MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

IZ SKOLSKE KLUPE U SVETU ZEMLJU



U manastiru Svetog Save Osvećenog jeromonah Sava počinje svoj monaški podvig.

- Još kao srednjoškolac imao sam veliku želju da odem u Jerusalim. Starac, o. Ilija, upokojio se i sahranjen je u m. Crna Reka, koji me je zagrevao ljubavlju prema Bogu, predložio mi je da idem u Jerusalim. Zapravo, sve nas je grejao ljubavlju prema Jerusalimu, prema Hristovom grobu i ja sam još u srednjoj školi uspeo da odem tamo sa grupom koju je on vodio. Na mene je veliki utisak ostavio Jerusalim i poželeo sam da iduće godine odem ponovo. Tako je sa većinom ljudi koji odu u Jerusalim, čim se vrate kući išli bi ponovo. Velika je to svetinja, najveća ispunjenost, utisak, teško je opisati rečima ono što se oseti. Ljudi kada odu prvi put kažu, kao da sam rođen ovde, kao da sam živeo u Jerusalimu hiljadu godina. Puno sam ljudi sretao koji su govorili, mnogo mi je lepo ovde, mogao bih tu da živim ceo život. Jerusalim i Hristov grob je i mene privukao.

Hristov grob je jedna mala prostorija, baš grob, dva, tri čoveka mogu da stanu, ništa posebno, nema tu neke posebne lepote umetničke, ali ta duhovnost, oseća se neka dubina, širina iako je to ograničeno zidovima, sve je malo, usko, ali je prostor ogroman, beskrajan u tom duhovnom smislu i to je nešto što šokira čoveka, što ne može da doživi na nekom drugom mestu. I kad čovek sredi utiske išao bi svaki dan. Otac Ilija nam je govorio da je to direktan kontakt sa Gospodom, ta blagodat. Bog je svuda ali tu se malo više oseća prisustvo Božije nezasluženo. Kako je starac Tadej govorio, svuda je Gospod ali ima mesta gde se oseti malo veća blagodat, nezaslužena blagodat. To je nešto što rečima ne može da se opiše i da se objasni, ali eto može makar približno. Došao sam kući, dva, tri meseca nisam ni znao šta mi se desilo a onda sam opet išao sledeće godine, nekako sam opet našao novac a treći put, treće godine kad sam otišao ostao sam tamo", seća se o. Sava.

Za te tri godine mog pokloničkog odlaska ja sam razmišljao o ostanku, o načinu života, dosta sam čitao, upoznao i video i javila mi se želja. Naravno, tu moju želju je podgrevao o. Ilija, da nije njega bilo možda bih ja ohladio u toj želji. Nisam ja bio jedini koji je želeo da ostane u Svetoj Zemlji, bilo nas je trojica. Imali smo problema sa vizom, sa vladikama u smislu da nam treba blagoslov Srpske crkve, pošto je to Jerusalimska patrijaršija, druga crkva, druga država, viza i nije bila neki problem ali papiri, pa dokazi da smo kršteni, da smo pravoslavni i da nećemo da pravimo probleme, da ćemo da budemo dobri. Oni hoće da prime svakoga ali sa preporukom. Problem je nastao i zato što u Srbiji nema dovoljno monaštva, nema dovoljno ljudi i ovde je manjak pa još neko da ide van, to je i opravdan razlog što nam nisu odmah izašli u susret. Uspeli smo. Kad smo obavili sve i prikupili papire bez problema smo primljeni u manastir Svetog Save Osvećenog. To je manastir star 15 vekova a od Jerusalima je udaljen oko 35 kilometara.

Mi Srbi smo posebno vezani za Jerusalim, naš Sveti Sava je u njemu boravio, zapisano je šta je sve kupio, koliko je i kome poklona nosio, koliko se trudio i duhovno i materijalno da napravi i manastire, i konake za poklonike iz Srbije, hteo je Srbe i Srbiju mnogo da veže za Svetu zemlju. Veoma je voleo Jerusalim i njega su voleli, puno je gradio, poklanjao, puno priloga davao, puno toga što nije bilo u hrišćanskim rukama otkupio, naprimer Gornja soba, tj. tamo gde je bila Tajna večera on je to otkupio. Puno toga je uradio da što više Srba ode u Jerusalim na poklonjenje. U manastiru Svetog Save Osvećenog drugi put kad je otišao bio je nekoliko meseci, susretao se sa raznim starcima, duhovnicima, učio od njih, sticao nova iskustva. U tom manastiru uvek ima po neki Srbin. Svi znamo da je Sveti Sava odatle doneo Trojeručicu, i žezlo, i Mlekopitateljnicu, to je proročanstvo Svetog Save Osvećenog. Čak su jedno vreme, do pada Pećke Patrijaršije, u ovom manastiru igumani bili Srbi, nekada ih je bilo više, nekada manje zavisno od prilika u Srbiji. Podsetiću da je u Jerusalimu i kralj Milutin bio ktitor manastira Svetog Jovana Krstitelja i Svetog Arhangela Mihaila i tamo su isto nekada bili Srbi monasi. Zanimljivo je da su čak u manastiru Svetog Save i neke freske bile ispisane na srpskom i ikone, i ostalo je dosta naših tragova, i do dan danas nas privlači, vezani smo za ovaj manastir u pustinji. I danas u Svetoj Zemlji ima naših monaha. U Jerusalimu danas imamo u ruskom manastiru Marije Magdalene jeromonaha Vasilija koji je došao iz manastira Crna Reka, imamo monahinjuDoroteju u Vitlejemu, oca Grigorija najstarijeg tamo, on se sada nalazi u m. Svetog Save a u Jerusalimu, u Svetoj zemlji je preko 30 godina, on je najduže, najstariji je i najiskusniji, imamo o. Jovana Ćulibrka i na grobu Presvete Bogorodice u Jerusalimu o. Prohora."

-A da li Vi Oče čeznete za Jerusalimom?

-Čeznem, pa sad sam bio, često odem, idem po mesec, dva, služim. Ja sam bio iskušenik u m. Svetog Save, u tom manastiru sam odrastao duhovno, formirao se, i volim taj manastir, i ja se zovem Sava, i nosim ime po Svetom Savi Osvećenom, znači nisam dobio ime po Svetom Savi srpskom nego po Svtom Savi Osvećenom, i tamo je moj zaštitnik Sveti Sava, i njegove mošti su tamo, i volim da budem tamo, i mene vole monasi. Imam svoju keliju u manastiru, mogu kad god hoću da odem, možda bih i ostao, zovu me da ostanem, ali eto sad se ja ispovedam, imam nostalgiju za Srbijom i još neke obaveze, možda sam i mlađi, ipak je to ozbiljan manastir gde dolaze iskusni monasi, stariji, iskusniji, težak je tipik. Povremeno odem, imam želju da odem i ostanem za stalno, ali roditelji su mi još živi, ja sam jedinac pa moram i o njima da brinem."

-Kako izgleda uzrastati duhovno u manastiru u pustinji, okruženom muslimanskim svetom?


- To isto pitanje može se uputiti i monasima na Kosovu i Metohiji, atmosfera je skoro ista, možda je i teža ovde na Kosovu. Tamo je drugačije, ljudi su se navikli, nije toliko napeto kao na Kosovu ali veoma slično. Međutim, nije to problem, muslimani koji su u okruženju, po nacionalnosti Arapi a po veri muslimani, su veoma fini i veoma poštuju monaštvo, mantiju, oni su bili hrišćani u vreme Svetog Save Osvećenog kad je pravio manastir u petom veku, radili su i pomagali u manastiru i to stoji zapisano. Sveti Sava Osvećeni je ostavio u amanet monasima da sve što ostane od trpeze monaha, hrana koja se ne pojede da se da ljudima iz tog sela. I danas, iako su prešli u islam, i dalje se ta tradicija održava, I kad treba da se radi neki fizički posao u manastiru, i u Jerusalimu isto tako, opet se oni uzimaju kao radnici, veća saradnja postoji sa Arapima islamske vere nego sa Jevrejima, sa kojima ne postoji tolika bliskost. Pogotovo što ima i Arapa, Palestinaca koji su pravoslavni, 15 posto stanovništva su pravoslavni i to nam dosta olakšava život. Naravno, nije lako u ovakvom okruženju, a s druge strane je i dobro jer imaš neki mir u smislu duhovnom, tu si u okruženju i znate ono kad stegne, kad Gospod pusti neku nevolju onda se više molimo i bolji smo i međuljudski odnosi su bolji, bez nevolje nema bogomolje. Ima i problema sa njima, često uzurpiraju imovinu, prave put bez pitanja, prolaze kroz manastirska imanja, bude tako, ali sve je to na smirenje gledano iz duhovnog ugla. Za duhovno uzrastanje bolje je proći kroz nevolje i iskušenja, bolje to nego da je sve lepo, da te svi hvale, da je sve fino, ljudi smo, pogrešimo i pogordimo se i opustimo se. Sveti Simeon Novi Bogoslov kaže, najveće dobro u mom životu su učinili moji neprijatelji koji me mrze, oni su veće dobro učinili nego oni koji me vole, koji me hvale. Gledano duhovno može puno da se uzrasta, potpuno se posvetiš molitvi.

U pustinji je lakše nego u Jerusalimu. Lakše je recimo, u manastiru Svetog Save Osvećenog, Svetog Đorđa Hozevita ili Svetog Gerasima Jordanskog. Mnogo je teže onima koji žive u gradu, koji su kraj Hristovog Groba, Groba Presvete Bogorodice, u Vitlejemu, Nazaretu, sva ta mesta koja su u gradovima sada urbanim njima je teže, jer oni se nalaze između dve vatre, s jedne strane Arapi, s druge Jevreji, pa posetioci, oni prosto nemaju mira, nemaju mir kao monasi koji žive u pustinji. Da napomenem da u Jerusalimu sva sveta mesta vezana za život Gospoda Isusa Hrista i Presvete Bogorodice i Apostola drže monasi, od sveštenstva u braku imamo samo Arape pravoslavne koji drže parohije za narod pravoslavni, inače sve monasi drže, Grci, Rusi. Nije im lako, po nekoj statistici četiri, pet miliona mesečno prođe ljudi kroz Jerusalim i veoma je teško da se sve to održi, da se sačuva duševni mir. Na primer na Hristov grob drže pravoslavni ali tu dolaze i ljudi drugih veroispovesti i indusi, i budisti, i muslimani, i Jevreji dolaze na Hristov grob pa sve to mora da se organizuje, moraš i da podvikneš, napravi se velika gužva a red mora da se napravi. Hvala Bogu sada jevrejska država pomaže, imamo jevrejsku policiju i pomaže monasima, to je nešto napravljeno kao na Kosovu, multietnička policija i u toj policiji turističkoj takozvanoj se nalaze i neki Arapi koji su pravoslavci, postavljeni su da rade u hramu i oni pomažu monasima da se zavede red. Znate kad uđe u crkvu dvesta, trista ljudi, mora da se napravi red i policija pomaže i vojska obezbeđuje, nikad se ništa nije desilo, ali eto iz predostrožnosti, i trude se, izraelska država se veoma trudi da svima pomogne, da svaki turista bude bezbedan.

ZAŠTO SAM OTIŠAO U MANASTIR

- Odgovor je, samo duboka vera i ljubav prema Bogu. U jednoj knjizi o. Justin Popović pisao je o monaškom životu i napisao je tri razloga zbog kojih čovek odlazi u manastir: prvi razlog je kada neko ode iz prevelike ljubavi prema Bogu, zbog jake vere ide u manastir; drugi razlog je iz osećanja svoje grešnosti i nedostojnosti, ako je dosta provodio život razvratno, u grehu, zapravo iz pokajanja, želje za promenom načina života; treći razlog je zbog žrtve monaške a to je da se odriče svega ovozemaljskog da bi stekao Nebesko Carstvo, blago, nebesku nagradu od Gospoda i zbog te nagrade koju će Bog da da monahu zbog odricanja. Mogu da budu sva tri ili jedan od ova tri razloga. Ako čovek nema veliku ljubav i želju teško da će da ostane, zato postoji iskušenički staž u kome svako treba da vidi da li može ili ne može da se ne bi neko zarobio pa posle da se kaje. U sadašnje vreme jeste malo čudno, pitaju me, jesi se ti razočarao kad sediš u manastiru, jesi imao neku ljubav pa se razočarao, pa otišao u manastir ili navode neke druge razloge. Nije tako, ja za sebe lično mogu da kažem, a znam i mnoge druge monahe da smo otišli jer smo osetili priziv od Gospoda. Ostiili smo tu blagodat kad smo prišli Bogu i Crkvi, blagodat koju smo dobili nezasluženo. Pa, sad i drugi osete blagodat Gospoda ali nema svako tu želju da ode u manastir. Moji roditelji su imućni, imam kuću, imam sve, situirani su, ni u čemu nisam oskudevao. Uvek se sećam, bio sam srednjoškolac kada sam gledao na televiziji emisiju sa Mati Makarijom iz Sokolice na Kosovu i na pitanje zašto je otišla u manastir, da li iz razočarenja, ona je rekla: "Nije iz razočarenja, nego iz oduševljenja!" I kad me neko pita, kad me sretnu poznanici, ili taksisti kad me voze, zašto si otišao, kako možeš, a ja kažem, monaštvo nije bežanje nego baš ulazak u svet, u problematiku sveta, u jedan svet duhovni ali gde se osećaju i problemi ljudi u svetu, u manastire dolaze ljudi, ispovedaju se, jednostavno mi se molimo za ceo svet. Monasi možda nisu fizički u svetu ali su duhovno, mi se molimo za sve ljude, za ceo svet. Kad pitaju nekog monaha, starca pa kako vi znate da odgovorite na to pitanje, pa zar ne živite izolovano, jeste, živimo izolovano ali nije da ne čitamo ništa, da se ne obrazujemo, edukujemo.

Zanimljivo je kad sam ja prvi put otišao sa pokloničkom grupom u Jerusalim, u manastiru Svetog Save jedan monah nam je prišao i počeo da priča sa nama o nekim problemima ovozemaljskim, o odnosima u braku, o drugim temama, svi su se oduševili, pitali, odakle ovaj zna sve to i tako dubinski. Jedan prijatelj mi je rekao, pa ja sam ovo hteo sveštenika da pitam ali me je sramota a ovaj monah mi je mnogo pomogao pričom, mogao sam da ga pitam i neka najintimnija pitanja. Svi smo se oduševili, pričali o raznim životnim temama i problemima, davao nam je takve dubinske, suštinske odgovore a čovek nije u braku, živi u pustinji a zna odgovore. Davao nam je suštinske odgovore o životu, zašto smo na ovoj planeti.

image


Dakle, iskusio sam i život u gradu i život u pustinji i moram reći da su problemi u gradu veoma sitni, nisu to neka iskušenja u odnosu na neka iskušenja koja postoje tamo u pustinji, to sad izgleda kao neka filozofija ali ja sam to osetio. Kad sam otišao godinu dana me nisu puštali da izađem, ta borba duhovna koja je tamo ne može se porediti sa galamom, vrevom, svađom međuljudskom. Najteža je borba sa samim sobom, sa svojom sujetom, sa svojim strastima, sa svojom gordošću, sa svim tim problemima. Čovek ide u manastir da se odrekne sebe, da pobedi svoju prirodu, svoj ego, svoje ja i to je najteža borba.

-Odakle se počinje?

- Treba čovek na prvom mestu da se disciplinuje, da mora da sluša drugoga, nema više moga ja, to treba da napomenem, ne provode monasi ceo život tako ali početak monaškog života mora takav da bude, da ne ispadne kao recimo, indusi, ja imam gurua, ja njega slušam i čitam mantru i tako ceo život, ne. Ali, u početku, kada se čovek odvoji od sveta mora da preda svoju volju nekome, to ne znači da ceo život sad ne razmišlja ni o čemu, da samo sluša šta mu drugi kaže. Na početku takođe čovek mora da se nauči da ne zadovoljava svojim prohtevima, željama, e a onda ceo život mora da se bori. Kasnije se stiče i rasuđivanje pa onda može sam da odluči šta je dobro, šta je loše, i da sam vodi borbu kroz život. Monasi se trude da prevaziđu svoje telesne prohteve i želje, to je najteže, to je tako bolno, tako teško. Tu često puta, pričam o manastiru Sv. Save pošto je pustinja, nema ni mnogo ljudi, nema problema sa ljudima, nema međuljudskih odnosa, nego više u glavi, razmišlja čovek o svemu, pa se vraćaju slike iz mladosti, iz prošlosti izlazi na površinu kao film, kao one knjige u kojima se objašnjava fenomen smrti ili kada ljudi dožive kliničku smrt kažu da im ceo život prođe pred očima.

-Da li Vam je dolazilo da napustite sve, da se vratite?

- Pa da, pa i vratio sam se, nostalgija je strašna, pričao sam sa duhovnicima i rekli su mi da je nostalgija tako teška da ne mogu svi da je prevaziđu. Teško je, ja nisam znao ni jezik, tamo se sve služi na grčkom, ništa ne razumeš, sve ti je strano, četiri sata dnevno se spava, jedanput dnevno se jede. Nisam se uželeo ni kuće, ni roditelja ali sam se uželeo svoje zemlje, svog naroda, svog jezika. Bio sam neiskusan, imao sam devetnaest godina, sad iz ovog ugla gledano nisu bili neki veliki problemi, ali mlad sam bio."

-Kako naučiste jezik?

- Preko engleskog, dobro sam znao engleski i onda sam preko engleskog sa jednim monahom učio grčki. Međutim, i dan danas kad odem tamo engleski je glavni za sporazumevanje, hvala Bogu sad dosta razumem grčki, skoro sve razumem. Hteo sam i arapski da učim, treba arapski u svakodnevnom životu ali je dosta težak. Bogoslužbeni grčki znam odlično, to je starogrčki, nešto kao staroslovenski, crkvenoslovenski, razlikuju se od govornog grčkog.

-Recite nam nešto i o literaturi. Danas je ima puno, mnogo toga se prevodi, piše, šta čitati?

- Govorim ovo iz ličnog iskustva. Kao što sam rekao još dvojica Srba su krenula sa mnom u manastir Svetog Save Osvećenog i jedan od njih je bio veoma ozbiljan u čitanju literature. Ja nisam mnogo čitao tamo, trudio sam se više da savladam jezik a on je čitao baš tešku literaturu, tvrdu hranu, iako su Grci, iskusni monasi govorili, nemoj da čitaš sve, treba više da se radi, više molitve a manje te teške literature, to je mnogo opasno. I verovali ili ne, dečko je upao u prelest, znači, čitao je Lestvicu Sv. Jovana Lestvičnika i druge knjige i ajde što je čitao nego je hteo to da primeni, kao pustinja, pustinjski oci i otišao je u prelest, duhovnu obmanu i bilo je problema, dobio je čak i neke negativne vizije, skroz je pao, čak se i fizički razboleo. Video sam koliko je literatura opasna. Treba duhovna literatura da se čita sa blagoslovom, sa blagoslovom molitvu, sa blagoslovom post, sa blagoslovom ispovest, sa blagoslovom pričešće. Danas, hvala Bogu ima puno knjižara pa se kupuje šta se hoće ali to je isto kao kad bi otišli u apoteku i po nekom svom nahođenju kupili lek. Čak i ako čovek ne primeni to, čisto informativno da čita ali jednostavno uđe u čoveka i ne može da ostane hladnokrvan, počnu razmišljanja o onome što je pročitano i čim razmišljaš jednostavno iskušenja dođu posle. Ima vremena da se čita i tvrda hrana, kad čovek sazri, naravno u dogovoru sa nekim iskusnijim.

Ljudi greše kad čitaju duhovnu literaturu kao roman po ceo dan. To se tako ne radi. U manastirima za vreme ručka ili posle večernje svi zajedno čitaju, bude čitanje pola sata. Dakle, treba čitati dozirano, svaki dan ali po malo. Treba ljudi da budu oprezni, sad imamo i razne starce i iz Rusije, Svete Gore i onda se čitaju saveti za život i onda za jedan isti problem jedan starac kaže jedno, drugi drugo, to vam je kao bašta sa cvećem, ima u bašti raznog cveća i ono različito miriše, različite je boje ali sve je cveće, tako i starac, jedan je strožiji, drugi blaži a svi su u Bogu i Gospodu i blagodati. Ali, treba da se vodi računa i najbolje je uživo razgovarati sa duhovnikom, starcem koji će dati savete, pa i o čitanju. Treba da se čitaju Sveto Pismo, Žitija Svetih, Prolog i tu ne može da se pogreši. Žitija Svetih su ostvareno Jevanđelje, ostvarene reči Gospoda koje su primenili ljudi u svom životu i čovek samo može da dobije želju, jaču veru, jaču volju da se bori protiv svojih slabosti i ne može mnogo da skrene.

-A kako čovek da zna da je na pravom putu duhovnom? Ima ljudi koji misle da je neka preterana skrušenost, dronjavo odelo, odvajanje od sveta i bližnjih pravo hrišćanstvo.

- Gospod gleda na srce, na dušu, na misli. Gospod kaže: "A ti kada postiš, namaži glavu svoju, i lice svoje umij."(Mt.6,17) Jedan moj pritelj, stariji sveštenik kaže, kad si u crkvi među narodom ponašaj se dostojanstveno a kad odeš kući, u svoju sobu okači se na plafon pa visi, radi šta hoćeš. I to je veličina, i apostol Pavle kaže: "Jer budući slobodan od sviju, svima sebe učinih robom, da ih što više pridobijem. I postadoh Judejcima kao Judejac, da Judejce pridobijem; onima koji su pod zakonom kao pod zakonom, da pridobijem one koji su pod zakonom. Onima koji su bez zakona postadoh kao bez zakona, premda nisam Bogu bez zakona, nego sam u zakonu Hristovu, da pridobijem one koji su bez zakona. Slabima postadoh kao slab, da slabe pridobijem; svima sam bio sve, da kako god neke spasem." (1.Kor.9, (zač. 143)19-22)

Ima ih u crkvu dođu prljavi, ne kupaju se, puni vaši, u redu to može da radi ali u pustinji, kad živiš sam ali da dođeš i nekog ometaš, da namećeš svoje, to je nametanje svog stava drugim ljudima i to nije izraz pobožnosti. Sv. Jovan Zlatousti je išao u zlatnim kočijama, oblačio najsvečaniju odeću, najlepšu, zlatom izvezenu a uz telo je nosio rogoznu haljinu koja ga je bockala ali to niko nije znao. E, ja sam se oduševio tamo u manastiru Svetog Save, monahe ne možeš da vidiš ni kad se mole, ni kad da plaču, čak ni brojanice u ruci ne možete da ih vidite ovako da nose javno, nego je nekako sakriju, u džep stave, u rukav zavuku da ih se ne vide, i ako žive u pustinji, i ako tamo kao na Svetoj Gori žene ne mogu da uđu, to je jedna izolovana sredina gde se znaju među sobom, ali opet da ih neko ne vidi, da ih drugi ne vidi, kriju svoju pobožnost, umeju i da se pošale. A zamislite, uglavnom su to velikoshimnici, to je jedan od najvećih zaveta monaških, i sad kad bi došao neko od poklonika, turista pitao bi se, pa zar je ovaj velikoshimnik, misle ovaj je neki običan, neozbiljan monah. Oni svoju pobožnost i veru kriju od drugih i čuvaju za Gospoda, da ne zna levica šta radi desnica to se ne odnosi samo na milosrđe i kad nekom delimo, nego i na to da svoj duhovni podvig možemo samo duhovniku da kažemo i nikom više. Sveti Jovan Kronštatski kaže, čak i neko ko ističe mnogo svoju grešnost je gord. Na primer kad neko potencira da je grešan, pa stalno govori, ja sam grešan, ja sam najgori, oprostite mi i sve tako, sv. Jovan Kronštatski kaže i to je gordost, to je sujeta, to ne valja. Ne treba mnogo sebe osuđivati javno, osuđuj ti sebe u mislima, u ispovesti osuđuj sebe kada dođeš pred sveštenika a ne pred drugim ljudima, to je licemerno. To je farisejstvo, Gospod je protiv toga i to je osuđivao u svoje vreme kod tih obrazovanih ljudi, kaže, imaju izraz pobožnosti spolja a nemaju sile, u stvari nisu imali ljubavi, nisu imali vere uopšte. To je danas veliki problem u crkvi, to što poneki ljudi pogrešno shvataju veru. Podvig je, to sam tamo naučio kod Grka, kada nekom učiniš neko dobro a da taj ne zna da si mu dobro učinio a ne da primiš hvalu zbog toga. Kada nekome učiniš neko dobro ili se moliš za nekog ne valja da kažeš, ja sam se molio za tebe ili ja sam učinio to i to ili ako hoćeš nekom da pokloniš nešto daš nekom drugom pa taj drugi pokloni. Imam prijatelje koji pomažu siromašne ljude pa neće direktno da daju njima pa kažu, daj ti njima, e, to je sakupljanje blaga na nebu. To je ono što sveti Serafim Sarovski kaže, da skupljamo duhovno blago na nebu a to se samo može kada niko ne zna, jer ako sazna neko i pohvali te, ti si primio platu svoju. Treba voditi računa o ponašanju prema drugim ljudima.

Teško je biti hrišćanin u ovom vremenu, najteže je roditeljima koji treba da vaspitavaju decu, sve informacije su dostpune, tv, radio, internet deca i bez odobrenja roditelja mogu da saznaju mnoge stvari i da svašta probaju i to je najteža muka. Naravno, ne treba decu čuvati u staklenom zvonu, da ih od svih iskušenja i potencijalnih padova sačuvaju roditelji. Neki put treba da ih puste da ih život ojača, naravno, trebalo bi da imaju smenrice a najvažnije je da roditelji zadobiju poverenje kod dece, da im se poveravaju za sve i svašta, da nemaju osećaj da će da budu kažnjeni ako nešto i pogreše. Starac Tadej je jednom rekao, nađi istomišljenika i spašćeš se.

image


Najveća stvar je ne osuđivati nikoga. Dšavalo mi se da nekog koga sam osuđivao ili se nisam slagao sa nečijim stavovima posle mi Bog pokaže da je taj imao neku veliku pozitivnu tajnu o kojoj niko nije znao. Trebalo bi da se trudimo da u svakome nađemo makar trunku nečeg što je dobro, pozitivno, da se trudimo da opravdamo drugog. Ali kako? Ima saveta kod svetih otaca, kažu, pre nego što kažemo nešto valja se pomolliti tri puta, ili izgovoriti Isusovu molitvu ili pomisliti na Gospoda, na Jevanđelje, na nekog starca, pa čak i ako budemo rekli nešto posle toga negativno mislim da će biti manje negativno nego da se nismo pomolili. Drugi savet je da se čovek trudi da non stop bude u molitvi, bilo u umnoj, Isusovoj molitvi, bilo u molitvi Bogorodice Djevo ili Spasi Gospode. Te kratke molitvice od par rečenica mogu da se izgovaraju i kad se ide ulicom, i na poslu, i one će nam pomoći da manje pričamo. Ko je stalno u molitvi on nema mnogo vremena pa čak i ako kaže nešto brzo će da se trgne i brzo će da se seti da ne treba da priča ili da možda odmah zatraži oproštaj ako je nekog uvredio. Uglavnom mi osuđujemo nekog ko nije prisutan i onda je teško da tražimo oproštaj. A i kad ta osoba dođe mi joj ne kažemo to u lice, e, pa brate, budi sad hrabar, pa kaži pred njim ono što ti se ne sviđa kod njega ili sa čime se ne slažeš. Kaži ako imaš nešto da kažeš, pa nek se naljuti, i to je originalnije nego iza leđa. Mi imamo taj neki stid, ali to nije dobar stid od Boga. To je borba, ta borba traje ceo život, ceo život se dešavaju i usponi i padovi. Ljudi pročitaju jutarnje i večernje molitve i misle da je to dovoljno, pa nije dovoljno, sveti Serafim kaže, pročitaj tri put Oče naš, tri puta Bogorodice Djevo, Simbol vere ujutru, u podne i uveče a preko dana non stop u molitvi, i apostol Pavle kaže, neprestano se molite. Molitva je i kad pomislim na Gospoda, i kad razmišljam o Jevanđelju, o promislu Božijem, o nekom Žitiju svetitelja, kada duhovno razmišljam o nečemu i to je neka vrsta molitve i to je bolje nego da nam lutaju misli i onda ćemo manje da grešimo. Treba da zauzdavamo svoja usta, teško je ali moguće uz pomoć duhovnika, sveštenika, redovnih ispovesti, pričešća. Mi hrišćani međusobno trebamo jedni druge da ispravljamo a ne ako mi neko kaže, e ti tu grešiš a ja pomislim, ma da, sad ćeš ti da mi soliš pamet. Treba da ispravljamo jedni druge s ljubavlju, da tešimo jedni druge, da se poveravamo, jer ja ne mogu sam sebe da vidim kao što me neko drugi vidi sa strane. Svako je sam prema sebi veoma pristrasan, ne valja ni kada mnogo sebe osuđujuemo, ni kada mnogo sebe opravdavamo i to je krajnost. Treba naći sredinu, ali sredinu ne možemo sami nego neko nam treba pomoć sa strane. Sveti Jefrem Sirin kaže bolje čovek da uzme za savetnika samog đavola nego samog sebe, manje će da se ogreši. Najviše sami sebi naudimo. U manastiru monasi imaju duhovnike i braću a u porodici supružnici imaju jedan drugog i treba da dopunjuju, ispravljaju, da polako sitnice ispravljaju a kad se isprave sitnice rešiće se i krupne stvari i tako će se čovek popraviti kompletno.

Gospod nam često govori kroz drugog čoveka, čak može da se desi i ljudi koji nisu crkveni da nam kažu neki savet koji je duhovan i koristan. Apostol Pavle kaže: "Ako ko reče: Ljubim Boga, a mrzi brata svojega, laža je; jer koji ne ljubi brata svojega kojega vidi, kako može, ljubiti Boga kojega nije video?" (1.Jovan, 4,(Zač.74)20). Božija ljubav se pokazuje kroz ljubav prema ljudima i kroz tu ljubav prema okolini, prema sredini ja pokazujem i ljubav prema Bogu. Lako je da volim one koji mene vole, kakva nam je korist, ali treba da volimo one koji nas mrze", govori jeromonah Sava.


Ljiljana Sinđelić Nikolić

Pročitano: 7260 puta