MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

BEZ VERE NE MOGU DA ZIVIM



Kaže 92. godišnja Sultanija Crkvenjakov, dodajući da joj vera daje snagu, mir, spokojstvo i optimizam.

Čudni su putevi Gospodnji, kažemo sebi toliko puta kada doživimo nešto neobično, lepo, radosno, kada upoznamo iznenada nekog ko nas ohrabri i ukrepi u veri. Desilo se tako i moje poznanstvo sa Sultanijom Crkvenjakov. Želeći da uramim sliku koju ću darovati na jednom venčanju, ušla sam u dobro mi poznatu staklarsku radnju u Beogradu. Pozdravljam se a onda ugledam na radnom pultu na svili predivno izvezeno "Oče naš", pa ukrašeno cvetićima, zlatnim nitima i pletenicama. "Bože, što je ovo divno. A znate li ko to radi?", raspitujem se kod vlasnice. "To veze naša komšinica, jedna baka, koja ima 92 godine. Ona to izveze, urami i onda poklanja prijateljima." Ostavljam broj svog telefona i nadam se da će mi se vredna baka javiti. Tako upoznajem Gospođu Sultaniju Crkvenjakov koja priča kako se naučila veri u Gospoda Isusa Hrista, o tome kako ne treba nikada dangubiti, o pevanju u crkvenim horovima, o životu u veri.

Rođena je Sultanija Crkvenjakov u Adi, bilo ih je sedmoro dece u kući. I danas joj je posle toliko godina žao zašto su joj dali baš ime Sultanija, mogli su i neko drugo lepše da smisle, kaže mi i dodaje da je čak pomišljala i da ga promeni, ali je odustala. Seća se da kao deca nikada nisu dangubili, uvek je bilo posla po kući i oko kuće, polivali su dvorište, brisali pod, pomagali u vinogradu. "A kad se sve završi onda ručni rad u ruke. Mi, ženska deca znali smo sve da radimo. Kao mala sedela sam na pragu i gledala kako se radi ručni rad, pokušavajući da i sama vezem. Ja sam išla u školu, nisu me dali na zanat, najstarija sestra je znala da šije, druga sestra beli vez a ja sam štrikala, krevetnine, jastuke, stolnjake, salvete. Baba i mama su imale razboj pa su tkale i platno i peškire pa čak i krpare", priča Sultanija Crkvenjakov i kaže da su zahvaljujući tim tananin ručnim poslovima preživljavale teške posleratne godine. Njena ćerka Julijana pokazuje mi bakin ručni rad koji je skupljan godinama, predivne stolnjake, zavese, haljine i naravno najnoviji vez na svili "Oče naš" tako radostan, šaren, prosto podstiče čoveka da govori ovu molitvicu.

- Bez vere u Boga ne bih mogla živeti, vera je duboko u mom biću. Sećam se da sam u 11, 12 godini prvi put imala u rukama "San Majke Božje". Najviše sam volela da čitam dela Vladike Nikolaja, Lazara Milina, Sveto Pismo. Vera i ljubav prema Bogu su mi uvek u životu pomagali da prebrodim sve teškoće koje sam imala, i vreme okupacije, i kad sam ostala udovica sa četrdeset godina i dvoje maloletne dece. Redovno odlaženje u crkvu na nedeljne Liturgije i večernje ispunjavale su moj duhovni život. To mi je davalo snagu, mir, spokojstvo i optimizam", priča kreposna Sultanija Crkvenjakov smeškajući se ubeđena da će onaj koji veruje znati o čemu priča a da će možda onaj koji ne veruje biti podstaknut da razmišlja o sticanju optimizma i radosti kroz veru.

Govori nam i o tome kako je od malena pevala u crkvenom horu. "Jedva smo čekali da porastemo i da nas upišu u pevačko društvo u crkvi, imali smo i dramsku sekciju, spremali smo priredbe za proslavu Svetog Save, za Božić, Vaskrs. Jako sam volela glumu a kad sam došla u Beograd u školu za vaspitačicu, rekla mi je nastavnica, vi ste Sultanija rođeni za poziv koji ste izabrali. Tako smo i decu učili pesmicama o Bogu, o veri, radila sam, učila a onda je izbio rat. Ja nisam 1941. godine još završila školovanje, ali smo naravno morali da napustimo školu, svako je otišao svojoj kući. U Banatu su bili Nemci a u Bačkoj Mađari, a pošto sam ja imala tetku, teču i ujaka u Kikindi, jer je moja mama iz tog grada, onda smo prešli jedno vreme u Banat. Sećam se i kad su došli Rusi u Adu, Rusi su bili divni ljudi. Završavala sam školu tokom rata, ispolagala sve ispite, bila sam sretna, rat se završava. A sada moram da kažem i to da smo mi sa Mađarima dobro živeli. Bilo je vrlo malo mešovitih brakova ali je bilo divno druženje, a onda su došli komunisti i posvađali nas. Kada je počeo rat, Mađari i Jevreji bi jedne nedelje dolazili na Liturgiju u našu crkvu da se molimo za mir a onda bi sledeće mi odlazili u njihove. Kada su došli komunisti porušili su njihovu crkvu u Ćurugu gde je bilo mnogo Mađara i pobacali ih u Dunav, ali su bacali u Dunav i svoje Srbe, protivnike. Komunisti su porušili i sinagoge, komunisti su sve uništili. U vreme komunizma je bilo teško ostati veran, opstajao je samo onaj ko je veru nosio u srcu.

Mama i tetka slušale su vladiku Nikolaja

- Rasla sam sa verom, od detinjstva sam išla u crkvu i to je ostalo u meni. Znate kako je bilo divno, imala sam tetku u Senti koja je bila jako velika bogomoljka, ona mi je govorila o vladiki Nikolaju Velimiroviću. Moja majka i tetka su išle i peške i kolima, kako su mogle, samo da slušaju vladiku Nikolaja, da budu na skupovima bogomoljačkim. Vladiku Nikolaja smo mnogo voleli i poštovali. Kada je Velimirović u Beogradu u Kolarčevom Univerzitetu držao predavanja svi su bili ushićeni, ja sam bila tužna jer nisam mogla da dobijem ulaznicu, da ga slušam i vidim. Njegov bogomoljački pokret je bio nešto posebno. Voleli smo ga, osećali smo da je istina sve što govori, on je bio sa narodom, to je bilo neko osećanje van vremena i prostora. Takođe se sećam naših divnih duhovnika, sveštenika koji su bili tako dobri i pošteni, koji su brinuli o nama vernicima. Bili su to divni, požrtvovani duhovni pastiri, recimo, vladika Sava, pa prota Mišković iz Osijeka sa kojim sam se dugo dopisivala. Kada sam sa horom Saborne crkve boravila u Beču dočekao nas je vladika Lavrentije i on je ostao u nezaboravnoj uspomeni, ohrabrio nas je, sa svima popričao. Pa onda, sa protom Erdeljanom sam obišla sve manastire u Srbiji, putovali smo i u Mađarsku, Rumuniju. Pevala sam i u horu crkve Sv. Aleksandra Nevskog u Beogradu, divno nas je rukovido o. Ljubodrag Petrović. Meni je crkva bila druga kuća," priča Sultanija Crkvenjakov.

Danas retko izlazi iz kuće ali prati događaje, zna sve o promenama u vladi, ima svoje mišljenje o političarima na koje se često ljuti, rastuži se ponekad i zbog politizacije vere i crkve ali najvažnije je kaže, raditi, baviti se nečim. Zato ona veze "Oče naš" i poručuje da je to osnova bez koje se ne može. "Svako ko veruje mora da ima u kući "Oče naš", zato vezem i poklanjam. Mi koji se nadamo u Gospoda Boga osećamo to. Pored veza čitam, volim da čitam list "Pravoslavlje" koje pratim od prvog broja. Ceo život čitam ovaj list, evo već 40 godina, jer onda znam šta se sve dešava u našoj crkvi, pa i u drugim. Sa saradnicima i urednicima "Pravoslavlja" sam se redovno čula, pričala, postavljala pitanja, nosim u srcu Pravoslavlje to je nešto najveće za mene i najvažnije," kaže Gospođa Sultanija.

- Da li je to i recept za dug život?

- Prvo treba biti sa Bogom i verom u Boga a ko veruje taj mora biti dobar. Treba čuvati veru po svaku cenu. Treba pomagati drugima, i nama je to bilo prirodno, još jednom moram da kažem da sam imala divne sveštenike u koje je čovek mogao da se pouzda, koji su svima činili, pomagali. Na žalost, sada u ovim godinama, desilo mi se da mi je sveštenik došao u kuću da sveti vodicu, a ja nisam bila dobro, mislila sam da ću umreti i molila ga da me ispovedi i pričesti, ali on je rekao da nema vremena i da će doći sutra. Nije došao. Bila sam jako tužna, plakala sam misleći da ću umreti a da se nisam još jednom ispovedila i pričestila", priča baka Sultanija sa suzama u očima.

Danas niko nema vremena za drugog. Roditelji nemaju vremena za svoju decu što je veoma loše. Nekako kao da ljudi nemaju u sebi osećaj onoga koji smo mi imali o Bogu, osećali smo Boga. Kod pravoslavnih hrišćana mora da bude drugačije vaspitanje, da se zna red. Vaspitavati, to prvo znači da dete treba da oseti sigurnost, onda naučiti dete da poštuje Boga, roditelje, profesora. Ako nema poštovanja onda dete neće biti dobro ni u školi, ni na poslu, ni u porodici. Moja ćerka mi uvek govori, ti si pravi vaspitač, stroga si. Ja sam bila tako stroga, možda sam bila prestroga, ali verujem da moja deca imaju u sebi tu veru, čini mi se da sam im to usadila. Trebalo bi da u Srbiji postoji jedna nacionalna vera i kada bi u Srbiji svi verovali bilo bi svima bolje", kaže Sultanija Crkvenjakov.

Njena ćerka Julijana seća se da je od detinjstva živela u tom duhu. "U našoj kući se poštovala crkva, mama je redovno išla na bogosluženja, slavimo Svetog Nikolu. Naravno, na veru se nije blagonaklono gledalo u školi, bilo je problema ako bi neko nosio krstić, sećam se i kad je dolazio sveštenik da sveti vodicu, bilo je u zgradu samo dve porodice kod kojih je dolazio sveštenik, i nisu baš ostali stanari lepo gledali na nas. Sećam se u detinjstvu moji drugovi i drugarice su govorili kad vide sveštenika da je to baksus. Mama mi je pričala kada je posle rata, 1945. išla nedeljom u crkvu, naravno kao i svi koji bi išli na Liturgiju lepo bi se obukla, stavila bi šešir na glavu a na ulici su je napadali podsmevajući se i govoreći...."aha, gospođa ide u crkvu" i skinuli bi joj šešir. Odrasli smo u kući gde se čitala pravoslavna literatura, redovno su tu bili listovi "Pravoslavlje" i "Misionar". I ne samo to, mama je pomagala crkvu na razne načine, materijalno, poklanjala ručne radove a kada bi neko umro od prijatelja i rođaka ona i njeni prijatelji nisu imali običaj da nose venac na grob, nego su te pare poslali "Pravoslavlju". Za mene je vere i filozofija, i moral, i tradicija, i disciplina, i način života, sve to skupa. Ja to nosim u sebi. Čini mi se da smo mi Srbi lako odbacili svoju veru, dok kod Mađara, katolika nije tako, oni više poštuju svoju veru. Lako smo se odrekli i lako povratili. Pune su crkve, to je dobro, ali ima neukusa, kiča i preterivanja. Osnovno je da se vera uči u kući a posle se nadograđuje. Mama ni brata ni mene nije terala na silu da idemo u crkvu, ali smo mi bili disciplinovani i nekako smo to primali zdravo za gotovo, na primer, mi smo postili i pričešćivali se. Nedeljom nas nije terala da idemo, jer je ipak ovo bila komunistička zemlja i nije htela da nam pravi probleme u školi. Ali kad sam bila dete moram priznati da mi je bilo ponekad malo dosadno u crkvi, pa sam se okretala, zverala, ali nisam se bunila, prosto smo rasli sa tim. Pamtim divne Božiće, pa slave, razne običaje", kaže Julijana.

Svoju decu, ćerku i sina sam vaspitavala u duhu Pravoslavlja u vreme kada su ga se mnogi odrekli. Crkva mi je i dan danas druga kuća, ali danas žalim jer ne mogu da idem na bogosluženja, noge su me izdale. Zato čitam, vezem, molim se," dodaje na rastanku Gospođa Sultanija Crkvenjakov.


Ljiljana Sinđelić Nikolić

Pročitano: 3831 puta