MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

RADMILA MIŠEV O POLA VEKA DUHOVNOG PODVIGA OCA GAVRILA




Emisija MALA CRKVA 18. aprila 2011.god. - Arhimandrit Gavrilo, iguman manastira Lepavina, ovog aprila proslavlja pedeset godina monaškog života. Radmila Mišev priseća se oca Gavrila dok je bio u manastiru Dečani, govori o njegovom boravku na Svetoj Gori, o životu u manastiru Lepavina i posebno o njegovoj velikoj duhovnoj internet porodici.

<<<< POSLUŠAJTE CIJELU EMISIJU - KLIKNI






RADMILA MIŠEV NA RADIJU SLOVO LJUBVE,
U EMISIJI „MALA CRKVA“ UREDNICE I VODITELJKE LJILJANE SINĐELIĆ-NIKOLIĆ



O POLA VEKA DUHOVNOG PODVIGA OCA GAVRILA

- Pomaže Bog, dragi slušaoci. Arhimandrit Gavrilo, iguman manastira Lepavine, obeležava krajem aprila pedeset godina monaškog života. Stupio je u manastir za iskušenika krajem aprila 1961. godine. Zamonašen je u rasu na Veliku Subotu 1964. godine, u manastiru Rakovici. U manastiru Dečani proveo je od 21. marta 1967. do 10. marta 1971. godine, a po ličnoj molbi dobio kanonski otpust za prelazak u manastir Hilandar na Svetoj Gori. Boravio je na Svetoj Gori, pored manastira Hilandara i godinu dana kod duhovnika, starca Kirila, u keliji Svetog Nikolaja Belozerska među Grcima. Po blagoslovu duhovnika, staraca Nikanora, i po ličnoj molbi, dobio je opšti kanonski otpust i vratio se u Srbiju. U manastiru Banja kod Risnja (Crna Gora) proveo je mesec dana. U Boki Kotorskoj takođe je proveo jedno određeno vreme, kod protojereja-stavrofora, arhijerejskog namesnika za Boku Kotorsku, oca Moma Krivokapića. Dana 17. avgusta 1984. godine primio je upravu manastira Lepavine i parohije manastirske. Na Veliku Gospojinu - Uspenje Presvete Bogorodice 1994. godine, Njegovo Visokopreosveštenstvo Mitropolit zagrebačko-ljubljanski i cele Italije gospodin Jovan, na Svetoj arhijerejskoj liturgiji, proizveo ga je u čin arhimandrita. Naša današnja gošća, Radmila Mišev, seća se divnih dana provedenih u Dečanima, gde je upoznala oca Gavrila, tada mladog monaha.

- Te dečanske dane ti vrlo rado pominješ. Sećanja su ti divna; pišeš o njima, i u svojim knjigama si ih pominjala i u pričama. Evo, ovo je prilika - kada naš dragi otac Gavrilo, arhimandrit Gavrilo, proslavlja pedeset godina monaškog staža, da kažemo - da se setimo tih vremena. Kada ti se pomenu Dečani i otac Gavrilo, koja su prva sećanja?


- Ja sam onda išla u gimnaziju. Mislim da sam bila drugi ili treći razred, i Dečani su bili naša kuća. Mi smo tamo stalno bili, svi mladi su stalno bili u Dečanima. I bila je neka topla, domaćinska atmosfera. Manastir je bio stvarno kuća Božija i narodna. Dolazili su ljudi da dangube, dolazili Bogu da se mole, dolazili mladi da se prošetaju, uđu u crkvu, zapale sveću. Monasi su nas primali kao svoju decu i mi smo tamo bili potpuno svoji, domaći. Znao je da nas pozove otac Makarije i da kaže: “Navratite.” Znamo mi da ima dosta sudova, bili gosti pa se onda gore peru sudovi. I tako, to je, kažem, bila jedna izuzetno topla atmosfera. Nešto što se nigde drugo nije moglo naći,  a ne može ni danas. A otac Gavrilo je nekako bio strog, odnosno, nikada on nije povisio ton, nikada on nikome ništa nije rekao, ali mi smo njega osećali kao izuzetan autoritet. I kada se kaže - “rekao je otac Gavrilo” ili “rekao sam ocu Gavrilu” ili “reći ću ocu Gavrilu”, to je već bilo ono ozbiljno da se zamisliš i koriguješ ponašanje. Sećam ga se kako stoji iza pulta (nekako mu Bog dao da stalno ima veze sa gostima i turistima), tamo gde su se prodavale sveće, ikonice, knjige. On je komunicirao izvanredno sa ljudima, a u to vreme, šezdesetih godina, u Dečane su dolazile silne eskurzije i stranci iz svih krajeva sveta. Baš ih je bilo dosta. Neprestano je bilo mnogo sveta u manastiru. Tako da je on uvek imao pored svog monaškog posla i poslušanja mnogo i ovog posla… Ili kako stoji tamo, sa strane, na molitvi, potpuno pogružen, nekako van vremena. Eto, kažem, on je bio neko ko je ulivao poštovanje.

Sve smo mi njih izuzetno poštovali, ali u to vreme nismo sa ocem,… možda smo i mi bili suviše mladi, pa sada otac Makarije, iguman, bio je star, za nas u ono vreme star. On tada nije imao više od četrdesetpet-šest godina. On je nama bio starac. Sa njim smo mnogo lakše razgovarali nego sa ocem Gavrilom, jer je bio pristupačniji. Ali ja danas, iz ovih i te kako zrelih godina, kad se vratim i porazmislim, shvatam da je to bilo zbog te naše mladosti. Nismo tu mogli da nađemo neke teme, jer on nije bio čovek koji bi, eto tako, “ćeretao” o raznim stvarima. A otac Justin i otac Makarije su to razumevali bolje, pa su tako pričali sa nama. Kroz to su nam uvek ubacivali neku pričicu koja se pamti do danas, koja je pouka.

A otac Gavrilo se u  to vreme najozbiljnije spremao da ode na Svetu Goru, on je već duhom bio tamo. I zato, kažem, to nam je bilo tako mistično, tajanstveno – on ide na Svetu Goru.

- Otkuda ta njegova želja da ide na Svetu Goru, da li je on govorio o tome?

- Pa, nije govorio o tome, ali kad se javi u čoveku, onda je to ona najdublja potreba, ja mislim, i on je morao da ode. Sećam se, otišla sam na studije i dolazim,  prvi raspust, i odmah naravno u manastir, i pitam oca Justina: “Gde je otac Gavrilo?” Kaže: “Otišao je na Svetu Goru.” Meni je tada tako bilo žao i nekako mi bilo prazno. A sa druge strane, duboko sam osećala da je tamo njemu mesto. Da je on zaista čovek koji treba da ide na Svetu Goru, jer mi smo o Svetoj Gori malo znali. I to je bilo neke potpuno tajanstveno, čudesno, mistično mesto -  Sveta Gora. To sve jeste i danas. Ali drugačije se gleda, ipak je mnogo veći protok, dolaze ljudi češće…

- Tu je televizija, internet, sve to može da se vidi…

- Televizija, zatim, svako od nas zna bar po trideset ljudi koji su bili tamo, koji su doneli priče odande, koji odlaze, dolaze, tako da je to potpuno nešto drugo. Onako, kada ne znate nikog ko je bio tamo, a ko nije monah,… a oni koji su bili su tako ozbiljni  da ne možete sada da kažete: “Jao, a kako tamo izgleda?”

I tako je to trajalo. Ja sam se uvek raspitivala gde je otac Gavrilo, šta je sa njim. I uvek je bilo: “Otac Gavrilo je na Svetoj Gori.” Kad god dođem u Dečane – “Otac Gavrilo je na Svetoj Gori.” I onda, posle možda jedno desetak godina i više, ja čujem da je otac Gavrilo otišao u Lepavinu. Gde je ta Lepavina? Nemam pojma. Kažu: “To je manastir u Hrvatskoj, tamo kod Koprivnice.” Sad geografski znam gde je. I na tome je nekako ostalo. I kad god bih se setila, jer mi Dečanci smo posebna sorta. Zaista, to moram da kažem, što kaže vladika žički Hrizostom: “Vi Dečanci ko Romčići, a jedan, evo svi se skupe.” Bar mi, koji smo potpuno prišli Crkvi, koji smo tu pronašli sebe, okuplja nas Sveti kralj, i to su izuzetno jake i duboke duhovne veze. To je tako veliko duhovno srodstvo kako, čini mi se, nema sa fizičkim srodstvom, rodom po krvi. I svi smo nekako svoji. I kad se nađemo, onda je tu milion dečanskih priča. Zato kažem, niko iz Dečana ustvari nije otišao, uvek je ostajao tu kroz priču, duhovno. Tako da nikada nismo smatrali da je neko otišao, odselio se, pa ga nema, negde je drugo. Nego tu je, ali samo fizički, eto, nije tu.

Tako sam ja razmišljala kad bih se setila oca Gavrila. Eto, on je tamo, u Lepavini negde. Kako bih ja mogla da odem tamo? Nisam znala. Zato što smo na more uvek išla sa druge strane, nikada se nismo vraćali odozgo, pa da postoji neka mogućnost da se svrati. Onda, tu i tamo, čujem da nešto radi, da obnavlja manastir, bio je Mitropolit Amfilohije sa studentima, tada tek počeo da obnavlja, pa je posle bio akademik prof. Dimitrije Stefanović, pa onda tako od ljudi koji su tu negde oko Crkve čujem o ocu Gavrilu. I tako, uvek mi je bilo drago, kao kad za nekog  najdražeg čujete: “Aha, dobro je.”

I onda se desi, kad Bog hoće tako uredi, jedna žena, koju sam inače poznavala s posla, a (za) koju prosto nisam znala (da je) iz Koprivnice i nije mi palo na pamet da je pitam, ona me zove i kaže: “Znaš, ja idem kod mame.” (To je pokojna Mira Živković, jedna predivna žena, koja se tako rano upokojila). Kaže: “Idem ja kod mame i otići ću u manastir Lepavinu.” A prethodno smo razgovarali o manastiru Lepavini i ocu Gavrilu. I ja kažem: “Molim te, kad ideš da mu odneseš nešto.” I pošaljem mu knjigu i napišem pismo. I kroz petnaestak-dvadeset dana, zove me Mira i kaže: “Evo, poslao ti otac Gavrilo nešto.” I dođe ona i donese predivnu ikonu Bogorodice Lepavinske, donese časopis i donese pismo. Ne umem da vam objasnim koliko sam ja bila srećna.

Prvo, došla je Presveta Majčica u kuću, pa obasjala, jer to je čudesna ikona. Ona menja izraz. Ja ne znam da li to zavisi od našeg unutrašnjeg raspoloženja, ali ja znam da me Ona nekada gleda milo, a nekada je vrlo stroga i ozbiljna; potpuno je drugačiji izraz lica. Tada je bila vedra i nasmešena i sasvim je bila obasjana cela kuća Njom. Tako sam bila srećna. Ostavio je on i broj telefona i tako, jednom smo pokušali telefonom da uspostavimo kontakt, pa nešto nije išlo. Onda ja sednem i iščitam časopis od korice do korice. Tada se časopis “Put, Istina i Život” još nije prodavao nigde ovde i oduševim se koliko je to dobar časopis, kvalitetan, solidno urađen. Posle prvih brojeva, koji su zaista rađeni na mišiće, uz pomoć “štapa i kanapa”, oni su našli dobrog štampara, pa je onda to krenulo. Kvalitet štampe, grafičko oblikovanje, sve, videlo se da su radili samouki. Niko od njih to pre nije znao, nego su seli i počeli da rade, i otac Vasilije i otac Gavrilo. Otac Vasilije se bavio tim divnim barjačićima, zastavicama, prenosio je to… I sama ta toplina pre nego što počne da se čita časopis kad se otvori, pa kad se vidi onako topao i lep…

- Sav je bio u cveću…


- Sav je bio kao devojački peškiri, kao sprema devojačka. To je ono što se sa ljubavlju šara i veze. To je ono što se daruje, što se najčistijim srcem daruje. Zaista iz ljubavi. I tako smo mi bili darovani časopisom “Put, Istina i Život,” a kako sam zaista imala do tada već solidno iskustvo rada u pravoslavnim časopisima i u raznim redakcijama pravoslavnih časopisa, mogla sam da procenim koliko to vredi. Onda sam imala neodoljivu potrebu da svima govorim o časopisu, da svima pričam. Ja sam tako bila srećna.

I onda smo se ti i ja upoznale, ustvari, znale smo se pre toga, ali tek onda smo zaista počele da se družimo i da pravimo emisije o tome i da pričamo o časopisu. Pa je onda, na osnovu tih emisija, nastala kaseta. Onda smo to slali ocu Gavrilu (nije još bilo CD-a, nije bilo svega toga), pa je onda on to puštao ljudima koji bi dolazili. Pa kaže: “Slušalo se izuzetno pažljivo, hajte da od toga napravimo jednu kasetu”, a to je bilo 4 ili 5 sati emisije.

I kad hoće Bog, onda sve bude prosto, otvaraju se putevi. Tako je Presveta Majčica otvorila put. Sećam se, bilo je nekih preko 40 stepeni, vrućina, užasna. Strašno. Idem iz Pančeva, a radi se put; radi se na mostu. I nekako kad se prolazi, sve se to otvaralo, ja sam stizala na vreme u Radio Beograd. Tada je u dramskom studiju još bio pokojni Boda Marković, jedan divan, veliki čovek, izvanredan režiser. Čovek koji je dobio sve nagrade koje su postojale na svetskim festivalima -  prestižne nagrade - prvo mesto, drugo mesto, zlatna medalja, srebrna medalja; neko ko je stvarno znao šta znači  taj material. I ko je lično poznavao oca Gavrila kada je išao na Svetu Goru. I kaže: “Naravno da ćemo da uradimo!” I mi smo seli u studio i radili i radili i napravili tu kasetu misionarsku, kasetu o manastiru Lepavini. I to je onda krenulo u svet. Svako ko je došao u dodir sa časopisom ili kasetom osećao je neku potrebu da treba da govori dalje, da priča dalje, da širi to…

- Porodica se širila…


- Porodica se širila. Misionarilo se, zaista, iz sveg srca, jer nas je povezivao otac Gavrilo, odnosno, ljubav prema Bogu, prema Presvetoj Bogorodici, prema tom manastiru, nepoznatom, a tako bliskom. I krenula je ta cela medijska priča. Znači, prvo od časopisa, pa je onda napravljena knjiga o čudima Presvete Bogorodice.
Radmila Mišev - Sajam knjiga Beograd , 2009 godine

Sećam se, na Sajmu knjiga 2000. godine, kada se obeležavalo “Dve hiljade godine Hrišćanstva”, za tu priliku SPC je dobila štand dole, u centralnoj zoni, u hali  jedan – znači, centralno mesto. Tu su bile sve eparhije i Mitroloplija zagrebačko-ljubljanska, manastir Lepavina, i knjiga i časopis. To je bilo jako traženo. Bio je lepo posećen štand, lepo primljen… I eto, tako je išlo dalje.

Svi, svi koje znam nekako su osetili potrebu da treba da seju dalje. I to je zaista ono jevanđelsko, to što smo naučili od oca Gavrila: sej - kao što je u Jevanđelju rečeno - pa će nešto pasti u trnje, nešto će ugušiti trava, nešto će pasti na kamen, ali će neko zrno pasti i na plodnu zemlju. Zbog tog jednog zrna, koje će posle mnogi rod doneti, moramo da radimo i moramo da sejemo. Ništa tu nije bilo da se radi zbog nekog interesa, to je bilo iz čiste ljubavi, zaista prave.

Sećam se kad sam prvi put otišla u manastir Lepavinu, prosto se nije dalo. Onda su bile vize, pa nisam mogla da dobijem vizu, pa nikako… I kad je trebalo da krenem, onda sam se ja tako razbolela da apsolutno nije bilo moguće da se krene, i konačno, negde oko 8. marta 2003. godine sam prvi put otišla u manastir Lepavinu. Ali pre toga je otac Gavrilo dolazio ovde, tada smo imali promocije časopisa. On je služio, pa se promovisao časopis, pa se razgovaralo. To su bili čudesni susreti. To je, zaista, susret roditelja i dece, mada među nama nije tolika razlika u godinama, ali to je to duhovno srodstvo i poštovanje. Ja sam se radovala beskrajno kad vidim kako otac Gavrilo napreduje, kako mu ništa nije teško. Koliko puta me je grdio: “Zašto nisi na internetu?” - “Nemam, oče, vremena, kad ću?” A to su ustvari bili njegovi počeci, kada je on počinjao da radi. Nije ga mrzelo da uči. On je shvatio duh vremena i način na koji treba da se misionari. To traži ovo vreme. Duboko verujem da je ovaj način, da je tehnologija bila na ovom nivou u apostolsko vreme, da bi i oni tako radili. Prosto, moraju da priđu ljudima.

Sećam se gore u crkvi Svetog Trifuna na Topčiderskom groblju, bilo je isto tako izuzetno lepo. Bio je prota Dejan Dejanović, bila je tako jedna lepa služba. Znate, kad godinama pamtite neku službu, koliko je to onda čovek ispunjen. Mi svake nedelje idemo na Liturgiju i bude lepo. Ali kada se neka služba tako ureže u dušu, kad ostane kao uzor za druge, pa se uvek čezne baš za tim doživljajem. To je kao ona čežnja za izgubljenom lepotom, čežnja za izgubljenim Rajem, možda prejako rečeno, ali ta neka, u našim okvirima, čežnja. Sećam se baš te Liturgije. Čudesno je bilo tada, baš lepo, baš onako predivno, puno, bogato. Kad izađe čovek, pa radostan. Napolju je sunčano, a on već sunce nosi, primio Sveto Pričešće, pa nekako sunce nosi. I ti susreti sa ocem Gavrilom su bili dragoceni.

Onda dugi telefonski razgovori, gde je nekad odgovarao na nepostavljena pitanja, a nekada kroz neku priču, pričicu, objasnio mnogo toga. Onda sam ja počela da prepoznajem u njemu onaj pravi dečanski duh, stari. Znači, on je stigao u Makarijeve godine. To je ono zrenje, kad čovek sazri. A on je imao i te kako prilike da duhovno sazreva na Atosu, jer se i mnogo podvizavao i mnogo molio. Zaista je molitvenik uvek bio veliki.  Kroz to je negde njemu bilo dato, i danas je, Bogu hvala, da ljudima priđe na pravi način, kroz priču da objasni, kroz priču da kaže, a ta priča se ustvari tiče mnogih. I onda govoreći jednome on mnogima odgovara, a to je opet ono apostolsko, upućeno tome i tome, a na sve se odnosi.

To se vidi iz knjiga koje su do sada objavljene, dve su objavljene, to su duhovni razgovori preko interneta, treća knjiga se priprema… Ima ogromnu virtualnu porodicu… Jeste, ja mu kažem: “Oče, imate najveću parohiju na svetu.” Baš onako, jedna divna, velika porodica, i vidite kako su  svi tu negde, uz oca Gavrila, bliski.
 
I još jedan događaj, doživljaj, baš čudesno lep sa ocem Gavrilom - kada je doneo ikonu Svetoga Luke, mirotočivu ikonu. U domu Njegoša Vukovića, u Nemačkoj, bila je to druga ili treća ikona koja je mirotočila. I on je zvao oca Gavrila. Otac mu je savetovao da je daruje nekom manastiru, najbolje, pošto je ikona Svetog Luke, da je daruje manastiru Svetog Luke. Ovaj čovek nije mogao da dođe do manastira, jer se nalazi kod Kruševca, u selu Bošnjani, pa kad je dolazio, doneo je ikonu u manastir Lepavinu. Otac Gavrilo nije žalio ni truda ni sredstava i došao je iz Lepavine. Došao je u Vavedenje, sutradan ujutru je tu služio Svetu Liturgiju. Posle Svete Liturgije smo krenuli. Išla je igumanija i još tri ili četiri monahinje, otac Gavrilo, otac Vasilije i nas nekoliko mirjana. Mislim da su troja kola bila. I krenuli smo tamo, u Bošnjane. Tako smo putovali kroz Srbiju auto-putem, pa onda od Pojata se skretalo, pa baš onako kroz Pomoravlje, kroz čudesan predeo, naizgled potpuno jednostavan, ali kad se zna istorija da su tu ustvari živeli ljudi, u tim plodnim ravnicama, da ta zemlja krije ostatke bezbroj crkava, da je po obroncima planina nebrojeno mnogo isposnica i sinaita, da je to zemlja Svetog cara Lazara, čovek se oseća nekako drugačije. I tako smo mi išli i došli na nekih 500 metara od manastira Bošnjane. I otac daje znak da se stane. Mi svi stanemo. On izlazi, oblači odeždu svoju, i uzima ikonu, a ikonu su prethodno sestre ovde ukrasile cvećem u manastiru Vavedenje. To je bilo jesenje cveće, novembar mesec je bio.
o. Gavrilo i o. Aleksej u Bošnjanima

Počela su da zvone manastirska zvona. U susret nam je dolazio otac Aleksej. To je bio jedan potpuno čudesan susret dva dečanska monaha, kao otac i sin, dva arhimandrita, sada se susreću u jednoj toliko velikoj radosti. Jedan drugom predaje ikonu. Otac Aleksej je dete. On je od dvanaeste godine u manastiru, a kada je došao u manastir, arhimandrit Makarije nije trenutno bio tu. Primio ga je otac Justin. Zadužio je oca Gavrila za tog dečaka. Međutim, onda se država ozbiljno umešala, on je bio maloletan, pa su roditelji potpisivali... On nije imao ni punih dvanaest godina.

I otac Gavrilo se tada o njemu starao, kao đakon. On je tada bio autoritet, potpuni. Negde je ta ljubav ostala. I dan-danas otac Aleksej ima prema njemu taj osećaj, neki osećaj sina prema ocu, a opet oni su braća po činu i po svemu. Ali to je taj osećaj neke duboke privrženosti, poštovanja i ljubavi.

Onda, molitve su pevane, pa tropar, pa akatist. Sve je bilo potpuno čudesno. Mnogo naroda je došlo da dočeka ikonu. Ikona je zaista došla svome domu. Tamo je stavljena, na nalonj, celivajuća ikona Svetog Luke. I sećam se duge. Padala je kiša, novembar mesec. Izašli smo iz crkve. Kiša je stala i sad pod tremom onako sedimo, i dete jedno kaže: “ Mama, vidi duga.” Duga kao zavet Božji sa ljudima, duga kao znak dobrote i nade. Tako nam je bilo lepo i dobro.

Mi kažemo dobrota i lepota. Grci imaju reč koja je, kako su mi objašnjavali oni koji znaju grčki (ja se ne pravim važna, ne znam grčki), punotu te reči - “kalogatia”,  dobrota i lepota. Nešto što je ujedno, što je spojeno, što zrači i jednim i drugim, što se prožima. Ne lepota kao lepota sama za sebe. Lepota može da bude prazna, a dobrota u nečemu upakovana. Ovo je potpuno - nešto i lepo i dobro. I eto, Bogu milo i pristupačno, što bi rekli u narodnoj pesmi. Takav je to bio osećaj.

E, onda smo posle išli u manastir Brzenicu, pa je i to bio čudesan doček i razgovori lepi. I to je isto sinaitski manastir. Tamo su na čudesan način otkrivene mošti, pa su posle 1934. valjda, sazidali manastir. Prošle godine je obnovljen i sređen. Tako u tu poznu jesen, kad smo se vratili u Beograd, meni je bilo nekako… eto, sad opet smo u gužvi, semafori, automobili, sirene, gužva… Vratili smo se iz nekog drugog sveta.

Sutradan je otac Gavrilo nastavio putovanje za Lepavinu. Ali je ostalo zanavek to da je on doneo ikonu. I ta ikona Svetog Luke je ubrzo počela da mirotoči, i dan- danas mirotoči. Nekada o velikim praznicima, ali mirotoči i na službi, valjda kada su mnoga srca potpuno sjedinjena na molitvi. I to toliko da svi prisutni budu pomazani. Otac Aleksej sve pomaže uljem; sakuplja na vaticu i onda ih sve pomaže.  Čak je bilo i isceljenja od te ikone. Eto, tu je negde otac Gavrilo dao svoj veliki doprinos.
A ovo što on sada radi je potpuno čudesno. To je taj pravi način komunikacije. To nije virtuelni svet gde se odvajamo od stvarnosti. Zato što on sve vreme upućuje:  “Idite u crkvu, razgovarajte sa vašim sveštenikom, parohijska zajednica pre svega.” Znači, ne: sedite pokraj kompjutera, pa ćemo da razgovaramo. Ne, on kaže: “Postite, pričešćujte se, živite pravim liturgijskim životom.” To je ta poruka koja neprestano stiže od njega.

- Da, mislim da je to jako bitno danas. Mnogi govore o otuđenju i da je internet doprineo tom otuđenju, da se čovek zatvori i bude sam sa kompjuterom, i u sobi. Za razliku od toga, otac Gavrilo i preko interneta razvija zajedništvo.

- Pa to je to što je dobro, što mu  je dao Bog. Po mom skromnom mišljenju, to je velika blagodat. To što je njemu dato da on tako može da komunicira, da pouči, da kaže, da da savet, da sabere ljude i da ih uputi na pravo mesto… Jer internet, sam po sebi, nije ni dobar ni loš. To je sredstvo. I kola mogu da budu prevozno sredstvo, ali i sredstvo koje može da donese najcrnju nesreću. I štamparska mašina. Kada je prvi put štampana Biblija, rečeno je da to nije dobro, ali na taj način je mnogo ljudi došlo do knjige, da je pročita, pa da se prevodi, pa da se širi reč Božija u svet, među ljude. Isto je i sa internetom, samo zavisi kako se koristi. Na štamparskim mašinama je štampana Biblija; na štamparskim mašinama štampane su mnoge svete knjige i neuporedivo više groznih i strašnih knjiga. Ali, šta je naše? Da odaberemo to što je pravo, da odaberemo pravu knjigu, da odaberemo pravu literaturu. Gospod je rekao: “ Ko hoće, neka ide za mnom“.

- A ne haj’te svi…

- Znači, ko hoće, neka krene i onda neka čita to što mu prija, to što mu duša traži, to što mu je potrebno. Tako da, ja bar mislim, na potpuno isti način treba da se koristi internet. Internet treba da bude sredstvo, a ne cilj, jer tamo gde je cilj, gde se ljudi zatvaraju u sebe, gde su dovoljni sami sebi, kad nemaju više nikakve potrebe da se vide sa drugim ljudima, da se pogledaju u oči i tako komuniciraju na pravi način, onda to nije dobro. A ovako, kad ih upravo preko nečeg što je njima blisko, upućuje na druge ljude, razbije se taj zid, strašni Jerihonski zid, koji mi oko sebe umemo da sazidamo, da od njega niti vidimo druge ljude, niti oni nas mogu da vide. E, ovo je nekako kao truba, ona koja ruši taj zid, i mi počinjemo da sagledavamo da su oko nas ljudi isti.

Jednom sam razmišljala o ocu Gavrilu. Eto, on potiče iz bogomoljačke porodice, porodice koja je tako verno sledila Svetog vladiku Nikolaja.  I onda sam pomislila - šta bi oni rekli na ta čuda savremene tehnike? Onda sam shvatila da bi se i Sveti vladika Nikolaj verovatno isto tako obraćao ljudima, pozivajući ih na bogomoljčke skupove, pa im onda prenosio živu reč, kao što to radi otac Gavrilo kad se ljudi saberu u crkvi. I da je ustvari ovo što on sada radi, neki začetak bogomoljačkog pokreta, virtualnog. Da bi se preneo u stvarnost, a ne da bi ostao zatvoren u svetu virtualnom, nego zaista, kao najveća moguća realnost, a to je mesto gde se sabiramo, jedino pravo mesto na Liturgiji, u crkvi,  gde se vide živi ljudi, gde se sa njima razgovara, gde smo svi došli zbog istog cilja ili bi bar trebalo da je tako. Ali ja hoću da verujem i verujem da je tako, a svako zna i neka u svojoj  duši razmišlja i odluči zašto jeste ili nije.

- Eto, čestitajući arhimandritu Gavrilu pedeset godina monaškog života, da mu poželimo još puno duhovnih plodova, puno duhovne dece, da nas sve ohrabruje i ukrepljuje, i da nas vodi pravim putem, jer svaki razgovor sa njim je pouka, iako se to čoveku ne učini odmah. Ali kada razmisli, tada shvati šta mu je rekao, čak i obične rečenice. Ne mora to da bude “posavetujte me, oče.” Ne, nego pričamo o običnim stvarima i uvek je pouka tu negde, samo čovek treba da je pronađe.

- Jeste, zato što je on čovek iz naroda, zato što dobro razume narod. Zato ga ljudi i vole i prihvataju, i slede i primaju pouku, jer tačno zna, govori jednostavnim, čistim, narodnim jezikom. I uz to je duhovit i ume lepo da objasni. Duhovit je na način Svetog Serafima Sarovskog. Jednom je neki od velmoža, boljara ruskih, bio u manastiru i onda je jako zamerio Svetom Serafimu što se bratija smeje. On mu je onda rekao: “Zategni luk.” Ovaj je zategao. Kaže: “Zategni još.” A on zategao još više. “Zategni!” Kaže velmoža: “Ne mogu, pući će.” - “E, tako je i sa bratijom, oni mora da imaju oduška.” Znači, gde je bio izuzetno strog prema sebi, tu je popuštao monasima, jer je znao tačno kolike su njihove snage, da ne popucaju.

I to radi otac Gavrilo. Opusti na taj način kroz kratku pričicu, kroz neku anegdotu, kroz neku narodnu priču, neku poslovicu. On prenosi to što je sabrana mudrost, narodna mudrost, duboka. Ili sam na licu mesta smisli upravo to što treba da kaže, to što treba da deluje lekovito. Nekad je to gorak lek, ali gorki lekovi leče, potrebni su nam. I sa zahvalnošću ih primamo, jer zaista, treba, zato što lekar zna bolje od pacijenta. Lekar je tu da leči, a ovde su u putanju duše, i to treba lečiti. I, eto, dao mu je Bog, da ne širimo, drugi će pričati  sigurno,  i o iskustvima i o čudima Presvete Bogorodice Lepavinske i o molitvama oca Gavrila, ali ja mislim da je to taj njegov životni put kroz manastire Kosova i Metohije, Pećka Patrijaršija, Dečani, Sveta Gora, druženje sa velikim starcima i duhovnicima, zatim Lepavina i to dugo samovanje prvih godina tamo, blagodat…

- I veliki  rad, veliki posao…

- Veliki rad, jer on je došao u ruševine od manastira.

- Trebalo je to obnoviti…

- Zatim druženje sa značajnim ljudima. U Hilandaru je imao prilike da sretne, pa ja mislim, najblistavije umove srpskog naroda, jer su onda samo retki odlazili u Hilandar. Druženje sa izuzetnim duhovnicima, sa starcima. To sve čoveka oplemenjuje. I njega jeste. To je sve dalo plodonosne rezultate i sada se ubiraju plodovi, čini mi se, tog mukotrpnog, dugog rada i molitve. Jer kad se toliko radi, i uz toliko molitve, onda to mora da donese plod. I naravno, kada se radi sve iz čistog srca i s ljubavlju, onda Bog da blagoslov, i to se prenosi na druge i oni to osećaju. Zahvalni smo ocu Gavrilu i hvala  Bogu što ga imamo, i ne možemo da ne budemo malo ponosni, ne gordi, već ponosni i Bogu zahvalni što ga, eto, lično poznajemo i što ga smatramo svojim ocem i prijateljem. To su neke stvari koje nas beskrajno obogaćuju. Bez takvih ljudi bi ovaj svet bio siromašan.








Emisiju vodila i uredila Ljiljana Sinđelić Nikolić

Radio Slovo ljubve, emisija „Mala Crkva“
18. april 2011.

.


Komentari na emisiju MALA CRKVA :

Jovana Čonjić
Bas lijepa emisija, gospodja Radmila Misev inace ima neki glas koji je dusu dao za pricanje bajki i djecijih pricica, nekako milina cuti..a eto i kako lijepo ocjenjuje vas rad misionarski i zanimljivo je bilo cuti i o vasem dobu u Decanima, ja o tome nisam znala puno..

Nenad Badovinac
Pomaze Bog, oče
slusao sam iz Arhive jucerasnju emisiju i intervju sa Radmilom Mišev, nemam reči da opišem kako sam doživeo njen prekrasni intervju, shvatam da ja oče Vas uopšte nepoznam, pogotovao ništa ne znam o Vama iz perioda prije Vašeg dolaska u Lepavinu, pogotovo dio iz Dečana. Jako mi je drago da sam je čuo i da mi Vas je predstavila tako u tom svjetlu jos boljem nego što sam mogao da zamislim iz tog perioda. Zao mi je sto je taj intervju jedini izvor za mene o Vasem zivotu prije dolaska u Lepavinu! Ona biografija o Vama na sajtu je ipak prekratka!
Svako dobro

Natalija Kovačević, Radio "Slavoslovlje" ,Subotica 
VAISTINU VASKRSE, Oče
Neka Vam Vaskrsli Gospod da snage za dalji blagodatni duhovni misionarski rad, ispunjen pun ljubavi, vere i nade, za narod koji je žedan i gladan vere. Ujedno neka Vas Presveta Bogorodica i nakon ovih pedeset godina dalje čuva u Vašem daljem monaškom životu.

Pročitano: 34749 puta