MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

GRČKA EKONOMSKA KRIZA: INTERVJU SA MITROPOLITOM NAFPAKTOSKIM JEROTEJEM



Dana 27. juna 2011. godine objavljen je intervju Georgija Theoharisa sa Mitropolitom nafpaktoskim Jerotejom o grčkoj ekonomskoj krizi. O ovome se mnogo pisalo u međunarodnim vestima, ali veoma malo na engleskom. Ovaj intervju jeste pravoslavni osvrt na ono šta se trenutno dešava u Grškoj.

 - Vaše Visokopreosveštenstvo, ekonomska kriza, kao munja, pogodila je prvo ekonomiju Grčke, a onda hiljade naših sugrađana, koji nemaju mogućnosti da pokriju mesečne troškove; 90 hiljada domova ostalo je bez struje. Nezadovoljni građani ulogorili su se pred Parlamentom, a Evropa nas pritiska da prihvatimo još oštrije mere štednje. Da li smo se našli u bezizlaznom položaju?

- Prvo, ekonomska kriza nije pogodila našu zemlju kao munja, jer su mnogi godinama upozoravali na ovaj problem. Političari su znali, ali su se plašili da bilo šta promene. Znali su i eksperti za ekonomiju. Mi, crkveni klir, takođe smo prepoznali znake krize: nagli porast lažnih bogatstava, da potrošački krediti postaju moda među građanima, razliku u potrošnji i proizvodnji, odbacivanje duhovnog  koje daje smisao životu. Mnogo je pisano o ovoj temi. Od šezdesetih godina prošloga veka, Markuze je govorio o jednodimenzionalnom društvu i čoveku koji se oslanjao na „plastične“ potrebe potrošačkog života i postao njihov zarobljenik. Sada, ovi tragični događaji postaju očigledni. Vođe moraju da vode narod, a ne da ga slede, u suprotnom, oni nisu vođe. Današnja situacija je teška, ali ne mogu reći  da smo došli u bezizlaznu situaciju, jer izlaz i rešenje uvek postoje. Čovek unutar sebe ima beskrajnu snagu, kao i društvo. Niče je rekao: „Onaj koji u životu ima cilj skoro sve može izdržati.“ Tradicija u našoj zemlji je veoma jaka i pomoći će nam, ako mi to budemo želeli.

 - Kakvu poruku biste poslali nezadovoljnom narodu na Trgu ustava?

-I ja sam jedan od ogorčenih zbog nepravde koja postoji u društvu, zbog podrivanja naše tradicije i standarda, zbog negovanja potrošačkog društva i efekata kulturne globalizacije, koja je radila protiv naše tradicije i društva. Konačno, protesti ljudi van partijskih organizacija, pokušaji da ta sabranja budu obezbeđena, a i njihovo javno izlaganje daju nadu, sve dok se to čini uz poštovanje demokratije bez podrivanja demokratskih institucija. Ne želim da ovaj pokret rezultira anti-demokratiskim događajima, jer jedan zakon naše istorije jeste „heterogenost svrhe“, po kome borba počinje dobrom namerom, a završava različitim neželjenim efektima. Dakle, pokret „ogorčenih“ trebalo bi da pomogne poboljšanju demokratskih i socijalnih ustanova, a ne da ih podriva.

- Da li ćete fizički biti na njihovoj strani? Da li ćete podsticati sveštenstvo Vaše Mitropolije da ode na Trg ustava?

 - Učešće u svakom opravdanom pokretu je prilično raznovrsno. Crkva želi da uđe u podeljeno društvo i dovede ga do jedinstva, a ne da nastavlja podele. Crkva je Majka svih – desničara i levičara, demokrata i socijalista, ogorčenih i ranjenih, pobednika i gubitnika, bolesnih i zdravih. Imam jako demokratsko osećanje zbog kojeg nikoga ne teram ni na šta, ne naređujem bilo kakve akcije, ne lišavam ljude njihove slobode, niti ih teram da budu slabe ličnosti, da se ponašaju kao nelogična bića. Svako je slobodan da postupa na način na koji misli, demokratski, posebno sveštenstvo, koje bi trebalo da deluje po principima tradicije sa odgovornošću i pronicljivošću.

- Pre nekoliko dana sveštenstvo Mitropolije agialijske marširalo je na Trgu ustava, izražavajući time svoje simpatije sa nezadovoljnim građanima. Da li se slažete sa ovim postupkom?

- Ne mogu da komentarišem postupke drugih sveštenika, koji se nalaze u drugim mitropolijama.  Već sam Vam rekao moje mišljenje. Osim toga, podrška koja se pruža svakom pokretu kako bi se poboljšalo socijalno pitanje je raznovrsna i ne ograničava se samo na akciju, to je nedvosmisleno. Svaki član Crkve ima svoj karakter, svoj način delovanja, ne preuzimaju svi ljudi iste akcije, ne odlaze svi na skupove.

- Današnji svet izgleda da je izgubio nešto veoma dragoceno – nadu. Šta je uzrok tome?


- Zaista, danas dominira neizvesnost u pogledu budućnosti, pogotovo što vidimo i čujemo protivurečnosti. Mislim da je ova atmosfera beznađa odgovorna za lažna obećanja i odricanja. Ponekad se pitam: Zašto se ne slušaju mudriji glasovi? Zašto se oni nalaze na marginama društva i politike, oni koji su slobodno i otvoreno dugo bili glasovi razuma? Zašto su modelari društvenog mišljenja pogrešni ljudi, ali i zašto se narod priklanja  pogrešnim mišljenjima? To su pitanja koja mogu da ukažu na nedostatak obrazovanja i kritičkog razmišljanja.

- Crkva danas, izgleda, ne pruža nadu onima koji  traže utehu, što su mnogi od naših čitalaca koji su nezadovoljni njome i i napisali.

- Crkva je sama po sebi nada života. Način na koji je ona organizovana i sve teološko učenje jesu prava „crkvena samouprava”, to je šira duhovna porodica, to je duhovna bolnica koja leči duhovne bolesti i daje značenje ljudskom životu. Danas Crkva pomaže porodicama i materijalno. Možda su ponekad ljudi iz Crkve razočarani, ali ne i sama Crkva. Ali postoji osnovni princip: Hrišćanstvo sav svoj socijalni rad sprovodi uglavnom u okvirima Crkve. Oni koji Crkvu smatraju ideologijom, društvenim i verskim sistemom, postaju frustrirani. Oni koji žive van Crkve i koji su nekoliko puta godišnje uključeni u crkveni život, ne znaju šta je u njoj. Nasuprot tome, oni bliski Crkvi i njenom unutarnjem životu, ne samo da su pronašli utehu, već su postali jači. Oni postaju sveci, i kroz silu Hristovu uzdižu se iznad svih problema. Loše je to što se većina ljudi nalazi izvan Crkve i sudi o onome što ne poznaje.

- U isto vreme, u srednjeročnom programu bilo je najavljeno smanjenje državne potrošnje, a to se odnosilo i na svešteničke plate.

- Ne znam da li o tome postoji zvanična izjava. Ono što znam jeste da se država povremeno dogovara sa Svetim sinodom o primanju crkvene imovine u zamenu za svešteničke plate. Ali dobro je poznato  da država mora da poštuje potpisan sporazum, u suprotnom, ona je nepouzdana, i ne deluje pošteno i s poštovanjem prema društvenim institucijama. Međutim, ekonomska kriza koja opterećuje našu državu nije došla od svešteničkih plata, već od nemarnog upravljanja javnim sredstvima, od nedostatka transparentnih zakona i zakona o korupciji i utaji poreza, od traćenja penzionih fondova itd. Budimo iskreni, a ne licemerni. U ovim okolnostima crkveni klir uopšte nije odgovoran, naprotiv, sveštenici su uvek bili i jesu oni koji ljudima pružaju svoju podršku, protagonisti. Osim crkvene dužnosti, oni služe u više od sedamsto fondacija, oni su osnivači mnogih kulturnih projekata, sa održavanjem crkava od kojih su mnoge kulturne atrakcije. Sveštenstvo je najpozitivniji faktor društva. Mitropolije, parohije i manastiri su samofinansirajući, sa par izuzetaka, ne primećuju se nikakave zloupotrebe, neki su i premašili svoj budžet. Dakle, u pogledu upravljanja, crkvene organizacije mogu da posluže kao uzor državi.

 - Konačno, pošto u poslednje vreme postoji zbunjenost u crkvenim krugovima, da li postoji rizik od smanjenja svešteničkih plata? Da li će oni u potpunosti biti plaćeni od strane države?

- Ovo pitanje će rešavati SvetisSinod i, ako je potrebno, jerarhija Grčke crkve. Imam poverenje u članove Sinoda da će ovo pitanje rešiti mirno, trezveno i odgovorno. Ja sam član jerarhije šesnaest godina i učestvovao sam tri puta  u zasedanju Svetog sinoda, sa poslednja tri arhijereja (Serafim, Hristodulos i Jeronimos), i uvideo da se svim pitanjima ozbiljno bave. Koristim priliku ovde da razjasnim nešto što sam rekao mnogo puta: nažalost, ljudi identifikuju Crkvu sa bogatstvom. Ovo je mit. Država je oduzela 96 odsto crkvene imovine, dok od preostalih 4 odsto 3 je rezervisano, tako da Crkva poseduje samo 1 odsto svoje imovine. Veći deo imovine je dat u dobrotvorne i prosvetne svrhe. Crkva i njen klir su dobrotvori nacije i društva. Ako država vrati deo imovine koje je obećala Crkvi  i ako Crkvi bude dozvoljeno da legalno koristi svoju imovinu, onda će ona biti u stanju da zadovolji platni spisak svojih sveštenika.

- Gospodin Diamangopoulos je na nedavnom sastanku komiteta za zajednički dijalog Crkve i države tražio žrtvu rekavši: “U ovim vremenima naglasak bi trebalo staviti na ono što ti pružaš svojoj državi, a ne šta država pruža tebi”. Da li je Crkva spremna da se suoči sa ovim izazovom?


 - Pre svega, raduje  me to što danas postoje priče o domovini i što su svi zainteresovani za njeno spasenje. Pre ove ekonomske krize, svi smo govorili o prednostima globalizacije i Evropskoj uniji i ponašali se kao da je to povezano sa nacijom i domovinom. Danas su se stvari promenile; postoji ravnoteža između domovine i univerzalnosti. Naša ljubav prema domovini jeste dobra, ali naravno, ovo može preći u šovinizam. Sveti sinod i lokalne mitropolije uradile su sve što su mogle da ublaže ljudske patnje. Tamo gde su organizovane parohije, ljudi na mnoga pitanja nalaze rešenja u Crkvi, na primer, psihološka, socijalna, egzistencijalna, a pre svega duhovna. Oni koji su u praksi vezani za Crkvu obično vole svoju domovinu i pravi su rodoljubi. Iznad svega, oni vole svakoga čoveka i saosećaju sa ljudskom patnjom.

 - Hajde da se u ovom razgovoru osvrnemo na Svetu Goru. Mislite li da je imidž Svete Gore ozbiljno ugrožen nakon vesti o senzacionalnom slučaju manastira Vatoped?


- Sveta Gora je veliko blago, savremeni svetionik. To je sjajni deo vizantijske kulture sačuvan u našem vremenu. Sveta Gora čuva empirijsko bogoslovlje, pravoslavno učenje, veliko kulturno nasleđe. Varaju su oni koji misle da nekoliko grešaka ili omaški utiču na Svetu Goru; bezumnik je onaj koji misli da može da “ugasi” sunce svojom pljuvačkom. Sveta Gora, kao Pravoslavna crkva, jeste snažno telo koje vari najtežu hranu. Gospod me je udostojio da mnogo godina posećujem Svetu Goru, da živim u opštežiću, skitovima i izolaciji, da znam tajne otkucaje srca Svete Gore, a to su molitva, pa čak i molitva za svet. Takođe, upoznao sam ljude koji su bili osvećeni otkrivajući šta je prirodna osoba u teološkom smislu. Mogao bih navesti mnogo savremenih staraca koje sam susreo, koji pokazuju svoju ljubav prema svim hodočasnicima, ali neću, zbog nedostatka vremena. Ipak, mi smo bili nahranjeni njihovim rečima i njihovom ljubavlju, oni su nam pokazali ko je Bog i kako treba da živimo kao pravoslavni hrišćani. Sada patimo zbog ekonomske krize. Mi Grci, postali smo predmet ismevanja širom sveta, jer smo na naslovinim stranama svetskih novina  i televizije. Moramo razumeti da, kao zemlja u savremenom svetu, nismo poznati ni kao pioniri nauke niti izumitelji visokih tehnoloških dostignuća. Mi samo imamo pravoslavno bogoslovlje koje je traženo od strane svih ljudi na Istoku i Zapadu, veliku rimsku civilizaciju, ikonografiju, himnografiju, muziku vizantijskog perioda, crkvenu arhitekturu, itd. Kroz ovu perspektivu verujemo da je Sveta Gora, da su osvećeni monasi i njihov rad neprocenjivo blago, koje milioni ljudi poštuje. To je ono što smo odabrali da predstavimo Evropi i svetu, pokazujući šta je pravi pravoslavni humanizam  i šta je dublja svrha čovečanstva. Barem to ne bi trebalo da zaboravimo.

- Vatopedski oci tvrde, na osnovu određenih dokumenata, da jezero Vistonida pripada njihovom manastiru i da je sve urađeno legalno. Ustvari, oni govore o zaveri. Šta Vi kažete na to?

- Ono što ja znam je da član 181. zakonodavne uredbe od 10/16-9-1926 pod nazivom “Retifikacija povelje Svete Gore“ kaže: „Sva nepokretna imovina manastira je apsolutno neotuđiva stvar kao božansko pravo.“ I član 188. zakonodavne uredbe kaže isto: „Ova povelja stupa na snagu nakon usvajanja iste od strane zajednice i odobrenjem države. Odobrava se carskim ediktom tehnički i formalno, patrijaršijskim pečatom, sultanovim beratom, sadašnjim generalnim propisima i drvenim monaškim institucijama i režimima.“ To znači da je sama država regulisala prihvatanje ispravnosti edikta, pečata, berata, važećih opštih pravila i drevnih monaških institucija i režima. Naravno, autentičnost dokumenata bila je verifikovana od strane nadležnih državnih organa, a na osnovu člana ustava br. 105 bila je usvojena od strane dvadeset svetogorskih manastira, uz učešće predstavnika države, odobrena od strane Vaseljenske patrijaršije i grčkog parlamenta. Jasnije, dakle, imovinski istatus Svete Gore je određen državnim zakonom, a ne emocijama, predrasudama i raznim interesima. Međutim, nameće se pitanje da li su političari određenih stranaka, iz svojih razloga, bili uključeni u ovaj slučaj pozitivno ili negativno. Mislim da će se vremenom otkriti šta se zaista dogodilo u tom periodu. Neke stvari su već izašle na svetlost dana, u javnost. Postoji nepromenljiv duhovni zakon po kome se nepravda naneta drugom vraća. Ovo se odnosi na verska i politička pitanja. Kako godine prolaze, ovaj duhovni zakon se uvek ispunjava.

- Završimo sa vašom Mitropolijom. Recite nam nešto o njoj.

- Naša Mitropolija je jedna od najmanjih i najsiromašnijih mitropolija, ali se mi trudimo da prikažemo istinsko lice Crkve u našem društvu. Ovo se, na stranu od Svetih Tajni, vrši pravoslavnom bogoslovskom rečju,  koja leči čoveka i daje svetlost, život i vid, sa organizacijom parohije kao porodice i terapeutske zajednice, uz očuvanje našeg kulturnog nasleđa i brojnih kulturnih spomenika, u opštenju sa ljudima. Posebno, u svakoj gradskoj parohiji postoji osnovan sindikat ljubavi koji se bavi dobrovoljnim radom, tu su letnji kampovi pri Mitropoliji, u kojima se organizuju različiti događaji. Ja sam predstavnik 11 fondacija-zadužbina, koje praktikuju priznate društvene radove. Za sve događaje, Mitropolija informiše javnost svakog meseca putem magazina Ekklesiastiki Parembasis (http://www.parembasis.gr/), koji od početka pokriva različita teološka pitanja.

Naravno, trenutno imamo mnogo problema, ali iznad svega, Bog postoji i blagosilja svaki naš trud, osnažuje našu nameru. Moramo shvatiti da nismo siročad na zemlji, već imamo Boga Oca. Nismo ni jedina deca Božija, jer imamo i drugu braću i sestre, ali naš istinski dom je Carstvo Nebesko, dok smo ovde samo stranci i trenutni prolaznici. U tom okviru, mi težimo da izbegnemo samoljublje i da steknemo ljubav prema Bogu i čoveku. Rešenjem teoloških problema, sa kojima se ljudi susreću, rešićemo i socijalne probleme, u suprotnom bićemo nesrećni.

 Poznato je da su tokom francuskih protesta maja 1968.  preovladavali slogani: “Jedite više, živite kraće.”  “Svi ćemo na kraju umreti od dobrih vremena.” Karakterističan slogan koji je tada preovladavao bio je: „Mi nećemo svet gde je sigurna smrt od gladi zamenjena za rizik da budemo istrebljeni od dosade.“  „Dosada se širi, dosada je antirevolucionarna.“ Pitanje je glad ili dosada? Svakako bi trebalo da gledamo da sprečimo gladovanje, ali gora je dosada, koja se manifestuje ljudskom težnjom za dobrom zabavom. Naš najveći problem je konzumerizam.

 Zaključujući ovaj intervju, želim da Vam se zahvalim i da podsetim čitaoce da u našem svakodnevnom životu imamo toliko toga dobrog što možemo uraditi, umesto da plačemo nad lošom sudbinom. Možemo da pomognemo onima u nevolji, svojim trudom da poboljšamo socijalne uslove, da se borimo protiv korupcije i prevare, moleći se Bogu da nas oslobodi dosade i da da smisao našem životu. Biće čovekovo se ne identifikuje sa „imati“, čovekovo bogatstvo se ne identifikuje sa potrošnjom i srećom. Trebalo bi da se trudimo da popravimo društvo. Na kraju, možemo imati slobodan život u najgorim socijalnim uslovima, ili da se osećamo kao robovi i očajnici iako živimo u najboljim socijalnim uslovima. Uvek postoji mogućnost da se prevaziđu socijalni problemi i ova smrt. Čovek ne može da bude zarobljenik socijalnih prilika, već mora da se izdigne iznad njih. Najveći problem je društvena smrt. I u trci za sticanjem materijalnih bogatstava, ja vidim strah od smrti. Ko će nas izbaviti od ovoga? Srećom, Crkva je mesto vaskrsenja.

Prevod sa grčkog: Džon Sanidopulos
Prevod s engleskog: prof. Bojana Popović
19. 6. 2011.

Izvor: http://www.johnsanidopoulos.com/2011/07/greek-economic-crisis-interview-with.html
 

Pročitano: 3652 puta