MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SVESTENIK JE I LEKAR, I TO PRE SVEGA DUHOVNI



Sveštenik Aleksandar Avdejčev nije rukopoložen odmah posle duhovne seminarije. Nosilac je važnih odgovornih mesta koje čovek po previlu sam ne ostavlja već ih pažljivo čuva. Gledano svetovno, sa četrdeset godina on već ima blistavu karijeru: kao lekar odbranio je i doktorsku disertaciju, radio je kao profesor na katedri medicnskog fakulteta, kao psihoterapeut, ima i jedno obrazovanje više (psihologa). Na kraju je imao položaj glavnog psihologa Kujbiševske železnice, na rukovodećem mestu sa četrdeset specijalista-psihologa raznih gradova naše oblasti. Ali u jednom trenutku su sva ta njegova zvanja i dužnosti iznenada izgubili svoju privlačnost za njega i iznenada su se pred njim otvorili sasvim novi vidici.

Prošavši kroz ličnu tragediju – iznenadna smrt žene nesretnim slučajem 2001. godine, on se dotakao sasvim drugih oblasti života. A sva ranija znanja su mu pomogla da osmisli važnost ovog otkrića. Danas sveštenik Aleksandar Avdejčev sam vaspitava svojih dvoje dece, radi na obnovi seoske crkve u rodnom mestu svojih predaka, i teško može da se odbrani od mnogobrojnih poklonika koji traže u njemu ne samo pastira, nego i lekara... Njegova veza sa železnicom nije prestala: danas on služi u privremenoj crkvi koja je opremljena u bivšem železničkom vagonu.

Voz se zaustavio

-Mnogo godina ste bili lekar, a u činu sveštenika ste samo tri godine. Jeste li uspeli da za to vreme ne posmatrate ljude u svojoj parohiji kao na pacijente?

-Kao lekar radio sam s ljudima samo osam godina. Posle sam bio predavač, radio u «hitnoj pomoći»... a dalje uglavnom administrativne poslove. Tako da se nisam vezao za nešto posebno. A sada je upravo suprotno, trudim se da se odnosim prema pacijentima kao i sa vernicima parohije. Sa svima onima koji mi se obraćaju kao lekaru, ja se obraćam više kao pastir. Sveštenik je isto lekar, ali pre svega duhovni. Smisao je isti – pomoći bližnjem. Tako da sam lako promenio profesiju. Ali lečiti slomljenu dušu je mnogo teže nego lečiti slomljenu nogu...

-Kako to da ste sami napustili tako visoku i odgovornu dužnost - glavnog psihologa kujbiševskih željezničkih puteva?

-Mogli bi me nazvati uspešnim čovekom: imućnim i sa dobrim poslom. Ali ako se izgubi smisao, tada i ako te obaspu zlatom – neće te to činiti srećnim... Desilo mi se da sam na poslu došao do protivrečnosti u sistemu. U našoj laboratoriji smo došli do paradoksalnog zaključka o tome da radnici na lokomotivi, mašinovođe i pomoćnici, koji imaju najbolje psihološke karakteristike često postaju glavni uzročnici nesreća. A da oni koji su uradili psihološke testova se «trojkom» sigurnije upravnjaju lokomotivom. Ispostavilo se da nema nikakve veze između nesreća i onih psiholoških merila za ljude, koja su smatrana glavnim. Situacija se iz korena promenila, i ranije metode za procenjivanje unutaranjeg stanja ljudi više ne važe. Ljudi se nalaze u duhovnoj krizi, a glavnim uzrokom nesreća ne javljaju se psihološka «trvenja» nego konkretni poroci kao što su blud, ljutnja, škrtost i drugo. Uzimali smo instrumente i putovali sa radnicima do Penze ili do Ruzaevke i vodili u putu otvorene razgovore sa ljudima, pratili kako diše mašinovođa sa pomoćnikom. Posle svih ovih putovanja postalo je jasno, da je psihologija sasvim u drugom planu. Potrebno je svo vreme menjati metode, da bi se mogli pratiti problemi koji brinu današnjeg čoveka. Nakon ovog zaključka nisam mogao više da radim kao glavni psiholog na železnici. Osim toga, shvatio sam da umesto koristi rad psihologa može naneti štetu: da bi se prošla procedura psihološkog testiranja (koja za mašinovođe traje dva dana, a možda je žešća nego pred poletanje u kosmos), a ljudi se i bez toga nalaze u kriznom stanju, i njihove duše na taj način dobijaju stres više. I to može dovesti do nesreća. Uzroci nesreća često nisu psihološki, nego usled pritiska administracije, koja nastoji da što više iskorištava ljude, a da im pri tome što manje plati za rad. Ovaj sistem reformi u železnici je u osnovnom preuzet iz Evrope i Amerike, ali tamo su sasvim drugi ljudi, druga tehnika... Kada sam otišao iz železnice, uspeo sam da na svoje mesto postavim pravoslavnog čoveka, Olgu Anatolijevnu Terehinu, i ona nastavlja posao koji sam ja započeo. I danas postoje pomaci...

-Jeste li uspeli da zavolite železnicu za vreme dok ste tamo radili?

-Na našim železničkim putevima još od Carskih vremena počiva blagoslov Božiji. Svaki ogranak železničke pruge, svaka stanica i čak svaki voz je imao blagoslov sveštenika: služili su se molebni sa vodoosvećenjem, sve se osveštavalo...U arhivama se čuva mnogo fotografija koje o tome svedoče: eto, naprimer, otvara se neka sasvim malena stanica u Baškiriju. Na fotografiji se mogu videti monasi sa ikonama, hor. Sveštenik služi molebni kanon. Rad ljudi na železnici ima duhovnu osnovu. I na ovoj dobroj osnovici teško se može raditi neblagodatno. Primetio sam za godine rada: ako neki krupni činovnik počne izvoditi neka čuda: da se ne radi tako nego ovako, ubrzo on prosto izgubi svoj posao. Posebno ako se za njega pomolite. U strukturi MPS je radio profesor Zvonikov, načelnik svih psihologa ministarstva. Predložio da se primenjuju metode hipnoze, da bi se smanjile nesreće. Putovao je negde u Himelaje da bi se «obučio»... Predlagao je da se mašinovođama pred put daje posebna «strukturuisana voda» da bi se postigla preciznost i sigurnost u njihovom radu... Jednostavnije rečeno, predlagao je da se zombiraju pred put. A kada se on duboko upustio u sve to, iznenada je izgubio posao! A suprotno tome se može videti na sudbini bivšeg načelnika Kubijševe železnice Anatolija Stjepanoviča Levčenka. On je pravoslavni čovek, koji je mnogo radio za Crkvu. Njegov duhovnik je bio protojerej Nikolaj Vinokurov iz Tašlji. I on je doživio pad u karijeri – posle provere ministarstva smenili su ga sa mesta načelnika Kubijševske železnice i prebacili ga za rektora Samarske Akademije železničkog saobraćaja. Tamo je on otvorio crkvu u domu u čast ikone Božije Majke «Ublaži moju tugu». I iznenada su ga izabrali za rukovodioca Južno-Uralske železnice! A to je značajan napredak, jer tamo počinje Transsibirska železnica... Obično takvih skokova u karijeri i nema. Ničim drugim, osim čudom Božijim takvo nešto se ne može objasniti. Levčenko je opremio crkvu-vagon, koja se kreće sada po celoj Južno-Uralskim železničkim putevima, na pustim stanicama se obavljaju crkvene službe! Pre dve godine on je sagradio crkvu u čast Smolenske ikone Majke Božije pri železničkoj stanici u Čeljabinsku. Pozvao me je na osvećenje ove crkve.

-Na programu je 80-ih godina bio jedan veoma interesantan film: «Voz se zaustavio». Gledali ste ga?

-Gledao sam. Takva situacija na želeničkim putevima je bila kao po pravilu. Smrt u kabini lokomotive, velika uzbuna... Pa ljudi rade bez odmora. Ranije su radnici na železnici bili dobro plaćeni, i njihove žene, po pravilu, nisu morale raditi. I onda se sve survalo. Plata postala jako mala, porodice jedva sastavljaju kraj sa krajem, mašinovođe se s posla vraćaju potpuno iscrpljeni... Ljudi žive na granicama snaga. Samo jedna činjenica: u lokomotivi nema ni toaleta! Mašinovođa putuje do Ruzaevke, a nema mogućnost ni da ode da obavi nuždu... A da sve to samo gledam, i pri tome da ne mogu da utičem na sveopštu situaciju za mene bilo zaista bolno.

Rodno ognjište

-Verovatno vam nije bilo lako sa mesta važnog rukovodioca pređete u red seoskih sveštenika?


-Hteo sam da više tihujem. Da više služim, da se više molim... Naše bake iz crkve su sigurne da imaju više prednosti od bilo kojeg psihologa sa železnice. Kako kažu, tako i urade. Izvana nemoćne, one su veoma jake duhom. Mi obnavljamo crkvu u čast velikomučenika Dimitrija Solunskog u selu Sirejka ( u Kineljskom rejonu Samarske oblasti). Ova crkva je bila zatvorena 30-ih godina i potpuno srušena. Ali mesto za crkvu je ostalo slobodno. Sirejka se izgrađuje, zemlja se prodaje, a ovo mesto ostalo je slobodno. Videli smo Božiju volju u tome da podignemo ovde crkvu. A da bi se crkva obnovila, potrebno je da se služi često. I trudim se da se molim u crkvi svaki dan. Kada se ne služi Liturgija, služe se panihide ili se čitaju akatisti sa vodoosvećenjem.

U knjizi «Novomučenici i ispovednici Samarskoga kraja» spominje se i sirejski sveštenik Nikolaj Jevstropov. Pronašli smo u arhivi dokaze o tome da je on bio na čelu parohije 20-ih godina. Uskoro su ga uhapsili, odveli u izgnanstvo. On se odrekao žene i kćerke, da ih ne bi progonili boljševici, i kada se vratio iz izgnanstva, njegovih rođenih u selu više nije bilo. Sveštenik se nastanio na kraju sela, u zemunici koju je on sam i iskopao u jednoj uvali. Nekada su mu nosili milostinju seljaci koji su bili od onih hrabrijih. A on se tamo celo vreme molio, pevao psalme i plakao. Govorio je da će ga uskoro opet odvesti. I zaista, januara 1938. godine streljan je kod Sizranja. Nedavno se pojavila njegova unuka, Olga Stjepanoovna Kovšova. Desilo se da smo zajedno radili na istoj katedri – ona je profesor samarskog medicinskog fakulteta. Njen sin Pavle je praunuk streljanog sveštenika – i čtec je kod nas u crkvi. Živa je i kćerka Nikolaja Jevstropova. On je bio pastir duboke vere i nadam se da će jednoga dana biti i proslavljen u liku svetih kao mučenik.

-Danas u Sirajsk putuju neobični poklonici. I mnogima nije cilj da se ovde samo pomole u seoskoj crkvi, i u krajnjem slučaju ne dolaze ovde samo radi toga, nego da bi dobili iscelenje!

-Da, dešava se da autobusima dolaze. Jedna je stvar biti lekar, a druga lekar - sveštenik. Neki misle da sam ovladao nekim «tajnim znanjem»... Mole da rade nešto za crkvu, a u pogledu im se može pročitati: malo ću raditi u crkvi, a onda će me sveštenik isceliti... Ali ja se ne bavim isterivanjima demona i nikakvim tajanstvenim znanjima ne vladam. Neki odlaze razočarani, a neki zaista postavljaju konstruktivna pitanja, i trudim se da na njih odgovorim. Prvo odslužim molebni kanon za početak svakog dobrog dela. Posle čitam malo, pola sata lekciju. Saslušaju pažljivo, ali ipak sa nadom, pa dobro neka se sveštenik načita, a onda će početi... iscelenja! A ja govorim o onom korenju, iz kojeg izrasta bolest, i da bi se iskorenilo, potrebno je mnogo vremena. To se ne može odmah desiti. Govorim im da bi trebalo rodbinski pomenik ponovo oživeti: moliti se o dedama, pradedama... I ja nisam ovde u Sijrejku došao slučajno: ovde su rođeni moji roditelji, oni su se ovde venčali...

Saveti Pravoslavnog lekara

-I, oče, malo smo porazgovarali o «svemu uopšte», a sada da pređemo na glavno. Dajte nam nekoliko saveta kako da budemo zdravi!

-U prvom redu potrebno je očistiti svoju savest. Savest – to je glas Božiji u čoveku, i ako čuješ ovaj glas Božiji a ne podčiniš mu se, to je glavni uzrok bolesti. Potrebno je i uspostaviti vezu sa precima, moliti se za njih i ako su oni bili blagočestivi Pravoslavni ljudi bar delom da sledimo njihov primer života. Eto zbog čega se svaki dan u crkvi služi panihida. (Uobičajeno je da se posle svake službe u ruskim crkvama služe molebni kanoni za zdravlje živih i panihide za upokojene). Jer ako drvo ima sagnjio koren, kako god da vodimo brigu o listovima, i stablu, drvo će se ipak osušiti...

I u vezi medicine treba imati razuman pristup. Ne bi trebalo otići na prijem kod lekara ne znajući čak ni kako se on zove. Ako to ne znamo, kako onda da se za njega pomolimo. To bi moglo biti nama na štetu. Potrebno je pre posete bolnici dobro se pomoliti za sebe i za doktore kod kojih idemo.

-Koja je bolest najopasnija za naš narod?

-Najopasniji su nevidljive, pritajene bolesti. Napisao sam disertaciju o takvim «tihim» bolestima. Naprimer, bolest hipertonija se javlja tek onda kada je u fazi neizlečivosti. Obično ovaj nedug pogađa snažne muškarce – boli ih glava – oni popiju tabletu i nastave da rade. Kada ne boli, oni se i ne leče...A onda se dogodi infarkt.

Mi se nalazimo na drugom mestu po količini smrtnosti usled infarkta (na prvom nmestu je Bugarska). Kao pravilo, to je posledica hipertonije ( visokog krvnog pritiska). Ovo je problem koji se tiče državne bezbednosti. Umiru najjači, ljudi na odgovornim mestima. Čovek koji nije sklon hipertoniji, taj ne preuzima na sebe veliki teret. A ovi ljudi imaju veliku potrebu za samoopravdavanjem, za potvrdom svoje lične vrednosti. I da bi mogli reći za sebe: «ja sam dobar» ili «ja sam jak», treba nešto da radi bolje od drugih. A takvi često umiru od infarkta.
Ima tri kategorije: jedni dolaze zbog lekara (da bi dobili duhovnu podršku, radi razgovora), drugi da se leče (hipohondrici, sumnjičavi, kojima treba lekarski «ritual»), a treći umiru. I upravo ovi koji umiru – to su ljudi lideri, rukovodioci.

-Šta možete reći o savremenim lekarima?

- Čak sam hteo da napišem disertaciju o deformisanosti ličnosti lekara, ali na katedri su mi savetovali da se ne bavim ovom temomatikom. A tema je veoma važna! Postoji ovakav termin emocionalno iscrpnjen lekar. Ako lekar duže vremena ima posla sa jedne te istim ozbiljnim problemima (predstavite sebi samo šta to znači primati 150 pacijenata dnevno! I svi plaču, svi se žale...) – na kraju krajeva on postaje tvrda srca, pada u depresiju. I on ima samo jednu želju: da nikoga ne vidi, da se od svih zatvori. I takva je kod nas gotovo većina lekara. Odatle i grubost i da ne žele da razgovaraju sa pacijentiam. To se naziva u psihologiji «otrovan ljudima». I kada čovek dođe s posla, on ne može da se prebaci na drugo nešto: da bude majka, muž, sin – on ili ona i kod kuće sve «leči»...Tako dolazi do deformacija u porodici.

-Kakva pitanja vam najčešće postavljaju?

-Ima mnogo problema u vezi sa alkoholom...Dođu, malo rade, iz učtivosti me saslušaju, a onda me pitaju: a kako bi bilo da vam ga dovedemo? Misle da ja za čas mogu da nekog iscelim od alkoholizma... Pitaju, koliko treba da plate za iscelenje. Kada im objasnim, da novac ne uzimam, oni predpostavljaju da time «povišavam cenu»...Desilo se jednom ovako: stoje, razgovaraju samnom, a pored nas stoji tacna za prilog za crkvu. I tokom razgovora, kao u taksofon bacaju na tacnu novčić posle svakog mog odgovora na pitanje...I kako im objasniti da je u crkvi sve drugačije?! Sve je dvostruko složenije...Počinjem da radim ne s pijanicom, nego sa članom porodice koji najviše strada. Pijanica strada samo od mamurluka, a od pijanice stradaju najbliži – žena, majka, to jest svi oni za koje se «drži» alkoholičar. Prva etapa traje dva, tri meseca. To je ocrkovljavanje onoga za kojeg se «drži» alkoholičar. Što je moguće češća ispovest, pričešćivanje. Samo duhovnik može da rukovodi duhovnim životom čoveka. Posećivanje svih crkvenih službi, bar elementarna katehizacija (osnovna znanja o veri). N tom stadiju savetujem da ne diraju čoveka: ako pije – pustite ga neka pije. Ali ako ocrkovljavanje ide uspešno tada se situacija sama po sebi menja nabolje. Jer porodica je međusobno zavisan organizam. Jedan čovek u porodici počne da se moli, i iznenada drugi menja ritam napijanja (rastojanja među njima su veća ili napijanje se dešava drugačije – ne napija se više kao što bi to bilo ranije, do stanja kome...) Onda dolazim do same pijanice. Tu su bili uspešni pomaci, ali bilo je i neuspeha...Čovek u mamurluku oseća svoju krivicu. Kažem mu: pijan ili ne, ti si i dalje čovek. Ti imaš lik Božiji. Čak i kada piješ, nemoj prestati da sebe uvažavaš. To je etapa opuštanja, «demobilizacije» ličnosti. Ti si se umorio od odgovornosti, hoćeš da razvučeš priču. Da bi se odmorio od svih, da bi od tebe odmahnuli rukom i odnosili se kao prema životinji. Ali probaj ovako, čak i kada piješ, nemoj govoriti da je «sve izgubljeno»...Jednostavno je kod tebe krenulo loše, ali krenuće posle toga na bolje. Ponekad ovakvi saveti pomažu. I bliskim njima ljudima govorim da čak ako oni i pokušavaju da uđu u konflikt, ne dajte se uloviti, nego se odnosite ka pijanom čoveku kao prema običnom čoveku, koji se našao u nevolji. Blagodat pomaže! Ako jedan član porodice bude ocrkovljen (tj. Postane živi deo Crkve Božije), on očišćava i ukrepljava ne samo sebe, nego i druge članove porodice.

Psihološka zaštita

-Vi kao sveštenik i lekar lakše možete da uočite povezanost bolesti čoveka s njegovim gresima...


- Ova veza bez svake sumnje postoji. Žena traži da se razvede. Razlozi mogu biti razni: pijanstvo, grubost, ne donosi platu kući i drugo. Ali u Jevanđelju je rečeno da jedini razlog za razvod može biti preljuba... Danas je ovaj spisak razloga znatno širi, ali zapovest Božija «šta je Bog sastavio Čovek da ne rastavlja» (Mat. 19,6; Mar.10,9 – uvek je ista. Dolaze kod mene ljudi i kažu: da im je neki sveštenik blagoslovio razvod...Ali autoritet Jevanđelja je veći od svega! A posle se kod žena koje se razvedu javlja duhovna patologija (gubitak blagodati Božije), koja prelazi na duševni nivo (sveopšte neuroze) i brzo prelazi na fizički nivo – somatički. Odatle razne ženske patologije – mastitis, endometrioza, rak materice i drugo... I mnoge od nas uz to terete gresi roda. Mi ne možemo znati kako su živeli naši preci, kada su se rušile naše crkve, streljali vernici. Neću pričati o drugima, ispričaću vam o sebi. Moji preci su živeli u Sirejki. Došli su čekisti, postrojili ljude iz sela. Upitali su: Ko od vas ostaje s Hristom? Istupili su tri bake i jedan deda. «Šta hoćete činite sa nama. Mi se Hrista nećemo odreći». Zatvorili su ih i posle nekuda odvezli. I gotovo! Niko o njima u Sirejku ništa nije više čuo. Gde su bili tada moji preci? Ako su preživeli, znači nisu istupili iz stroja... A kada su se rušile crkve – ljudi iz sela su išli čak u Moskvu, Kalininu, moleći da se crkva ne ruši. I uspeli su u tome (naprimer u samarskom selu Mala Mališanka). U drugim selima su odstupili, kao što je to bilo u Sirejki. I crkva je prvo bila zatvorena, u oltaru su živeli učitelji, a kasnije je potpuno srušena. Svi ovi gresi odražavaju se na sledeća pokolenja. I mi bi hteli posle svega ovoga da budemo zdravi i uspešni?

-Poznata mi je jedna tužna priča. Jedna baka iz crkve, koja je čak i radila u crkvi i ceo život proživela blagočestivo, vernica, a pod starost, kada su nagrnule bolesti, krenula je za zdravljem kod «raznih iscelitelja»...I uskoro je umrla. I nisu hteli čak ni da je opevaju (ipak su je na kraju opevali).

-Ima situacija kada se javlja ovakvo pitanje: treba li se uopšte lečiti? «Zdravlje po svaku cenu» - to nije Pravoslavni princip. Dešava se da ljudi koji ne dobiju odmah zdravlje ovde, u panici idu u razne sekte, ka «isceliteljima»... Ima i drugih primera. Kod jednog samarskog sveštenika su pronašli onkološku bolest. Nije pristao na zračenje. Lekar – njegova duhovna kćerka – je došla kod njega u bolnicu, a on se pun radosti susreo s njom: mene je Bog u bolesti posetio! Kaže: sada mogu svaki dan da se pričešćujem...moglo se sve za tren završiti – od infarkta, naprimer, od iznenadne smrit, a sada mogu svoju dušu da spremam za Večnost, čistim se... I sada on ponovo služi! Putovao je nedavno na Sinaj: popeo se na visoku planinu, i na njegovim nogama su se tada iscelile atrofičke rane...Sve se samo zatvorilo.

Svaki čovek ima svoj sistem zaštite. Naprimer, ako čovek ne može da se prilagodi nekoj situaciji, kao posledica toga pojavljuje se glavobolja. Ponekad se kao posledica nerešenih problema pojavljuju bolesti... Dešava se i da se bolest javlja kao zaštita čoveka od još gorih posledica po njega. Trebamo blagodariti Bogu i za bolesti! Da čovek naprimer ne strada od –bolesti srca, postao bi možda neki diktator ili tiranin u kući. Ova njegova nezasitost vlašću se ne može ispoljiti usled bolesti srca. Usled neke psihičke agresije narušava se sistem psihičke zaštite čoveka kao što je naprimer, hipnoza. U ličnosti se time pojavljuje otvor, u koji može svašta da se uvuče, dok ne zaraste. I kada predlažu kodiranje čoveka ili manipulisanje s čovekom u bilo kom obliku uz obećanja da se može brzo osloboditi od rakije, od debljine, od kockanja, - na taj način mi dozvoljamo dejstvo tuđe volje na nas, a koja se ne može porediti s voljom Božijom. A posledice ne samo da mogu biti nepredvidive, nego i doživotne, to jest koje se nikada više ne mogu isceliti. Znam ljude, koji su posle kodiranja propadali i pili još gore.

-Ruši li televizor psihološku zaštitu ličnosti?


-Svakako. Verovatno su tamo «dvadeset peti kadrovi», koji neprimetno deluju na psihu (kadrovi koji su neprimetni za čovekovo oko ali koji direktno utiču na svest čoveka, nalaze se u reklamama ili u druge svrhe, prim.prev.). Ali i bez toga – prilikom gledanja televizora mi usvajamo informacije komirani, ne uspevajući da je preradimo. Kada mi s nekim razgovaramo ili čitamo, informacije nam stižu deo po deo, u komadima i mi uspevamo da ih «sažvaćemo», da ih usvojimo. A ovako mi ne uspevamo da prilagodimo televizijsku inforamciju prema sebi. Trebalo bi jedan sat gledati televizor, a onda nedelju dana ga ne gledati da bi uspeli da usvojimo ono što smo ranije videli. Televizor ima u sebi mnogo koječega: informacije putem boje, zvuka, misaone informacije... I sve to u tako u snažno usmerenom koncentrisanom vidu deluje uništavajuće na psihu čoveka. Čovek napola dremajući posmatra na televizoru sve po redu, samo da bi ga svi ostavili na miru...Ali ovo poludremanje upravo i izaziva trans, a tamo, pred ekranom televizora, on se pojavljuje spontano.

- Oče, bladgodarim vam na zanimljivom razgovoru. Hteli bi i da nastavimo s ovim razgovorom, jer vaše znanje i iskustvo mogu veoma dobro poslužiti zaista mnogim ljudima.


Anton Žogoljev
Prevod s ruskog: Nataša Ubović
Izvor: www.cofe.ru/blagovest/

Pročitano: 5161 puta