MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Razgovor sa mitropolitom Crnogorskim i Primorskim Amfilohijem (Radovićem).

-U Jugoslaviji, kao i u Sovetskom Savezu, odnos države i Crkve nije jednostavan. I danas mi vidimo da se stav državne vlasti po mnogim pitanjima bitnim za srbski narod u mnogome razlikuje od stanovišta Crkve. Postoji li, po vašem mišljenju, način da se prevaziđe ovo nerazumevanje?

-Neposredan uzrok nesuglasica između države i Crkve bio je period komunizma, koji nam je ostavio u nasledstvo ideju relativizma, sumnje u sve, duhovnu raslabljenost. To, nažalost, i do danas daje svoj danak, koji podkrpljuje savremeni sekularizam evro-američke civilizacije i globalizam. Crkva je bila gonjena, i odrasla su cela pokoljenja, koja ne znaju za vaspitanje u veri.

Mnogi od onih koji se vraćaju u Crkvu danas, vraćaju se tu ne svim srcem i dušom, a hoće da grade Crkvu po svome, namaju niti smirenja niti istinskog pokajanja. A tamo gde nema istinskog pokajanja, nema ni mogućnosti istinskog shvatanja šta je to Crkva Hristova. Pokajanje – jeste osnovno merilo čovekovog života. Pokajanje priprema ljude da prime Duha Svetoga. Tamo, gde je pokajanje, tamo postoji i mogućnost preporoda, mogućnost jedinstva. U tome se i sastoji uloga Crkve u naše vreme: preko pokajanja preporoditi dušu naroda, a kroz to uspostaviti odnose između Crkve i države, jer je i državi potrebno pokajanje i oslobođenje od zabluda prošlih vremena. Mi se nadamo, da će dejstvom Duha Božijeg narod ponovo pronaći svoj put, koji vodi u večni život, istinski put crkve.

-Svake godine sve više i više poklonika iz Rusije putuje u Crnu Goru, posećuju svetinje i manastire. Svi oni primećuju taj duhovni preporod, koje se dešava u tim krajevima. Pri tome je očigledno, da prvenstveni značaj u poverenoj Vam, vladika, mitropoliji Vi pridajete ne valjskim formama pobožnosti, nego unutrašnjem obnavljanju čoveka.

-Naravno da je važna i vanjska velelepnost crkvenog života. Ali da bi to bila istinska ljepota, treba da proizilazi iz unutrašnje ljepote. Prvenstveno treba obnavljati dušu, inače će služba postati samo ritual, lepa za oči, koja izaziva prijatana osećanja, ali koja se ne dotiče čovekove duše, ne obnavlja je.

Današnja civilizacija udeljuje mnogo pažnje vanjskom, a stvar unutrašnjeg moralnog karakternog preporoda se zaboravlja, ljudi osjećaju duhovnu pustotu iznutra.Za hrišćane i Crkvu uvek postoji opasnost da ostanu na vanjskom, da zaborave, da samo vanjsko ne može doneti istinske plodove.

Mi se trudimo, koliko je to moguće, da apostolski pristup, pristup svetih otaca pomogne da se duša preporodi, da bi ljudi mogli da zavole krasotu doma Božijega. A «dom Božiji» - to je, prije svega, naša duša, naše tijelo, a onda i crkva, i bogosluženja, koji isto treba da budu ispunjeni ljepotom.

-Vladika, u Rusiji su problem redaktovanja i jednim delom prevoda bogoslužbenih tekstova na savremeni ruski jezik počeli sistematski razmatrati za vrijeme liturgijskih diskusija, počevši od 1905. godine, pred sam Pomjesni Sabor 1917-1918. godine. Od tada tačka na ove diskusije nije stavljena. Znam, da u našoj sestrinskoj Srbiji postoji gotovo stoljetno iskustvo služenja na savremenom jeziku, prevedeni su Služebnik, Psaltir, pojedine crkvene pjesme. Kada je, od strane koga i sa kakvim ciljem urađen ovaj prevod i šta je, po vašem mišljenju, rezultat toga?

-Crkvenoslovenski jezik – to je kako mi kažemo, ruska redakcija (uredništvo) staroslavenskog jezika. Šta to znači? To znači, da je savremeni ruski jezik bliže staroslavenskom jeziku nego savremeni bugarski ili savremeni srpski. Ruskom čoveku nije teško da razumije, šta se pjeva u Crkvi, posebno danas, kada su mnoge knjige štampane savremenim ruskim šriftom. U Srbiji je sve drugačije. Zato je naša Crkva odlučila, da je bolje prevesti tekstove na obični narodni dijalekt s tim, da bi ono što mi pjevamo i čitamo na bogosluženjima, bilo razumljivo za narod. Na kraju krajeva, to je uvijek postojalo u Pravoslavnoj Crkvi, o čemu svjedoče drevni prevodi – sirijski, koptski, gruzijski. Crkvenoslovenske knjige – to su isto tako prevodi.

Znate, da su latini u IX vijeku odbacili druge jezike i objavili da se Jevanđelje može propovjedati i da se može služiti Bogu samo na trima jezicima – jevrejskom, grčkom i latinskom. A sveta braća Kirilo i Metodije su nazvali ovu odluku—«trojezičnom jeresi». Sve do danas postoji opasnost sakralizacije bilo kojeg drevnog jezika. Tako da se, ja mislim, može prevoditi. Verovatno, u Rusiji sada to nije potrebno, jer je sačuvana bliskost crkvenoslovenskog i ruskog jezika. Ali kod nas, u Srbiji to je postalo nasušna potreba već 20-ih godina XX vijeka. I prepodobni Justin (Popović) je prvi preveo liturgiju Jovana Zlatoustog i služio je na srbskom jeziku.

Ja ne shvatam kako je moguće «obogotvoriti» jezik, koji god da jeste – grčki, jevrejski, latinski ili crkveno-slavenski. Jer svaki jezik – jeste sasud koji se treba osvećivati svetinjom Božijom. Ali s druge strane, veoma je važno kao što su činili drevni prevodioci, uraditi istinske prevode, a ne samo filološke! Ko poznaje grčke i drevne slavenske prevode, taj osjeća njihovo unutarnje srodstvo, duboku vernost biblijskoj reči u svemu. Kod njih nema slobodoumlja, svojstvenog današnjem vremenu. Na takav način, s jedne strane, naravno, treba se smiriti pred drevnim jezicima, ali sa druge strane, shvatiti, da se jezik koji se utapa u sabornu prirodnu snagu Crkve, osvećuje i približava ljude iskustvu Jevanđelja. Zato mi i prevodimo na engleski, na afričke jezike... Opasno je naglašavati neprikosnovenost jezika. Ali može i treba prevoditi samo onim ljudima, koji imaju strah Božiji i primaju duh Božiji, duh svetootačkog predanja. I uvijek su najbolji crkveni delatnici stvarali i najbolje prevode. Kada čitaš prevode našega oca Justina (Popovića), tada osećeš, da u njima diše taj isti duh, zvuči taj isti ritam. Njegov prevod je veran, ali ne slovom, nego unutarnjim osećajem.

-Ali ipak, vladika, svaki jezik se «razvija» u stranu svoga pojednostavljivanja. Ne čini li se i Vama, da uopšte nije umesno da se ovaj prosti svakodnevni jezik uvodi u Crkvu?

-Svakako, treba i jezik da se preporodi. Jeziku treba pokajanje, kao i čovjeku koji govori ovim jezikom. Sama filologija nije dovoljna. Može se prevesti veoma tačno, «lingvistički» tačno, a da se pri tom ima osjećaj da nije sve kako bi trebalo. Zato je prevodiocu potrebno mnogo mudrosti i trpljenja, hrabrosti i smirenja crkvenog.

-A Vašem srcu, vladiko, kakvo bogosluženje je bliže?

-Iskreno rečeno, kada služim za sebe, za svoju dušu, tada izaberem crkvenoslavenski – navikao sam od detinjstva. A kada služim s narodom, tada izlazim ljudima u susret. Ali trudim se da ih ubijedim, da trebaju učiti crkvenoslavenski, pa i grčki, i starojevrejski takođe.

-Vladiko Amfilohije, mnogi Vaši naučni radovi su posvećeni Tajinstvu Evharistije. Apsolutna većina ljudi danas «veruje u duši» i ne shvataju zašto da idu u Crkvu. Objasnite nam, molim Vas, zašto je tako važno učestvovati u Liturgiji?

-Liturgija – to je srce Crkve, to je sama Crkva, po rečima Homjakova iz XIX veka. Ko zna šta je to Liturgija – taj zna i šta je to Crkva. Suština Crkve je upravo u Liturgiji. U njoj je i Stari i Novi Zavet, i otkrovenje Božije. U njoj je slika istinskog hrišćanskog života, slika pokajanja i celomudrenostI. U njoj je osnovno svojstvo Crkve – njena sabornost. U njoj je pristustvo apostolske vere, koju su sveti oci ispovedali vjekovima. U njoj je Duh Sveti, darove Kojemu mi prinosimo i Koji ih pretvara u telo i krv Hristovu. U njoj je Sam Hristos, Taj isti koji je bio i juče, jeste i danas, biće i sutra. Živo iskustvo Hrista, pričest telu i krvi Njegovoj – eto šta nam daje Liturgije.

Savremeni čovek je čovek iskustva, on hoće svega da se dotakne svojim rukama. Njegova priroda nas u suštini podseća na apostola Tomu: «Ako se ne dotaknem Njega – neću poverovati». Tako, eto, rane Hrista-Gospoda – one su u Liturgiji. Zato posle Liturgije mi i pojemo «Vidjehom svjet istinij, prijahom Duha Nebesnogo». To je nadublje doživljavanje Crkve. Sve sile Crkve su sabrane u Liturgiji. I život izvan Liturgije treba biti njen nastavak.

Interesantno da je mitropoit Kruticki i Kolomenski Nikolaj (Jaruševič) svojevremeno, u sovjetskom vremenu, kada su ga zapadni novinari upitali: «Kako vi vaspitavate narod u Rusiji, ako nema Zakona Božijega? Jer su takvi progoni, da nije moguće izučavati istoriju Crkve, Sveto Pismo», odgovorio: «Mi služimo Liturgiju». To je, ja mislim, veoma dubok i istinski odgovor.

Upravo Liturgija, koja se vršila za vreme boljševičkih progona na Crkvu, sačuvala je celomudrenost ruske duše. Crkva je obnovila svoj život upravo zato, što je pretrpela krst Hristov, njegovo raspeće i novo iskustvo Hristovog Vaskrsenja. Sveti Serafim Sarovski je prorekao, da će biti i stradanja i ispita, ali on je video i to vaskrsenje, koje se rađa upravo iz Liturgije silom Duha Svetoga.

-Vladika, prvi deo vaše knjige «Čovek – nosilac večnog života», koja je prevedena na ruski jezik i u izdanju moskovskog Sretenskog manastira, u celini je posvećena pitanjima pravoslavnog vaspitanja. U Rusiji, mnogi ljudi, došavši u današnje vrijeme u Crkvu, su tako reći nastrojeni prekomerno rigorozno protiv svjetskog kulturnog nasljeđa u cjelini – književnog, muzičkog, obrazovnog i nastoje da ga isključe iz svog života i života svoje dece. Razumljiva je njihova dobra namera - zaštititi decu od onih grešaka, koje su činili u svom životu oni sami. Po Vašem mišljenju, šta je to istinsko duhovno vaspitanje?


Osvećanje slavskog kolača, Cetinje

-Ne zam da li je tako i na ruskom jeziku, ali na srbskom mati – ona «pita», «hrani» dete, i upravo s tim je vezana reč «vaspitanje». Vaspitanje – to je hranjenje, i od toga, šta čovek jede zavisi njegov život. Slično tome, kako se telo hrani, da bi bilo zdravo, da bi raslo, tako i duša treba da ima svoju hranu. Njena hrana – je reč Božija, «Hljeb života, koji silazi sa neba», Hristos Gospod, Njegovo Jevanđelje, zapovesti Božije, koje prosvećuju, daju mudrost Božiju. Cilj duhovnog vaspitanja – nasićenost čoveka «hlebom Života» i u sadašnjem životu, i u večnom.

Sa druge strane, posebno kada je čovek mlad, kako govori svetitelj Grigorije Palama, do trideset godina može se vaspitavati i kroz vanjsku mudrost. Takva mudrost se nalazi u literaturi, tamo postoji bogotraženje. Preko nauke možemo saznati o zakonima prirode. Gospod nije čoveku bez razoga dao um, jer je pomoću uma čovek došao do tehnologija raznog vida, sredstava komunikacije. Sve je to korisno, i treba naučiti da se njima koristimo. Ipak, ako znanje ne privodi jedinome na potrebu i ne vaspitava čoveka, nego ga ostavlja u tom svetu, ako kroz znanje čovek zaboravi Boga i stavi sebe više Boga, takvo znanje je štetno. Jer ako nam vanjsko znanje i pomaže da organizujemo naš život, pomaže u, tako reći «očovečenom životu», ipak je to niži nivo razvitka. Viši nivo može se dostići samo kroz Sveto Pismo, kroz otkrovenje Božije, kroz tajinstva, kroz život u Crkvi Hristovoj, kroz udubljivanje u Tajinstva.

Ako znanje priprema dušu, vaspitava je za Hrista – ono je dobro. Ako ono udaljava od Boga, tada je bolje odbaciti ga i ostati sa Hristom, jer je On – jedini Spasitelj. Nauka ne spasava, ne oslobađa od smrti, zla, đavola. Danas u svetu postoji mnogo zla, stoga treba upamtiti da je neophodna ravnoteža u duhovnom životu, o svemu tome, što ovaj duhovni život hrani. Jer pred licem smrti neće pomoći nikakva muzika, nikakvo umetničko delo, nikakva nauka ili tehnologija. Ostaje samo vapaj duše: «Gospode, Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me». I to je sve. Zato mnogi prosti ljudi, koji osim zakona Božijeg ništa drugo nisu znali, svojim življenjem po zakonu Božijem, postali su sveti ljudi.

-A po pitanju stvaralaštva?

-Bog je tvorac, a mi – saradnici Božiji. Ali ako kroz svoje stvaralaštvo mi budemo nastojali da postanemo suparnici Boga - Tvorca, tada će to već biti satanska umetnost. Postoje dela i stvaralaštva Božija, a postoje dela i umetnosti demonske. I ovde treba imati čvrstru predstavu o tome, šta je u stvaralaštvu zlato, srebro, a šta – slama, drvo, jer će sve proći kroz oganj, kako govori apostol Pavle, i ostaće samo čisto zlato. Sam naš život predstavlja stvaralaštvo, i ne samo to što mi pišemo ili slikamo, i rođenje deteta – i to je stvaralaštvo.

Svo naše stvaralaštvo, saglasno volji Božijoj, predstavlja nastavak stvaralaštva Božanskog. Da li smo saradnici Božiji ili, Bože oprosti, saradnici demonski?
Fjodor Mihajlovič Dostojevski je dobro rekao: «Lepota će spasiti svet». Ali režiser Andrej Tarkovski je dublje rekao: «Stid će spasiti čovečanstvo». Postoji bestidna lepota, prava demonska, ali postoji i lepota koja nosi u sebi celomudrenost, kako kaže sveti Isak Sirin «duh celomudrenosti, smirenja i ljubavi». Na takvoj lepoti i treba da se gradi stvaralaštvo.

Zašto pravoslavni ikonopis ostavlja tako snažan utisak na ljude iz celog sveta? Ja vidim, da i na Zapadu katolike privlače vizantijske ikone. E zato što je ikonopis sačuvao takvu celomudrenost, u kojoj je prisutno i Bozansko i ljudsko. Kada su ova dva svojstva sjedinjena u ravnoteži, tada se božanstvena lepota projavljuje kroz lepotu našeg stvaralaštva, sačuvavši unutarnju celomudrenost. Upravo nas na stvaralaštvo bogočovečansko, celomudreno i priziva Gospod.

-Ali kako je priroda svakog čoveka uprljana grehom, stoga čak i sama bogonadahnuta umetnička dela bivaju prožeta strastima. Poslušajmo najlepšu muziku Betovena, Mocarta, Šopena...

-Zato mi u Crkvi pojemo drugu muziku. Zato mi i veličamo u crkvama slike prepodobnoga Andreja Rubljova. Mi osećamo, da kada se umešaju strasti ljudske, u tome nema služenja Bogu - Sveto Pismo kaže: «Ne nama, ne nama, Gospode, nego Tebi dajem hvalu». Ako je naše stvaralaštvo po svojoj suštini liturgijsko, ako ono ne služi čovekovim strastima i gordosti, nego služi Bogu, to je kao prosfora koja se prinosi Gospodu – «sami sebe i sav život naš Hristu Bogu predajemo». To je duh istinskog stvaralaštva.

-Dragi vladika, sve goste iz Rusije u Crnoj Gori dočekuje neobično topla dobrodošlica u svakom manastiru, u svakoj porodici. Gde je izvor ovako velike ljubavi prema Rusiji i svemu ruskom?

-Eto to i jeste duh Crkve Božije, koji je prisutan i u Crnoj Gori, i u Rusiji. I što smo bliži tom duhu Crkve, tim smo bliži i jedni drugima. Ljubav crkvena – posebna je ljubav, ona je osnovni razlog toga o čemu što kažete. Sa druge strane, postoji i istorijski nizovi veza, istinskih, dubokih, koje dolaze još od svetih Kirila i Metodija. Imao sam sreću da čitam ruske pisce, kao seminarista, kontaktirao sam sa ruskim profesorima, koji su se prema nama odnosili sa velikom ljubavlju. Sećam se oca Pavla, đakona, ponekad smo se s njim malo i prepirali. Ali ono što sam ja mogao zaista osetiti u tom čoveku jeste da – eto on mene voli! A to nisam odmah shvatao, nego tek posle završetka studija, kada mi je bio potreban savet napisao sam mu pismo, i on mi je odmah odgovorio! Odmah! I drugi – otac Viktor Carevski, otac Georgij Svišov - ostavili su iza sebe najlepša sećanja. Otac Vikentij Fradinski predavao je kod nas istoriju Crkve. On je prosto živio tim: pričao nam je o Prvom Vaseljenskom Saboru, baš kao da je bio njegov učesnik! A još vladika Antonije (Bartošević). On se uvek, kada bi me video šalio, spominjući riječi mitropolita Josifa iz Zakarpata: «Mi, glupi srbi, i vi ludi rusi»... Zatim, u Parizu sam se susreo sa Aleksandrom Solženjicinom. Njega su u to vreme prognali iz zemlje, i poklonio sam mu krstić sa Atosa: «Aleksandru-krstonoscu Atonski krst». Naš duhovni otac se ispovjedao kod mitropolita Antonija (Hrapovickog) i poslije kod Vitalija Tarasova u ruskoj crkvi Svete Trojice. Otac Vitalij je u Beogradu bio sveštenik kojeg su najviše voljeli! Zajednička stradanja slavena nas zbližavaju. A Crkva Božija, kao pećnica, koja plamti ognjem Božijim, preporađa i isceljuje duše. I daj Bože, da se duh pravoslavlja raširi i učvrsti u celom svetu!