MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

„NE BI MOGLO SUNCE DA VIDI DA JA SPAVAM!“




U manastiru Pećka Patrijaršija, 16/03. januara ove godine, uoči Krstovdana i praznika Bogojavljenja usnula je u Gospodu shimonahinja Glikerija. Monaško opelo služio je Njegovo Preosveštenstvo vikarni Episkop lipljanski G. Jovan sa brojnim sveštenstvom eparhija Beogradsko-karlovačke i Raško-prizrenske, a ispraćaju i saharani prisustvovao je narod iz okolnih sela. „Evo sluškinje Božije koja ide pravo u Carstvo Nebesko,“ rekao je Vladika Jovan opraštajući se od mati Glikerije. I zaista sav njen život je bio pravo hođenje Gospodu.

Shimonahinja Glikerija rođena je, po vlastitom kazivanju, na dan sv. mučenice Glikerije - 26. maja 1927. godine – u selu Gornjoj Bukovici, opština Bijeljina, kao drugo od petoro dece Milorada i Anice Đokić. Na krštenju je dobila ime Anđa.

Drugi svetski rat Đokićima donosi veliki gubitak: oca ubijaju ustaše, a najstariji sin strada od komunista tako da porodica ostaje bez odrasle muške glave u kući. Ulogu hranioca i stuba  porodice tada preuzima četrnaestogodišnja devojčica Anđa. Jake telesne građe ona je narednih desetak godina obavljala sve muške poslove u kući i na imanju; organizovala radove u polju; unajmljivala radnike i radila sa njima... „Ne bi moglo sunce da vidi da ja spavam“ – govorila je o tom periodu svog života. Istovremeno, živeći u potpunoj poslušnosti svojoj majci, Anđa joj je bila pomoćnica u podizanju i vaspitavanju dva mlađa brata i sestre. Zavšila je ona i „Tečaj za devojke“ kako bi i kao devojka „bila spremna“. No, iako su mnogi prosci dolazili u kuću Đokića, Anđa je izabrala da bude nevesta Hristova. Čim su mlađa braća stasala dovoljno da mogu preuzeti brigu o porodici, Anđa je pošla u manastir.

Godine 1952. odlazi u manastir Tavnu kod Bijeljine, a 1955. prelazi (sa još nekoliko sestara) u manastir Nimnik kod Požarevca gde je i zamonašena u čin rasoforne monahinje dobivši ime Glikerija. Iz Nimnika će 1957. godine, na zahtev tadašnjeg Patrijarha G. Vikentija upućen preko nadležnog Episkopa braničevskog Hrizostoma, njih sedam (igumanija Fevronija, tri monahinje i tri iskušenice) poći za Metohiju u manastir Pećka Patrijaršija – e da bi ga sačuvale kao živu crkvu u kojoj se služi Služba Božija i prinose molitve Gospodu, Majci Božijoj i Svetima. (Tadašnje vlasti nameravale su, naime, da našu najveću svetinju pretvore u muzej!)
 

U Pećkoj Patrijaršiji provešće mati Glikerija više od pola veka noseći zajedno sa ostalim sestrama krst svoga naroda na Kosovu i Metohiji. Nikome nisu bile po volji - ni Srbima ni Šiptarima; teško se živelo; nije se imalo; mnogo se radilo;... ali je - pričaju - „bila ljubav među nama...“, a gde je ljubav tu je Gospod, a sa Gospodom sve im je bilo lako. Ustajalo se pre sunca; u prvo vreme (dok nisu kupili volove i kola, a kasnije konje i zaprežno vozilo) na njivu se svakodnevno išlo nekoliko kilometara peške; kući se vraćalo u noć – opet peške ali sa pesmom. Oralo se, sejalo i žnjelo ručno, a kad bi rod rodio morale su organizovati stražu (po dve sestre na smenu i danju i noću sa puškom) da im Šiptari ne bi obrali voće ili pokupili letinu. Zimi su se tkali ćilimi, a drva za ogrev same su sekle,... Najteže je bilo kada je izgoreo konak (zapaljen 17. marta 1981.); spavalo se tada i pod vedrim nebom i u obližnjim selima, ali sa uzdanjem u Gospoda i Majku Božiju. Pri svemu tome crkveno pravilo (slično svetogorskom tipiku) nikada nije izostavljano.
 

Mati Glikerija uvek je među prvima odlazila na rad, a među poslednjima na odmor i uvek zadužena na najtežim poslušanjima. Početkom osamdesetih godina primila je, sa još nekoliko sestara, malu shimu. Nakon rata 1999. godine sestrinstvo više nije bilo u mogućnosti da obrađuje svoju zemlju – osim voćnjaka i bašte koji se nalaze u samom manastirskom krugu. Mati Glikerija tada je pored zaduženja u bašti (koje je u potpunosti obavljala i u svojim sedamdesetim godinama, a povremeno je pomagala mlađim sestrama i kad je prešla osamdesetu) dobila i nova poslušanja: da poslužuje mati-igumaniju; prislužuje u oltaru i pravi brojanice. Sve je ovo ispunjavala do samog kraja svog ovozemnog života.

Jednako je revnosna mati Glikerija bila i na molitvi. Dok su je noge nosile hitala je na zajedničku molitvu u crkvu, a očima svojim nije ona davala sna dok ne završi svoje lično, kelijno pravilo. Uvek je bila spremna da dầ savet mlađim sestrama ako ga traže, ali nikad namećući se. Ipak, ono što će svima ostati u sećanju, pored radosne i mužestvene spremnosti na svaki podvig, jeste njen blagi i uvek nasmešen lik, njena nezlobivost i sposobnost da prašta i moli oproštaj i od onih koji su ju uvredili. U veliku shimu zamonašena je u navečerje sv. prvomučenika i arhiđakona Stefana ove godine.

I tako ispunivši pismo – odbolova malo i mirno se predstavi Gospodu svom.

26. Januar 2012

Izvor: http://www.spc.rs/sr/ne_bi_moglo_sunce_da_vidi_da_ja_spavam
 

Pročitano: 10040 puta