MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

IGUMAN PAVLE SVETOGORAC



Ruski manastir Svetog Pantelejmona na Svetoj Gori

Iguman Pavle rođen je u porodici naprednih ruskih trgovaca, u gradu Kalugi. Na krštenju je dobio ime Petar. Od najranije mladosti posvetio je svoj život Bogu, neprestano je čitao Jevanđelje i duhovnu literaturu. Redovno je išao u crkvu na bogosluženja. Kada je odrastao, zaposlio se kao trgovac. Imao je veliku želju da postane monah, da se nesmetano podvizava Gospodu Bogu svome na slavu, ali mu roditelji nisu dali blagoslov.

Kada je Petar dorastao za ženidbu, pronašli su mu devojku. Nije hteo ni da čuje za brak, ali su roditelji upotrebili sva moguća sredstva kako bi ga privoleli: pretnje, preklinjanja, suze. Ucenili su ga da ispuni njihovu volju. Konačno, Petar je poslušao svoje roditelje i oženio se. Živeo je sa svojom suprugom u braku oko tri godine, a u tom braku su dobili dve kćeri.

Jedne noći, Petar je došao kod svoje žene i sa suzama joj rekao: „Moja draga i voljena životna saputnice, znaš da volim i tebe i našu decu. Imamo veliko bogatstvo, ali sve je to prolazno i propadljivo. Život će brzo proći. Smrt će doći i prekinuti našu ljubav; zauvek će nas razdvojiti, a naše bogatstvo ostaće iza nas.  Pred Pravednog Sudiju moraćemo da stanemo samo sa našim dobrim delima. Moramo se pripremiti; moramo mu služiti, raditi za Njega i moliti Mu se u ovome životu.“

Žena mu je odgovorila: „Najdraži moj prijatelju, radi i moli se Bogu, ja te neću ometati u tome, već ću te pratiti u svemu što budeš činio.“ Onda joj je rekao: “Pusti me da idem u Jerusalim, sveti grad, da se poklonim životonosnom grobu Gospodnjem i drugim svetinjama.“ „Idi s blagoslovom Božijim,“ odgovorila je ona. Radostan, Petar je podneo zahtev za pasoš. Roditelji su pokušali da ga odvrate od puta, ali nisu uspeli jer su mu žena i trgovački esnaf dali svoj pristanak. Kada je guverner provincije video koliko je Petar mlad, tri puta je pozivao njegovu suprugu, pokušavajući da je ubedi da ga ne pušta da ide, siguran da se neće vratiti. Ipak, i pored svih upozorenja, ona mu je dozvolila da krene na put, prepuštajući sve volji Božijoj.

Petar je obezbedio pasoš i krenuo. Supruga ga je pratila. Pri oproštaju, rekao joj je: „Moja draga suprugo, Gospod je rekao: Ako neko dođe Meni, a ne mrzi oca svojega, i mater, i ženu, i decu, i braću i sestre, pa i život svoj, ne može biti Moj učenik (Lk 14,26) Želim da budem učenik Gospoda moga Isusa Hrista. Ne znam da li ću se vratiti domu ili ne. Predajem tebe i decu našu Bogu na staranje. Sećaj se našega Tvorca, i nikada Ga ne zaboravljaj. Oprostiti mi i pusti me sa blagoslovom da sledim Hrista.“

Kako je izgovorio ove reči, seo je u voz i krenuo. Čuvši ove poslednje oproštajne reči, žena se onesvestila. Takvu, bez svesti, vratili su je kući. Čekala je deset godina na muževljev povratak. A onda je čula da se nalazi na Sv. Gori i da je postao sveštenomonah. Tada je i sama  otišla u manastir, u Kalugu, zamonašila sa i dobila monaško ime Pavla. Rođaci su brinuli za njihove kćeri, a u dogledno vreme pronašli im muževe.

Nakon što je napustio rodni kraj i porodicu, Petar je prvo otišao u Jerusalim i poklonio se životodavnom Grobu Gospodnjem i drugim svetinjama. Onda je otišao na Sv. Goru i pošto je obišao sve manastire i skitove, nastanio se u skitu Sv. proroka Ilije. Pridružio se skitskom bratstvu, a kasnije je tu i zamonašen. Na monašenju je dobio ime Pavle. Uskoro je rukopoložen za sveštenomonaha. Osamnaest godina živeo je u skitu, u poslušnosti, potpuno se odričući svoje volje.

Onda su došla nemirna vremena. Zbog grčkog ustanka, Turci šalju svoju vojsku na Sv. Goru. Monasi su bežali od Turaka, sklanjajući se gde god su mogli. U to vreme, bratstvo skita bilo je raspušteno. Iguman Partenije sa sveštenomonahom Pavlom i sa još nekoliko monaha očistio je skit, sakrivši sve skitske dragocenosti po tajnim podrumima i skloništima, prekrivši ih slojevima zemlje. Nešto stvari i novca poneli su sa sobom, zaključali su vrata skita i krenuli u Rusiju.

Stigavši u Petrograd, pitali su za cara Aleksandra I, molili ga da prihvati svete mošti kao dar i da im pronađe manastir u Rusiji, gde bi mogli da žive i da se podvizavaju. Car im je rekao da zadrže mošti,  da budu strpljivi, jer će doći vreme kada će se vratiti na Sv. Goru. Tako su osam dugih godina monasi lutali bez krova nad glavom, pretrpevši mnoge nevolje i žalosti, skoro i samu smrt. Kasnije, otac Pavle je o tim danima skoro uvek govorio sa suzama u očima.

Kada je rat okončan, bratstvo se ponovo vratilo na Sv. Goru. Otac Pavle i iguman Partenije se se vratili, ali im je trebalo dve nedelje da pronađu put do skita, jer je za osam godina sve zaraslo, sve staze su postale neprohodne, kao obližnja šuma. Celu godinu su radili kako bi očistili zemljište oko skita i još tri godine da bi očitili baštu. Sam Bog zna njihove trudove u obnovi.

Skit Sv. proroka Ilije

Otac Pavle je primio postrig u veliku shimu, ali njegovo ime je ostalo isto. U to vreme, skit je imao četrdeset monaha. Godine 1937, Gospod je poslao nova iskušenja skitu Sv. proroka Ilije. Epidemija kuge i bubonska groznica zavladale su među bratijom. Iguman Partemije je bio među obolelima. Tokom tog perioda, otac Pavle je svakodnevno služio Liturgiju i pričešćivao one koji su umirali. Služio je opela onima koji su  se upokojili. On sam nije brinuo za sebe, već za bolesne i one na samrti. Samo je trećina bratstva preživela. Prošli su kroz period karantina, a onda zatražili da se donese Časni Krst iz manastira Ksiropotama, najveći postojeći deo Krsta na kojem je postradao Gospod Isus Hristos. Nakon bdenija i osvećenja vodice, krenula je litija sa Časnim Krstom i svim skitskim ocima i drugim atonskim monasima. Nakon toga, bolesti su prestale.

Otac Pavle je tada izabran za igumana skita. Ponovo se okupilo bratstvo od četrdeset monaha, gde je uspostavljeno novo pravilo. Ali , neprijatelj ljudskog roda nikada ne miruje. Podigao je monahe iz “male Rusije” (Ukrajine) protiv monaha “velike Rusije”, a posebno protiv igumana Pavla. Mnoge uvrede su izrečene protiv njega. Čak su ga tri puta progonili iz skita. I tri puta ga molili da se vrati. Konačno su ga jednog dana zauvek proterali iz skita, zajedno sa svim ruskim monasima. Iako je ocu Pavlu bilo žao što je proteran iz skita, gde se podvizavao 35 godina, nije se protivio niti žalio na ukrajinske monahe. Svojim monasima je zabranio da govore loše protiv njih. “Oni su naši veliki dobrotvori,” govorio je. “Oni su naš put u Carstvo Nebesko.”

Uskoro je Gospod posalo utehu igumanu Pavlu. Zbog njegove poniznosti i smirenja, Gospod mu je umesto skita podario malu keliju u petospratnom, velikom manastiru. U jesen 1839, iguman i bratstvo manastra Sv. Pantelejmona pozvali su oca Pavla i rusko bratstvo da se nasele u njihovom manastiru , koji je od davnina bio poznat kao Rusikon, tj. ruski manastir. Tridesete godine XVII veka, bile su nepovoljne za ovaj manastir zbog stalnih rusko-turskih ratova i politike koju je vodila careva vlada. Rusko bratstvo u ovom manastiru je izumiralo. Manastir je potom naseljen Grcima, koji su ga obnovili na novoj lokaciji početkom XVIII veka.

Iguman Pavle i rusko bratstvo došli su u manastir Sv. Pantelejmona na praznik Vavedenja Presvete Bogorodice, 1839. godine. Tu su ubrzo podigli crkvu posvećenu Sv. Mitrofanu Voronješkom, u kojoj su vršili dnevna bogosluženja. Otac Pavle je u manastiru živeo osam meseci i deset dana. Grčki monasi su se divili njegovoj poniznosti, strpljenju i poslušnosti. Služio je kao primer svim monasima  u manastiru.
Evo jednog primera njegove bezazlenosti. Nakon što je otac Pavle protaran iz skita Sv. proroka Ilije, sveštenomonah Akakije postavljen je za igumana skita. Ovaj otac Akakije bio je glavni neprijatelj oca Pavla, i progonio ga je više nego bilo koga drugog. Posle pola godine kako je kao iguman skita rasuo skitsku imovinu, bio je uzrok još jednog skandala, zbog kojeg je bio uhapšen. Pošto je otac Pavle živeo i podvizavao se u skitu 35 godina, i pošto mu je bila poznata sva skitska imovina, bio je pozvan da izvrši popis i načini listu svega onoga što je u skitu nedostajalo. Ali otac Pavle je zaštitio svog dugogodišnjeg progonitelja, vraćajući mu dobro za zlo. Izjavio je da je u skitu sve u redu  i da ništa ne nedostaje. Cela Sv. Gora bila je zapanjena ovim njegovim postupkom.

Dana 28. juna 1840. otac Pavle se razboleo. Tri dana je bio bolestan, ali je služio Sv. Litrugiju, bez obzira što mu je bilo teško. Dana 2. avgusta više nije mogao da ide u crkvu, ali je zamolio da se službe čitaju u njegovoj keliji. Posle polunoćnice, pročitao je šestopsalmije, sa dubokom usrdnošću i mnogim suzama. Čitao je ove stihove sa posebnim umiljenjem: “Nemoj me ostaviti, Gospode Bože moj, nemoj se udaljiti od mene. Pohitaj u pomoć meni, Gospode, Spasitelju moj. Bože! Ti si Bog moj, k Tebi ranim, žedna je Tebe duša moja, za tobom čezne telo moje u zemlji suvoj, žednoj i bezvodnoj…” Onda je sa krajnjim naporima pročitao je. “ Blagosiljaj, dušo moja, Gospoda, i sve što je u meni sveto ime Njegovo. Blagosiljaj, dušo moja, Gospoda, i ne zaboravljaj ni jedno dobro što ti je učinio.” Nije mogao da izgovori jektenija, već je zamolio svoje učenike da ponove  “Gospode pomiluj” dvanaest puta. Onda su počeli da poju: “ Bog je Gospod i javi se nama, blagosloven Koji dolazi u ime Gospodenje.” I on je predao svoju dušu Gospodu, Kojeg  je ljubio više od svojih roditelja, žene i dece, Kome je kao monah služio 36 godina.

Otac Pavle se upokojio bez bola i straha, kao da je zaspao, sedeći, sa glavom blago nagnutom na stranu.  Kada su braća ovo videla, pohitali su da jave igumanu. Sva bratija manastirska došla je i oplakala njegovu smrt, a monasi sa cele Sv. Gore došli su na njegovo opelo i sahranu. Tri godine kasnije, njegov grob je otkopan, a njegove kosti projavile su znake svetosti. Bile su zlatno žute boje, poput pčelinjeg voska, i odavale su prijatan miris. Prenete su u manastirsku kosturnicu, a lobanja je odložena na posebno mesto; i danas na njoj  stoji natpis - sveštenomonah Pavle Rus.

Ovo kratko žitije igumana Pavla sa njegovim podvizima preuzeto je iz teksta “Pripovedanje monaha Partenija o putovanjima po Rusiji, Moldaviji, Turskoj i Svetoj Zemlji,” (deo 4 & 161, str. 235-242, koje je objavljeno na ruskom jeziku u Moskvi, 1856. godine. Monah Partenije je govorio da je neke detalje iz života oca Pavla video sopstvenim očima, a za neke čuo od njegovih učenika.

Prevod s engleskog: Bojana Popović
16. 2.2012.

Izvor: http://www.roca.org/OA/109/109f.htm
 

Pročitano: 8491 puta