MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

BOG SE STARA O SVAKOME



(Zbog  gordosti Bog doputsi  stradanje, da se  malo smirimo,  pa, idemo dalje, ali  nikad Bog čoveku  preko mere ne  dopusti, kaže  o. Romilo iguman  manastira Duboki  Potok)

      Manastir  Duboki Potok, u severnom delu Kosova i Metohije, narod od davnina zove Sveta Ruka, iz poštovanja prema  Svetom velikomučeniku Nikiti koji je zaštitnik ovog kraja, a od pre 400 godina u manastiru se čuva ruka svetiteljeva. Crkva u manastiru Duboki potok prvi prvi put se pominje u jednom tefteru turskom, u popisu zemlje Brankovića. Crkva je rušena i obnavljana, u 16, pa u 18 veku. Godine 1903. je dozidana priprata koja i danas postoji, izgrađena zvonara a Društvo kneginje Ljubice je tajnim putem dopremilo zvono preko Rogozne za zvonaru takođe 1903. godine. U manastiru su i mošti Svetih vrača Kozme i Damjana. O ovom manastiru i njegovim svetinjama brine o. Romilo iguman manastira a na naše pitanje da li je teško odgovara: „Slava Bogu, kad Gospod da čoveku neko stradanje on mu da silu i moć da to nosi dok se ne promeni situacija, kako se kaže, svaki je zeman do vremena, sad duže ili kraće traje ali bude pa prođe. Nikad Gospod nama ne daje preko naše moći, bilo kakvo stradanje, bilo da su životne okolnosti, bolesti. Kad čovek ima velika stradanja prvih par godina mnogo teško biva ali se vremenom navikne, pa, lakše podnosi. Teško je ali šta je, tu je, kad ne može čovek ništa da menja da na Boga položi nadu i što je do njega da čini i da otrpi.“

O sticanju mira

      „ Mir zavisi od okolnosti života, one imaju pozitivan i negativan uticaj na čoveka. Ali mir, pre svega, zavisi od stanja čovekovog duha. Mnogo što- šta imamo što moramo da iživimo, mnogo šta ima čovek u prirodi, ono što je genetski nasledio. Često je ono što čovek ima u prirodi tako ukorenjeno da ne može lako da ga promeni. Neke stvari mora da iživi, neke može lakše da menja a neke moraju dobro da mu se obiju o glavu da bi se smirio. U životu je borba svakodnevna, pre svega, misaona sa duhovima pod nebom, to su misaona bića, brži od naših misli i kako hoće prolaze kroz nas. Onda borba sa samim sobom, sa svojim karakterom, sa genetskim nasleđem, nastrojenjem koje se projavljuje. Svako od nas ima razne faze, periode u životu kako psihofizičkog sazrevanja tako i sazrevanja u duhu a koren čovekovih problema jeste gord duh u čoveku. Bog traži od čoveka da se smiri. Sagledavajući sebe, iz tog nekog monaškog ugla mogu da kažem da je čoveku u životu najteže smiravati se. To zavisi i od toga kolko čovek ima snage, teško je smiravati se u svemu što čoveka zadesi, pogotovo što ima stvari koje ne može da menja. Zato čovek treba da trpi, da ima poverenje u Boga. Bog je taj koji se stara o nama i zaista čovek ne može ništa sam, može onoliko koliko mu je Bog dao snage i obdario ga s nečim, pa, to što je do njega treba da čini. Danas kažu da je kriza morala i kod nas i u svetu. Ja mislim da je, pre svega, kriza vere a krajnji koren neverja je u gordosti. Vidi se to kad dođe nevolja, crče čovek od brige, nikako ne možemo da se smirimo, stalno smo u planovima za sutra, za prekosutra, šta ćemo i kako ćemo. Treba čovek prirodno, normalno da živi, da čini što je do njega a pre svega, da ima nadu i veru u Boga, poverenje u Boga. Jedino tako čovek može imati mir, inače crče, od briga i želja i stiže do psihijatrije.

      U životu je sve kako Bog da. Čovek  treba da se trudi da se smiruje, da ima smirenu misao o sebi, pa i da postrada. Kako kaže narod, bolje da se upokojimo kao pokajani grešnici nego kao lažni sveci. Svi smo  različiti, svaki je čovek različit, ima različite talente, nastrojenja i dobra i loša. Mora čovek da ima vere, predajući se staranju  Božijem i okolnostima života i da živi kako može, kako je kome Bog  ustrojio u životu. Da li biti monah, biti doktor, biti radnik, kopati, orati, kako Bog da. Nešto kad se otvara čoveku u životu to samo ide. A nešto  kad hoćemo na silu, crkosmo od želje a ono neće, pa neće i  možemo da crknemo kad Bog ne otvara čoveku, ne može. Kako se može, tako se živi u  životu. U životu je sve prosto nego smo mi puni želja, crče čovek od želja a kad se ne ostvaruju naše želje puni smo briga i stalno nešto  planiramo. Otac Tadej često je o  tome govorio da je čovekov planer Bog. Naravno, treba čovek da ima  dinamiku u životu, da čini ono što  je do njega a ono što ne može treba  da se smirava, pre svega, da ne brine  je od briga automatski ima nemir, kako će ovo, kako će ono...Briga je suprotna veri, briga je neverje a suprotno brigi je vera, nada na Boga, da čovek živi s verom i nadom u Boga. Kad čovek postigne nešto misli da je to samo od njegovih sposobnosti, a zaboravlja da mu je te spsobnosti dao Bog. Kad ti Bog otvori može, kad zvrne slavinu ne može. Bog daje zdravlje, Bog dopusti i bolest da bi se čovek smiravao. Šta je nevolja, nevolja je kad nije po našoj volji. Čovek nekad postrada od strasti, nekad od bolesti, nekad od okolnosti života. I što imamo gordiji duh moramo više da se lomimo da bi se smirili. Pa i te slabosti, i te strasti, i bolesti što Bog čoveku dopušta ne daje on ništa džaba čoveku, dlaka s glave bez dopuštenja Božijeg ne pada, bez promisla Božijeg. Zašto? Pa ne bi Bog dao da čovek može drugačije da se smiri. Kad čovek trpi s nadom i verom u Boga onda se smiri, smiri se od želja, od briga, stekne iskustvo jer bez iskustva ništa ne zna čovek. Kad je mlad čovek misli da sve zna, izlomi se u životu pa nauči. Možemo sve mi u životu kad Bog da, kad Bog otvara puteve. Kad se skupi deset ljudi svaki ima neki dar, svi imaju različite darove i ako čovek ima više darova ali nema sve. Zašto? Pa, moramo jedni na druge da se naslanjamo da bi se smiravali. Jednosavno dao nekom da ide lakše i ne treba zavideti takvom čoveku, već zablagodariti Bogu. Treba da zablagodari čovek i kad je u slabosti nekoj, kad pada i kad mnogo pada jer da može drukčije zar bi Bog dao da strada čovek. Samo da ne odlazi čovek u krajnosti, a ako i ode to da ispoveda. Ispovest je ko kupanje duše, da ispovedi, da olakša, pa će promeniti Gospod, daće snage, ako ne može sad, proći će. Polako, da ispoveda, da se pričešćuje, malo po malo pa će Gospod dati snage. Postrada čovek pa stekne iskustvo života, drugačije gleda na to, prođe ga ta želja. Menjaju se okolnosti života i stanje duha kod čoveka.

Radost  života

      Pri svemu tome mora čovek iznad i  pre svega da ima radost života. Zašto? Zato što kad prirodno živi ima prirodno neke muke, kad malo ima previše nekih želja ima  i nekih stradanja. Ali nikad  Bog čoveku preko mere ne dopusti. I ako strada, strada neko vreme  a onda se promene okolnosti života. Zašto je važna radost života? Zato što je radovanje zdravlje duše, čovekova blagodarnost Bogu. Gospod je sve premudro ustrojio, ima stradanja, onda ona  prođu, dođu i prođu, pa, bude lakše, smiri se čovek pa je više radosti. Čovek mora da ima veru i nadu na Boga i poverenje u Boga i pozitivne  misli i radost života. Nauči se čovek, ni jedno stanje kod čoveka nije nepromenljivo, razni su periodi i razna stanja u čovekovom životu. Radost je uvek u Bogu. Kako? U veri, nadi na Boga. Jednostavno, treba prirodno živeti da i u mukama, i u radostima, i nekim dobrim stanjima čovek ima radost života i da zna da život ide dalje, da ima prirodnu, životnu dinamiku.

      Naši  dedovi su prirodno živeli a danas je jednostavno pad duha vremena. Naši očevi đene đene, ranije se na vreme ženilo i udavalo, pa se ižive do četrdesete, pa rode desetoro dece, pa se vole, pa se što više vole. Ne može to da se povrati, ne možemo da preslikamo 19.ti vek, od tog posla nema ništa. Žene su počele da se pitaju, naši očevi su počeli neodgovorno da se ponašaju, malo se dece rađalo. Šta će, rodi muško dete i majka se i nesvesno zalepi za njega, raslabi ga duhom. Brak je stvar ljubavi a ne da žive na istom prostoru jer nemaju gde i žive k`o pas i mačka. To nije brak. Brak između muža i žene treba da bude zajednica ljubavi a ne da se razvode zbog nebitnih stvari, fali im ovo i ono, nego nisu se voleli nikad. A ove sadašnje generacije ne znaju ni šta hoće, toliko su razmaženi. Kad govorim o ljubavi, nije ljubav da razmaziš dete, mora da se tera da radi nešto, da se vaspitava a ne do tridesete živi s mamom i kako će onda da se ženi, prošlo mu pola veka. Ja sam imao sreću odrastao sam na selu, pa sam od malih nogu išao za stokom, radio, verujte mi, kod nas je bilo ja se sećam a nisam mnogo star, 40 godina, da smo slušali starije. Tada je bilo prirodno ponašanje da bilo koga u selu kad kaže nešto da ga poslušamo, onako kao u Svtom Pismu kad Majka Božija kaže anđelu...evo sluškinje Gospodnje. Tako i mi, da poslušamo šta god narede, da odemo za stokom, da nešto donesemo, trčeći smo išli da radimo jer to je nekako prirodno bilo. Gde danas to da se desi, ne možeš da sretneš u kući dete da sluša majku ili oca, samo hoće nešto, svi nešto hoće, čovek tera kako hoće, žena se pita i šta ćeš ti tu, ništa.
 


 
Čovek tera kako hoće

      Kad kažem žena da se pita, ne može to bukvalno da se uzme nego se kaže ovako, ako je čovek domaćin, glava porodice, on je taj koji se stara a kad se stara onda se pita. Onda još nešto, poznato je kakva je ženska priroda, nesmirena, zašto žensko traži da je muško jačeg duha, da bi se zalepila za njega, da bi mogla da se smiri, da je ukoči kad treba, mora neko da rukovodi, da smirava. Bog je dao gde je kome mesto, muž je glava ženi, onaj koji rukovodi, to je jednostavno prirodno, prirodno muška priroda, prirodno ženska priroda. Danas se sve poremetilo, razmazili decu i nisu nizašta i šta će razmaženi jedinac nego da bude šmokljan koji se za mamu se zalepio, sutra traži snajku da se zalepi za nju a ona ako to voli ima da mu komanduje, da ga maltretira. Pogledajte na šta pola brakova liči, muž ugažen od žene, izgleda kao da ga je pregazio voz. A zašto? Zato što nije to prirodno, ako je žensko jačeg duha od čoveka ili ako se dopusti da ćera kako `oće ona ne može a da ga ne gazi, nije prirodno da čovek bude toliko ugažen a kad se razvede on nađe opet neku da mu komanduje. Bog je dao prirodno gde je kome mesto.

      Ponoviću  još jednom, da se ne shvati pogrešno, kad kažem muž da se pita znači treba da bude odgovoran, domaćin, da voli svoju ženu, da se stara o ženi, o deci, da rukovodi, vaspitava, znači da gleda kuću. Danas svako radi šta hoće, danas je tolika samovolja, prosto neki bezobrazluk. Toliko su ljudi samovoljni da se ne vole, u toj samovolji su i nesposobni, nesposobni da vole, da znaju šta hoće, sa četrdeset godina su nezreli, mi smo u petnaestoj bili zreliji nego ovi danas u četrdesetoj. Od malih nogu deca teraju kako hoće i svi govore, ljubav je a nije to ljubav. Razmaze dete da postane nesposobno, to je nezdrava ljubav. Jedino zdravo vezivanje do kraja je za Boga, ni za čoveka, ni za sveštenika. Danas neće ni da ulaze u brakove, dođe trideset pet godina a nije spreman za brak. A kad će biti spreman, nikad, vodaju se deset godina, to ti je kao neki brak i onda što se pokačili, pa nasitili se jedno drugog a nemaju dece. Umesto da uđu u brak, da imaju decu, žrtvenu ljubav, neki smisao života. Šta će sami ceo vek, doći će u pedeset i šta će, kome će, za šta će. Brak je zajednica ljubavi i treba do dvadeset pete, tridesete da se ožene ali kako će da se ožene kad žive s mamom i samo jedno dete, i to je mamin sin, tatina ćerka razmažena, to mora da postrada malo, da stekne neko iskustvo, da ima pojam o nečemu, da razume nešto a ne samo, `oću ovo,` oću ono i crko od brige što nije kako ja `oću. To je krajnji egoizam, krajnji bezobrazluk . Danas su muškarci oslabljeni, raamaženi, ne rade ništa fizički. Ima danas generalno neodgovornih muškaraca, žena trpi, pa ostane sama, pa brine sama o deci. Zašto je sama? Zato što je čovek šmokljan, što je bezobrazan, izgubila se odgovornost. Ljubav je uvek žrtvena, u zajednici uvek mora da se trpi, i muž i žena se trpe i deca. Ne može to jednom rečenicom da se objasni. Danas je velika nezrelost duha, promenio se duh vremena, svi `oće kako `oće. Dečaci i devojčice počnu čim mogu teraju kako `oće, vodaju se, svega ima i razbole se od svega i svačega, samo se menjaju, ne znaju kud udaraju i šta hoće. A zašto? Zbog samovolje. Naravno, ima ljudi strastvenijih priroda, ali se svemu zna neka mera a ne odlaziti u krajnosti. Neko je smirenije prirode, evo jednostavnog primera, neko manje voli da jede, manju ima potrebu da jede, neko više i tako sa svim stvarima. Neko je duševniji on manje ima problema sa strašću, sa prirodom a ima nekih koji se stalno zaljubljuju i odljubljuju. Svako ima neki problem i svako od nečeg strada da bi se smirili. Nije dobro u krajnosti bilo kakve odlaziti,smiri se, ženi se, zašto, zato što ta priroda udara čoveka u glavu
 

      Danas se uzmu deca s raskrsnice i šta  ćeš, kako da znaš kakav je ko, kakve je prirode, različitog mentaliteta, različito misle. Stvar je genetike, mentaliteta, za brak je potrebno da se vide kakvog su mentaliteta. Zaljube se, oduševe ali kad prođe šlag sa torte treba prevazići probleme, mnogo moraju da se vole kad su različitog mentaliteta da to prevaziđu. Jedno je stvarno od srca kad voli čovek, onda je odgovoran, jednostavno moraju ljudi da se nađu.

      Svet  ide kraju, sve je u ruci Božijoj. Da Bog sačuva čoveka, da ne osuđujemo, jer strogo kad merimo, kad mnogo osuđujemo nekog za nešto milost Božija dopusti da od tog postradamo i da se smirujemo, nekad i da gore padnemo nego ostali. Šta smo god nekog mnogo, mnogo osuđivali obično Bog dopusti da u to padnemo duplo više. Zašto? Da bi se smirili malo. Imamo moć kad Bog da snage, kad dopusti da se smiravamo,“ govori o. Romilo iguman manastira Duboki potok na severu Kosova i Metohije. 

Ljiljana Sinđelić Nikolić

22 decembar 2011 godine
 

Pročitano: 14135 puta