, ali ovaj manastir ostavljaju za sobom. On se nalazio na mestu dodatnog skita pri manastiru velikomučenika Pantelejmona. Početkom XIX veka ubraja se u bugarske opštežiteljne skitove. Poznato je da je ovde krajem ovog veka živelo oko 20 monaha-Bugara. 1885. godine se pojavila dvospratna zgrada sa crkvom posvećenom svetim ravnoapostolnim Kirilu i Merodiju. 1820. godine je u konaku izgradjena kapela posvećena prepodobnom Jovanu Rilskom. A u najstarijim vremenima manastir je imao sabornu crkvu posvećenu Uspeniju Presvete Bogorodice. Nedavno smo je obnovili i danas tamo služimo.

Skit Ksilurgu

 
- Ali u nekim dokumentima se kaže da je 1775. godine manastir Ksilurgu na neko vreme iz nekog razloga prešao u vlasništvo Grka. Nije li to bio razlog da je na proleće 1991. godine Sveti Sinod Konstantinopoljske Patrijaršije svojom odlukom želeo da oduzme od Pantelejmonovog manastira tada opusteli i razrušeni skit i uputi tamo grčke monahe?

- O toj odluci Sinoda Konstantinopoljske Patrijaršije prvi su saznali nekoliko naših monaha: jedna naša proverena osoba nas je pozvala na mobilne telefone iz Konstantinopolja. A manastirska uprava je možda takodje saznala ali je ćutala. Tim pre što sam namesnik u to vreme nije bio na Svetoj Gori, već se zadržao u Solunu. Mi smo počeli «da udaramo u sva zvona». Pozvali smo ruskog konzula u Solunu, potom – Moskovsku Patrijaršiju, kancelariju mitropolita Smolenskog Kirila. U prvo vreme nam je mnogo pomogao Evgenij Nikolajevič Dragun iz Ruske ambasade. Kome se sve nismo obraćali! I znate – vredelo je. Ali ja mislim da je Majka Božija zaštitila naš ruski skit, Ona je ovde Igumanija! A po dolasku u manastir sveštenoarhimandrita Jeremije okupio se savet staraca, koji je doneo odluku da trojica naše bratije naseli Ksilurgu.

- Oče Nikolaje, vas ovde smatraju upravnikom skitova? I recite nam da li je istina da je u poslednje dve decenije na Svetoj Gori postao običaj da se monasi koji su nešto skrivili šalju u zapuštene ili razrušene skitove?


- Kakav sam ja upravnik skitova?! Ja sam najobičniji žitelj koga je manastir poslao u januaru 2004. godine. To je Božiji blagoslov – biti žitelj Bogorodičinog skita Ksilurgu na Svetoj Gori. Ovde je i sam vazduh prožet Isusovom molitvom. Mi smo svi obični manastirski poslanici. Nama još nisu predali skit i verovatno ne misle da nam ga predaju. Mi živimo ovde u «nebeskom slavoslovlju». Poklonici nas ne zaboravljaju tako da se trudimo po milosti Božijoj da svaki dan služimo. A medjusobno se nazivamo ovako: ja sam – «stražar broj jedan», otac Agatodor – «stražar broj dva». Pritom je on naš najmladji kandidat bogoslovlja. Monah Orest je «stražar broj tri». Otac Martinijan je već dugo vremena u bolnici u Solunu. Sa nama je živeo i jeromonah Maksim, ali on nije izdržao, napustio je manastir i kažu da sada gradi keliju na Svetoj Gori.

Uspenjska crkva skita Ksilurgu

A pored mene je nekoliko godina živeo jeromonah Joakim, on je trenutno u drugom skitu – Krumici, koja se nalazi na granici sa Svetom Gorom, skoro pored Uranopolisa. Trebalo je naseliti i Ksilurgu. 2001. godine je u Moskvi izašla knjiga «Velika straža», otac Joakim je bio njen autor-sastavljač. Knjiga se iz nekog razloga nije svidela starcima, otac Joakim je odmah dospeo u nemilost, pa sa ga zamolili da napusti manastir. A u Krumici su dugo vremena živeli Bugari.

Po milosti Božijoj zatekao sam ovde poslednjeg ovdašnjeg žitelja – oca Evtimija, koji se upokojio negde sredinom 80-ih godina. Sahranjen je nedaleko od crkve, a njegove mošti se i do dan-danas nalaze u zemlji. Da, savetujem vam da obavezno svratite u našu kosturnicu ...Ona kod svih poklonika ukrepljuje duh pokajanja.
 

Kosturnica skita Ksilurgu

Naš konak je odavno izgoreo, i danas imamo samo jednu sobu u koju možemo da smestimo petoro ljudi. A nekada imamo i do 15 poklonika dnevno.

- Koje svetinje imate?

- Naša najvažnija svetinja je – čudotvorna ikona Majke Božije, nazvana «Slatko celivanje», koja je našem manastiru poklonjena 1802. godine. Ona se na grčkom zove «Glikofilusa».

Ikona Majke Božije  «Slatko celivanje»

Drevna ikona «Glikofilusa» se nalazi u svetogorskom manastiru svetog Filoteja, i njen istorijat podseća na istorijat iverske ikone «Vratarke». A naša ikona je dobila takav naziv jer je Bogomajka na njoj naslikana kako celiva Mladenca Hrista. Pogledajte kako se Bogomladenac privio k Svojoj Majci, a Ona je utisnula Svoj nežan majčinski poljubac. Na usnama Bogomladenca, Koji je levom rukom zagrlio Bogomajku, je osmeh Božanske ljubavi. Presveta Bogorodica svetlog pogleda i sa istim takvim pogledom ljubavi pridržava desnom rukom Svoga Sina.

Posle službe svaku grupu poklonika vodimo do naše čudotvorne ikone, i u ime skita svakom darujemo razglednicu sa izobraženom ikonom, brošuru o Ksilurgu, kao i ulje iz kandila.

Vi ste verovatno videli nasred našeg dvorišta panj od posečenog čempresa ogromnih razmera, ispod njegovog korena raste jaka vinova loza – možete da otkinete grozd s nje. Stari monasi-Grci su mi pričali da je nekada noću u Ksilurgu tačno na vrhu ovog nekada visokog i ovde jedinog čempresa bilo moguće videti našu čudotvornu ikonu, od koje je dolazila svetlost.

Praznik čudotvorne ikone “Slatko celivanje” je druge nedelje posle Vaskrsa, nedelju apostola Tome. I toga dana uvek idemo u litiju sa našom čudotvornom ikonom. Slava Bogu, uvek nam na taj praznik dodju i poklonici.

Naša ikona je zaista čudotvorna. Samo ove godine smo zabeležili dva čudesna slučaja. U maju je kod nas bio u gostima jedan poklonik iz Čeljabinska koji je sebe nazivao “biznismenom”. Ispričao je da jednoj njegovoj koleginici iz firme sumnjaju na zloćudan tumor, te ga je mnogo molila da se pomoli za njeno zdravlje na Svetoj Gori. Ja sam mu rekao: “Prenesite bolesnici telefonom da smo upalili sveće pored ikone i molimo se…”. I šta mislite? Nije prošlo ni tri dana kako mi je taj čovek radosno saopštio da se čuo sa svojom koleginicom i da mu je rekla da je bila kod lekara i da joj nisu našli nikakav tumor.

Česti su slični slučajevi. Evo još jednog. Iz Soluna me je jednom leti pozvala jedna Grkinja, rodom iz Rusije, i zamolila za molitve jer je njena prijateljica imala strašnu dijagnozu – rak. Bolesnica je već imala pomisli da izvrši samoubistvo. Dugo smo se molili pred ikonom. Prošlo je neko vreme i opet poziv od tih istih ljudi iz Soluna. Poziv već nije bio uznemirujući, već radostan: “Oče Nikolaje, prijateljičino zdravlje se popravilo. Kao da raka nije ni bilo …”

Može se mnogo toga govoriti o čudima od naše ikone. Posle Vaskrsa ove godine pozvali su nas iz Osrenburga i saopštili da je po molitvama nestao tumor u bubregu kod jedne devojčice. I pitaju, kako mogu da zahvale Majci Božijoj? …A pre tri godine su nam iz Pariza poslali kao poklon ikoni ove zlatne monete “petorubljevke”, kako bismo njima ukrasili ikonu: ulje iz kandila pred ikonom veoma pomaže u bolestima. U Nemačkoj je takodje zabeležen slučaj, kada je po molitvama pred ikonom ozdravila jedna bolesnica.

Prve godine mog boravka u Ksilurgu ovde je sve bilo oskudno. Samo pomisliš, bilo bi dobro nabaviti i ovo, a nema se novca, Majka Božija kao da je bila medju nama i sve slušala – i odmah se nadje sve to što nam je bilo potrebno. Veoma osetno prisustvo Presvete Bogorodice, Njena pomoć.

- Ali vama verovatno i manastir pomaže? Ovde je trenutno u toku velika obnova.


- Ne, ne pomaže. Prve godine smo iz manastira dobijali proizvode, a potom su i njih otkazali. Trenutno iz manastira uzimamo samo prosfore. Za sve vreme otkako sam ovde, samo je duhovnik jeromonah Makarije bio ovde dva puta. Ali slava Bogu, Presveta nam pomaže da preživimo, šalje nam ljude iz sveta. A mi treba negde da ih smestimo. Poklonici će nam dolaziti do pre početka Božićnog Posta. Njihovim prilozima i vršimo obnovu. Kao što vidite već smo nabavili solarne baterije tako da imamo elektirku dok se nebo ne prekrije oblacima. Uspenjska crkva je već restaurirana, a sada grupa Grka završava remont konaka. Samo ove godine je na remont uloženo oko 200 hiljada eura. Jedna meni nepoznata sluškinja Božija iz Odese je priložila 150 hiljada dolara. Žurimo da završimo jer će uskoro početi kiše i put će postati blatnjav pa kamion sa gradjevinskim materijalom neće moći da prodje.

- S kakvim problemima vam se obraćaju poklonici? Šta ih muči?

- Većina dolazi radi duhovne koristi. A problemi su: raspuštena deca, bolesti bližnjih. Posebno rak. Mole za molitve pred našom čudotvornom ikonom. Neki u nesreći počinju da se uzdaju u Boga, traže zaštitu od Presvete. Mnogi dolaze da bi se ispovedili i pričestili, kao i zbog kolebanja u veri, nezadovoljstva crkveno-parohijskim životom u mestu gde žive, kao i zbog interesovanja za žitija svetogorskih staraca. Sa Zapada dolaze da se ne zapuste duhovno.

- A kako ste vi došli na Svetu Goru?

- Bio je to Božiji Promisao, naravno. A još se to desilo po blagoslovu mojih starica, tri sestre-podvižnice Anisije, Matrone i Agatije, koje su se podvizavale i upokojile u selu Jaltunovo Šackog regiona Rjazanjske oblasti. Ja sam takodje rodom iz Šackog regiona. Čak štaviše Novospaski manastir je izdao disk “Sestre” o staricama. A moja majka Olga Aleksejevna je dobro poznavala te starice, i jednom su je zamolili da me pošalje kod njih. A ja samo što sam se vratio iz vojske. Bio je to kraj 1975. godine. Te godine sam bio ne samo kod starica, već i u Pečerskom manastiru, gde sam se sreo sa poznatim starcem, sada pokojnim, Jovanom (Krestjankinom). On me je pogledao i rekao: “Hoćeš da budeš brat?”..” Uzeo sam blagoslov od njega. A na Svetu Goru sam došao sa 25 godina 1978. godine. Sećam se kao danas tog slavnog dana – uoči praznika svetog Nikolaja. Tada je došlo petorica braće.

Litija za praznik ikone Majke Božije «Slatko celivanje» u skitu Ksilurgu

- Kakva poslušanja ste prošli za tih trideset godina na Svetoj Gori?

- Razna. U početku su to bila opšta poslušanja. Počinjao sam od trpezarije. Potom su me poslali u Kareju u svojstvu pomoćnika oca Davida, koji je u to vreme bio antiprosop (predstavnik) od manastira u Kinotu. U Kareji sam počeo da učim grčki jezik. Prošlo je neko vreme i mene su odredili za antiprosopa od našeg Pantelejmonovog manastira. Tada mi je bilo 28 godina i tokom deset godina sam bio član Svetog Kinota.

Kada su Grci zauzeli Iljunski skit, ja sam tada po pitanju tog zauzimanja imao različito mišljenje od mišljenja igumana i duhovnika, koji su zahtevali da potpišem protokol kao “uzdržan”. Mislio sam da treba nekako drugačije odreagovati na sve to, ali je naredjenje bilo – “uzdržan”. A to nije bilo ni ovako ni onako. Tada sam rekao da posle kapitulacije pred Grcima neću više da budem antiprosop ruskog manastira. Hteo sam tada da unesem posebno mišljenje manastira po tom pitanju ali su me prinudili da potpišem drugu odluku, i ja sam dobrovoljno skinuo sa sebe punomoćje antiprosopa. Posle toga sam u manastiru bio praonik. Jedno vreme sam bio povezan sa pokloničkim grupama. Vodio sam ih od manastira po svetim mestima Grčke i dalje – u Jerusalim. Četiri godine sam radio kao povrtlar. A posle tog poslušanja su me uputili u skit Ksilurgu.

- Poklonici i visoki gosti vas poštuju kao ruskog starca?

. Ma kakav ja starac!? Ostario sam u gresima. Na Svetoj Gori ima mnogo starih monaha, a probaj da nadješ starca …

- Poklonici kažu da su sada medju starcima na Svetoj Gori popularni otac Jefrem u Andrejevskom skitu, “papa Joanis”…A da li u ruskom Pantelejmonovom manastiru ima poznatih staraca?

- Naravno. Naš bogoprosvećeni arhimandrit Jeremija. Bez obzira na to što mu je već 93 godine on će vam odgovoriti na svako pitanje. Pri čemu će odgovor biti kratak i trezven. Svima je još poznat duhovnik i bogoslov otac Makarije …

- Oče Nikolaje, pregledajući s vašim dopuštenjem, albume sa slikama, pronašao sam i amaterski snimak sa starcem Pajsijem Svetogorcem. Da li ste ga poznavali?

- Da, poznavao sam ga. Kada sam bio antiprosop ruskog manastita, često sam se susretao sa ocem Pajsijem u Kareji, a posebno prazničnim danima kada su iz saborne crkve Protaton, posvećenoj Uspeniju Presvete Bogorodice, vršene litije s jednom od najpoštovanijih ikona “Dostojno jest”.

Starac Paisije Svetogorac sa ocem i bratom jeromonaha Nikolaja (Generalova)

Ta čudotvorna drevna ikona je poznata na Svetoj Gori još od 982 godine. Praznik ikone je 11 jun, a drugog dana Vaskrsa se s njom svečano ide u litiju oko Kareje.

I kada su poznati ruski arhijereji i sveštenoslužitelji posećivali starca, ja sam im bio prevodilac s grčkog. A tu fotografiju, gde su sa starcem Pajsijem moj otac i brat, sam ja napravio. Istina, starac Pajsije nije voleo da se slika, ali mi je uspelo da pod pritiskom oca i starca umolim oca da se slika i on je pristao.

- Čuo sam da vam se starac Pajsije javljao u vizijama. Recite nam nešto o njima.

- Jednom mi se desio sledeći slučaj. Jednog vrelog letnjeg dana je iz Iljinskog skita došao jedan sveštenik Ruske zagranične Crkve – došao je iz Njujorka – i zamolio me je da ga odvedem do starca Pajsija. Ja sam hteo da odbijem, jer je bilo jako toplo, ali me je on molio te sam pristao. Starca mejdutim nismo našli već smo ugledali poznatu cedulju pored njegove kelije: ostavite pismenu molbu, i ja ću vam više pomoći molitvom nego svojim brbljanjem.

Razljućen, moj sagovornik je počeo da diktira kratko pismo, a ja sam prevodio na grčki: “Ja – protojerej taj i taj. Ja imam već 70 godina, a popadija se upokojila. Imam nevolje na parohiji …”. Već smo hteli da se vratimo nazad, kad mi je došlo u glavu da i ja napišem pismo starcu. Pomislio sam da bi bilo dobro da se starac pomoli i za mene. A ja grešan sam tada imao prolazno iskušenje: postao sam lenj za molitvu. Sadržaj moje molbe je zvučao ovako: “Molim veoma za vaše molitve. Neophodno!!! Jeromonah Nikolaj”. Čak sam stavio tri uskličnika.

Bilo je to čini mi se početkom 90-ih godina. Ja sam tada u keliji imao minijaturni magentofon, i on me je odvlačio od onog najvažnijeg – od molitve. Prošlo je nekoliko dana. I tako ležim noću u konaku spavam. Odjednom se otvaraju vrata. Vidim ulazi …starac Pajsije. Gost mi prilazi i hrapavim glasom šaljivo kako je to bilo svojstveno starcu Pajsiju kaže: “Oče Nikolaje, ti si molio za molitve, a ti sam se ne moliš. Ustaj. Pomaži mi …”.

Pomislio sam da je taj gost verovatno od djavola: demon sa likom Pajsija je došao kod mene. Prekrstio sam se. Ne odlazi. Još jednom sam se prekrstio i počeo u sebi da izgovaram 50-i psalm. Mislim se sad ću njime srezati neočekivanog gosta s likom Pajsija. I opet sam se prekrstio. Zatvorio sam oči i sćućurio se. Ne odlazi. Hoćeš da me podigneš na molitvu?! I tada sam osetio stid, ali … nisam ustao. Odlučio sam da nastavim da spavam. A jednim okom sam ipak gledao šta će se još desiti. Gost me je pogledao s ukorom, čak je klimnuo glavom: tobože, kakva naglost! Potom se okrenuo, uputio ka izlazu, lupio vratima i otišao. Tada sam i ja skočio sa svog kreveta i potrčao – k vratima. Gledam, a tamo nema nikoga...

A drugi slučaj je bio sledeći. 1989. godine sam sa nekoliko bratije bio na hodočašću po Svetoj Zemlji. U Vaskršnjoj sedmici smo otišli na Sinaj gde smo noćevali u manastiru svete Ekaterine. Nama, četvorici Svetogoraca su dali ne posebne keilje već prave carske velike gospodske kuće. I tako nocu javno vidim da se preda mnom pojavio starac Pajsije s nekom ženom, obučenom u stare odežde tamne boje. Pritom se njeno lice nije jasno videlo. Možda je to bila sama sveta Ekaterina. Oboje su me gledali. Mislim se: “Zbog čega mi opet starac dolazi?”. I istovremeno mislim da su to opet demoni i spremam se na odbranu. Gosti su počeli da razgovaraju sa mnom o mojim gresima. A potom kao da su nestali i počeli da mi šalju pomisli. I preda mnom se kao na filmu odmotao ceo moj život od samog detinjstva do poslednjih dana na Svetoj Gori. Pri čemu se u tim pomislima osećao ukor za moje neispovedjene ili zaboravljene grehe. Osećao sam se tako da sam čak počeo da plačem u snu. Bilo je to pola sata pre početka jutrenje. Čujemo: klepalo. Vreme je za ustajanje i poklone. Vičem bratu u susednoj keliji: “Jesi živ i zdrav? Jesi nešto video u snu?”. Odgovara mi: “Ne, a ti?”.
Počeo sam da mu pričam da mi je starac Pajsije došao. A on me je prekinuo: “Nikolaje, pusti …Šta će on ovde? Ne pridavaj značaja. To je od nečastivog”.

A posle službe smo se uputili u planine, gde je u manastiru svetih Galaktiona i Epistimije živeo tada poznati na Sinaju jeromonah Adrijan. On nas je lepo dočekao i ispričao da se nekada podvizavao u vatopedskim kelijama. Potom smo se kod njega ispovedili, iako sam se ja celu noć ispovedao. I tada smo od tog starca saznali da je nedelju dana pre nego što ćemo mi doči na Sinaju zaista bio …sam starac Pajsije! Tada još nismo znali celo žitije starca Pajsija, čiji jedan deo je bio povezan sa Sinajem. Eto tako!

Sa ikonom Majke Božije  «Slatko celivanje»

A treći slučaj se desio već u Jerusalimu. Jedno vreme sam živeo četiri meseca u Gornjenskom ženskom manastiru, i ponekad su me molili da ispovedam monahinje. Tamo ih je bilo oko 50. Jednu od njih sam neko vreme izgubio iz vida. A pokazalo se da se razbolela. Ta 25-ogodišnja monahinja mi se požalila na svoje bolesti: probudi se i ima takve vrtoglavice da nije u stanju da obavi svoje poslušanje u kuhinji. Čak pada i u nesvest. Predložio sam joj da se obrati lekaru. “Ne, ne, - zaohala je monahinja. – Kod nas sve koje se žale na bolesti odmah šalju u Rusiju. A ja hoću ovde da se podvizavam”.

Tada sam joj predložio da napišem pismo na Svetu Goru monaholjubivom starcu Pajsiju sa molbom da se pomoli. On se veoma zalaže za sve monahe. Monahinja se složila i ja sam seo s njom za sto da zapišem na grčkom sve što mi je ona diktirala o svojim bolestima. Na koverti sam napisao približnu adresu misleći da će stići jer na Svetoj Gori svi znaju za keliju starca Pajsija.

Prošlo je čini mi se tri-četiri dana. Sreo sam tu bolesnu monahinju i ona je već bila tako krepka i radila je u kuhinji. Čak je vukla i teške dzakove. Pitam je: “Mati jesi poslala pismo?”. A ona će mi šapatom: “Joj oče s tim pismom se desilo sledeće!” – “A što ne pričaš?” – “Nisam uspela da bacim pismo u sanduče, došla sam s njim u svoju keliju, pomolila se i legla da spavam. A noću vidim: pored mene stoji neki dobroćudni starac. On je rekao: “Ja sam – lekar Pajsije”.
“Potom, - nastavila je monahinja, - on je stavio prst u kandilo i pomazao mi čelo. I – tako …Ja ne bih ni poverovala tom snu-vidjenju, ali kada sam ujutru ustala i pošla na službu shvatila sam da su mi sve bolesti prošle. Svi ti dani – pomozi i dalje Gospode! – ja sam potpuno zdrava”.

Starca Pajsija sam posle svih tih vidjenja mnogo puta sretao, ali sam se pravio da ništa ne razumem. Kao da se ništa nije desilo. Sretnemo se, pozdravimo jedan drugog, ponekad se osmehnemo jedan drugom – i to je sve!

- A da li ste na Svetoj Gori imali i neke demonske napade?

- Naravno. Bilo je i Božijih urazumljenja. Ali o svemu tome monasi nikome ne pričaju sem duhovniku. Svetogorci obično skrivaju svoj unutrašnji duhovni život od ljudi sa strane.

Ali ispričaću o tome šta se dešavalo posle putovanja sa čudotvornom ikonom “Dostojno jest” u Solun i u Atinu. Članovi Kinota su putovali s tom ikonom u Solun 1985. godine, a u Atinu – 1987. godine. Tamo, u ta dva grada, sreli smo mnogo posednutih. A pred čudotvornom ikonom je bilo takvih scena da smo se nekih prosto uplašili. Po povratku iz Atine otac Antonije je predložio da se odsluži sorokoust za sve te posednute. Tako da su se svake noći u mojoj i njegovoj keliji dešavali neopisivi košmari.

Da i ovde, u skitu, prve godine sam živeo sa jednim posednutim monahom. Da, da ima i posednutih monaha! I tada sam imao besane noći: oni su često dolazili u borbu. Monah je – Hristov vojnik!

A ti, kako ste ih nazvali “demonski napadi” su uvek veoma skriveni. Oni se našim monaškim jezikom zovu “nevidljiva borba”. Demonske zamke ili lukavosti su veoma raznolike. Svaku besmislenu misao ili ideju koja ti se sugeriše treba odmah raspoznati. Sve pomisli treba ispovedati duhovniku. Inače neprijatelj može da svije gnezdo u pomislima. A demon je takodje jak. Može tako da sablazni čoveka, da se čak useli u njega i živi u njemu. Može u potpunosti da rukovodi čovekom i čak i da ga pogubi.

- Vi ste već 30 godina na Svetoj Gori. Da li se mnogo toga izmenilo na Svetoj Gori za sve te godine? I šta vas sada ovde raduje, a šta – rastužuje?

- Za trideset godina je naravno mnogo vode proteklo. Sećam se da je postojao samo jedan put – od Kareje do Dafne. I postojao je samo jedan jedini autobus za celu Svetu Goru. Ako je padala kiša onda bi se autobus po pravilu negde zaglavio na putu. Ponekad su monasi morali da ga izvlače iz blata. A sada ima toliko novih puteva!
I Kareja ne može da se prepozna! I park su uništili. Policija stoji na svojim mestima. Sve je kao u gradu. Naravno na Svetu Goru postepeno dolazi svetski duh i civilizacija. Skoro svi monasi imaju mobilne telefone. Zabrane staraca nisu vredele. A na tim telefonima mogu da se gledaju i materijali sa Interneta. A na njemu znate koliko ima toga pogubnog za monahe? Šta još? Ranije su se gradile kelije veličine dva sa dva metra, a sada su veće kao gostinske sobe. U našem manastiru naprimer monasi imaju zimsku i letnju keliju. U drugim manastirima čini mi se da toga nema.

- A kako su monasi primili saopštenje o tome da su na Svetu Goru ove godine došle žene?

- To me nimalo nije začudilo. One su i ranije ovde dolazile samo niko o tome nije pisao. Evo pokojni otac David, koga sam pominjao, pričao je da je jednom (čini mi se već posle Drugog svetskog rata) jedan veliki putnički brod bio zasutavljen jakom olujom. Tako je brod pristao pored pristaništa našeg Pantelejmonovog manastira, a žene s decom su se naselile na neko vreme na prvom spratu našeg arhondarika (gostoprijemnice).

A sve vreme rata izmedju komunista i Grka puškaranje se odvijalo i na Svetoj Gori. Žene-komunisti su gadjale direktno u centar Kareje. O tome je čak pričao i otac David.

A ove današnje, žene-Moldavke, kažu da su prevarili. Njih su tobože vozili noću u Italiju, a potom su ih iskrcali na svetogorskoj obali pored Lavre. One su mislile da su u Italiji, preobukle su se i pošle direktno u luku Dafni.

- Da li do vas dopiru vesti o dogadjajima u svetu?

- Samo preko telefona ili poklonika! Iako kao i svi monasi trudim se da ostanem indiferentan, daleko od svetskih interesovanja i problema. Ali često mi stižu pisma, zovu me, šalju poruke. Hteo ne hteo saznaš nešto o tome šta se dešava u svetu. Naravno s tugom sam primio dogadjaj kao što je vojni konflikt u Južnoj Osetiji. Bolje bi bilo da ga nema. A ispalo je da se pravoslavni bore s pravoslavnima. To nikud ne vodi! U Grčkoj naprimer živi mnogo pontijskih Grka – izbeglica iz Gruzije. Na takve tužne dogadjaje ne možemo da ostanemo ravnodušni i zato se molimo za mir i spasenje celog sveta.

- Šta biste rekli tim mladim ljudima koji žele upravo na Svetoj Gori da spasavaju svoju dušu?

- Da budu veoma smireni i spremni na mnoga iskušenja. Da izvršavaju i ona poslušanja koja ne vole. Da ne odlaze sa Svete Gore čak ni u slučaju rušenja romantičnih maštanja, velikih neuspeha, demonskih gonjenja i bolesti. Uopšteno govoreći treba da se naoružaju ne samo velikim, već ogromnim trpljenjem.

- U Karulji samo se sreo sa dvojicom Austrijanaca, koji su ritorski pitali: “Zar je Bogu ugodno da se Njegovi monasi uopšte ne umivaju, da prenebregavaju elementarnu higijenu, i stradaju od gljivičnih oboljenja nogu?..”. Dozvolite mi da vama uputim to pitanje.

- Moj odgovor je sledeći: s tačke gledišta običnih monaha, a tim pre ovih stranaca verovatno dalekih od pravoslavne vere, svetogorski monasi vode, reklo bi se ne samo čudan, već reklo bi se apsurdan i potpuno nerazumljiv život. Nepripremljenom čoveku se to ne može tako jednostavno i trenutno objasniti. Monasi su spremni na sve radi uzvišenih asketskih opita i podviga. Monasi radi spasenja duše prenebregavaju brigu o svom telu. Sve bolesti i rane su takodje korisne za dušu. Za monaha-svetogorca poseban značaj ima askeza. A šta je to? To je – podvig. Ali treba biti pripremljen za razgovor o askezi.

Naravno mirjanima je to čudno – ne umivati se. Ali zašto to monah radi? Da se ne bi razgoličavao i gledao svoje telo. U Ksilurgu čak i za poklonike nema elementarnog tuša. I leti ima samo jedan umivaonik. A kada dodje zima? Hladnoća i vlaga te ovde skroz prožimaju.

- U Rusiji u nekim parohijama, pa i na internetu, su danas široko rasprostranjeni razgovori na razne bogoslovske teme koje ste beležili na magnetofon. Da li ste vi autor tekstova tih razgovora?

- Naravno da nisam. Ja sam prosto iščitavao tekstove prevedene s grčkog na ruski jezik. Slušam mnoge crkvene radio emisije na grčkom jeziku. A u njima mnogo propovedi na razne teme. Dugo vremena sam skupljao te materijale, sistematizovao po temama, prevodio na ruski jezik i ozvučavao. Dobijam mnogo zahvalnosti i usmenih i pismenih. Čak su mi napisali i sledeće: “Svetogorski monasi treba periodično da izlaze u svet radi duhovnog služenja s propovedima”.

- A da li ste sami probali da nešto svoje napišete? Ranije ste saradjivali s nekim ruskim izdanjima i čak i sa radio “Slobodom”.

- Svoje? Pa ko sam ja? Ja sam – malopismen čovek …Sada se izdaje toliko duhovne literature da ne može da se stigne da se sve pročita. Pritom se mnogo i prevodi sa grčkog jezika. A za “pisanje” vas nešto baš u poslednje vreme ne “bodre” u našem manastiru. S radio “Slobodom” sam imao kratak kontakt sredinom 80-ih jer smo s teškoćom probijali put našem današnjem svetogorskom podvorju. Za njega su odmah odredili mesto u Peredelkinu, a ne u Moskvi. Pitanje toga je rešeno pozitivno.

- U poslednje vreme mirjani-poklonici iz zemalja SNG moraju da plate velike sume novca špekulantima u hotelu “Makedonija” u Uranopolisu za dozvolu da posete Svetu Goru (diamonitirion), čija izrada kod Grka košta svega 25 eura. Prema pričama poklonika, u tom pomenutom podvorju u Moskvi i u jednom novom svetogorskom pokloničkom društvu trude se da bez ikakvih priznanica uzimaju novac od 25 do 50 dolara za svaki dan boravka u Pantelejmonovom manastiru. Toga nema ni u jednom drugom manastiru na Svetoj Gori.

- Da čuo sam o tome, da se za dozvolu plaća do 150 eura. To je nenormalna pojava. Ranije toga nije bilo. Novac bi dospevao u manastir a ne zna se kome i kuda. Medjutim danas su i Grci čuli da “novi Rusi” za basnoslovni novac kupuju na Svetoj Gori ikone i sve stvari, i podižu cene svega. Pri čemu samo za Ruse. Odnose se prema tome veoma negativno.

- Da li mi dajete blagoslov da na kraju napravim nekoliko fotografija? (Na licu oca Nikolaja je nedoumica zbog pitanja). Pitam zbog toga što u Pantelejmonovom manastiru svuda vise znaci zabrane: zabranjeno fotografisanje. Pitao sam jednog sveštenoslužitelja da li mogu da slikam novu bolnicu i znate šta mi je odgovorio? “Napišite izjavu na ime sabora staraca..”. Kažu da je tamo neki monah skoro razbio fotoaparat nekome od gostiju. Stvar je došla čak do Kinota.

- Da, znam i za to …Ali ne želim da ulazim u savremene manastirske poslove. Mogu da izgubim mir u duši. Samo hoću da kažem, možda i pre vremena. Preneli su mi vidjenje jedne starice: u manastiru će uskoro biti velikih promena …

Pred odlazak otac Nikolaj iz skita Ksilurgu mobilnim telefonom zakazuje u Kareji svojim gostima-poklonicima “svetogorski taksi”. Dva puta ponavlja dispečeru na grčkom da će “klijent” platiti vodiću za putovanje. Zajedno sa monahom Agatodorom jeromonah izlazi da isprati i blagoslovi put. Moli oca Agatodora da mu pomogne sa prtljagom i da isprati goste uzbrdo do obične “taksi stanice”. Sa dvorišta skita za putnicima kreću tri mjaukajuće mačke, koje su uspele za četiri dana da se naviknu na one koji su ih hranili.

“Taksi” je isti prašnjavi minibus s brojem 5 – već čeka na uslovljenom mestu.

Kažem na oproštaju ocu Agatodoru: “Vašu molbu neću zaboraviti” – mladom bogoslovu skita Ksilurgu potrebni su “za rad” svi u Moskvi objavljeni tomovi “Pravoslavne enciklopedije”.


preuzeto sa http://www.pravoslavie.ru/guest/28260.htm

prevod sa ruskog dr Radmila Maksimović
 

Pročitano: 5939 puta