MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

DANI POKAJANJA U ULJANOVU



Prva nedelja Velikog posta. Tiho je i mirno u Uljanovskom manastiru. Umirujuće svetlucaju sveće i kandila u Crkvi Soloveckih čudotvoraca Germana, Zosime i Savatija. Posle bučnog grada osećaj je da se ovde vreme zaustavilo.

Manastirski krompir

...Čak i glas baćuške kao da ne dolazi iz oltara, nego negde iz onostranog sveta – tih, blag. U toku je velikoposna služba. U crkvi su poslušnici te malobrojni pristigli poklonici. Svo sveštenstvo je u oltaru i za pevnicom na spratu. Upravo anđelski glasovi dolaze negde sa visine. Samo za vreme pokajne molitve svetog Jefrema Sirina može se čuti, kako monasi za pevnicom iznad naših glava takođe padaju na kolena, prave zemne poklone,velike metanije. Služba je neuobičajeno duga – traje od šest ujutro do u podne. Noge otiču, i ja s nestrpljenjem očekujem sledeće zemne poklone. ...Za to vreme pokušavam da se setim svih neraskajanih grehova, ali u glavi mi se vrte ne znam zbog čega stihovi Puškina, njegovi poznati stihovi «Oci pustinjaci i žene neporočne...», napisani pre njegove pogibije.

image

Otac Sava (Gladkov)


Nisam bio u Uljanovu više od tri godine. Od tada se mnogo toga izmenilo: promenio se ne samo namestnik, nego i celo rukovodstvo. Novi iguman otac Sava (Gladkov) me je prilikom svakog našeg susreta na crkvenim događanjima u gradu obavezno zvao u goste, i na kraju sam uspeo da dođem. A kada uopšte i ići u manastir, ako ne u Veliki Post – vreme posebnog pokajanja i plača o svojim gresima. I gde se još može čovek tako pokajati, ako ne u manastiru?! Sve ga na to navodi: i pokajne službe, i monaški post, i nastrojenje bratije.

Što se tiče posta, meni je on u manastiru neuobičajeno izgledao prekomerno surov. Stigao sam uveče, upravo u vreme kada se završavala večernja trpeza. Prišao sam ocu namestniku da uzmem blagoslov. «Ti sada večeraj, - blagoslovio me je baćuška, - a onda će ti otac Atanasije dati smeštaj i mi ćemo porazgovarati.» Na stolu je u velikim zdelama – samo pečeni krompir u ljusci. Prišao sam ka prozorčiću kuhinje u nadi da ću dobiti večeru. «To je sve, - rekao je monah – Evo vam čajnik, sipajte čaj, a na stolu je krompir.» Čistim ljusku krompira, jedem, a on mi gorak. Shvatam, da je zbog nepravilnog skladištenja pozeleneo. Ali šta da se radi? Pijem uz to polako crni, kao katran čaj, i ne mogu da shvatim kakav je sad ovo čaj. Ukus mi je bolno poznat. «To su oni ugalj skuvali umesto čaja», objašnjava mi jedan od poklonika. (u rusiji je tradicionalni recept za izbacivanje toksina tj. nekih otrova iz organizma neka vrsta uglja u prahu koji se može kupiti u svim apotekama, prim.prev.)

Posle sam pri razgovoru sa baćuškom stavio primedbu da je krompir gorak. «Da? – začudio se on , - A meni se učinilo da je sladak. Jedem i mislim, od čega on tako sladi? Možda je promrzao.» Moram reći, da sam pomislio tada da se baćuška poslužio lukavstvom, ali i meni se trećeg dana isti taj krompir počeo činiti slatkim.

-Kako se vi na novom poslušanju snalazite u tako velikom manastiru? – pitao sam namestnika.

Ranije je otac Sava rukovodio omanjim skitom u selu Ajkino, a još ranije – metohom Manastira Svetog Duha u Timaševske u Kubani.

-Prve godine, bilo je uglavnom teško, - nije krio baćuška – Tada sam istovremeno bio namestnik na dva mesta: i ovde i u Ajkinu. A tamo je crkva izgorela, i morali smo iznova da je gradimo. – o tome je pisao list«Vera». Svo vreme sam provodio na putu, bilo je potrebno prikupljati i novčana sredstva, i materijal. Tamo su ljudi verujući, mnogo su darivali novaca za crkvu, uprava je pomagala. Monah Filaret je rukovodio celom izgradnjom, on je u svemu vičan majstor. Crkva je za godinu dana izgrađena do kupola, sproveli smo grijanje i predali je drugom namestniku.

-I kako vam je ovde služiti?

-Hrišćanin treba da sa radošču obavlja svako poslušanje. Za monaha je svagde dobro. Ovde je složan kolektiv. Bratija – monasi su utvrđeni, jaki, neki su služili i vladiki ranije kad je on ovde bio iguman.

Upravo smo razgovarali o tom istom igumanskom konaku u kojem je nekad živio vladika, gde su se sreli Njegova Svetost Patrijarh i mitropolit Kiril u vreme njegove posete Siktivkarskoj eparhiji. A ranije su u ovim zidinama bili solovecki monasi – graditelji German, Pajsije, Teofilakt i Amvrosije, koji su u XIX veku podizali ovaj manastir, osnovan još Stefanom Permskim.

Pre revolucije ovaj manastir su zvali Severna Lavra, bio je jedan od najvećih manastira Severa Rusije. Naravno, proći će još određeno vreme dok ga u potpunosti ne obnovimo, ali obitelj živi, gradi, jača.

-Ovde je kod nas sedam sveštenoslužitelja monaha: tri igumana, četiri jeromonaha i dva jerođakona, služimo svaki dan po redosledu, - priča namestnik. – U manastiru ima pet crkava koje su otvorene i kapelica u čast ikone «Životvorni izvor». Sada se iznad severnih vrata gradi šesta crkva – Arhanđela Gavrila, kako je vladika blagoslovio. Jer je sada ovaj ulaz postao glavni, s te strane se i autima lakše ulazi sa puta, i poklonici ovuda dolaze. Ranije je ulaz bio kroz južna vrata, i vodio je od pristaništa na reci – tada glavnoj magistrali. Vremena su se promenila.

- Dolazi li mnogo poklonika?

-Ponekad jedan, dva, ponekad niko, a nekada ih ne možemo sve ni smestiti. Ove subote će doći 35 ljudi na noćenje. Sve kelije u konaku za goste grijemo. Kod nas se otac Atanasije bavi poklonicima.

Otac namestnik nam saopštava poslednje novosti, podelio je sa nama i svoje probleme. Prošle godine su potpunosti obnovili južni deo manastirskog zida, u julu ćemo dovršiti izgradnju crkve iznad vrata, da bi na glavni praznik crkve – Sabor Arhanđela Gavrila – bilo njeno osveštenje. Već je druga godina kako u manastiru pokušavamo sa uzgojem pčela. Letom iz Kubana dolazi pčelar, koji želi ovde da dovede u red pčelarstvo. Ova vest me je posebno poradovala. «Tako znači, mislim – život monaha će biti slađi. A tako stalno su u trudu, u molitvi, a još i taj krompir». Uglavnom u manastir dolaze sada na «poslušanje» bomži (skitnice, beskućnici, prim.prev.) te bivši «zatvorenici» (robijaši, prim.prev.), oni ne samo da se ne mole, nego neće ni da rade. A neki i ne mogu. Zimi u obitelji presede na manastirskoj hrani, a letom se koje kuda razbeže. Na kraju u vreme jeka radova na poljima, za preradu prinosa nema ko da radi. Zato otac Sava prima samo one, koji su spremni i ljeti da rade na manastirskom imanju. I zbog takve politike manastir je primetno ostao bez ljudi u poređenju sa prošlim mojim dolascima ovde, zimi se tada ovde nalazilo i do 50 radnika, - sada ih je ostalo samo sedmoro.

Sa Uljanovskim manastirom su povezana dva skita, nekoliko seoskih parohija. I sa njima ima velikih problema. Ranije je iguman Serafim (Lapiev) duhovno obsluživao dve crkve u selima Derevjansk i Ruč. Živeo je stalno u parohiji, kako su ljudi tamo uglavnom daleko od crkve i siromašni, dešavalo se da po nekoliko dana gladuje. Na kraju je baćuška bio prisiljen da se vrati u manastir.

Na teritoriji manastira živi još osam porodica, koje uprava tako i ne može nigde preseliti. Posle toga kad je u vreme igumana Romana izgoreo poljoprivredni kompleks, brojnost stoke u manastiru je znatno opala. Ostalo je 12 krava, dva konja, koza. Eto, takve su novosti u neprimetnom spoljašnjem izgledu manastirskog života.

Ekonom sa foto-aparatom

Od bliskih pomoćnika oca Save izdvajaju se dva jeromonaha – otac Dimitrije i otac Petar, koji su došli za njim iz Kubani.

image

Otac Petar (Silov)


Ekonom obitelji, otac Petar (Šilov), saznavši da sam ja novinar lista, došao je u moju keliju da mi pokaže svoje brojne fotografije. Otac ekonom ima knjigu, koja se ranije mogla videti kod računovođe, - stvar od životne važnosti u njegovom poslu. Gledam fotografije i divim se, kako mladi jeromonah voli život, kakve dirljive momente uspeva da ulovi.

-A kako vas je Gospod priveo monaštvu? – pitam baćušku.

-U školi sam pročitao knjigu «Braća Karamazovi», - priča on, u kojoj je veoma talentovano Dostojevski opisao život mlađeg brata Alekseja, koji je mnogo vremena proživeo u manastiru, te njegovog starca Zosimu, i ja sam isto poželeo da odem u manastir. Došao sam u Timaševsku obitelj i živeo tamo mesec dana pre armije. Meni se tako svidelo, da kada su mi dali dopust na dve nedelje, jednu nedelju sam proveo u manastiru, a drugu – kod kuće. Posle armije sam opet otišao u manastir. Hteo sam da prosto jedno vreme tamo poživim, o monaštvu još nisam mislio. Posle sam se učio na univerzitetu i kada sam ga završio rešio sam da stupim u bratiju. Došao sam u skit kod oca Save, a njega su, kako se pokazalo, premestili na Sever. Pozvonio sam baćuški, on me je pozvao k sebi u Ajkino. Kada sam došao tamo, prvo što me je zaprepastilo bili su komarci. Lete cijeli oblaci, i svi grizu! Teško sam se na to navikao. Ovde su me postrigli u monaštvo i rukopoložili u đakona, a onda i u jeromonaha. Nalazeći se u manastiru, naknadno sam završio Siktivkarsku Duhovnu bogosloviju i stupio u Rjazansku seminariju.

-Kako su se vaši roditelji prema svemu tome odnosili?

-Naravno, oni su hteli da bi ja sebe realizovao (ostvario, prim.prev.) u svetskom životu. Morao sam im objašnjavati, da svako ima svoj put, kod mene je – monaški. Vremenom su sve shvatili i smirili su se. Sada nema nikakvih problema, dovoljno često se viđam s mamom, razgovaramo, sve je u redu. Gospod je sve prekrasno uredio. Ekonomsko obrazovanje i poznavanje računovođstva mi je dobro došlo došlo, sada se bavim dokumentacijom, obavljam formalnosti.

«Uvek sam hteo da donosim radost»

Sa ocem Dimitrijem (Meljnikovim) razgovarao sam vani. Baćuška je po molbi oca Save napravio za mene ekskurziju po manastiru, pokazao mi je stara i nova zdanja, ponovo izgrađene zidine. Popeli smo se i u crkvu Arhanđela Gavrila iznad vratnica koja se tek gradi i tamo se radi punom parom. Putem sam pitao o. Dimitrija o njegovom životu.

image

Otac Dimitrij (Meljnikov)


-Bogu sam ja prišao blagodareći baki koja je bila veoma verujuća, - priča 47-godišnji monah – Posle osmogodišnje škole stupio sam u tehničku školu u Krasnodaru. Preko puta škole nalazila se crkva Svetog Georgija Pobedonosca. Sedim u školskoj klupi na času, gledam kako bake ulaze u Crkvu, posebno ih bude mnogo na pravoslavne praznike. «Šta oni tamo rade?» - mislim. I jako sam poželeo da odem tamo. Ušao sam, baćuška mi je odmah dao «Oče naš», «Verujem». I odmah sam odlučio da se krstim. nije mi bilo lako da nađem kuma za krštenje, mnogi nisu hteli. Na kraju sam ga našao, krstio se, da niko ne zna, jer sam u školi bio sekretar komiteta komsomola (Saveza komunističkih omladinaca, prim.prev.). Posle kada sam upisao fakultet kulture smera pozorišne režije, jedan predavač iz prijemne komisije videvši na mome vratu krstić, pitao me je: «Zar ste vi vernik?» «Da, vernik, jer svi ruski ljudi trebaju biti verujući. Mi smo ruski ljudi?» A on: « Ako ti krstić ne skineš, tada ti neću dozvoliti da stupiš na naš fakultet». Za mene je to bio šok. Naravno da kulturna prosveta podrazumeva vaspitanje mladog pokolenja u ateističkom duhu: lenjinizam, ateizam. Krupskaja, partijski sastanci. Krstić sam stavio u džepić na grudima da niko ne vidi. Tako sam i studirao. Na ispite, sećam se, idem da polažem ateizam, pomolim se: «Gospode, pomiluj, oprosti mi, grešnom, što se bavim farisejstvom, pomozi mi da položim ispit!» i položim ga. A šta da se radi, trebalo je dobiti diplomu.

image

Crkva Arhangela Gavrila u izgradnji


Spuštamo se strimim stepenicama u radionicu, u kojoj otac Filaret sa poslušnicima radi ikonostas za crkvu i ukrase raznog vida za unutarnje uređenje Crkve. Posle toga kad smo ponovo izašli vani, o. Dimitrije je nastavio priču o svom životu:

-Onda armija, pa rad u struci. Armiju sam služio u Čečeniji u tenkovskoj jedinici, tada tamo još nije bilo ratnih dejstava. Jedino u čemu smo učestvovali mi koji smo zajedno studirali, bilo je ugušivanje demonstracija u Ordžonikidze i drugim mjestima.

Posle armije sam se oženio, rodila nam se kćerka. 15 godina sam živeo porodično, tačnije namučio se. Žena nije verujuća, i njeni roditelji su isto borbeni bezbožnici. Napredovao sam u službi, došao do odseka kulture u Kubanskom vrhovnom komitetu. Bio sam režiser i organizator masovnih praznika. Tu se i pojavilo pitanje učlanjivanja u partiju – najviši nivo, naravno tamo nije moglo biti ljudi koji nisu partijski članovi. Morao sam otići sa tog posla.

Kasnije sam ne jednom promenio profesiju, pre nego što me je Gospod priveo u manastir.

Ulogu je odigralo i to, što su se u našoj državi počele događati stvari koje ne bi trebale . I ništa nisam mogao da preduzmem u vezi toga. Tada su počele i u porodici nesuglasice. Izgubio sam ženu, dete, sve bližnje, jer nismo bili zajedničkog duha. Sa ocem nikako nisam mogao naći zajednički jezik. Poslednja stvar je bila iznenadna smrt mame. Ona je umrla sa 47 godina, 1988. godine. Dobila je upalu slepog creva, pre operacije su je držali u hodniku, gde se prehladila, dobila je upalu pluća, koja je prerasla u rak. Za pola godine ona se ugasila bukvalno meni na rukama.

Došao sam u crkvu baćuški, koji me je krstio, ispričao mu o svojim problemima. On mi je rekao: «Ti treba da poživiš pri Crkvi». Tako da sam počeo da pomažem pri Crkvi.: čistio sam, dežurao po noći, pevao i čitao za pevnicom. Gotovo 7 godina sam bio poslušnik i na kraju sam rešio da odem u manastir. Došao sam kod oca Georgija u Timaševsk. On me je odmah uzeo u skit, postavio na mjesto kuvara. Posle pola godine postao sam glavni kuvar celog manastira. To je težak posao, ali poštovan. Dolazi mnogo naroda, posebno na crkvene praznike – do 1,5-2 hiljade ljudi, sve ih treba nahraniti. Uzimali smo pokretnu vojnu kuhinju, pravili šatore. Dolazio je ovde nekoliko puta mitropolit Isidor, njemu se isto svidelo kako ja kuvam.

-A imate li stručno obrazovanje?

-Obrazovanje imam, završio sam kurseve za kuvara, ali može se reći da sam samouk, od detinjstva volim da kuvam. Sa deset godina sam prvu pirošku ispekao (piroška - rusko nacionalno jelo od testa slično našim krofnama, punjeno raznim i slatkim i slanim nadevima, prim. prev.). Bilo mi je interesantno kako se oni prave. Kasnije sam pekao poslastičarske kolače, rođendanske torte. Uvek sam želio da donosim ljudima radost – biti uz narod i nešto korisno raditi. I danas volim u manastiru svima da pomažem kome treba pomoć. Jer ovde je duhovno lečilište, i moje životno iskustvo upravo mi je bilo od koristi kao sveštenom licu, na ispovesti i u duhovnom rukovođenju ljudi. Ali i kuvarski posao ja ne ostavljam, pomažem na praznike u pripremanju jela.

* * *
Mi idemo po uskim puteljcima koji se proširuju svakog jutra. Snežni smetovi su gotovo visine čoveka – crkve i manastirska zdanja međusobno su povezana dubokim jarcima. Manastir koji se nalazi u tajgi zameten je snegom, a sneg i dalje sve pada i pada. I to daje još veći nebeski mir životu manastirske obitelji. Ali vazduh je već drugačiji, nije kao u zimu. Blizu je proleće.

Pred odlazak sam se našao na opštem saborovanju (jeleosvećenju) za sve poslušnike i poklonike – tajne velika i blagodatna, koja se vrši samo Velikim Postom. Obavljali su je dva jeromonaha, po redu pomazivali sebe i sve koji su se sabrali. «Usliši me, Bože, usliši me, Vladiko, usliši me, Sveti! Pomiluj me, Bože, pomiluj me, Vladiko, pomiluj me Sveti!» - tihim glasom prate pojanje baćuški (monaha i sveštenika vernici od milja zovu baćuška, prim. prev.) svi koji su se sabrali u Crkvi. Svakome u ruci je upaljena sveća. U crkvi je polumrak, samo su likovi svetih osvetljeni treperavom svetlošću kandila.

Svaki poklonik je došao ovde da poplače Gospodu o svojim gresima, neki u nadi da se izbave od zavisnosti od alkohola, neki od drugih neduga, bolesti i napasti, a neki da se osnaže u trudu Velikoga posta, da bi se dostojno spremili za praznik nad praznicima – svetlo Vaskrsenje Hristovo.


Prevod s ruskog: Nataša Ubović
Izbor: http://rusvera.mrezha.ru/560/11.htm

Pročitano: 5454 puta