MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

RETKOST JE DA VAM CERKA PEVA NA VENCANJU




kaže mama Jelena, govoreći kako je ćerka monahinja uvela u Pravoslavlje.

„Njen odlazak u manastir nije se desio odjednom, bio je to dug period. Ja do tada nisam imala nikakav kontakt sa manastirom, nisam znala o čemu se tu radi podrobno ali sam znala da je to jedan čestiti put u okrilju Boga. Pokušala sam da saznam, međutim ne može to odjedanput da se sazna, za to je potrebno vreme i puno ljubavi. Ljubav je ta koja pomaže detetu da ode. U početku smo otac i ja mislili da je ona želela nešto novo. Međutim, kada smo sa njom razgovarali rekla je da je tražila odgovor na mnoga pitanja a odgovor je našla u Božijoj nauci. Prihvatili smo njenu odluku imajući dovoljno poverenja u njenu zrelost i rasudljivost, znali smo da je dobro promislila u šta se upušta i šta znači taj odlazak. Ispratili smo je onako kako mislimo da treba dete da se isprati kad odlazi iz kuće. A onda smo uz nju počeli da učimo,“ priča mama Jelena.

-Da li ste bili kršteni, crkveni ili je sve to došlo posle?

- Pa, neki su bili kršteni, neki nisu, muž je bio kršten, ja nisam a ćerka se krstila u srednjoj školi. O Bogu se pričalo kao Stvoritelju, često smo u kući razgovarali o stvaranju čoveka. naročito na letovanjima kada smo kampovali , kada smo bili bliski sa pirodom, onda se neminovno noću gledajući nebo osuto zvezdama razmišljalo i pričalo o vasioni, ko je mogao da stvori nešto tako savršeno. Dakle, ona je počela da ide u Crkvu u srednjoj školi. Imala je jako dobru profesoruku srpskog jezika u gimnaziji koja joj je i otvorila duhovne oči i to kroz narodnu književnost. Onda je počela da ide na predavanja na Teološkom fakultetu. Donosila je nama ostalim ukućanima informacije iz crkve i sa fakulteta, sa predavanja i bilo je vrlo zanimljivo kada bi uveče pričala o tome, a ostali su diskutovali, neki su smatrali da nije to tako kao što ona govori, jedan deo porodice je nije razumeo. Bili su to prijatni trenuci kada smo se okupljali i kada su neke istine dopirale bar kod mene, do srca.

Meni su se javljale i neke nedoumice, evo recimo desilo se u to vreme da sam bila na sahrani jednog dečaka i to sam podnela veoma teško, znala sam ga, znala da boluje od teške bolesti i pratila tu bolest sa teškim završetkom. Kada sam došla kući sa sahrane rekla sam da bi ja kad bi se meni nešto tako desilo verovatno umrla. Onda je ona meni rekla da tako nešto ne smem više nikad da kažem i počela da mi objašnjava sa takvom ljubavlju i prilježnošću da sve što nam se desi je od Boga dato. Bilo mi je to veoma čudno i strano, nisam mogla da shvatim o čemu priča, ali je opet bilo dovoljno da povremeno o tome razmišljam. Onda se ona vremenom opredelila za studiranje Teološkog fakulteta tako da su mi mnoge stvari postajale jasnije. Desilo se da sam poželela da se krstim a kako je i ona bila krštena mnoge stvari su mi bile bliskije jer smo bile na istoj strani. Bilo je lepo koliko je ona mene upućivala. Sada je ćerka bila moj neki duhovni rukovodilac a ja sam je pratila, uloge su nam se zamenile. Prihvatila sam to sa radošću, imajući puno poverenja i znajući da je dobro to što činim. Nikad nisam imala sumnju da me uči nečemu što nije dobro ili da ja kao majka ne mogu da slušam nju koja je moja ćerka. Bilo je i lepo i potresno kako me je upućivala u sam čin krštenja. Ja sam otišla u jednu našu crkvu koja ima pripremu za krštenje, išla sam na časove veronauke kako bi se što više upoznala sa verom. Pitali su me kako ja tako u već poodmaklim godinama sedim sa decom u istoj klupi. A ja sam smatrala da kada čovek želi da se upusti u nešto tako veličanstveno kao što je vera u Boga da nema tu godina, da je važno želeti prići Gospodu. Ćerka me je upućivala i potpuno učestvovala u pripremi za moje krštenje i sve što uz to ide, svečani ručak, novoa haljina koju sam sašila da sve bude što lepše.

Sada smo bili na zajedničkom putu, zajedno smo išli na liturgiju koju ja nisam u početku razumela ali je ona bila tu da mi objasni kad se šta dešava. Ta upustva su bila veoma delotvorna zato što je na pravi način umela da me posavetuje i uputi. Bila je veoma strpljiva u tom radu sa mnom, vanjda zato što se staro drvo teško savija. Meni je recimo bilo neobično, kako to da se ne doručkuje pre liturgije jer je važno doručkovati a onda mi ona objasni suštinu, da nije važan doručak nego su neke druge stvari važne, i tako neke prozaične stvari koje su meni kao i svakoj majci važne a oko kojih sam se saplitala. Bilo je zanimljivo i lepo jer smo sve dublje i dublje zalazili u neke sfere , počela sam da čitam knjige koje mi je ona preporučivala kao neko ko je iskusan. To je bio početak. Zatim nam je rekla jednom prilikom da je upoznala jednog duhovnika i molila je da otputuje kod njega jer nije živeo u mestu u kome mi živimo. Naši porodični odnosi su bili puni poverenja i mi smo je pustili da otputuje. Kad se vratila pričala je neke stvari o duhovniku i mene je zadivila njegova velika brižnost spram nje. S tim da napomenem da tada nisam znala šta to znači duhovnik i šta to podrazumeva, samo sam znala da je to čovek koji iskazuje pravu očinsku brigu za moje dete i meni je to bilo najvažnije. Onda je ona nastavila s njim da održava kontakt a ja sam počela da šaljem darove u taj manastir, odnosno da uspostavljam neki kontakt sa tim čovekom, smatrajući ako je on blizak mojoj ćerki da je normalno da uspostavim neki kontakt blizak sa njim, što je on prihvatio kao nešto što je normalno. Tako smo mi stvorili neki kontakt a ne poznajući se lično.
Iskoristila sam jedan pogodan trenutak i sa mužem otputovala u njegov manastir da bi se i lično upoznala sa njim. Utisak koji sam ponela je bio veličanstven. Nikad do tada nisam bila u manastiru, ali mislim da otvoreno srce ruši sve barijere i neznanja. Shvatila sam da sa monasima može da se uspostavi divan ljudski kontakt, i čak da sam retko u svetu nalazila ljude sa kojima sam uz tako malo reči mogla tako dobro da se razumem. Bilo je malo i šaljivo kako nas je ćerka upućivala u život u manastiru i bila je tako stroga bojeći se da je ne obrukamo pred tim monahom. Bilo je čak i simpatično, dolazila sam čak i u neke smešne situacije znajući da ne umem da se ponašam a opet nisam znala koga da pitam šta da radim, dok na kraju nisam rekla tom duhovniku u čemu je problem. A onda je on rekao, sestro opustite se, normalno se vladajte, ponašajte se kao što se ponašate a sve što nije jasno pitajte. Onda sam spoznala jedan poseban način života u manastiru i iznad svega sam osetila veliku, veliku ljubav monaha prema nama običnim ljudima.

-Većina majki priželjkuju da im se ćerke udaju, pa da imaju unuke. Da li Vam je žao što se to nije desilo sa Vašom ćerkom?

- Nisam imala vremena tako da razmišljam, ona je bila jako mlada kada je otišla tako da nisam ni razmišljala da je vreme da se uda. O tome su me pitali mnogi, pre svega imajući u vidu da ona neće imati porodicu ni poroda. Ali ja sam znala da o tome da li će se neko udati ili imati poroda ne odlučujemo mi nego Bog. Ona je mogla da ostane u svetu i da ne nađe sebi srodnu dušu ili da se uda pa da nema poroda i to bi opet stvaralo neke teškoće. Život je sastavljen od teškoća koje treba da se prevazilaze pa mi to što se neće udati nije predstavljalo problem. Teže mi je bilo saznanje da će otići iz kuće i da će mi fizički nedostajati. Mislim da je to prirodno za svakog ko rodi dete i kad krene svojim putem to je teškoća odvajanja. Ja sam to pokušala da objasnim ovako, kad sam je rađala odvajanje od majke je veoma bolno ali je i potresno, velelepno, srećno jer ste doneli čoveka na svet. Odvajanje deteta od kuće je fizički teško, bolno ali je predivno osećanje da ste stvorili čoveka za svet, da ste ga pustili da živi svoj život. Nisam imala te teškoće tada, trebalo mi je vremena da se naviknem da nije tu pored nas.

-Kad je bila iskušenica da li ste pokušavali da je vratite, ili je ona možda imala neke svoje dileme, ili je sve teklo smireno?

- Nikad nismo tražili da se vrati niti smo to očekivali. Otac i ja smo je ispratili sa blagoslovom jer je to bio njen put, njena odluka i sigurna sam da je dobro promislila kao kada bi želela da se uda. Ja sam se samo bojala da ne poklekne, jer ako je izabrala taj put, bolje je da ojača da bi mogla da izdrži sve teškoće koje se nalaze na tom putu. Ja samo jednom znam, taj njen put mi je bio potpuno nepoznat i uzela sam da čitam jednu knjigu koja dobro objašnjava život u manastiru odnosno život monaha, to je starac Siluan. Kad sam je čitala, jednog trenutka mi se javila ćerka telefonom i htela sam da joj stavim do znanja da pokušavam da shvatim njene porive da ide tim putem, i kazala sam joj koju knjigu čitam. Ona se nasmejala i rekla da je njoj ta ista knjiga pod jastukom. Kroz njeno uzrastanje trudila sam se da i ja što više upoznam život monaha i mi smo postajale sve bliskije i bliskije. Ali, njen život u monaštvu je neka vrsta tajnovitosti, jer ono što je njen intimni život monaški to je samo njeno a otac i ja smo se trudili da je često obilazimo da budemo potpora u nekim trenucima koji su čisto svetovnog karaktera, ako treba nešto da nabavimo, da odnesemo u manastir i na taj način smo počeli da saučestvujemo u njenom životu. Uostalom, kao kada bi udatoj ćerki pomagali tamo gde joj je potrebno. Detetu treba pomoći onako kako je detetu potrebno a ne kako mi mislimo da mu treba.

UZVIŠENO DO NEBA

-Kako je izgledalo monašenje?

- To je lepo pitanje. Ja mislim da ništa lepše, veličanstvenije i potresnije ne postoji na ovoj kugli zemaljskoj do monašenja. Zato što je udaja drugog karaktera, možda je nama bliskija ali taj zavet monaški, možda grešim ali nema ničeg tako sveobuhvatnog kao što je zavet odricanja od ovoga sveta koji monah daje. To je toliko svečano, mislim da cela vasiona treperi toga trenutka kada se zavet daje, reči koje se upotrebljavaju, malo sam i bila uzbuđena, samo znam da su me te reči potresale do dna duše ali da sam bila isto tako i srećna i setna. Bili smo svi porodično, pozvali smo i članove šire porodice da pođu sa nama, jer kada se starija ćerka udavala isto su tako bili prisutni i smatrali smo da je ovaj čin ravan u najmanju ruku venčanju i da treba zajedno da ga proživimo. Rođaci su to tako i prihvatili, nekima je isto bilo prvi put, potresno, veličanstveno ali bilo bi mi žao da nismo tako uradili, bila bi manjkava za nešto što je uzvišeno do neba.

-Kako vam je danas u manastiru, da li vas i danas ćerka rukovodi?

- Da počnem od poslednjeg, na neki način rukovodi onoliko koliko može kao telesno moje dete. Ja se uvek šalim da u manastiru imam svoju decu i ćerku, ćerka je ona i to je ono što je tako kako je, a njene sestre, porodica sestrinska to su sve deca koja meni pripadaju kao moja porodica. Velika je stvar i velika milost od Boga da mi možemo nju da pitamo za mnoge savete duhovne koje nekad nismo u prilici ili ne stignemo da pitamo ili zalaze u neku privatnost koja mora odmah da se reši. Naravno, vodimo računa da je to nešto što ne bi nju povredilo ili zašlo u intimu koja joj ne bi bila prijatna, i saveti su uvek dobro došli, oni su uvek sa merom jer nas ona bolje poznaje od drugih i može sa merom da odgovori. Nekad mi se čini da je malo prestroga očekujući od nas više nego od nekih drugih, ali ja to smatram izlivom velike, velike ljubav i odanosti i brige za nas, njene roditelje. Što se pomoći tiče, ona je sada već dosta dugo u manastiru i mi smo zaista presrećni što smo dobili uz nju i tu decu drugu i što sebe možemo da dajemo Bogu na jedan drugi način, na novi način, da postanemo na neki način saučesnici u njenom životu u potpunosti, da sve što možemo činimo za manastir, jer ona lično nema svojih potreba, to su sve potrebe za manastir i mi ih sa najvećom ljubavlju i radošću činimo. Ona dolazi u kuću kada treba nešto da se završi, po potrebi, ali uvek mislimo da je bolje da mi odemo kod nje, jer svet nije za monaha. Monah se i povukao u samoću zbog nekih određenih stvari i svet je nešto što ih zamara. Oni razumeju svet, oni su vrlo upućeni u način našeg života, ali mislim da njih opterećuje i zašto bi se ona izlagala teretu koji prevazilazi njene fizičke mogućnosti ili je jednostavno iscrpljuje a nama je na veću korist da mi odemo, da dobijemo duhovne snage, da se potkrepimo i što volim da kažem, da obitavamo u moru prevelike ljubavi kojom nas obasipaju svi kada dođemo u manastir.

-Da li se vratite drugačiji?

- Naravno. Ne samo da se vratimo drugačiji, vraćamo se okupani, očišćeni, i uvek imam problem kada se vraćam. Kada idem uvek se radujem, žurim i nosim kolače jer monasi vole slatko i kolače. A kada se vraćam treba mi nekoliko dana da se naviknem ponovo na ovaj način života, jer mislim da je prirodniji i normalniji način kako se živi u manastiru, gde se radi ali se zna mera, gde se priča ali se zna mera i o čemu se razgovara, gde se šali ali se opet zna mera, gde se Bogu moli koliko god hoćete ali se i telo odmara i još kada tome dodate lepotu prirode u kojoj se svaki manastir nalazi onda je to zaista jedno sveukupno osećanje koje vas uznosi ka nebu i kada krenemo ka autobuskoj stanici, ka vrevi, žurbi, pitamo se, pa gde mi to uopšte i živimo.

-Da li ste danas zahvalni ćerki jer Vas je dovela do Boga?

- Tačno je to da nas je ona i privela u naručje Gospodnje, zahvalni smo prvo Bogu što je nju priveo i što nam je dao takav put. Bilo mi je sipmatično kada je ona jednom rekla, da sam znala da ćete ovako poći za mnom možda bi pošla i ranije, da se ne gubi u vremenu. Jer mi nikad ne znamo koliko vremena ispred sebe imamo i treba ga koristiti ubrzano da bi se čovek očistio i pripremio koliko god je moguće za odlazak sa ovoga sveta i da ne ostavljamo nešto za sutra. Tako da je i ta njena opaska imala opravdanja u toj nekoj bojazni da otac i ja ne ostanemo prvo nevenčani, jer mi smo se posle njenog odlaska venčali , mislim da je to jako lepo jer je naše crkveno venčanje upriličeno u manastiru. I kažem, to je retkost da vam ćerka, tada je bila iskušenica, peva na venčanju crkvenom koje je bilo zaista izuzetno, velelepno, mislim da se sva tvar Božija radovala tom našem činu venčanja. Samo naše venčanje je dokaz njenog truda i molitava da pred Boga izađemo koliko god je moguće spremniji.

-Ima roditelja koji ne razumeju odlazak dece u manastir, dešava se da ih čak sa policijom vraćaju kući.

- Sretala sam mnogo takvih, sretala sam ljude koji ne razumeju nas kao roditelje. Pitali su nas kako smo to dozvolili a ja opet smatram kada imate pravu ljubav prema svom detetu onda vi njega izgrađujete da ode od vas a ne da ostane sa vama, izgrađujete ga da bude svoja ličnost a ne da bude kopija nekog koga sam ja zamislila. I mislim da je velika sreća pustiti dete da se razvija svojim, čestitim i pravim putem. A strašno je zaista da ljudi pokušavaju na sve načine i milicijski, imala sam prilike da vidim kako to izgleda kada se dete proglašava nenormalnim da bi se dobilo starateljstvo nad njim bez obzira na godine, samo zato da ne ide monaškim putem. Mislim da je to sebično, da su to neki porodični problemi. Treba imati razumevanja i ljubavi kako biste detetu dali krila da poleti. Nažalost, ljudi ne shvataju da je monaštvo jedan prelep put, i da je svako određen za neki put i treba ga pustiti da sebe izrazi onako kako mu je najbolje. A vi kao roditelj ne možete dete izgubiti , dete se ne gubi, nego ste vi izgubili kontakt sa njim ili niste izgubili. Ako vi zadržavate kontakt onda ste stalno sa svojim detetom. Meni nije problem kada ona okrene telefon i kaže, znaš potrebno mi je to i to, i kažem uradiću, a ona doda, hitno je a ja onda završim posao, uradim, stavim na autobus što treba da se pošalje. Ja sam njoj pomogla i nastavila da živim sa njom u potpunosti u ljubavi, u skladu kao što bi živeli i da nije otišla u manastir.

-Šta je Vama lično vera u Boga donela. Zapravo, veći deo života ste proživeli van Crkve.

- Vera u Gospoda mi je donela blaženstvo, ako može jednom rečju da se kaže, spokoj, mir, donela je jednu, s druge strane, stalnu borbu sa višim ciljevima, sa višim postignućima svojim, donela mi je veće razumevanje sebe i drugih oko sebe,donela je više čiste ljubavi. Ljubav može stalno da se čisti, da se glanca, da se ulepšava i mislim da svakim danom uranjam u sve više i više ljubavi jer mi se svaki dan jedna stranica te lepe knjige koja se zove BOG otvara više i više, i zaista sam neizmrno zahvalna Bogu što nas je uputio sebi ili pružio ruke ka nama kroz našu ćerku,- kazuje mama Jelena.

Ljiljana Sinđelić Nikolić

Pročitano: 3161 puta