MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

«OSNOVA TREBA DA BUDE ŽIVOT, USTROJEN NA KAMENU JEVANDJELSKE RECI"



Intervju sa arhimandritom Meletijem (Veberom).

Arhimandrit Meletije (Veber), Škotlandjanin poreklom, rodjen je u Londonu , dobio je zvanje magistra bogoslovije na Oksfordskom univerzitetu (Velika Britanija) i u solunskoj Bogosloviji (Grčka), i zvanje doktora psihoterapije – na univerzitetu države Montana (SAD). Služio je kao sveštenik na parohijama Konstantinopoljske Patrijaršije u Engleskoj, Grčkoj i SAD, a trenutno služi u Nikoljskoj crkvi (jurisdikcija Moskovske Patrijaršije) u Amsterdamu (Holandija).

- Oče Meletije, recite nam molim Vas, kako ste postali pravoslavni sveštenik?

- 1968. godine sam upisao bogoslovski fakultet na Oksfordskom univerzitetu. Brzo sam našao Pravoslavnu Crkvu. Na parohiji je u to vreme služio otac Kalist (Ver), koji je trenutno Mitropolit Dioklijski, a djakon je bio otac Vasilije, koji je sada arhiepiskop Amfipoljski. Crkva se nalazila u maloj sobi poznatog doktora Stunera i u njoj su služili i ruski i grčki sveštenici. Došavši tu prvi put, bio sam oduševljen osećajem mira, koji sam osetio u toj maloj sobi. Taj osećaj je teško opisati rečima, ali to oseća svako ko dodje na to mesto, koje je tako očigledno ispunjeno Božijim prisustvom. To što sam tada osetio pokazalo se veoma važnim i za mene potpuno potrebnim. Kroz tri godine sam, pod duhovnim rukovodstvom oca Kalista primio Pravoslavlje, a nakon još tri godine, u januaru 1976., rukopoložen sam u sveštenički čin od strane arhiepiskopa Fiatirskog i Velikobritanskog (Moskovska Patrijaršija) i sasluživao sam mu tokom nekoliko godina. Moja prva parohija u Velikoj Britaniji, u kojoj sam počeo da služim posle završenog školovanja u Grčkoj, u solunskoj Bogoslovskoj školi, se nalazila nedaleko od Londona, u mestašcu zvanom Harou. Iz Haroa sam otišao u Sjedinjene Države i tamo proživeo 22 godine, a 2005. sam se vratio u Evropu, u Holandiju.

- U kojim parohijama ste služili u Americi?

- U početku, 1984. godine, sam služio na parohijama u državi Montana. Tamo su postojale tri aktivne parohije, dve misije i nekoliko malih pravoslavnih zajednica. Sve one su ulazile u sastav Grčke Mitropolije. Parohije su medjusobno bile veoma udaljene i malobrojne. Morao sam mnogo da putujem što mi je oduzimalo i vreme i snagu. Moji parohijani su uglavnom bili Amerikanci grčkog porekla.

- A da li je bilo novoobraćenih?

- Da, bilo je. U Grejt-Folsu, u državi Montana, nalazila se vojno-vazdušna baza. Nekoliko divnih ljudi je prišlo Crkvi upravo odatle. Krstili smo nekoliko porodica. Medjutim, treba napomenuti da grčkoj zajednici nije bilo jednostavno da prima druge nacije, jer Crkva za Grke predstavlja svojevrsni znak svega grčkog. Oni su uglavnom bili veoma druželjubivi, ali nisu znali kako da reaguju, kako da razgovaraju sa ljudima, koji su želeli da se prisajedine Crkvi, a pritom ne govore grčki, ne poznaju grčku kulturu, i ne žive po njihovim tradicijama.

Drugi problem, koji je zabrinjavao odrasle parohijane toga vremena (iako ja mislim da je taj problem prisutan tamo i danas) je bio kako zadržati svoju decu u toj državi. Skoro sav mladi svet je želeo da napusti tu državu čim pre, kako bi dobili posao negde drugde ili obrazovanje na drugom mestu.

- Zašto? Zbog nedostatka univeziteta ili radnih mesta za mlade ljude?

- U Mizuli i Bilingsu postoje univerziteti, a u Grejt-Folsu – ne. Čak štaviše, u Mizuli se nalazila veoma jaka pravoslavna zajednica. Ali i tamo, sem dvojice ili trojice mojih predjašnjih parohijana (dečaka – oltarnika), koji su otišli da studiraju na univerzitetu, potom su se vratili u rodna mesta i nisu mogli da nadju posao u državi. To je problem država, koje zauzimaju veliku teritoriju, ali imaju proporcionalno malu naseljenost.

- Gde ste potom služili, pošto ste napustili državu Montana?

- Otišao sam u tkz. Bej Eriju – zalivsku oblast. To je oblast pored San-Franciska. Tamo sam tokom dve godine služio kao pomoćnik episkopa Antonija, rikovodioca grčke San-Franciskanske eparhije, istovremeno vršeći dužnosti parohijskog sveštenika u Santa-Kruzu. Posle toga sam preuzeo dužnost sekretara eparhije i ostao na parohiji u Santa Kruzu narednih devet godina.

- Da li je to ta ista parohija u kojoj je služio ubijeni sveštenik Jovan Karastamatis?

- Da. Ali on nije bio moj neposredni prethodnik. Pre mene su na parohiji služila trojica drugih sveštenika. Ali ja sam dobro poznavao njegovu suprugu i decu. Otac Jovan je bio ubijen u crkvi. Taj tragičan dogadjaj se desio nekoliko godina pre nego što ću ja doći, ali je on još uvek odredjivao život parohije i za sve vreme mog boravka tamo. To je takav dogadjaj koji se ne može tako jednostavno zaboraviti.

- Vi imate veliko iskustvo služenja u raznim parohijama: i u grčkim i u mnogonacionalnim zajednicama. Šta je po Vašem mišljenju najteže u svešteničkom služenju?

- Problema, naravno uvek ima dosta, ali ne i nepremostivih, jer centar života parohije predstavlja reč Isusa Hrista, Jevandjelje. Lako je skliznuti s puta, ako svodite na neki kult nacionalnu kulturu, jela, nacionalne igre i slično. Sve je to bezuslovno potpuno divno samo po sebi, ali to ne može da bude osnova života zajednice, jer njena osnova treba da bude duhovni život, ustrojen na kamenu jevandjelske reči..Interesovanja parohijana mogu da budu usmerena na jedno, sveštenika na – drugo, i to je već njegov posao da pomaže ljudima kojima služi i da zna šta je za njih najvažnije. Podržavajući njihove težnje da sačuvaju nacionalnu kulturu, nacionalne tradicije, sveštenik treba da ih poseća da duhovno jezgro predstavlja osnovu svega bez obzira čime se oni bavili.

- Kako su se Vaši parohijani odnosili prema tome da ste Vi, budući pomoćnik grčkog episkopa, a pritom niste Grk poreklom?

- Da, nije sve bilo tako jednostavno ... Još dok sam služio u Londonu, skoro svi moji parohijani su bili izbeglice sa Kipra, to jest naravno govorili su grčki. Ja dovoljno dobro govorim grčki, i uvek mi se činilo da sa lakoćom prihvatam životnu atmosferu grčke parohije, čak ponekad i previše lako. Verovatno malo skepse u odnosu na samog sebe ne bi bilo naodmet. I pošto vladam grčkim jezikom, nikada se nisam osećao kao stranac u toj sredini. Sa episkopom Antonijem nije bilo jednostavno raditi, ali ono što me je uvek zadivljavalo kod njega, je to što nikada nije pravio granice izmedju nacija i bio je ako se tako može reći «daltonista». Njemu nije bilo važno da li su oko njega Grci ili ljudi neke druge nacije. Nacionalnost mu nije mnogo značila. I to je bila ta snaga, koja je omogućila oformljenje eparhije, kao i mogućnost da ljudi osete svoje jedinstvo.

- Trenutno služite u Holandiji, u Amsterdamu, u crkvi koja pripada Moskovskoj Patrijaršiji. Amsterdam je kosmopolitski grad. Kako se snalazite u novoj sredini medju Rusima, Holandjanima, i drugim evropskim narodima?

- Parohija u kojoj trenutnio služim je ogromna, veća je od svih onih u kojima sam ranije služio, ukoliko izuzmemo dve godine kada sam bio pomoćnik episkopa i morao da imam pod svojim patronatom odmah nekoliko parohija. U mojim parohijama je obično bilo od pedeset do sto porodica. Naći se odjednom u Amsterdamu, u ogromnoj parohiji, koja je čini se postajala veća svakog dana, i gde je čak bilo teško razaznavati broj upotrebljavanih jezika bilo je naravno veoma teško. Sveštenici koji služe u oltaru govore minimalno četiri jezika – francuski, holandski, ruski i engleski, a s vremena na vreme se pojavljuju i neki drugi jezici. Ovde spominjem samo one jezike koje koristimo da bi se dogovrili oko poretka službe i slično.

- Da li je francuski jezik «medjunarodne komunikacije»?

- Da. Kod nas nema Francuza kao takvih, već ima nekoliko ljudi koji su veoma talentovani za jezike. Jedan od naših djakona je profesionalni prevodilac, i on radi sa Putinom i drugim zvaničnim licima, kada se za to ukaže potreba.

- Da li je on Rus?

- Ne, on je Holandjanin. On odlično govori četiri jezika. Ponekad prevodi moje propovedi, njegovi prevodi mi donose osećaj radosti i zadovoljstva. Ja ih izgovaram na holandskom jeziku, a on ih prevodi na ruski, unoseći čak i neke nijanske koje sam ja propustio. Prosto sam zadivljen njegovom talentovanošću iako je još veoma mlad.

Parohijski skupovi (na kojima nisam često) se odvijaju na dva jezika – na ruskom i holandskom, to jest sve što se govori na jednom jeziku treba da bude prevedeno na drugi, i to mi je veoma naporno. Sve traje dva puta duže, razmatranje tema, koje ponekad nisu interesantne, niti posebno važne za parohijski život, ali izgleda da se bez toga ne može u parohijskom životu.

- Koja nacija je danas u većini?

- Većina naših parohijana su Rusi, koji su došli u Evropu relativno nedavno. Ima veoma malo Rusa koji su ostali iz prvog emigranstkog talasa, kao što je naprimer udovica pokojnog sveštenika Alekseja (koji je čak štaviše bio Holandjanin) popadija Tatjana. Ali iz te generacije je uglavnom ostalo jako malo ljudi. U parohiji ima nekoliko starijih žena, ali i one su tu došle kao već odrasle.

- Da li postoji granica izmedju te mešavine holandskog i ruskog?

- Da, ovde je to zaista tako. Bio sam na parohijama u Engleskoj i SAD, gde su se ljudi trudili da zaštite svoj jezik. Ovde u Holandiji, pa samim tim i u Amsterdamu, je nekako drugačije. Ovde imamo prilike da vidimo jezički balans, i on je veoma uspešan. I ne sećam se da sam nekad čuo žalbe na to da jedan jezik koristimo više nego drugi. Ponekad moram da predjem na engleski ili grčki u vreme službe, i često ulovim sebe da znam službu na grčkom čak bolje nego na engleskom. Ljudi ponekad govore o tome ali se niko ne vredja. Meni je prosto lakše da pročitam molitve na grčkom, nego da brzo nadjem neophodnu knjigu ili potrebnu stranicu na engleskom.

- Vi znate ruski?

- Da, mogu da služim na crkvenoslovenskom jeziku.

- A da li možete da razgovarate sa Rusima na njihovom maternjem jeziku?

- U nekoj meri. Trebalo bi bolje da naučim ruski. Naši parohijani mi se ispovedaju na ruskom, ali ih ja razumem više intuitivno nego rečima. Odgovaram im obično na engleskom ili holandskom zavisno od toga kojim oni jezikom bolje vladaju.

- Konflikt, koji se pre nekoliko godina desio u Londonu, na parohiji Surožke eparhije Moskovske Patrijaršije, je danas manje ili više izanaliziran. Šta je po Vašem mišljenju mogao da bude njegov uzrok? Zašto je odjednom postalo tako teško u jednoj parohiji ruskim imigrantima koji su došli nedavno i pravoslavnim Britancima?

- Nikada nisam bio član zajednice u Londonu, iako za nju znam skoro četrdeset godina. I za mene, kao i za mnoge, mnoge druge, rad mitropolita Antonija (Bluma) je bio važan deo formiranja pravoslavne svesti, i ja ga pominjem u svojim molitvama kao i mnogi, mnogi drugi. Ja mogu naravno da pogrešim u svojoj oceni situacije i što je najvažnije ja ne želim nikoga da uvredim, ali čini mi se da to što smo videli da je ostvareno u Surožkoj eparhiji je u nekoj meri bilo zahvaljujući mitropolitu Antoniju. Kada je vladika ostario, na parohiji je nastao nemir i očekivanje smernica kojima će se eparhija dalje razvijati. Mnogi su imali svoje predstave o tome kakav treba da bude parohijski život. Ali stvarnost se pokazala daleko od mašte, i njih je bilo nemoguće spojiti. Ne mislim da je neki konkretan čovek kriv za tu situaciju. Znam da su osećanja mnogih bila povredjena, ali ne vidim mogućnost da se krivica svali na ovu ili onu stranu. Mislim da su se ljudi prosto trudili da se bore za ono što im se činilo zaista ispravnim, i tako je postupala svaka strana.

Vladika Antonije nikada nije bio uključen u tu situaciju koja se desila u Surožkoj eparhiji. U to vreme kada se Sovjetski Savez raspao, on je već bio dosta star. Ali je do same svoje smrti sačuvao tu oštrinu uma, znao je da zadovolji duhovne potrebe Rusa koji su nedavno došli, iako se susreo i sa nečim novim što ranije nije imao prilike da vidi. On je uglavnom bio duhovnik Englezima u malim seoskim zajednicama, i u njima je živeo najveći broj njegove duhovne dece. I odjednom se neočekivano susreo sa velikim duhovnim potrebama velikog broja Rusa u gradovima, gde se on čak štaviše nije osećao komforno. To su moje pretpostavke. Možda nisam u pravu, ali čini mi se da je deo istine u tome.

- S Vaše tačke gledišta, da li zaista veliki broj imigranata prilazi Crkvi ili je to ipak mali procenat pridošlica?

- Danas u Amstedamu ima oko 6-7 hiljada Rusa, što ako se uporedi sa predstavnicima drugih nacija i nije tako mnogo. Ali pritom na Liturgiji nedeljom prisustvuje oko 350 vernika svih nacionalnosti. Kao što vidite to nije veliki broj, ali se preokret oseća.

Jedan od mojib ruskih poznanika je podelio sa mnom svoje mišljenje o tome. On smatra da kada je sa scene otišla Komunistička partija, tada je za mnoge ljude osnova stabilnosti društvenog života počela da predstavlja Crkva. To jest Crkva je bukvalno zamenila Komunističku partiju. Ovde se ne govori o aspektima vere, već o socijalnoj strukturi, o tome kako ljudi primaju svoje mesto u životu. Šta oni rade kada se ujutru probude, kako vide svet gledajući s prozora na njega. Ako je to zaista tako onda na Crkvi leži ogromna odgovornost propovedanja hrišćanstva i Jevandjelja tim ljudima. Pri čemu mi ne treba da prikazujemo crkveni život kao nešto privlačno ili da opterećujemo ljude svojim pogledima na svet – to za Pravoslavlje nije karakteristično, ali zato treba da otvorimo vrata Crkve, da toplo dočekamo sve koji dolaze, da im pomognemo da se osete kao da su kod kuće i da ih pre svega postepeno naučimo molitvenom životu, za šta je Crkva i pozvana da služi. I naravno taj rad se ne može izmeriti ni na koji način jer se ne radi o broju već o kvalitetu.

Program pomoći u adaptaciji u pravoslavnoj crkvi treba da ima više individualan karakter. I glavni zadatak pravoslavnog čoveka u Amsterdamu je da vodi takav način života koji može da posluži kao primer za druge ljude, koji su kršteni ali koji ne dolaze u crkvu.

Milost Božija nas ne ostavlja: imamo izuzetnog episkopa, predivno duhovništvo, iako su i oni svi naravno obični ljudi i postoje i ljudski aspekti crkvenog života. Ali najvažnije je da srž svega što se dešava predstavlja propoved Jevandjelja.

- Da li je Rusima i izbeglicama iz Istočne Evrope teško da se naviknu na zapadnoevropski način života?

- Ako se radi o Holandiji, onda je to dosta teško. Meni nije sasvim jasno zašto ljudi dolaze baš ovde u Holandiju, sa izuzetkom onih koji imaju poziv za posao. Holandija je od svih evropskih zemalja najkomplikovanija za život i adaptaciju istočnih Evropljana. Holandjani imaju svoj jezik, kojim govore još samo u jednom delu Belgije. Sam jezik za sebe je komplikovan. Život je veoma skup, a socijalne službe nisu tako darežljive kao ranije. Naravno i Holandija može brzo da postane tvoj dom iako ne za svakoga.

Kada sam bio mali, dobro sam znao razliku izmedju Škotske i Engleske. A većini ljudi recimo iz Severne Amerike, čak u glavu nikada neće doći, da te razlike uopšte postoje. Kada prelazite iz zemlje u zemlju ili čak iz jednog regiona u drugi unutar iste zemlje, potpuno je verovatno da ćete se sresti sa odredjenim teškoćama. U Holandiji postoji složen birokratski sistem. Holandski sistem obrazovanja se razlikuje od sistema obrazovanja drugih zemalja. Holandija ima sopstveni sistem zdravstvene zaštite, koji je zasnovan n drukčijim principima. Vi u prodavnicama u Amsterdamu možete da kupite marihuanu, ali pritom ne možete da kupite penicilin. Prosto ovde je sve drugačije.

- A da li se na život u Amsterdamu oseća uticaj novog talasa muslimanske imigracije?

- Većina muslimana u Holandiji je veoma zadovoljna time što ima mogućnost da nastavi da živi saglasno svojim tradicijama. A fanatično nastrojenih ljudi će uvek biti u svakom društvu. Holandjane prisustvo muslimana ne uznemirava, jer se novonastali problemi uvek mogu razrešiti.

Ali kada se ljudi okreću ka samopoznanju, kada je svoje «ja» nemoguće spoznati u nekoj drugoj sferi sem religioznoj onda se za mnoge druga religija pretvara u nešto podozrivo, i to i izaziva otvoreno odricanje. Tu i počinju problemi. Ukoliko na kraju krajeva religije nisu prilagodjene na paralelno postojanje. Religije po opredeljenju imaju tendenciju ka razmimoilaženju, i to je uvek bilo istorijski tačno kako za hrišćanstvo tako i za islam: uvek je postojala težnja jednih da svedu na negaciju uticaj ili prisustvo drugih. Ali danas nam je neophodno da naučimo da živimo jedni pored drugih. Ne znam kako će se to izvesti ali to je to delo koje treba da ostvarimo.

- Danas u Evropskoj Uniji postoji otvorena težnja da se odbace hrišćanski koreni evropske kulture, dok istovremeno suprotno tome, u SAD je nedavno bio pokušaj za njihovo potvrdjivanje na Kongresu kao i pridavanje uloge koja im pripada, i koje je hrišćanstvo odigralo u razvoju Zapadne civilizacije ...

- Izgleda mi veoma simptomatična činjenica da Amerika gde je predstava o razdvojenosti sfera uticaja Crkve i države tako snažna, sada želi da potvrdi svoje korene, tada kada u Evropi gde je hrišćanstvo deo svakodnevice toliko da se o tome i jedva govori, takvu potvrdu smatraju nepotrebnom. Mislim da je jako važno da je Crkva u savremenom svetu prvi put dobila mogućnost da slobodno kritikuje svakog političkog lidera. Jevandjelje, s moje tačke gledišta, je dolazilo uvek će dolaziti u sukob sa većinom savremenih razvijenih društvenih sistema. I zadatak Crkve je da se obraća vladi svaki put kada u društvu dodje do tih protivurečnosti u odnosu na Jevandjelje.

Čak štaviše, s duhovne tačke gledišta, najintenzivniji period za Crkvu je uvek bio period gonjenja na nju, a najneplodnija u duhovnom smislu su bili periodi, kada se Crkva ujedinjavala sa političkim snagama. I ja smatram neumesnim da se u političkim vodama traže hrišćanski koreni ili koreni bilo koje druge religije. Posebno ukoliko se na taj način pokušava iskoristiti religija radi opravdavanja svojih dela. Tako da što je Crkva slobodnija u svojim rekacijama na politički život, ocenjujući ga u svetlosti Jevandjelja, to je za nju to bolje.

- Vizantijska imperija će ostati u svesti hrišćanskog društva isto kai i njen simbol – dvoglavi orao, primer, koji pokazuje mogućnost harmoničnog postojanja dve glave na jednom telu: Crkve kao savesti države, a države kao zaštitnika Crkve. Da li taj simbol ima neko značenje za današnje Evropljane?

- Ostvarivanje vizantijskog ideala je zavisilo od hrišćanskih careva. U tim primerima, koje nam daje Vizantija, vidimo ljude koji su ovladali najvećom duhovnom dubinom: samo pri takvim uslovima je mogla da postoji simfonija Crkve i države. Ne vidim da je savremena demokratija sposobna da donese tako nešto ljudima koji su u većini slučajeva samo nominalno hrišćani. Gde ona može da ih odvede? A oni, koji pre svega izjavljuju da su hrišćani, oni će biti odbačeni već u prvim izbornim krugovima. Takva je priroda savremenog političkog mehanizma. Ljudi sa previše snažnim ubedjenjima će biti izbačeni iz politike. Ljudi, koji ostanu su oni koji umeju dobro da balansiraju, ugadjajući istovremeno svemu i svakome. Ali Crkva nije takva. Crkva ne treba da bude takva. Crkva ima svoju misiju, koja se nije izmenila od vremena kada je Isus bio telesno na zemlji. To je priziv na pokajanje, priziv na povratak čoveka Bogu. Veoma mali broj država su to razrešile kako treba.

- Da li imate u vidu države u Zapadnom svetu ili govorite o država uopšte?

- Govorim o državama uopšte. Znam da je Vizantija ideal za mnoge. Nekim drugim ljudima je ideal Sveta Rusija. Ali i ruski politički sistem, kao i vizantijski nisu umnogome bili ustrojeni po Jevandjelju, u krajnjoj meri u odredjenim istorijskim periodima, pri čemu je to ponekad ilo previše očigledno. I teško da će neko tvrditi nešto suprotno o demokratiji. Ako ne dodje do nekih dramatičnih promena u budućnosti, smatram da takva vlada koja je nekada postojala u Rusiji ili Vizantiji danas uopšte i može da postoji. Što se tiče modela medjusobnih odnosa države i Crkve ... Razmišljam o budućnosti, u kojoj su država i Crkva u prijateljskim odnosima, ali tako da Crkva uvek ima pravo da kritikuje državu. Ali mnoge vlade ne uzimaju za ozbiljno tu vrstu misije Crkve.

- Smatrate da je podtekst izveštaja Evropske Unije upravo takav?

- Iskreno govoreći, ja uopšte ne shvatam šta hoće ti ljudi koji danas donose zakone u Evropi. Nije mi jasno ko su oni.

- Ali Vi ne vidite u tim izveštajima spreman teren za novu kritiku upućenu na adresu Crkve, i poricanje njenih dejstava?

- Naravno da ne.

- Ne čini li Vam se da ti koji su sami otpali od Crkve, pretpostavljaju da je cela Evropa otpala od Crkve?

- To je u najvećoj meri tačno. I to je u nekoj meri dobro za Crkvu. Svuda gde je naprimer katolicizam išao ruku pod ruku sa odredjenom vladom, on nije izgledao privlačno.

- Blizina vladi ne dovodi nikoga na pijedestal?

- Nasuprot tome, ona dovodi so suprotnih rezultata.

- Dolazi do goreg?

- Da. I prvo što mi pada na pamet je španska inkvizicija a postoje i drugi primeri.

- Da li mislite da u osnovi izveštaja Evropske Unije možda stoji istorijsko sećanje na zloupotrebe, koje su postojale pri uniji Katoličke Crkve i države?

- Možda je i to tačno. Ali važno je shvatiti da je čak pri ekspanziji naprimer islama u Španiju i druge delove Istočne Evrope tamo uvek ostajalo hrišćanstvo – ono je u ovom ili onom obliku uvek dominiralo u tim oblastima 1200 godina, a ponekad čak i više. Hrišćanski koreni u Zapadnoj Evropi su toliko duboki i toliko svuda prisutni, da niko ne može da ih uništi. To je istorijska činjenica. Oni su osnova svega što se danas dešava, osnova kulture i civilizacije.

- Danas su mnogi mladi ljudi skloni da se zatvore u svoje krugove, agresivno se odnoseći prema tome u šta veruju i kako žive njihovi «očevi» ...

- Mladost je jedno uzburkano doba. Od davnina je omladina bila buntovna na ovaj ili onaj način. Roditeljima i pedagozima je oduvek bilo teško da pomognu mladom čoveku da izadje na kraj sa teškoćama svoga uzrasta. Omladina uglavnom (naravno postoje izuzeci) želi da se prema njoj odnose kao prema sebi ravnima (iako to nije uvek očigledno za okolinu), što podrazumeva odsustvo duhovnog pritoska na njih. Ali ako duhovne komponente u odnosima sa omladinom uopšte nema kako to često biva na Zapadu i čak i u velikom broju religiounih grupa u Sjedinjenim Državama, - omladina počinje da se protivi. Na kraju krajeva najvažnija je vaša molitva za te mlade ljude i nada da te godine neće ostaviti previše duboke tragove. Kada postanu mladi roditelji, ti bivši buntovnici se često vraćaju u Crkvu. To je tipična situacija.

- A šta mislite o tim sveštenicima koji posećuju rok-koncerte s ciljem propovedi medju omladinom?

- Što se tiče rok-muzike, njene prirode i sličnog, ja tako malo znam o tome da se bojim da ne kažem nešto potpuno neubedljivo. Ali razmotrimo problem sa druge strane. Nikada nisam sreo čoveka koji je prišao hrišćanstvu posle posete koncerta simfonijske muzike. Ukoliko sam u pravu u odnosu na simfonijsku muziku, onda mislim da se to isto može reći i za rok-muziku. Ne mogu da kažem da je rok-muzika dobra ili loša sama po sebi. Ali ona teško da može da zadovolji duhovne potrebe većine ljudi. To je odvlačenje pažnje od traganja za duhovnošću. To je lažan put. Prisustvo sveštenika na rok-koncertu je neumesno, i ne mislim da se naše crkve pune rok-zvezdama.

Kao što sam već rekao, prisustvo sveštenika u prvom redu na koncertu simfonijske muzike neće dovesti ljude u pravoslavnu crkvu. Crkva treba da bude Crkva. Iako su nam iz istorije poznati primeri kada je Crkva pokušala da preuzme ulogu nekog drugog čak da upravlja državom – nekada po potrebi, a nekada na sopstvenu inicijativu. Ali u suštini Crkva treba da služi propovedi Jevandjelja i životu po njegovim principima. U trenutku kada se udaljite od Jevandjelja nastaju nevolje.

- Posmatrajući evropsku omladinu, da li imate nadu? Da li sa Vaše tačke gledišta za omladinu karakterističniji materijalizam ili ona oseća tugu zbog tradicionalne duhovnosti?

- Mislim da nažalost Crkva nije mogla da predstavi i učini veru kao životnu neophodnost za većinu ljudi. Ne govorim o Pravoslavnoj Crkvi, iako sam živeo u Grčkoj i sam video da Crkva nije mogla da nauči ljude da žive hrišćanski u toj zemlji. Ovde u Holandiji Crkve su faktički mrtve, i nemaju nikakav odnos prema onome što se dešava u državi. I ako mladić ili devojka dodju u kontakt sa Crkvom – ovde mislim na Pravoslavnu Crkvu. – njih ne privlači samo snaga duhovnosti, s kojom su došli u dodir, već i dubina iskustva, koje Pravoslavna Crkva poseduje. Nažalost takvih ljudi nema mnogo. Možda zato što je naš tradicionlani misionarski metod da samo otvorimo vrata crkve a to je ipak malo. I ako ljudi odluče da udju unutra mi imamo mnogo toga što bi mogli s njima da podelimo.

I ja takodje vidim (iako možda grešim, ali vidim to i u Evropi i u SAD) da mladi ljudi traže put ka dobru. K dobru, a ne ka pravdi. 30-tih i 40-ih godina XX veka, u vreme Drugog Svetskog rata Evropa je bila razdirana pitanjima pravde. Vrlina nije bila vredna. Sve je bilo loše. Ali pritom su fašisti sebe smatrali ispravnima, kao i komunisti sebe, i bili su spremni da jedni druge iseckaju na komadiće da bi to dokazali. A danas vidim medju omladinom želju da sledi za vrlinama. Naravno, to ne poprima oblike nekog masovnog pokreta, već je samo tendencija. Ali ta tendencija je veoma primetna. Mnogo godina sam predavao u školi, u starijim razredima i imao sam prilke da razgovaram sa omladinom. I uvideo sam tu tendenciju.

- Da li medju Vašim mladim prijateljima ima mladih ljudi koji dolaze u crkvu «samo da osmotre»?

- Postoje. I mi im govorimo da dovedu i svoje nastavnike.

- Radi svojevrsnog istorijsko-kulturnog iskustva?

- Da, jer Crkva može da vas upozna sa raznim aspektima svog života. Holandjani žive u post-kalvinističkom društvu, gde je Crkva veoma stroga, hladna, a atmosfera u njoj odbojna. Za Holandjane je istinski dogadjaj da se nadju u pravoslavnoj zajednici na neki praznik, pa čak i ako ta radost nema nikakvu duhvonu težinu.

- Oče, s Vaše tačke gledišta kao Evropljanina, kakva je budućnost Rusije?

- Rusija je pravoslavna u svojoj osnovi. To se vidi po ljudima koji dolaze u Crkvu: oni imaju malo knjiških znanja o Pravoslavlju, nemaju neko specijalno obrazovanje, ali imaju duboko poštovanje prema Pravoslavlju, prema životu u Hristu. Rusija bez Pravoslavlja je bila i jeste uboga i ništavna. Ona može da bude bogata spolja, ali će joj nešto strašno nedostajati. I uveren sam da će se u svoje vreme koreni sjediniti sa listovima. I jednom će se to što je skriveno u dubinama ruske istorije – a to je ono što biste vi nazvali dubinama ruske duše – projaviti, razviće se i nahraniti rečima Isusa Hrista. Takva budućnost bi zaista bila blistava.

- Spasi Gospode!


Razgovor vodila monahinja Kornilija (Ris)

preuzeto sa http://www.pravoslavie.ru/guest/080225150214
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 4199 puta