MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MONAŠKI ČINOVI




Istočno monaštvo može biti veoma složeno i, kao što je spomenuto u komentarima, postoji raznovrsnost praksi koje se mogu naći u slovenskom, grčkom i ostalim monaštvima. Ovdje se nalazi dobar i poduži opis monaških stepena, preuzet iz izdanja Bogoslovije Sv. Tihona (Pensilvanija, SAD):
 
Kada neko ko želi da živi monaškim životom dođe u manastir, tada prolazi kroz tri koraka ili stepena: 1) Iskušenik (početnik, među koje se ubraja i rasofor, rizonosac), 2) Monah male shime (krstonosac ili stavrofor), i 3) Monah velike shime (na ruskom jeziku: shimnik). Iskušenik koji ulazi u manastir želi to da učini u namjeri da časno pristupi u takozvano anđelsko stanje, zato što se monasi odriču svih svjetovnih stvari, ne žene se, ne stiču i ne posjeduju imovinu, te žive kao i Anđeli na Nebu, slaveći Boga danonoćno i tvoreći Njegovu volju u svemu što čine.

Prva stvar koju radi svako ko želi da izvrši neki težak zadatak jeste priprema. Na primjer, ako je neko sportista, on će se pripremati fizički i psihički kako bi što bolje obavio svoj sportski zadatak. Ako neko želi da postane doktor ili advokat ili poslovni čovjek ili bilo šta, on će se prvo adekvatno pripremiti u pogledu obrazovanja, zatim će da ispeče svoj zanat pod vođstvom nekog sa iskustvom, i tako dalje. Vojnik prvo provodi vrijeme u pripremnom kampu, gdje ga fizički i mentalno obučavaju da bude dobar vojnik. Tako, na isti način, onaj ko želi da postane monah mora se prvo pripremiti za taj zadatak, gdje ulazi kao iskušenik (ili početnik).

U periodu od najmanje tri godine iskušenik mora da se priprema pod vođstvom nekoga ko je iskusan u monaškom životu i rukovođenju dušom, uranjanjem sebe u život manastira, boreći se da izvrši poslušnosti koje su mu dane i pripremajući se za monaški život psihički (kroz rad, poslušanja, post, bdenja, itd.) i duhovno (kroz svoje molitveno pravilo i poslušanjem svome starcu). Ovaj trogodišnji pripremni period postoji još od najranijih vremena, jer je sv. Pahomije, osnivač ovog „zajedničkog života“ (opštežića), kao što znamo, bio rukovođen Anđelom: da se nikom ne dozvole viši podvizi dok ne prođu bar tri godine... Neka niko ne pristupi ovoj oblasti dok ne izvrši neki teži podvig.

 
Tradicionalno, iskušenik, nakon što je proveo kratko vrijeme u mirjanskoj odjeći, oblači se u skladu sa monaškim pravilima, to jeste, u podrasnik (stihar ili donja mantija) i skufiju (monaška kapa). Podrasnik je jednostavna haljina sa uskim rukavima koja dopire do gležnjeva, a skufija je kruta kapa kružnog oblika koja je zajednička svom pravoslavnom sveštenstvu i monaštvu. Ova odjeća je uvijek crne boje (kao i ostala monaška odjeća), što označava pokajanje i mrtvilo za spoljašnji svijet.
 
Rasofor

Nakon što je proveo određeno vrijeme kao iskušenik, može preći na naredni korak, a to je rasoforni monah, koji se, moramo dodati, i dalje smatra za početnika, ali u posebnom smislu. On ne polaže monaški zavjet, kao što to čine monasi male i velike shime, ali se i dalje smatra, iako nesavršenim, istinskim monahom. Ne može se ženiti, ne može napuštati manastir bez odobrenja, a ako bi napustio manastir i oženio se, potpao bi pod ekskomunikaciju. Pa ipak, on je i dalje početnik.

Uvođenje u čin rase se obično obavlja nakon jednog od kanonskih časova. Stojeći pred igumanom, kandidat se postriže (sječenje kose u obliku krsta) u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, ukazujući da on od sebe odbacuje sve prazne riječi i djela, kao i da na sebe preuzima jaram Gospodnji. Iguman ga onda oblači u rasu ili gornju mantiju (spoljašnja mantija sa širokim rukavima) i stavlja kamilavku (kapa sa ravnim vrhom).

U drevna vremena riza se nosila u dane žalosti i ona označava da početnik mora da žali zbog svojih grijeha. Kamilavka (kapa koja štiti od toplote) označava da početnik mora ukrotiti toplotu svojih strasti. Stoga se početnik i zove rasofor, odnosno „onaj koji nosi mantiju“, ali kao što je već navedeno, on nije dao monaški zavjet. [U naše vrijeme rasoforni monah može da nosi kamilavku sa velom (panakamilavka), kao što je nose monasi male i velike shime.]

Onaj koji je udostojen čina rasofora nije u obavezi da dalje napreduje u monaškim činovima, i mnogi to i ne čine po vlastitom izboru, mada ni početnici nisu u obavezi da uznapreduju u rasofor, koji predstavlja preduslov za naredni korak u monaštvu, a to je mala shima.
 
Čin male shime



U monaštvu su prvobitno postojala samo dva čina: iskušenik i monah anđelskog lika (ili velike shime). Tako možemo reći da je za svakog monaha najpoželjniji podvig duše podvig dostizanja savršenstva primanjem velike shime. Još od davnina monasi su govorili o velikoj shimi kao o vrhuncu monaštva, gdje monah voli Boga savršenom ljubavi u skladu sa Jevanđeljem, svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim (Matej, 22:37). U određeno vrijeme pojavila se mala shima kao pripremni korak za veliku shimu. Opštežiće – zajednički život (monaha male shime) postaje poznat kao zaručenje i izolacija odnosno osama (život monaha velike shime) u okviru manastira, kao stvarni brak.
 
Postrig
Osnovna karakteristika čina male shime jeste postrig i polaganje monaškog zavjeta. Monaški postrig (ili monašenje) može se posmatrati kao svjetotajinski brak duše sa Nebeskim Ženikom, ali se takođe može posmatrati kao drugo krštenje pošto je sama ceremonija slična ceremoniji samog krštenja. Kandidat za monaški postrig dolazi kao pokajnik, kao i na krštenju (u originalnom grčkom tekstu obreda kandidat se označava kao katihumen ili oglašeni, i on ispunjava, na određen način, katihumenat koji prethodi monaškom postrigu za vrijeme svog trogodišnjeg iskušeničkog perioda).

 
Kandidat stoji razodjeven u priprati crkve kao za krštenje pogružavanjem, označavajući da se stari čovjek odstranjuje a novi čovjek rađa. Zavjeti se daju kao pri krštenju, slično zavjetima o odricanju, vjeri i poslušnosti do kraja života koji se daju pri krštenju, a daju se kao odgovor na određena pitanja, takođe kao kod krštenja. Dodjeljuje mu se novo ime, kao na krštenju, a kosa se postrižava, baš kao na krštenju. Novom monahu se daje krst, kao što se stavlja krst oko vrata novokrštenome, i u ruke mu se daje da drži upaljenu svijeću, takođe kao novokrštenome.

Dakle, očigledna sličnost monaškog postriga sa činom krštenja nije slučajna. Zaista, u uputstvu datom monaškom katihumenu u činu velike shime (paralelno sa činom male shime) izgovaraju se sljedeće riječi: „Drugo krštenje primaš... i bićeš očišćen od svojih grijeha“.

Takođe u monaškom postrigu možemo vidjeti svjetotajinski čin povratka bludnog sina kući svoga oca, gdje, u početku, on stoji udaljen od kuće svoga oca (u priprati ulaza u svetilište) kao pokajnik, pošto je napustio svijet nakon ispijanja čaše obmanjujućih naslada. Vidjevši ga izdaleka (kao što je otac spazio svog bludnoga sina), monasi dolaze da ga pozdrave i doprate do vrata oltara, gdje ga čeka njegov otac (iguman).
 
Pri činu male shime, kao što je naprijed navedeno, kandidat stoji razodjeven i bosonog u priprati, noseći samo jednu vrstu košulje, čekajući, kao pokajnik, da bude sproveden u kuću svoga oca. Prilikom sprovođenja igumanu, početnik usput čini tri metanije i zatim se zaustavlja ispred carskih dveri gdje ga čeka iguman. Pred njim stoji stalak na kom se nalaze položeni krst i Jevanđelje.

Iguman ga zatim pita šta on ovdje traži svojim dolaskom. Daje se odgovor: „Tražim život isposnički“. Iguman ga zatim nastavlja ispitivati da li on teži anđelskom liku, da li on sebe predaje Gospodu svojom vlastitom voljom, da li on namjerava da ostane u manastiru i vodi umrtvljen život do posljednjeg daha, da li namjerava da se drži u djevstvenosti, cjelomudrenosti i pobožnosti, da li će ostati poslušan ocu nastojatelju i bratstvu sve do svoje smrti, te da li će dobrovoljno izdržati ograničenja i teškoće monaškog života. Kada on na sva pitanja odgovori sa: „Da, časni oče, uz Božiju pomoć“, onda ga iguman opominje o prirodi monaškog života, i onda se početnik obavezuje da će se držati svojih zavjeta koji su uključeni u Činu monaškog vjeroispovijedanja sv. Vasilija Velikog.

Zatim, u cilju provjere njegove spremnosti iguman mu tri puta daje makaze kojima treba da se izvrši postrig, svaki put tražeći da uzme makaze i da ih vrati. Početnik svaki put uzima makaze i vraća ih nazad igumanu, cjelivajući njegovu ruku. Onda iguman postriže kosu početnika u obliku krsta, govoreći: „Naš brat se postriže sječenjem kose sa njegove glave u ime Oca i Sina i Svetoga Duha,“ i čineći to mijenja ime početnika u drugo, u znak potpunog odricanja od svijeta i savršenog samoposvećenja Bogu. Naravno, prvi čin poslušnosti novog monaha jeste prihvatanje novododijeljenog mu imena.
 
Monaške odežde


 
Nakon završetka postriga, novi monah se oblači u skladu sa monaškim činom. Daje mu se da nosi tkaninu u obliku kvadrata koja se zove paraman (dodatak mantiji) na kojoj je predstavljen Hristov Krst sa kopljem, trskom i spužvom, i sa natpisom: „Na tijelu svome  nosim rane Gospodnje“. Ovo je pričvršćeno oko ramena i struka sa vezama koje su zašivene u uglovima, i služe da podsjećaju monaha da je na sebe preuzeo Hristov jaram i da mora da kontroliše svoje strasti i želje. U isto vrijeme oko vrata mu visi krst (često je vezan za isti konopac sa kojim je povezan paraman), označavajući da je on Hristov sljedbenik.

Onda se monahu daje podrasnik, isti onaj koga nose iskušenici. Kožni kaiš, napravljen od kože mrtve životinje označava mrtvilo svijeta, pričvršćen mu je oko bokova. Ovo opasivanje oko bokova takođe predstavlja tjelesnu obamrlost i spremnost da služi Hristu i Njegovom povratku (Luka 12:35-37).

Zatim se monahu daje mantija (ogrtač), dugačka haljina bez rukava takođe zvana ogrtačem neraspadljivosti i čistote, gdje odsustvo rukava znači zabranu svjetovnih težnji. Na glavu mu se stavlja kamilavka sa velom (na ruskom jeziku zvana klobuk) ili kapa spasenja. Veo označava da monah mora prekriti svoje stvari od iskušenja, i zaštiti svoje oči i uši od svih taština. Krila vela datiraju još iz vremena sv. Metodija (846), konstantinopoljskog patrijarha, koji je ranjen u lice za vrijeme vladavine cara Teofila ikonoborca. Kako bi prekrio svoje rane svetitelj je nosio krila sa svojim velom pričvrstivši ih na donji dio lica. Tako se krila vela koriste od tada u znak sjećanja na patnje ovog svetitelja. Naposlijetku monahu se daju sandale da nosi na nogama.
 
 
Nakon odjeće, monah dobija molitvenu brojanicu (čotki na ruskom jeziku) sa mnogo čvorova za brojanje molitvi i metanija. Ova brojanica je monaški duhovni mač koji mu pomaže da pobijedi odsutnost uma dok je u molitvi, i da otjera zle misli iz svoje duše. Onda mu se u ruke daje krst kao štit vjere, kojim će ugasiti plamene strijele nečastivog. Na kraju, daje mu se upaljena svijeća, koja znači da on mora težiti da bude svjetlost svijetu čistotom svog života, dobrim djelima i dobrim ponašanjem.

Na kraju svega, đakon izgovara veliku jekteniju sa dodatkom posebnih molbi u ime novog monaha. Himna, Svi vi koji se u Hrista krstiste, u Hrista se obukoste pjeva se kao pri krštenju, a zatim se čita poslanica i Jevanđelje podsjećajući novog monaha da on mora voditi rat protiv neprijatelja spasenja, i kako ljubav prema Bogu mora biti veća od ljubavi prema roditeljima, itd. Na kraju ceremonije, monah razmjenjuje cjeliv mira sa ostalom bratijom manastira.

Čin velike shime


 
Kao što je ranije navedeno, krajnji cilj monaha jeste čin velike shime (ili anđelski lik). Onaj koji teži da dostigne ovo stanje obično se bori dugi niz godina u monaškom životu, i često se ne dodjeljuje do samog kraja života monaha. Oni koji dostignu to stanje obično provedu ostatak svog života u potpunoj izolaciji i tihovanju u okviru manastira ili posebno pripremljenom skitu ili isposnici, gdje mirjanin ne može ući čak ni da se pomoli.

Međutim treba napomenuti da svi oci i podvižnici Crkve ne dijele monaštvo na malu i veliku shimu. Na primjer, sv. Teodor Studit (826) nije se slagao sa ovom praksom s obzirom na to da je smatrao da, kako postoji samo jedan sveti čin krštenja, tako treba biti samo jedan oblik monaštva. Praksa je, međutim, postala široko rasprostranjena, mada se u svetogorskim grčkim manastirima, na primjer, praksa sv. Teodora se generalno poštuje.

Čin velike shime se razlikuje od male shime u sljedećim detaljima: 1) monaška odjeća se postavlja na Časnu Trpezu noć ranije, označavajući da je kandidat prima od samoga Gospoda; 2) ime monaha se ponovo mijenja; 3) umjesto paramana, monah velike shime dobija haljinu koja se zove analav, dok monah svakodnevno nosi krst u oponašanju Hrista. To se nosi oko vrata i na kraju doseže do zglobova. Na njemu je prikazan Hristov Krst zajedno sa kopljem, trskom i spužvom, kao i lobanjom i ukrštenim kostima. Kao paraman i analav je načinjen od kože mrtve životinje iz istog razloga; 4) umjesto kamilavke sa velom monahu velike shime se daje kapuljača na kojoj je izobraženo pet krstova, i to jedan na čelu, jedan na leđima između ramena, jedan niže na leđima, te po jedan na svakom krilu vela.
 
Monahinje
 
Na kraju, moramo napomenuti da pravoslavno monaštvo obuhvata kako muškarce tako i žene. Opšta pravila za organizovanje monaškog života, monaške činove, postrig, navike, itd. su isti za sve monahe, a ciljevi i težnje vezane za monaški život su takođe isti i za muškarce i žene. Uobičajeno, žene monahinje žive u ženskim manastirima, i kao što se monasima obraćamo sa brate ili oče, tako se monahinjama obraćamo sa sestro ili mati. Nastojnica manastira je igumanija. Pa ipak, iako su odvojeni u različitim manastirima, izlovani od drugog pola, monasi i monahinje su slični i ujedinjeni u zajedničkoj potrazi za anđelskim stanjem.

 
Prevod s engleskog: mr Dragana Pećanac
6. april 2011.

Izvor: http://byztex.blogspot.com/2009/06/monastic-grades.html

Pročitano: 24247 puta