MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MESTO GDE SU ČUDA MOGUĆA



Manastir Kumanica

Pressmagazin obišao manastir Kumanicu u Polimlju, gde se na Dan Svetog arhanđela Gavrila na hodočašću skupi hiljade pravoslavaca, katolika, muslimana i ateista i prenoći pod vedrim nebom kraj svetih zidina, nadajući se i doživljavajući izlečenja



Malo se gde pod kapom nebeskom može videti mesto gde se zajedno, pod istim krovom mole pravoslavci, katolici, muslimani, ateisti... Takvo čudo, ako se zaista tako može nazvati, doživeli smo početkom nedelje, na Dan Svetog arhanđela Gavrila u manastiru Kumanica u Polimlju.

Na samoj međi koja deli Srbiju i Crnu Goru, na zemlji koja se smatra i svačijom i ničijom zatekli smo prizor koji se ovde, kažu, ponavlja svake godine na isti dan. Na dan kada će mnogi slepi da progledaju, paralizovani da prohodaju, a mnogi naučnici, lekari i nevernici ostati, po ko zna koji put, zatečeni i začuđeni.
- Možete da verujete ili ne, ali poslušajte ono što ljudi govore - kaže nam Miroslav Lazović iz Prijepolja, jedan od onih što se ovdašnjih čuda i nagledao i naslušao. - Pogledajte ove ljude sa crnogorskim kapama, sa srpskim šajkačama i muslimanskim fesovima, pitajte žene zabrađene maramama zašto dolaze i zašto se mole, zašto će noćas na hiljade njih da prespava pod vedrim nebom, kraj ovih svetih zidina. I svako će vam otvoriti dušu, bez obzira na to da li ovde traže spas ili su došli samo da zahvale. Da zahvale za izbavljenje koje nigde, ni na jednom mestu nisu mogli da pronađu.

I doista, među okupljenima, koji strpljivo čekaju dolazak vladike mileševskog Filareta i početak celovečernjeg bdenja, nema sumnje i neverice. Svi su uvereni da su čuda moguća, da je molitva jača od svake nevolje i zla, naročito ako se reči izgovore pred moštima Svetog Gligorija Kumaničkog, svetitelja o kome istorija skoro da ništa nije zabeležila.

- Šta da vam pričam - kaže nam u pola glasa Slavica Lukić iz Smedereva, koja sa dvoje dece pomalo stidljivo stoji kraj samog ulaza u crkvu. - Lično sam gledala kada su pre nekoliko godina odnekud iz Crne Gore doneli u serdžadi mladu devojku, muslimanku, potpuno paralizovanu. Najpre su je spustili na zidine ruševnog hrama, očitali molitvu i ostavili je da tu, pod vedrim nebom, prespava. Ujutro su je namazali osvećenim uljem iz kandila svetog Grigorija, a trojica sveštenika su joj očitali molitvu. Na opšte iznenađenje i neizmernu radost njene porodice devojka se pridigla, nesigurno se oslonila na noge i ubrzo prohodala.
 

Početak litije
Ljudi svih konfesija strpljivo su čekali da dođe vladika mileševski Filaret i početak celovečernjeg Bdenja

Njenu priču dopunjuje i penzioner iz Bijelog Polja, koji je ovde pristigao sa sinom i snajom da podeli neizmernu radost.

- Moja snaja, Jasna Ristić iz Loznice, inače lekar po struci, šest godina nije mogla da zatrudni - priča nam. - Ni sam ne znam šta sve nisu činili i pokušavali, ali im se želja ispunila tek kada su došli ovde i pomolili se pred ovim svetim moštima. Eto, dođosmo ponovo na isti dan, da se pomolimo za zdravlje i još jednom zahvalimo Gospodu što nam podari unuka.
Ipak, najupečatljivije svedočenje zabeležili smo od Milana Šebeka, vremešne starine iz sela Vrbnice, koji je uveliko zakoračio u devetu deceniju života. Iako ga od kuće deli više od tri sata hoda niz strme litice i kozje staze, prema sopstvenim rečima ni za živi glavu ne bi propustio nedelju ili neki praznik da ovde ne dođe.

- A kako da ne dođem, kada ovoj svetinji sve dugujem - kaže Šebek. - Imao sam svega 23 godine kada sam potpuno oslepeo, kada sam kao lud bauljao u potpunom mraku i trpeo neizdržive bolove u očnim dupljama. Niko mi nije mogao pomoći, ni medicina, ni travari. Ne mogavši više da izdržim uzeo sam štranjku i krenuo da se obesim. Već sam navukao omču oko vrata, kada me je komšija spazio i u poslednji čas zadržao. On me je i doveo ovde, jer je čuo da se na ruševinama nekadašnjeg hrama svakojaka čuda dešavaju. A ono što se meni dogodilo, veće je od svakog čuda.

Šebek kaže da mu je sveštenik tada očitao molitvu i potom mu stavio u ruke neku knjigu. Zamolio ga je da je otvori i nešto pročita iz nje.

- Ali, ja ne vidim oče - rekoh mu. - Kako mogu da čitam?

- Videćeš Milane - reče mi on - samo se malo bolje udubi.

I doista, najpre mi pred očima zasijaše dve blistave duge, a zatim i obrisi stare, crkvene knjige. Najposle počeše da izranjaju i slova, a potom i ceo tekst kao na dlanu. Bio sam neizmerno srećan, ali i zastrašen da ponovo ne oslepim. I zato sam, uvek iznova, dolazio svetinji, molio se i zahvaljivao, i tako bezmalo već punih 60 godina.

A čudima Kumanice, baš kao i njenim tajnama, kao da nema kraja. Pretpostavlja se da je hram podignut krajem 13. ili početkom 14. veka, ali je tačnu godinu izgradnje i ime ktitora odavno zamela prašina vremena. U pisanim tragovima najpre se pominje početkom 16. veka, 1514. godine, kada je u svom apostolu pominje neki pop Mihailo, a zna se i da je teško postradala sredinom 18. veka. Kako i zašto, pitanja su koja i danas zbunjuju istraživače. Pretpostavlja se da se sama zarušila ili ju je, možda, smrvila odvaljena stena sa litice podno koje je vekovala.

Prilikom svojih istraživanja arheolozi Dejan Radičević i Emina Zečević pronašli su u oltaru crkve sarkofag sa moštima nepoznatog sveca. Otkrili su ga u oltarskom delu crkve, na mestu gde se retko ili nikako ne sahranjuje. Pretpostavlja se da je reč o jednom od najvećih tadašnjih crkvenih velikodostojnika, odnosno neko ko je među savremenicima bio izuzetno cenjen i poštovan. Neretko se u Polimlju može čuti i legenda po kojoj su mošti Svetog Save sklonjene pred najezdom Turaka u poslednji čas, odnosno da su na Vračaru spaljeni nečiji tuđi ostaci, te da su čudotvorne mošti srpskog arhiepiskopa upravo ovde pohranjene. Tome u prilog ide i činjenica da se o Svetom Grigoriju Kumaničkom veoma malo zna, odnosno da postoji samo jedan pisani zapis iz 16. veka, u kome se navodi da je reč o potomku loze Nemanjića, da je bio srpski arhiepiskop i prosvetitelj.
 
Ipak, Miroslav Lazović nam objašnjava da je Grigorije, nekadašnji arhiepiskop Srpske pravoslavne crkve, poticao iz ovih krajeva, te da je ktitor manastira Grigorijat na Svetoj gori. Tamo je umro i sahranjen, a kada je taj manastir, sredinom 18. veka zahvatila vatra, monasi, njegovi zemljaci, vratili su se u rodni kraj i sa sobom poneli svetiteljeve mošti.

Kada se obrušila stena ili se crkva sama urušila, oštećen je i sarkofag u kome je počivao, pa se danas, osim u kovčegu pred kojim se mole na hiljade vernika, čestice moštiju nalaze i ispod njenog poda, ali i u manastiru u Drnišu. Iako je duže od dva veka crkva bila u ruševinama, narod je nikada nije zaboravio, a verska služba se ovde skoro nije ni prekidala. Pred svete zidine dolazili su unesrećeni, bolesni i drugim životnim nedaćama pritisnuti ljudi, ovde su se dugo i istrajno molili i, začudo, neretko su im molitve i bile uslišene.

Priča o čudotvornom mestu prenosila se vekovima, od usta do usta i sa kolena na koleno, pa nije čudno što je svako sa nevericom čuo vest da će trasa nove pruge, od Beograda do Bara, proći upravo preko njenih temelja. Bilo je to sredinom sedamdesetih godina prošlog veka, u vreme kada je crkva imala malog ili nikakvog uticaja na komunističku vlast. Ipak, nekom Božjom promisli, projekat je promenjen, pruga je pomerena za šest metara, taman toliko da nekadašnji hram opstane. Jedino je lekovita voda, koja je svojevremeno tekla ispod samih temelja hrama, otekla ispod pruge, ali je i danas koriste vernici, piju je i njom se umivaju, tvrdeći da leči sve što se može izlečiti. Krajem prošlog veka, 1999. godine, hram je uz blagoslov počivšeg patrijarha Pavla ponovo obnovljen i od tada svetinja na desnoj obali Lima, svega nekoliko kilometara uzvodno od Gostina, predstavlja mesto hodočašća svih vernika, bez obzira na nacionalnu pripadnost ili konfesiju kojoj pripadaju.   
 
*  *  *

SVEDOČENJE SLAVOLJUBA PUŠICE, DIREKTORA MUZEJA U PRIJEPOLJU

Narod veruje da oko ponoći vidi anđele koje grešni ne mogu da vide

Zanimljivo svedočenje ostavio je i Slavoljub Pušica, direktor Muzeja u Prijepolju, koji u predgovoru knjige o ovoj svetinji kaže da se Kumanici odvajkada išlo 25. jula, uoči Svetog arhanđela Gavrila.

„Za taj dan se pripremalo s proleća, kada otope snegovi", piše Pušica. „Među mnogobrojnom familijom dogovaralo se i biralo ko će ići. Svi nisu mogli, a svi bi hteli na taj čuveni i veliki sabor. Pored odraslih, na put su polazile i majke sa decom. Ako je neko u familiji bio bolešljiv ili lošeg zdravlja, on je imao prednost u odnosu na ostale ukućane. Ostalo je zapamćeno da se u Kumanicu dolazilo sa dalekih obronaka Durmitora, Kamene gore, Babina, Peštera, Bjelasice i Javora. Usput se svraćalo i konačilo kod rođaka, prijatelja i kumova. Put je bio naporan i težak, naročito za decu, ali pomisao da se ide u Kumanicu davala je snage".

Ma koliko da je bio naporan put, najveći problem je bio da se priđe samoj svetinji. Smeštena na desnoj obali Lima, između nabujale vode i nepristupačnih litica, bila je izazov i za one stasale i smele, a pogotovo za decu, žene i bolesne.

„Oni koji su dolazili sa leve obale Lima, spuštali su se na njegovu obalu, a onda na Brodu, gde je reka najplića, gazili je", piše Pušica". „Nakon toga, pošto je bilo mnogo neplivača, iz sela Vrbnice napravili su dva čamca, zvali su ih lađe, koji su preko cele godine prevozili meštane i vernike. Kroz mnoštvo naroda probijala bi se poneka kola ili nosila. Donosili bi bolesne, potom bi raširili ćebe u priprati ili ispred crkve i smeštali bi ih da leže. Tamo iza oltara, pod kamenom liticom gde su ostaci najstarijeg zida i gde su se uvek palile sveće, narod bi najpre polegao po zemlji, tako da se ovom mestu više nije moglo prići. Nakon što prođe ponoć i utihne poslednji žamor, sve bi se stišalo. Ne čuje se više sveštenička pesma, ni plač pospane dece, ni ječanje bolesnih. Samo se pod ruševinama čuje Lim kako huči. Zbijena masa ljudi u pola glasa ili ćutke moli se za zdravlje i sreću svojih najmilijih. Malo je noći kao što je ova kumanička u kojoj se toliko želja iskaže sa nadom da će biti ispunjene".

Najzanimljiviji deo odigravao se oko ponoći, kada su oni odabrani mogli da se uvere u potvrdu svoje vere, ali i jasan znak da će im molitve biti uslišene.
„Prema drevnom predanju, u gluvo doba noći, iz stenovite litice i njenih pukotina pojavljivala bi se neka neobična bića, hitro silazila da poleglih ljudi, a zatim iznenada nestajala", objašnjava Pušica. „Narod veruje da su to anđeli koje grešni ne mogu da vide, a onima koji ih spaze želja će se ispuniti".

*  *  *

ISCELJENJE

Manastir spasao nogu detetu

Kumanica je već krajem 14. veka bila poštovano svetilište o čemu svedoči i predanje po kome je srpska vojska, koja je pristizala iz pravca severozapadne Srbije na putu za Kosovo, ovde zastala i pričestila se.

U mnoštvu čuda i neobičnih isceljenja monasi rado pominju i slučaj Rada Ljujića iz sela Grančarevo kod Bijelog Polja. Imao je samo šest godina kada se, čuvajući ovce, teško povredio. Lekari su bili odlučni da se noga mora amputirati, ali njegova majka nije dozvolila. Od komšija je čula za Kumanicu i tamo ga odvela. Rade je u njoj proveo nekoliko noći i potpuno se oporavio, a kada se vratio kući i otišao na pregled, lekari nisu mogli čudom da se načude. I on, kao i pomenuti Milan Šebek, redovno je dolazio crkvi iako je davno prevalio osamdesetu.

VLADA ARSIĆ

31.juli 2011 godine
izvor: http://pressonline.rs/

Pročitano: 15819 puta