MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

RAZMIŠLJANJA O SREĆI I PRAVOSLAVLJU



 
Moj život se ne može nazvati srećnim po opšte prihvaćenim standardima o sreći. Nisam udata, nemam čak ni prijatelja, nisam postigla velike poslovne uspehe niti imam veliku platu… Ali Gospod mi je dao nešto drugo umesto toga. Život u Crkvi, učešće u Tajnama. Parohijanka sam crkve u kojoj vladaju dobri odnosi i međusobno razumevanje između parohijana i sveštenstva. Imam mnogo, mnogo prijatelja… Da li je to sreća?

Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, treba biti svestan da treba zahvaljivati Bogu za sva dobra koja nam daje, bez obzira na to da li su to ona o kojima smo maštali i molili se. Ali u suštini, to što nam Bog daje je bolje od onoga što mi sami sebi želimo. Prosto shvatiti svoju meru sreće biva veoma, veoma teško.

     Razgovarajući sa ljudima u crkvi, susrećeš se sa takvima koji znaju kako da im se ispune želje i kako da postignu onu, kako se njima čini, „istinsku sreću“. Oni znaju kome svetitelju se treba obratiti u svakoj konkretnoj nevolji, koju molitvu pročitati, u koji manastir otići. Ima slučajeva veoma originalnih metoda. Naprimer, da bi privukli ženika, treba šetati po Novodevičkom groblju, snažno razmišljajući o ženicima. I na moje iznenađenje i smućenje, te metode „funkcionišu“. Bez obzira na odsustvo istinskog duhovnog života, ti ljudi dobijaju to što su želeli otišavši par puta u određeni manastir i pročitavši potrebnu molitvu. Kada saznam za takve slučajeve, u duši se pojavi grehovno (!) osećanje nedoumice i neke zavisti. Živim duhovnim životom, učestvujem u Tajnama (ispovest i pričešće), trudim se za svoju dušu evo već dve godine, ali nema nikakvih znatnih promena u mom životu koje se po svetskim merilima mogu nazvati srećom, ne. I dalje imam velike probleme sa zdravljem, nemam muža niti kandidata za muža. I kad samo malo porazmislim, shvatim da nemam razloga za zavist. Najveća sreća – nije ispunjenje tvojih želja, već je to – život sa Bogom. To je svakodnevno traganje za Bogom i približavanje Njemu. Smanjenje rastojanja između mene i Boga na svega jedan milimetar donosi takvu radost koju ne može da pruži ni idealno zdravlje, ni idealan muž (ako takvi postoje), niti mnogo novca. I Gospod mi daje blagodat opštenja sa Njim, a tim ljudima (čije su se želje ispunile) – ne daje. Zaključuje se da sam ja srećna, a oni nesrećni, i mogu se samo sažaljevati. Da, ja znam da je najveća sreća – čista duša. Ona donosi mir sa Bogom i ljudima, i nema na svetu ništa slađe ni bolje. Ali – veoma često zaboravljam na to i ponovo i ponovo zavidim „srećnim“ ljudima…


Prevod s ruskog: dr Radmila Maksimović
Izvor: http://pravmail.ru/razmyshleniya-o-schaste-i-pravoslavii-2/
 

Pročitano: 7787 puta