MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

KAZIVANJE ARHIMANDRITA GAVRILA (VUČKOVIĆA) O SVOM MONAŠKOM PUTU (1)



Rodna kuća oca Gavrila u selu Duboka kod Kučeva - GALERIJA FOTOGRAFIJA

 
ISPUNILA MI SE DAVNAŠNJA ŽELJA
(da budem iskušenik, bio sam presrećan i radostan – kaže arh. Gavrilo, iguman manastira Lepavina sećajući se odlaska u manastir, detinjstva)
 
“Veri i životu po Bogu učio me je moj ujak Dragan, a motivacija i uzor bio mi je drugi ujak Serafim, u monaštvu monah Pahomije. Obojica su bila braća moje majke.

Kasnije mi je primer bila i moja tetka, monahinja Efrosinija. U porodici moje majke svi su bili verujući, danas bi se reklo praktični vernici. Postili su se svi postovi, sredom i petkom; redovno se išlo u crkvu nedeljom i praznicima, ako nismo mogli svi, barem neko iz kuće je svake nedelje išao u crkvu; ispovedali su se i pričešćivali svi u kući. Tako je bilo u majčinoj porodici. U očevoj porodici su bili, kako se kaže, obredni vernici. Znači, slavila se krsna slava Pprepodobna mati Paraskeva i Sveti Arhangel Mihailo, primao se sveštenik u kuću za svećenje uskršnje vodice, kao i za slavu,” govori arh. Gavrilo za radio “Slovo ljubve” i dodaje da se njegovo rođenje sa strepnjom očekivalo.

“Kao što sam rekao, glavna slava naše kuće je Prepodobna mati Paraskeva, ali se dogodilo nešto neobično, iako ništa bez volje Božje i Njegovog promisla.

Moja familija po ocu nije starosedelačka u selu Duboka, gde sam se ja rodio, nego su tu kupili kuću i imanje i doselili se iz sela Doljašnice, koje je udaljeno oko 50 kilometara. Ljudi od kojih su moji kupili kuću su slavili Svetog Arhangela Mihaila. Moji su se skućili u novoj sredini, a to su bili pradeda Janko, prababa Rumenka, deda Stanoje, baka Mirjana i otac Dušan. Moj otac je u to vreme dorastao kao mladić i oženio se. Sa prvom ženom nije bio dugo u braku, a imali su jedno dete koje je umrlo.

 
Otac Dušan  i majka Dušanka
 
Onda je oženio moju majku, dobili su ćerku Mirjanu, ali je ona ubrzo umrla. Kasnije se rodio i Krsta, ali je i on umro. Otac i majka su se veoma zabrinuli što im deca umiru, brinuli su da li će imati potomstvo. Onda je mati opet ostala u blagoslovenom stanju, nosila je mene. Strepili su da li ću ostati u životu kad budem rođen.”
 
Očev san

“Dogodilo se da su dan uoči praznika Svetog Arhangela Mihaila moj pradeda Janko i prababa Rumenka spremali volove i volovska kola za put, da odu kod nekoga iz familije na krsnu slavu Aranđelovdan u Doljašnicu, odakle su se doselili na novo imanje u selu Duboka. Uveče su nahranili volove jer su morali sutradan izjutra rano da krenu da bi stigli popodne istoga dana na slavu. Pradeda Janko je otišao ranije da spava da bi se na vreme probudio za put. U snu mu se javio prelepi mladić, koji mu reče da ne ide na slavu kod tih rođaka, nego da ostane u svojoj kući, da spremi kolač i sveću i da od tog dana slavi Svetog Arhangela Mihaila kao slavu, pa će se deca moga oca, kad budu rođena, zadržati u životu.
Opštinska zgrada u selu Duboka, u njoj je kršten o. Gavrilo (zato što u selu nije bilo crkve).
Krštenje je obavio sveštenik Petar Jovanović.

Moja majka je tada bila u blagoslovenom stanju, ja sam trebalo da se rodim. Pradeda je poslušao onog mladića koji mu se javio u snu i od tog dana se slavila i druga slava u našoj kući. Ja sam se rodio i evo, još sam živ, imam 67 godina. Moja majka je umrla mlada, a otac mi se oženio po treći put i sa trećom ženom dobio dvoje dece, ćerku i sina, i oni su oboje živi i zdravi.
 
Nenad Badovinac, pomajka Dušanka i polubrat Ljubisav sa svojom suprugom

Otac mi je umro 1958. godine, a pomajka je živa i zdrava, ima 80 godina. Bila je dobra prema meni kad sam bio mali, pamtim je samo po dobrome, a sada živi sa mojim polubratom Ljubisavom, koji je oženjen i živi u kući u kojoj sam se rodio ja, pa moja polusestra i on. Ovu priču su mi više puta ispričale moja baba po majci i ujna, žena brata moje majke”, zanimljiva je priča arh. Gavrila koju je podelio sa slušaocima radija “Slovo ljubve”

Ujak nas je učio

“Još kao detetu, kad sam odlazio u majčinu familiju, ujak Dragan je meni i ostaloj deci držao malu veronauku, onako kako je znao i umeo. On je stalno čitao Sveto Jevanđelje i duhovne tekstove, najviše iz „Misionara“, izdavala ga je Hrišćanska zajednica iz Kragujevca i iz knjige „Žitija svetih devojaka“. Tu knjižicu, formata kao sveska, čitao je i nama deci, a posle sam i ja sam čitao.
 
Ujak Dragan sa ocem Gavrilom u manastiru Lepavini, na Malu Gospojinu 2008.godine

Za moju detinju dušu najupečatljivije su bile ujakove priče o drugom dolasku Gospoda našeg Isusa Hrista i o Strašnom sudu. Pričao je da će, kada se to bude dogodilo, biti kraj sveta, da će sav ovaj svet nestati kroz vatru i oganj, kao što je nekada u vreme pravednog Noja bio uništen u potopu. Bog je dopustio potop jer su ljudi tada mnogo grešili, pa su se svi utopili, a Noje je bio pravedan i zato ga je Bog ostavio u životu. Spasio se jer je poslušao Boga, Koji mu je rekao da napravi veliku lađu i uđe u nju sa članovima svoje porodice, da uvede od svih vrsta životinja muško i žensko, a da lađa bude zatvorena, bez otvora kroz koje bi ulazila voda. A kad bude drugi dolazak Gospoda Isusa Hrista, to će se dogoditi iznenada, bez najave, i u Njegovoj će pratnji biti mnoštvo anđela. Gospod će nositi barjak na kome će biti Krst. Taj dan će biti nedelja. Gospod će doći rano ujutro, sa izlaskom sunca, da učini sud nad živima i mrtvima. Na tom sudu će oni koji su umrli pre nas oživeti, tako da će se suditi svima zajedno. Pravedni će otići u raj, u večno blaženstvo, tamo gde anđeli pevaju, a grešnici u pakao, na večne muke, da budu sa đavolima u večnom ognju.

Ujak nas je poučavao da budemo dobri i poslušni, da ne grešimo, da se čuvamo svega što ne valja, da ne lažemo i ne krademo, da ne pušimo i ne psujemo. I još je govorio da se uopšte ne pominje ime đavo, da se nikako ne pominje ime nepomjanika. Sve sam to upamtio i te pouke sam se trudio da ispunim.
 
 
Bogomoljci iz Neresnice: b. Dobroslav, b. Zdravko, b. Đorđe i b. Dragan (ujak o. Gavrila)

     Ujak je prema meni bio strog, pazeći da ne prekršim nešto od toga čemu nas je poučio. Tu strogost je imao zato što je u odnosu na mene bio malo sumnjičav, da se možda neću naučiti da pušim cigarete, pošto je moj otac pušio i pomalo pio. Zato, da i ja ne bih počeo, unapred mi je odredio sankcije, a to je bila zabrana dolaska kod njih da bih se igrao sa njegovom decom. Ujak je imao dva sina i ćerku; stariji sin je isto godište kao i ja, sada je već pokojni a drugi sin je dve godine mlađi i sada je sveštenik u svom rodnom selu. Ćerka je bila najmlađa, ali je i ona pokojna. Ujak je nad njima imao kontrolu, pazio je, brinuo se i trudio oko sve dece, a mi deca smo se trudili da budemo dobri, poslušni jer je on za nas predstavljao autoritet. Tako mi je ujak Dragan bio i veroučitelj i pedagog,” priseća se arh. Gavrilo svojih najbližih, razgovora o veri, dečačkih snova.

Razmišljanja o monaštvu

“U razmišljanju o monaštvu uzor mi je bio drugi ujak, Serafim, koji je na monašenju dobio ime Pahomije. Njega nisam znao, on se upokojio u svojim mladim godinama, a ja sam bio još mali da bih ga zapamtio. Pričali su mi kako je on otišao u manastir. Bez znanja svoga oca, moga dede, još kao sasvim mlad otišao je u manastir Tuman, i to ne sam, nego zajedno sa svojim vršnjakom i drugom iz susedstva, koji se zvao Filip. Njih dvojica su zajedno otišli sa željom da ih prime za iskušenike. U manastiru su ih primili, ali nisu dugo ostali u Tumanu, jer je moj deda, kad je saznao gde se nalaze, odmah došao po njih i vratio ih kući. Ujak je neko vreme ostao kod kuće, ali se ponovo vratio u manastir, ovaj put bez svoga druga Filipa, i ponovo je moj deda došao po njega. Upravo u to vreme ujak je dobio poziv za vojsku. Otišao je, ali ni tamo nije dugo ostao. Na jednoj vojnoj vežbi, noću po kiši, dobro je pokisao, prehladio se, dobio temperaturu i onda se razboleo od tuberkuloze. Kad je bolest uzela maha i lekari videli da ga ne mogu izlečiti, pozvali su moga dedu da dođe po njega i odvede ga kući. Deda ga je tako bolesnog odveo, i kad su u kući videli da neće još dugo poživeti, otišao je u manastir Tuman da igumanu i bratiji kaže šta se dogodilo. Kazao je da je ujak na samrti. Sad nisam siguran da li je to bila ujakova želja da se pre smrti zamonaši ili je iguman to predložio, pre bih rekao da je ipak ujak to tražio, uglavnom starešina manastir Tuman  o. Petar zajedno sa još nekoliko monaha je došao u kuću, gde su zamonašili moga ujaka i dali mu monaško ime Pahomije. Posle monašenja ujak je živeo još sedam dana i onda se upokojio. Sahrana je bila na našem groblju, a ne na manastirskom, verovatno zato što to tada nije bilo izvodljivo, nije bilo prevoznih sredstava kao danas. Kasnije su njegove kosti prenete u manastir Tuman.

 
Monahinja Efrosinija sa o. Gavrilom i protom Aleksom Simeunovićem (tada bogoslovom) u manastiru Dečani 1967. godine

Kad se navršila godina od smrti monaha Pahomija, moja tetka Petrija, bez znanja moga dede, otišla je za iskušenicu u manastir i kasnije u monaštvu dobila ime Efrosinija. Dugo je bila u sestrinstvu manastira Manasije, a posle je zbog zdravstvenih razloga prešla u Tuman. Pre tri godine se upokojila i sahranjena je na istom manastirskom groblju na kojem je sahranjen i moj ujak.

Grob monahinje Efrosinije u manastiru Tuman

Slušajući ovakve priče o svome ujaku monahu Pahomiju, u meni se javila želja, kao jedanaestogodišnjem dečaku, da i ja budem monah kao i moj ujak. Ali to sam strogo čuvao u sebi, tu želju nisam nikome otkrio do samog odlaska u manastir,” rekao je arh. Gavrilo.
 
Monaška staza

“Krajem aprila 1961. godine, bila je sreda ujutro, otkrila se tajna koju sam strogo čuvao u sebi, želja da krenem monaškom stazom, o čemu sam dugo sanjao i razmišljao. Prethodnih dana, tokom svete četrdesetnice, otišao sam iz kuće u kojoj sam se rodio, ostavio sam maćehu, polubrata i sestru i krenuo prema kući familije moje majke i braće od ujaka, s kojima sam proveo detinjstvo.

Bilo je negde oko podne kad sam krenuo, a moja pomajka je išla za mnom u nameri da me vrati natrag. Dugim koracima je išla za mnom, ali su moji dečački koraci bili brži. Ona se pomalo umorila i sa suzama u očima vratila kući. Mislila je da mi je nešto nažao učinila zbog čega sam ih tako iznenada napustio, a nije znala da je to bio moj put bez povratka za sve ovozemaljsko, za ženu i decu, za porodicu i kući.

Gospod mi je ukazao na drugi put kojim treba da pođem, na put poslušnosti, bezbračnosti i siromaštva, na monaški put spasenja duše. Želeo sam da, uz Božiju pomoć, ispunim barem delić od onoga što sam bezbroj puta pročitao u „Žitijama svetih devojaka“ i da sledim primer svog ujaka, monaha Pahomija i tetke, monahinje Efrosinije, koji su mi bili uzor u opredeljenju za život u manastiru.

Stigao sam u kuću mog dede po majci. Kako sam često dolazio, oni su mislili da ću kao obično biti malo kod njih, pa se onda vratiti. Prošlo je nekoliko dana, niti me oni šta pitaju niti im ja šta kazujem. Nemi oni, nem ja. Uključio sam se u njihov svakodnevni život i tako je prošlo skoro mesec dana. Ujakova žena je potiho počela da negoduje, ali mi ipak nisu rekli da se vratim kući. Budući da još nisam bio punoletan, nisu smeli da me zadrže u svojoj porodici, nego su se domislili da me deda uzme pod starateljstvo. Odveo me u Kučevo, u neku kancelariju, i tamo mi rekoše da je on moj staratelj do punoletstva. A mene je interesovalo samo to da još malo budem sa braćom od ujaka, jer smo se uvek lepo slagali. Znao sam da će rastanak sa njima biti kraj našeg druženja zauvek u životu.

Jednog jutra rano, oko 4 časa, moja baka i ujna su se probudile i pored upaljene petrolejke počele da predu vunu. Na selu smo tada svi spavali u istoj prostoriji i ja, pošto sam se probudio, ležim u krevetu i slušam. Baka ćuti i prede, a ujna priča i priča o tome da je najbolje da se ja oženim i što pre odem od njih. Ona se uplašila da ne bih stekao pravo na nasledstvo, koje sam imao posle majčine smrti, pa da se to ne bi dogodilo, trebalo je što brže rešiti moj status u kućnoj zajednici. To je bilo u petak i već u nedelju rano ujutro dolazi neka žena, svečano odevena. Vidim, sede oni i nešto pričaju, a i ovi moji uredili i spremili kao kad se dočekuju gosti. Kad su završili, pozvaše mene da mi nešto saopšte. Ja stojim ispred njihove male nedeljne skupštine i čekam da vidim kakvo će biti saopštenje, a već sam znao koje je to „iznenađenje“. Neko od njih mi kaže, fino i umiljato ali sa dozom sažaljenja: „Evo, ova žena je došla jer je čula za tebe i tvoje stanje, čula je da si dobar i miran, a ona ima ćerku koja je istih godina kao i tvojih, pa je voljna da oženiš njenu ćerku jedinicu i da se priženiš kod njih. Došla je zato da te vidi, pa ako ti pristaneš, sledeće nedelje ćemo otići kod njih da upoznaš devojku i ona tebe. Ako se dogovorimo, odmah ćeš da ostaneš kod njih u kući.“ Ja sam samo ćutao i kad su mi rekli to što su imali da kažu, okrenuo sam se. Ništa nisam rekao, žena je otišla svojoj kući bez zeta”, govori arh. Gavrilo o najvažnijim događajima u svom životu, koji su ga odveli u manastir, njegovu novu kuću.

Dan koji sam dugo čekao

“Bio sam još par dana u dedinoj kući i u subotu uzmem svoju torbicu i sa onim što sam imao na sebi odem od njih. Nisam im kazao gde idem.  A otišao sam svojim rođakinjama, pobožnim bogomoljkama, majci i ćerci koje će kasnije obe postati monahinje. Sa njima sam proveo nekoliko dana, a da im nisam kazivao ništa o svojoj nameri. U nedeljni dan odem u crkvu u Kučevu, na Svetu Liturgiju, i vratim se opet kod njih, da ostanem do srede. Za to vreme sam čitao Sveto Jevanđelje i duhovne knjige koje su one imale. Došla je sreda, koja je za mene dan za pamćenje. Tokom doručka saopštio sam svojoj rođakinji da ja posle doručka odlazim zauvek u manastir i da idem u manastir Tuman. Za nju je to bilo iznenađenje i čuđenje, a za mene radost što je došao dan koji sam dugo čekao. I najzad je došao. Rođakinja se zvala Dušanka, a njena ćerka Slavka, i kasnije, kad sam ja bio u manastiru već desetak godina, obe su otišle u manastir Manasiju i u svoje vreme se zamonašile. Dušanka je na monašenju dobila ime Marija i danas je već pokojna, Slavka je dobila ime Irina i još živi u manastiru Manasiji.

Posle doručka, spremile su mi nešto za put, malo posne hrane, koju sam stavio u torbicu i krenuo za manastir Tuman Krenuo sam oko 10 časova, peške preko brda i dolina. Trebalo je dugo pešačiti, skoro ceo dan, a ja sam išao polako, korak po korak. Predveče sam stigao u manastir Tuman
  Manastir Tuman

Onako u sumrak, vidim o. Simeona da uteruje svinje da ih zatvori. Prišao sam i uzeo blagoslov od njega, on je bio jeromonah. Pitam ga gde je o. Mihailo, starešina manastira? Veli, evo tamo u vodenici nešto radi. Odem ja o. Mihailu, javim mu se i uzmem blagoslov. Pita me on odakle sam i čiji sam, ja mu kažem da sam unuk brata Marinka iz Neresnicem to je moj deda. Otac Mihailo je poznavao mog dedu, pošto je dolazio kod nas kad bi se na zajedničku molitvu sabrali bogomoljci, ali nije odmah mogao da se seti. U prvom momentu sam rekao da sam došao samo da prespavam kod njih, ali sam mu već na putu od vodenice do manastira saopštio da sam došao da budem iskušenik. Tu je u blizini tada bio i o. Simeon, koji je rekao: “Odavno mi tebe čekamo!”
Stara vodenica

Odslužena je večernja, pa mi posle večere dadoše keliju. A ja presrećan i radostan, ispunila mi se davnašnja želja da budem iskušenik u manastir Tuman, gde je za iskušenika došao i moj ujak Serafim, kasnije monah Pahomije. U keliji su bili krevet, sto i jedna stolica, a na zidu poviše glave na krevetu ikona Svetog Save kao mladog monaha, na papiru štampana u crno beloj tehnici. To je bila reprodukcija slike Uroša Predića. Te noći skoro nisam spavao od radosti. Kaže se da se monah, kad god mu dođu neka iskušenja, treba setiti one radosti koju je osećao prve noći provedene u manastiru i da će iskušenja brzo proći.
Igumanija Serafima

Ujutro je klepalo u 4 časa zvalo bratiju na jutrenje. Posle doručka, svako je išao na svoje poslušanje. Tada je manastir Tuman bio muški manastir, i u njemu su bili nastojatelj jeromonah Mihailo, jeromonah Simeon, monah Andrej, monahinja velikoshimnica Evgenija i monahinja Serafima, do skoro igumanija manastira Tuman”, rekao je arh. Gavrilo iguman manastira Lepavina, govoreći o svom odlasku u manastir za emisiju “Mala crkva” radija “Slovo ljubve.”

Ljiljana Sinđelić Nikolić


http://www.manastir-lepavina.org/vijest.php?id=5756
 

Pročitano: 17523 puta