MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

NEVJEROVATNA PRIČA KLAUSA KENETA



Nakon gotovo nevjerovatnog života jedan čovjek govori Teu Panajidesu
kako je uspješno završio svoju potraga za ljubavlju

Klaus Kenet je Božiji dar novinarima. Njegov život, kako sam priča, bio je prepun incidenata i avantura, pa je najveći problem novinaru kako da sve to uklopi. Bio je vođa bande sa 12 godina, terorista sa 22 i narkoman sa svojih 25 godina. Bio je budistički monah, hinduistički mistik i okultista u Centralnoj Americi. Poznavao je Andreasa Badera i majku Terezu. Biografija koja se nalazi na njegovoj veb stranici (www.klauskenneth.com) nudi više različitih tema razgovora nego što je bilo moguće obuhvatiti u jednom intervjuu. Evo, na primjer, šta je napisano za 1980. godinu: “Friburg, Švajcarska; profesor u Grejersu (privatna škola); napadi demona; uništavanje svih odnosa; naglašena izolacija; utočište u alkoholu; vrhunac kroz ples; prva pisma o Isusu od Ursule.” Vi ne pišete o Klausovom profilu, već profil sam piše za vas.

Klaus Kenet je, takođe, Božiji dar Crkvi – posebno Pravoslavnoj crkvi, kojoj se okrenuo nakon decenija duhovnog lutanja, upoznavši oca Sofronija iz Eseksa (čovjeka kog opisuje kao „ovaploćenje ljubavi“), što je dovelo do potpuno pravoslavnog krštenja 1986. godine. Klaus je boravio na Kipru nekoliko dana, govoreći uglavnom u crkvama o svom burnom životu i nedavno objavljenoj autobiografskoj knjizi „Rođen da mrzi, ponovno rođen da voli“ (bolji je njemački naziv: „Dva miliona kilometara potrage“). Kada smo pričali, nešto prije njegovog predavanja u crkvi apostola Andreja u Aglanciji, baš u momentu kada sam uključio svoj diktafon i počeo da mu postavljam prvo pitanje, crkvena zvona su se glasno zaorila, na šta se on samo nasmiješio.  U Meksiku, prisjeća se Klaus, kada bi prizivali duhove takva slučajnost bi se smatrala „znakom iz duhovnog svijeta“. Kakav znak? Dobar znak?

Vjerovatno, sliježe ramenima. Uostalom, zvona pozivaju vjernike u crkvu, a „crkva daje život. Međutim, ponekad crkva daje i smrt, kada sveštenici nisu dobri.“
Da li ste imali tu vrstu lošeg iskustva?

„Pa,“ opet sliježe ramenima, „jedan  homoseksualni sveštenik me zlostavljao sedam godina svake noći, eto...“

E, to je ta stvar kada razgovarate sa Klausom: on je prošao toliko mnogih ekstremnih puteva u svom životu sa kojima bi se neko drugi borio da samo preživi. Ono što bi za većinu ljudi bilo zastrašujuće otkriće, za njega je nešto što se jednostavno odbaci. „Da li si ikad vozio 1500 km pustinjom bez spavanja“, upita u jednom trenutku. (Ne, Klause, nisam nikada.) „Bio sam klinički mrtav šest sati“, spominje kasnije, onako usput. Molim? Zaista? Vidio si blistavu svjetlost i sve druge stvari o kojima smo slušali? „Život poslije smrti? Naravno, opisao sam to u svojoj knjizi.“

Njegov život je toliko ispunjen da neke stvari uopšte i ne spominje. „Preživio sam toliko mnogo puta,“ reče u jednom trenutku. „Rat u Izraelu, gdje sam se provlačio između  tenkova, i...“ odmahuje rukom ne želeći da me zamara detaljima: „To su neke druge priče.“

Rođen je 1945. godine, baš nakon pada Berlina (njegov rođendan je 15. maja), odrastavši u Njemačkoj iako trenutno živi u francuskom dijelu Švajcarske. Njegova majka ga je „dala“ zlom svešteniku kada je imao 15 godina, nakon čega je postao neizdrživ. „Bio sam bijesan na nju jer moja majka nije imala ljubavi“, objašnjava on. „Imao sam bandu – mislim na pljačkašku bandu – i mi smo obijali prodavnice i slične stvari, i bili smo uključeni u ratove između bandi, jedni protiv drugih.“ Njegov otac je napustio porodicu kada je Klaus bio beba, ostavljajući majku da se brine o njemu i njegovo dvoje braće – ali njegova majka, prisjeća se, „jednostavno me nije mogla smisliti, i ja nisam mogao smisliti nju... Nikada nisam imao porodicu. Čak ni danas ne znam šta to znači imati porodicu.“

Jedan brat je otišao kod oca; drugi brat je ostao do punoljetstva i onda je otišao u Ameriku započevši novi život. Klaus je izgubio kontakt sa obojicom, iako je pratio trag svog oca godinama poslije sve do Štutgarta, kada se ponovo spojio sa braćom. „Kasnije sam im oprostio,“ tvrdi on. „Sve je moguće u ime Hrista – inače bi ih ubio.“ A šta je sa tvojom majkom? Da li si i njoj oprostio? „Oprostio sam joj, ali ona je bila posjednuta demonima. Sve vrijeme bila je puna demona.“
Pravih demona ili metaforičkih?

„Ne, ne, pravih demona. Prizivala ih je i bila je pod njihovim uticajem. Ponekad je bila kao luda, život sa njom bio je grozan.“ Nasilan takođe? Klimnuvši reče: „Ponekad me znala tući gotovo do smrti. Sa metalnom šipkom.“

Sav taj bijes izbacivao je preko bande u svojim tinejdžerskim danima: bacali su kamenje, pljačkali narod, čak su spalili nečiju kuću. „Ja sam patio,“ sada on kaže. „Znao sam da činim loše stvari jer su loše stvari radili meni.“ To je takođe bilo vrijeme kada je Klaus shvatio da ima moć nad ljudima. „Vrlo brzo sam shvatio da sam vođa... Jednostavno sam to znao u razgovoru sa ljudima, bio sam ubjedljiv, i oni su me slijedili. Tako, kada bih rekao ‘Izmlatimo ovog tipa’ oni bi ga izmlatili, znaš?“ U svojim ranim dvadesetim, konačno pobjegavši iz kandži sveštenika, počeo je studirati jezike na Univerzitetu u Tibingenu – ali je uskoro bio zaveden od strane Andreasa Badera, koji je regrutovao studente za svoj „nasilni pokret“ čiji cilj je bio veliko uništenje njemačkog društva. Klaus, prepun mržnje, bio je pravi izbor: „Policija je bila neprijatelj. Nastavnici su bili neprijatelji. Sveštenici su bili neprijatelji. Moja majka je bila neprijatelj. Svako je bio neprijatelj.“ Zaustavlja se i govori: „Zato što nije bilo ljubavi.“

Nije to bilo samo puko nasilje, ističe on, bilo je tu i idealizma. „Zaista smo vjerovali da možemo promijeniti svijet“, dodavši, „zaboravljajući da prvo moramo promijeniti sebe. Mislili smo da to možemo uraditi drogirajući se i vodeći ljubav. Međutim, završili smo u strastima umjesto u slobodi.“ U svakom slučaju, uskoro je otkrio da „nasilje nije moj put“ – i, takođe, da je droga samo pogoršavala stvari, pojačavajući osjećaj usamljenosti umjesto da ga riješi. U jednom trenutku, prisjeća se, kada je pogledao ljude oko sebe „sva njihova lica su postala lobanje... Projektovao sam smrt u svakome.“ U svakom slučaju, u ranim 1970-im pronašao je „bolju drogu: bio je to Maharaši Maheš Jogi. Transcendentalna meditacija.“

Tako počinju godine njegovog duhovnog lutanja. „Bio sam iskreni tragalac,“ priča mi, mada je izgledalo kao da je duhovni turista, ovaj poluludi Nijemac u jednoj istočnjačkoj religiji za drugom. Islam ga nikad nije privlačio: „ To je zakon, zakon i zakon. Nije mi nudilo ljubav“ – ali proveo je sedam godina istražujući hinduizam, posjećujući velike gurue u Indiji („Vrlo brzo sam shvatio da su većina prevaranti,“ govori sa porugom, „prepuni ponosa“), a zatim tri godine na Tibetu kao budista.

To je takođe bio period kada se Klausov život mijenja tvrdnjama da će naići na nešto nevjerovatno, kao i njegov opis moći koje je stekao tokom tih godina – proširenjem njegovih starih sposobnosti koje je imao kao vođa bande, usavršavanih godinama meditacije. „Mogao sam da vidim misli ljudi, šta ljudi misle o nečemu“ – ne tačno same misli već njihov „pravac“, čime je poslije manipulisao. „Mogao sam sebe učiniti nevidljivim. Počeo sam da čujem glasove iz sebe. Bio sam medij.“  Često je imao vantjelesna iskustva. Mrtvi gurui su razgovarali sa njim, dajući poruke na engleskom jeziku. „Imao sam moć. Bio sam u Njujorku i šestorica gangstera su htjela da me ubiju. Međutim, kada sam ih pogledao u oči mogao sam da ih vežem. Imao sam moć. Kada sam uspostavio kontakt očima, jednostavno sam ih mogao paralizovati.“ Kao hipnoza? Nije to bila hipnoza, negira on, bila je to moć nad njihovim duhom. „Gledao sam ljude u oči i kada su oni bili na neki način nesigurni jednostavno bih ih pridobio, imao sam moć nad njima. Naročito, u mom slučaju, kada su djevojke u pitanju, naravno zato što želite seks. Nije to bila ljubav, već njena zamjena. Bolje imati zamjenu nego da se ubijete.“

Nije to sasvim nevjerovatno. Čak i sada, sa svojih 66 godina, Klaus izgleda upečatljivo: usko lice, obučen u crno, sa srebrnkastom kosom i uskim očima. Ima nešto ubjedljivo u tim očima, čak i ako je to samo čvrstina i nedostatak humora. Zar se on nikada nije zabavio u tim decenijama lutanja? Zar se nikada nije opustio, možda kroz šalu? Međutim, on odmahuje glavom: „Ne, bilo je usamljeno, veoma usamljeno. Ja sam bio usamljen cijelo vrijeme.“

Sasvim začuđujuće, osoba koja ga je najviše oduševila u Indiji bila je hrišćanin – religija koju je on odbacio nakon godina zlostavljanja. Bila je to majka Tereza koju je sreo u Kalkuti: „Ona je bila moja prva majka,“ dirljivo govori. „Prva osoba koja je imala ljubav prema meni, neograničenu ljubav. Mislio sam da takva osoba ne može biti hrišćanin – čak sam se trudio da je preobratim u hinduizam!“

Majka Tereza bila je prvi korak prema drugom dijelu Klausovog putovanja – putovanja povratka prema hrišćanstvu, zbog čega ga crkve i pozivaju da podijeli svoje iskustvo. To je putovanje koje je nemoguće opisati do u detalje a bez da napišete knjigu o tome (kao što je Klaus uradio), ali ono uključuje dva ključna događaja koja moraju biti spomenuta. Prvo je čudesan bijeg u Južnu Ameriku, kada je Klaus otet od strane kolumbijskih pobunjenika – koji su, shvativši da ne mogu dobiti nikakvu otkupninu za njega, odlučili da ga ubiju. Ležeći gol u blatnjavom jarku sa sedam pušaka uperenih u njega, Klaus je zajecao: „Bože, ako postojiš, spasi me sada!“ – i baš u tom trenutku iz šume se pojavila druga pobunjenička grupa, nakon čega je nastala pucnjava omogućivši mu da pobjegne u svoj toj gužvi.

Bilo je to 1981. godine, svega nekoliko mjeseci prije drugog velikog čuda – kada je Isus zaista govorio sa njim u crkvi u Lozani. „Isuse,“ upitao je naglas utučeni Klaus, „želiš li da ti dođem ili ne?“ – i Isus, „jasno kao što me vi sada čujete, rekao mi je svojim slatkim, nevjerovatnim glasom – Da, dođi, sve ti je oprošteno.“ „I nikada nisam bio tako duboko ganut,“ tiho govori, „u svom srcu, u svom biću, kao tog momenta.“

Ima toga više, naravno – mnogo više. Tom opštenju sa našim Gospodom prethodio je, ne jedan, već dva egzorcizma (na čemu je insistirao sveštenik iz Lozane), nakon čega je slijedilo ono što on zove „kontranapad Satane“. Čak nisam spomenuo sve one druge stvari, čudo u sirijskoj pustinji negdje 1971. godine, priča Džordža MekGoverna... Pogledao sam u Klausa nesiguran šta da kažem. Ti shvataš, rekao sam konačno, kada budem napisao ovo za novine, da će to ljudi pročitati i reći – „Lud čovjek.“ On se složio.

Neće ti vjerovati. „Da, da, da.“ Šta želiš da kažeš tim ljudima?

„Pa u pravu ste ako ne možete povjerovati“, odgovara on, „zato što zaista zvuči nevjerovatno. Ali ja ne mogu lagati u ime Hristovo – zato što bih osudio sebe na pakao. A ja sam živio u paklu, i ne želim da se vratim nazad.“

Možda je to suština kada je u pitanju Klaus Kenet. Mistici će reći da je pronašao Boga, psiholozi će reći da je zatvorio krug, ali priča je ista bez obzira na koji način želite da je ispričate: priča čovjeka koji je odrastao bez ljubavi, hladno i zlostavljano – koji je „živio u paklu“, kao što sam kaže – godinama tražeći unutrašnji mir, koji je konačno pronašao.

To je potraga za ljubavlju, kao što on iznova i iznova kaže. To je potraga za prijateljstvom, koje je, bez sumnje, našao sa ocem Sofronijem. „Zašto jednostavno nisi prihvatio svoj život kao takav,“ upitao sam ga. Zašto si u njega uveo religiju? Zašto naprosto nisi prihvatio ljudsku prirodu i rekao  - to je život?

„Zato što osjećaš da to nije život,“ odgovara on. „To je pogrešan život. To društvo naziva životom. Ali duboko unutar svog srca, kada bih otišao u krevet nakon svoje priče o alkoholu, seksu ili bilo čemu – osjećao sam se sam. I to nije život.“


Teo Panajides

Prevod sa engleskog mr Dragana Pećanac

4 juni 2011 god.
http://www.johnsanidopoulos.com/2011/05/incredible-tale-of-klaus-kenneth.html

Pročitano: 15094 puta