MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

VRADŽBINE U KONGU: SVEDOČANSTVA PRAVOSLAVNE MISIJE U AFRICI



Kada je u pitanju širenje spasonosne reči Božije, Afrički kontinent je najnepravednije tretiran. Prirodne prepreke i drugi negativni uticaji nisu dozvolili da Božanska kerigma stigne do krajeva u samoj unutrašnjosti kontinenta, izuzev do njegovih severnih i severoistočnih delova. Možda je plan Božanskog proviđenja da se Pravoslavlje tek od nedavno propoveda u Africi, od XX veka…

Poznato je da su druge hrišćanske “crkve” osnovane u celoj Africi praktično još sredinom XVIII veka, tokom kolonizacije ovog kontinenta od strane Evropljana. Pored namere da eksploatišu ovu zlatom bogatu zemlju, Evropljani su imali za cilj da propagiraju i svoju veru. Dakle, Rimokatolici su došli sredinom XVIII veka, a Protestanti početkom XX. Oni su bili praćeni savremenim jeretičkim crkvama i njihovim hrišćanskim ili čak demonskim učenjima, koje su osnivali afrički pastiri.

Ove “crkve”,  koje su odsečene od punote Istine i Života, nikada nisu uspele – niti u prošlosti, niti u sadašnjosti (niti će ikada uspeti u budućnosti) – da izbave mistično orjentisanog afričkog čoveka iz njegovih demonskih uticaja i ubeđenja. Objašnjenje je jednostavno: đavo se plaši Istine, a Istina je Hristos  i Pravoslavlje i postoji veliki bezdan između Njega i demonskih legija.

Pravoslavna Crkva već odavno kasni sa donošenjem svoje hrišćanske poruke na Afrički kontinent. Samo oni najrevnosniji sveštenici iz Grčke i inostranstva došli su, sa blagoslovom svojih lokalnih Episkopa, u razne krajeve Afrike i razgoreli mali plamen duhovne svetlosti. I to je samo ta svetlost  - svetlost Pravoslavne vere – koja je u stanju da nadahne životom domorodačka, afrička plemena i oslobodi ih od okova i muka, koje se isključivo pripisuju vradžbinama i idolopoklonstvu.

Moja česta, misionarska putovanja u centralnu Afriku pomogla su mi da sagledam  paganske elemenate i o njima donesem ispravan sud.

U Africi nema ni govora o čoveku- ateisti. To je veoma ohrabrujuća činjenica, kada postoji težnja da se afrički narod povede ka istinitom Spasitelju  Hristu u Njegovoj Crkvi.

Vračanje uključuje verovanje da unutar biljnog i životinjskog sveta postoje nevidljive, nadprirodne sile. To su duhovi koji imaju različite karakteristike i koji utiču na čovekov život. Jedan od najstarijih oblika jeste “homeopatsko” vračanje. Kao primer želimo da pomenemo praksu vrača - šamana koji, u cilju da povredi neprijatelja, pravi lutku od drveta, gline ili voska u njegovom obliku. Lutku oblikuje tako da ona što više potseća na tu osobu.  Ako ne liči, on je “krštava” imenom te osobe, a zatim nastavlja da je muči, u zavisnosti kakve rezultate želi da postigne. Na primer, ako želi da prouzrokuje smrt neke životinje, on samo treba da odglumi njenu smrt. Kako bi usmrtio neprijatelja, on će lutku koja navodno predstavlja neprijatelja ubosti iglom u “srce”.

Oni veruju da je nemoguće živeti, a ne zavisiti od neke više sile. Ovo je evidentno u raznim okolnostima tokom njihovog života. Ako je, na primer, neko od rodbine bolestan ili se upokojio, oni veruju da ih neko mrzi i da im se sveti. Tada oni trče vraču, odnosno šamanu. Govore mu o svom problemu, a on pokušava da otkrije ko je izazvao nesreću toj kući.

Osnovna idolopoklonička religija u Africi jeste obožavanje predaka. Ovaj demonski fenomen prizivanja pokojnika u mojoj zemlji naziva se spiritizam.  Oni veruju u duhove svojih predaka, i dozivaju ih. Na taj način, đavo preuzima glas njihovog upokojenog rođaka i odgovara na njihovo prizivanje tokom noći. Ljudi veruju da razgovaraju sa svojim upokojenim, a ustvari to je đavo, koji im govori šta god poželi.

Jednom sam boravio u Kolvezi, u Kongu. Propovedao sam grupi krštenih žena. Jednog dana, razgovarao sam sa njima o svetosti  i slavi naših Svetitelja na Nebu. Kada sam im rekao da pravi sveti ljudi postoje samo u Pravoslavnoj Crkvi, mnoge žene su poskočile sa svojih stolica. Veoma žestoko su se usprotivile govoreći mi da i oni imaju svoje svete, u njihovoj prvobitnoj religiju obožavanja predaka. Uprkos mom pokušaju da ih ubedim u suprotno, one su ostale nepokolebljive. Dakle, ova propoved je okončana, a neke od tih žena nisu prihvatile jedinstvenost našeg učenja u pogledu Svetih.

Za one koji nisu upoznati – empirijski i dogmatski – sa Pravoslavnom Crkvom, Ona se u Africi smatra jednom od mnogobrojnih verskih protestantskih zajednica. Međutim, oni su zapanjeni čudesnim radom koji se dešava unutar Nje, kroz blagodat Svetoga Duha. Dakle, oni prebrzo zaključuju (u skladu sa njihovim verskim mentalitetom) da su Pravoslavni sveštenici odlični šamani– daleko superiorniji od njihovih afričkih!

Jula 1999. otišli smo u selo Lvankoko, koje pripada okrugu Kolvezi, pošto smo bili pozvani od strane meštana zbog strašne serije vradžbina. Svedoci smo bili sledećeg. Đavo je doveo stanovnike svih okolnih sela u jednu bezizlaznu situaciju. Bili su na ivici građanskog rata zbog jednog preminulog seljana,  koga su vradžbinama ubila tri šamana, krštena u Pravoslavnoj veri dve godine ranije. Oni su se licemerno krstili. Nisu se odrekli svojih magijskih sredstava i demonskih aktivnosti.

Kada sam stigao u selo, kovčeg sa telom preminulog bio je “prikovan”  za zemlju i nije bilo moguće premestiti ga na mesto sahrane. Tri šamana koji su ubili tog pokojnika bili su otkriveni od strane đavola na čudesan način. I sami su bili prikovani za zemlju; nisu mogli da se pomere.

Po našem dolasku u selo, mogli smo čuti komentare od strane mnogih posmatrača: “Hajde da vidimo šta će sada Pravoslavni da učine…” Nakon čitanja egzorcizama, odvezali smo gumene kaiševe, kojima je kovček simbolički bio vezan magijskom silom, onda smo pokropili Svetom Vodicom telo pokojnika, kao i sve prisutne koji su stajali oko nas. Mnogi od njih su pobegli, misleći da smo i mi šamani, i da smo ih poprskali čarobnim napitkom koji će im nauditi.

Tada smo dali uputstva četvorici meštana da podignu kovčeg i da nas prate. Ali, niko se nije usudio da posluša. Znali su da kovčeg nije bilo moguće  pomeriti danima, pa zašto bi se sada usudili? Na strožije izrečene naredbe, četvorica naših hrišćana usudila su se da poslušaju i mi smo krenuli ka šumi, u deset sati uveče, na sahranu. Sumnja i radoznalost naterali su mnoge meštane da napuste selo; krenuli  su za nama, govoreći međusobno: “Sada ćemo videti  da li će se pokojnik složiti da bude stavljen u grob, ili će se opet vratiti u selo, "zaglavljen" na leđima onih koji su ga nosili, kao juče?” U stvari, činjenica je da se to desilo dan ranije. Kovčeg sa upokojenim nije hteo da ”siđe” sa leđa onih koji su  ga nosili, umesto toga, demonskim silama, vratio se u selo odakle je krenuo i demolirao kolibe šamana…

Ne samo Pravoslavni, već i ljudi drugih vera i idolopokloničkih ubeđenja, pribegavaju Pravoslavnim sveštenicima, kako bi se oslobodili vradžbina. Naš sveštenik, otac Jakov Banza, već 20 godina služi  u Kovezi. Ima Božji dar da omekšava ljudska srca. Uz saglasnost jednog odgovornog za taj okrug, otac Banza je bio poslat da reši sve komplikovane demonske slučajeve. Jednom je bio pozvan od strane dve Pravoslavne porodice iz Kolveziskog okruga, jer je mladi šaman, star jedva 12 godina, začarao dvoje njihove dece. Otac Jakov je razgovarao sa dečakom. Upitao ga je:

-“Kako vršiš svoju magiju?”

-“Imam takvu moć da, ako samo stavim prst na haljine onoga kome želim zlo, šta god pomislim biće odmah učinjeno.”

-“Da li to znači da ako dodirneš moju mantiju, moćićeš i samnom da uradiš šta god poželiš?”

-“Vi, Pravoslavni sveštenici - svi ste oganj. Ako te dodirnem, izgoreću. Izgubiću svoju moć.”

Drugi put, otac Jakov mi je ispričao da se našao u društvu jednog od njegovih zemljaka, koji je bio šaman. Posle brojnih razgovora složili su se da, kada šaman bude obavljao svoj ritual, otac Jakov će biti prisutan, a kada se otac Jakov bude molio, šaman će takođe biti prisutan. Šaman nije mogao da stoji u mestu dok se otac Jakov molio. Priznao je: - “Ne mogu da ostanem – nešto me tera odavde.”

Nisu samo šamani preokupirani vračanjem u Africi, i mnogi obični ljudi se bave magijom. Čak i mala deca mogu da vrše simbole i monstruoznosti snagom satane.

Vračanje u Africi ima ogromnu snagu i razne metode kojima satana ostvaruje svoje ideja. U slučaju smrti neke osobe, porodica pokojnika kreće u upornu potragu, kako bi pronašla uzrok. Jednom, kada sam otišao u selo da kupim povrće za decu našeg internata, primetio sam da je kuća gde sam uvek kupovao imala ogromnu rupu u jednom od svojih glinenih zidova. Malo sam se raspitivao da saznam gde je žena koja je živela u toj kući i zašto se zid srušio. Rečeno mi je da je u zatvoru, jer je otkriveno da je saučestovala u smrti jedne osobe, koja se vratila u svom kovčegu i demolirala kuću. Ljudi svedoče da je kovčeg – sa pokojnikom unutra – proleteo pokraj njih munjevitom brzinom. Trčali su za kovčegom bez daha i videli kako lomi ograde i kuće, kako na svom putu čupa drveće iz korena, sve dok nije došao do kuće gde se konačno zaustavio. Meštani sela su tada uhapsili ljude koji u toj kući žive, jer su imali „dokaz“ da su oni ubice pokojnika. Tako počinju mučenja, sukobi i borbe. Dovoljno je reći da je u roku od mesec dana samo u jednom selu ubijeno šezdeset dvoje ljudi. Đavo je uspeo da ih podeli na dva suprotstavljena tabora i onda ih izazovao da se bore među sobom, do same smrti.

U junu 2002. godine, dobili smo telefonski poziv od jednog našeg hrišćanina. Zove se Pantelejmon. Bio je teško povređen. Nalazio se na urgentnom odeljenju bolnice  u Likasu. Ispričao nam je da je žrtva magije i da mu je glava polomnjena na dva mesta. Poslali smo našeg sveštenika, oca Avgustina, i đakona Fotija. Od njih smo saznali detalje o ovom tragičnom slučaju. Kolege na poslu postale su ljubomorne na njegove radne sposobnosti i njegovo unapređenje. Radio je kao vozač kamiona. Prevozio je kobalt i bakar za kompaniju GECAMINES u Likasi. Njegove zavidljive kolege otišle su šamanu, platile mu, a on im je obećao da će „istrebiti“ omrznutog kolegu. Dakle, jedne večeri dok je Pantelejmon vozio bakar sa pogona u Likasi, kroz prozor kamiona uskočio mu je crni pas. Pas je počeo da ga ujeda za njegove privatne ekstremitete. Vozač je jednom rukom upravljao kamionom, a drugom je bezuspešno pokušavao da se odbrani. Nije mogao nikako da ga se oslobodi, jer je pas ustvari bio đavo, koga je poslao šaman. Njegov kamion se prevrnuo na desnu stranu puta, u jarak. Vozač je zadobio skoro smrtonosne povrede glave. Pošto je postigao svoj cilj, pas je iskočio kroz prozor i nestao u šumi.

Greška je što našem hršćaninu ni u jednom momentu nije palo na pamet da bi noćni napadač mogao biti đavo u obličju psa. Da se samo osenio krsnim znakom, spasao bi se. Njegovi pokušaji da se oslobodi psa sopstvenom snagom bili su uzaludni; učinili su da bude hospitalizovan. Milošću Božijom on je izbegao sigurnu smrt i vratio se svojoj porodici - ženi i četvoro dece.

Vračevi - šamani su tako dobro obučeni od strane svojih gospodara, đavola, da retko ili nikada ne otkrivaju svoje satanske planove i rituale. Ovo se posebno odnosi na žene; radije će umreti i poneti tajnu svoje magije sa sobom u grob, nego što će je priznati ili otkriti drugima.

Kada je đavo otkrio tri šamana, koji su ubili Katoka, čuvara farme Kolvezi u junu 1999, samo je jedan od njih otkrio sledeće tokom ispovesti ocu Melentiju:

-„Pre nego što si nas krstio, oče, duhovi su nam došli i rekli sledeće: Nas nije briga ako odlučite da se krstite; tražimo samo jednu stvar od vas – ne govorite ništa o nama Pravoslavnom svešteniku. Videli  ste kako smo vam pomagali do sada, u svakom vašem problemu. Nemojte izneveriti naše prijateljstvo. Sigurno da nemate nikakve primedbe na nas?“

U Brazavili trenutno postoje tri Pravoslavne parohije. Od jutra do mraka otac Jakov Banza prima mnogobrojne, koji nemaju nikakave veze sa našom Crkvom. Oni ne dolaze da traže materijalnu pomoć, kao što je to slučaj u Kolvezi, već samo duhovnu. Dolaze da traže „spasenje“, jer ih je đavo – u čije su se mreže upleli – doveo u bezizlaznu situaciju. Otac Jakov zaista trpi u svojim naporima da pomogne ljudima da ispovede svoje grehe, koji se pripisuju vradžbinama. Smatra bitnim za njihovo pokajanje da im prizna da je, pre nego što je kršten, i sam bio veoma moćan šaman; da je bio ne samo sa jednom ženom, već sa dve ili tri svakoga dana. Na taj način, on ih ohrabruje da otkriju svoje tajne. Oni počinju da ispovedaju svoje grehe. Tako počinje njihova terapija – sa katehizacijom i i eventualnim krštenjem.

Kada se obavljalo krštenje, dešavale su se šokantne stvari. Ljudi koji su imali bilo kakve veze sa vračanjem, a koji se nisu iskreno i temeljno ispovedili, padali bi, vrištali i drhtali na reči molitve i blagoslova, koje je sveštenik čitao u našoj Crkvi. Kada bi im sveštenik prinosio Časni Krst, oni su uplašeni, prestravljeni bežali od njega. Priznali su da ih ovaj ”znak” prži.

Jednom smo u Kolvezi imali seminar za naše veroučitelje. Jedan od njih – kao što smo kasnije saznali – nije se sasvim odrekao sila magije. Jedne nedelje, u toku Svete Liturgije, za vreme Velikog Vhoda, veroučitelj se stropštao na zemlju kao da je mrtav. Nakon ispovesti, nečisti duh je odstupio od njega i on se povratio.

Još jedan od naših veroučitelja mislio je da može da izvuče „najbolje iz obe situacije.“ Kad god bi nastala neka potreba, odlazio bi seoskom šamanu. Na kraju je postao posednut. Mnogo je stradao. Meštani njegovog sela su ga izbegavali. Oni koji su posednuti demonima, ne mogu da žive u selu. Vlasti njihove zemlje isključuju ih iz zajednice i oni žive po šumama, daleko od drugih ljudi.

Božjom voljom, veroučitelj je izlečen. No, on je ponovo bio nepoželjan, jer su ljudi govorili da to nije on, već duh koji je uzeo njegov izgled. Plašili su se i naterali ga da ode u šumu.

Godine 2001. ministar vlade došao je u Kolvezi. Bilo je to za vreme rata, koji je izbio na granici Konga i Ruande. Vozovima su dolazili da pokupe vojnike koji su bili potpuno neiskusni za borbe, kako bi ih transporotvali u ratnu zonu. Ministar je tada došao da podigne moral stanovništvu. Bili smo iznenađeni kada ih je javno ohrabrivao i savetovao da idu šamanu i da se namažu mašću koju će im on dati, kako bi postali “nevidljivi” za neprijateljske metke. Bili smo uveravani od strane lokalnih hrišćana da svi oni koje budu uzeli tu mast  i koji budu poslušali šamana, krenuće u  rat samo u kratkim pantalonama, bez bilo koje druge zaštitne odeće, uvereni da ih neprijateljski metak neće pronaći.

U vreme političkih kampanja, pretstavnici stranke išli na “turneju” po okolnim selima. Grupa mladih ljudi, koji su bili pristalice određene političke partije, postavili su svoju slamenu kolibu izvan sela Čambuole. U nadi da će izazvati strah kod prolaznika, napravili su lažni grob i postavili hrišćanski krst kod uzglavlja.

Ali njihovo ponašanje je postalo tiransko. Ne samo da su pokušavali da ubede narod da da podršku njihovoj partiji, već su tražili novac i robu koju su ljudi prevozili iz grada u selo. Nasilno su otimali deo te robe, da prehrane sebe i svoje porodice. Njihovo prisustvo postalo je prava noćna mora i za nas, jer smo svakodnevno prolazili pokraj njihove kolibe, kako bismo stigli do obližnje farme povrća. Jednog popodneva, jedan od naših sveštenika prolazio je pored njihove kolibe. Nakon što se uverio da nikoga nema, upalio ju je. Sledećeg dana otputovao je na svoj godišnji odmor u Grčku.

 Dva-tri dana kasnije, prošao sam istim putem sa drugim bratom  i vozačem našeg automobila. Išli smo na farmu. Bio sam iznenađen i uplašen kada su ista tri mladića najednom istrčala iz visoke trave. Nosili su samo kratke pantalone, a svoja polu-obnažena tela oslikali su vertikalnim, raznobojnim prugama. Svaki od njih imao je dugačak mač. Podigli su ruke u vazduh  i naterali nas da stanemo.

-„Imamo nešto sa vama da obavimo, Pravoslavci.“

-„Šta je bilo momci? Zašto ste nas zaustavili?“

-„Zašto ste spalili našu kolibu?“

-„Mi nikada ne bismo mogli da uradimo tako nešto. Poznajete nas toliko dugo. Mi vas volimo i brinemo za vas i vašu zemlju.“

-“Otišli smo kod našeg starešine. On nam je rekao da vi, sveštenici...da ste vi spalili našu kolibu. Dakle, ne možete proći, umesto toga, poćićete sa nama u naše selo i naš starešina će vam suditi.“

-„Slušajte deco moja, uđite u kola. Hajdemo zajedno na našu farmu, hajde da porazgovaramo i rešimo problem mirnim putem. Šta god želite da učinimo, učinićemo.“

Složili su se, tako da smo zajedno otišli na farmu.

Pitao sam gospodina Gerasima – jednog od pravoslavnih hrišćana – da razgovara sa njima i da ih pita koji su njihovi zahtevi. Povukao sam se u stranu, i pretvarao da posmatram povrće. Oni su tražili radnike i naš matrijal kako bi ponovo sagradili svoju kolibu. Zatim, kako bi se zahvalili šamanu koji ih je obavestio da smo mi zapalili njihovu kolibu, tražili su da im kupimo belog petla, pola džaka brašna, pirinča, krompira i pasulja, kako bi svi zajedno sa šamanom večerali. Šta sam mogao da uradim? Otišao sam na pijacu, kupio belog petla i dao im ostatak namirnica. Takođe sam posalo naše radnike da obnove kolibu  i tako se naša mala avantura završila. Od tada, postali smo svesni da ne treba imate ikakve veze sa šamanima, jer ne primaju stvari olako...

U selu Mopendo, trideset kilometara od Kolvezija, postojalo je veliko demonsko stršljenovo gnezdo.Često smo pored njega prolazili kako bismo stigli do susednog sela Lvankoko, gde se nalazila naša velika farma. Jedne večeri, kada se otac Melentije (sadašnji Episkop) vraćao sa farme, zaustavio se na domaku sela jer je čuo viku i opšti metež. Seoski starešina i šaman pozvao je sve na sastanak. Otac Melentije je izašao iz kola i počeo da pristupa skupu, držeći u ruci Raspeće. Šaman je povikao na njega:

-„Ne prilazi bliže. Upropastićeš mi posao. Odlazi brže...“

-„Ali ja se neći mešati. Dolazim samo da vas pozdravim.“

-„Ne, ne...Vi Pravoslavni sveštenici ste veoma moćni šamani. Vi ste smetnja, čak i samo vaše prisustvo.“

Pored nedostatka potpune Istine, ostalim „crkvama“ takođe nedostaje osvećujuća blagodat. To je razlog zašto mnogi ljudi, puni nade, hitaju našim Pravoslavnim sveštenicima. Kada je jedan Katolički sveštnik pokušao da pročita egzorcizme jednoj posednutoj osobi, demon mu se sarkastično narugao – i naravno, nije odstupio. Još jedan Katolički sveštenik  - ovo mi je ispričao otac Kozma – ustvari je prišao da istera demoni iz posednutog, i ishod je bio užasan – sveštenik je i sam postao posednut!

Dakle, kao što se može videti, jedini spasonosni brod, svuda  i uvek, za svaku osobu bilo gde u svetu, jeste naša Pravoslavna Crkva, sa našim Episkopima i našim sveštenicima, koji su kanonskom, Apostolskom sukcesijom, nosioci istinskog, potpuno važećeg sveblagodatnog sveštenstva. Hvala Pravoslavnima Konga, svima onima koji su zajedno sa nama radili na širenju Pravoslavlja u ovoj zemlji. Blagodarnosti su bezbrojne i doživotne.

Oni sada imaju empirijsko znanje da je samo Pravoslavna Crkva  bedem koji može da se odupre svakom zlu, vradžbinama  i idolopoklonstvu.

Svi mi, neohelenisti,  bićemo odgovorni ne samo zato što smo izbacili veru  Svetih iz naših života, već što našim sebičnim stavom sprečavamo da se Pravoslavna vera prenese na ljude „koji žive na zemlji u senci smrti“, koji žive u  Africi i Aziji.

Vreme je da se otrgnemo od ovoga stava. Vreme je da naš um okrenemo sa zahvalnošću ka Gospodu Isusu Hristu, jer imamo privilegiju da budemo nasledno Pravoslavni i  nismo pod uticajima magijskih sveza i večne smrti.

Milioni Afrikanaca čekaju na dolazak nas Pravoslavnih, čekaju naše molitve, podizanje objekata i drugih misionarskih zgrada, čekaju Svete oltare uz čiju pomoć se mogu prosvetliti, a sile tame što dalje odagnati.


„Dela magije u Africi“monah Damaskin Gregoriatis

 
Prevod sa engleskog prof. Bojana Popović
15 april 2011 god.
 
Izvor:  http://orthodoxmissions.wordpress.com/2010/01/17/witchcraft-in-congo-testimonies-from-the-orthodox-mission-in-africa/

Pročitano: 6691 puta