MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

RAZGOVOR SA VELJOM PAVLOVIĆEM, AUTOROM SERIJALA DUHOVNICI




Emisija „Duhovnici" se sada snima sa tri kamere, rediteljem, direktorom fotografije i uopšte, visokoprofesionalnom ekipom. Nikad Studio B nije imao emisiju tako visokog tehnološki nivoa. Ona se ipak ne reprizira, ne znam zašto, kaže Velja Pavlović, autor ove emisije koja se emituje već desetak godina. Pavlović je takođe autor i voditelj emisije „Nivo 23" koja je počela da se emituje pre dvadeset godina.

Kad je reč o „Duhovnicima", ove jeseni je počeo novi serijal, a na Sajmu knjiga je promovisan DVD „Starac Tadej", na kome se nalazi emisija posvećena ovom monahu, sa kojim je Velja Pavlović napravio poslednji intervju.

Na ovom DVD-u dodat je i jedan zanimljiv deo, gde monahinja Teodora, koja je razgovarala sa monahom Tadejem još šezdesetih godina prošlog veka i objavila taj razgovor u jednom pravoslavnom časopisu pod pseudonimom, sada govori o tom iskustvu.

Kad je reč o novom serijalu emisije, koji je počeo ove jeseni, Velja Pavlović navodi jednu zanimljivost: svaka od tih emisija iste večeri posle emitovanja pojavi se na Jutjubu".

- Ne znam kako i ko to stavlja, ali tako mogu po broju posetilaca odmah da vidim da je ovaj novi serijal veoma gledan - tvrdi autor „Duhovnika". - Sve te emisije ostaju kao dokument vremena koje munjevito iščezava, jer je u modernom svetu sve manje monaha pustinjaka.

Imate li razumevanja za tu emisiju u svojoj televizijskoj kući?


Ovu emisiju je sada prihvatila da producira Eparhija bačka i to ide u njihovoj produkciji. Vladika bački Irinej Bulović, koji je već izjavio u novinama da je to najbolja emisija o duhovnosti, pozvao me je i ponudio da prave tu emisiju o svom trošku, zajedno sa Studijom B.

Onda vi nemate problem?

Pa, nemam. Kao autor imam puno razumevanje i podršku vladike Irineja Bulovića. Sa produkcijom koju Eparhija bačka u ime cele SPC finansira, imamo velike planove za snimanje, na primer, na Aljasci, gde postoji srpski manastir sa kojim sam u kontaktu već sedam godina. Pozvali su me da dođem tamo kad god hoću. Želimo da snimamo „Duhovnike" i sa pustinjacima u Egiptu, Rusiji, na Svetoj Gori...

Kako objašnjavate toliko trajanje jedne takve emisije?

Prvo, zaista mislim da postoji mistifikacija i velika greška kada se misli da ljudi vole da gledaju samo „Velikog brata" i golišave pevačice, a da sve ostalo što ima smisla nema i veliku gledanost. To nije tačno. Ja sam gradski čovek sa asfalta i kada sam, krajem osamdesetih, prvi put otišao u Hilandar i video da oni potpuno drugačije žive, već tada sam shvatio da to može da bude zanimljivo kao televizijska tema. Kad sam počeo da radim emisiju, radio sam je kao novinar, a ne kao neki propagator pravoslavlja i ispravnog života. Zato je ona ljudima zanimljiva.

U Žiči, na simpozijumu o ženskom monaštvu, upoznao sam grčkog mitropolita Nikolaja, koji je na Harvardu magistrirao astrofiziku i doktorirao medicinsku tehnologiju, a u Solunu doktorirao teologiju. Radio je u Nasi kao stručnjak, a kao hirurg je smislio neku pomoćnu metodu za operacije na srcu. Bez preterivanja, on je jedan od najvećih naučnika danas. Ostavio je Nasu i taj veliki akademski uspon i otišao najpre na Svetu Goru da se zamonaši. Danas je mitropolit Mesogeje i Lavriotike, a nastavio je i sa naučnim radom, profesor je medicine i teologije.

Šta je bio njegov motiv da ode u manastir?

Njegovo motiv bio je da nađe istinu. On se bavio istinom i kvalitetnijim životom i kad je spojio te tri stvari, fiziku, medicinu i teologiju, tu je pronašao svoj mir. On smatra da će u vremenu koje dolazi ljudima sve više biti potreban manastir.

I kako to objašnjava?

Time što u manastiru čovek može da se obnovi. To sam uostalom i sam iskusio. Mi smo danas pretrpani obavezama, telefoni zvone od jutra do mraka. Kao što neko reče, sad možete pronaći način da stupite u vezu i sa američkim predsednikom, što je ranije bilo nezamislivo. I onda odete u manastir i vidite ljude koji žive sami i imaju potpuno drugi svet. Dovoljno je da jedne večeri usporite i već vam bude lakše da sagledate sebe i svoju okolinu. To je jedna vrlo drevna i lekovita stvar, jer ima stotine malih, sitnih primera ali konkretnih koji mogu da vam pomognu da nađete smisao, da se lepše osećate, da ne budete nervozni... Svi već znamo priču o zbunjenom čoveku koji je izgubio smisao postojanja, novine su pune toga. Nema više čoveka koji nema problema sa sobom ili svetom oko sebe. Mitropolit Nikolaj smatra da je manastir šansa da se čovek obnovi. Posle te emisije, nisam mogao da prođem gradom a da me neko ne upita za njega. Žele da presnime emisiju, da je ponovo gledaju.

To vam sigurno prija?

Ima ljudi koji, kad vas sretnu, vole da vas pohvale i na taj način i samima sebi daju neki kompliment, a mojoj sujeti bace mamac, jer sujeta kod svakog čoveka vrlo brzo može da proradi, pa pomisliš: Jao što sam pametan i važan. Suština je da su svi gladni neke slave. Što reče čuveni „strit artist" Benksi: Jednoga dana svako će moći na 15 minuta da bude anoniman."

I dalje radite vašu emisiju „Nivo 23", već dve decenije sa izvesnim prekidima.

Sada sam u takvoj kondiciji da bih tu emisiju mogao da vodim svaki dan, odnosno pet puta nedeljno mada je uvek vodim uživo. To govorim i zbog interesovanja koje ta emisija izaziva. Ne mogu da stavim ni trećinu gostiju. Tražio sam od direktora da imamo emisiju svaki dan, bar za vreme Sajma knjiga, ali on smatra da je dovoljno jednom nedeljno. Vrlo sam zadovoljan tom emisijom, uživam u njoj i mislim da, ako smem da budem neskroman, njen kvalitet raste i popravlja se. Ona ima malu gledanost u odnosu, na primer, na „Grand paradu". Ali ja mislim da nijedna „Grand parada" nema takvu pokrivenost specijalnog tržišta kao „Nivo 23", jer nju gleda sto odsto beogradske populacije koja čita knjige, ide u pozorište i prati filmove. Sami izdavači mi kažu da se često dešava da se sutradan sve što ima u knjižarama od pisca koji je prethodne večeri bio moj gost - proda. To je desetak hiljada ljudi, ali onih desetak hiljada ljudi koji kupuju knjige. U tom smislu je ta emisija uspela i zaokružila neki svoj koncept.

Hoćete da kažete da ona ima svoju ciljnu grupu?

Upravo to. Devedesetih godina bio sam stipendista Britanskog saveta i obišao njihove lokalne televizije. Oni su mi govorili da je za komercijalnu teleziziju, to sam tada naučio, najvažnije da pogodi svoju ciljnu grupu gledalaca. Jako je važno da imate emisiju o ribolovcima koju gleda hiljadu ljudi, ali industrija ribolovnog materijala će to tako da podrži, jer ne zna kako drugačije da izađe na tržište. Ne može u milionskoj masi „Grand parade" da se to plasira. Toj masi od milion gledalaca ne može da se plasira ništa, ne mogu joj se plasirati ni neke političke ideje, već samo neki „ha ha život". To što Ceca sakupi pola miliona na Ušću, u suštini ne znači ništa. Neko misli da je to moć, da je to industrija, a to zapravo u našem političkom i kulturnom životu ne znači ništa.

Jedan ste od retkih koji sve vreme radi na Studiju B?

Studio B je potpuno, za 180 stepeni, drugačija firma od one u kojoj smo mi počeli. On je bio, to svi znaju, prva komercijalna televizija ne u Beogradu i Srbiji i Jugoslaviji nego u Istočnoj Evropi. Jednu jedinu paru niko nikada nije dao Studiju B, sve je zarađeno na reklamama u ondašnje vreme. Sada je potpuno drugačije. Ipak, ja ostajem veran Studiju B, i kad nešto ne ide pokušavam sebe da promenim a ne okolinu, zbog čega doduše stalno zapadam u teškoće, ali mi je jasno da možemo da menjamo samo sebe, ne i druge.

Izvor: http://www.spc.rs/sr/razgovor_sa_veljom_pavlovitshem_autorom_serijala_duhovnici
16. Decembar 2011

 

Pročitano: 6592 puta