MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SVETI NOVOMUČENIK NIKOLA (BASDANIS) IZ MECOVA



Sveti Nikola Basdanis (praznuje se 17. maja i 28. novembra)

Mecovo, koje se nalazi na granici Epira i Tesalije, bilo je rodno mesto Svetog novomučenika Nikole, takođe poznatog kao Sveti Nikola vlaški.  Pind, planinski lanac u centralnoj Grčkoj, dugo su naseljavali Vlasi. Pričali su rumunski. Kao manjina su oduvek živeli u miru sa svojim susedima, Grcima. Bili su čvrsto pravoslavni; samo nekoliko Vlaha primilo je islamsku veru tokom dugih vekova turske vladavine. U jednom trenutku svog života, Sveti Nikola se pridružio toj maloj grupi vlaških muslimana.

Porodica Basdanis bila je jedna od siromašnijih porodica u Mecovu. Uživali su ugled odanih i vrednih pravoslavnih hrišćana. Verovatno da su govorili grčkim jezikom i vlaškim, lokalnim, dijalektom. U mladosti, Nikola je bio poslat u Trikalu da tamo radi. Zaposlen je bio kod jednog pekara, u pretežno muslimanskom delu grada. Sasvim prirodno, stekao je mnogo prijatelja među ljudima muslimanske zajednice  koji  su dolazili u dobro poznatu pekaru.

Pojedini uticajni, dobro obrazovani Turci, zainteresovali su se za ovog svetlog mladića. Pomagali su ga na razne načine i stalno ubeđivali da postane musliman. Polaskan njihovom pažnjom, a zbunjen mogućnošću  da uđe u elitne krugove vladajuće zajednice, Nikola je konačno prešao u islam. Zabeleženo je da se Sveti odmah pokajao i da je tajno otišao u Mecovo, njegov rodin grad. Ovde se vratio svojoj hrišćanskoj veri i ostatak života proveo u stalnom pokajanju i molitvi.

Njegov povratak obradovao je njegovu porodicu i rođake, ali pošto su bili veoma siromašni, nisu bili u stanju da ga materijalno pomažu. On se ubrzo prestao skrivati, izašao je iz tajnosti. Pronašao je posao kao prodavac luča i često ga nosio na prodaju u  Trikalu. Na jednom od takvih putovanja, prepoznade ga jedan turski berberin, stari prijatelj, koji primeti da se Nikola više ne oblači kao musliman. Odluči da ga preda vlastima ili da nikome ništa ne govori, ali da mu Nikola  svake godine u ovo doba nosi luč. Nikola, znajući da je kazna odstupanja od muslimanske vere smrt, ostavi svu robu koju je doneo da proda berberinu i dogovori se sa njime da će mu sledeće godine doneti još više.

Vrativši se u Mecovo, svetitelj je imao vremena da razmisli o svemu. Pitao je svog duhovnog učitelja šta da čini, i posle dugog razgovora složili su se da ne bi trebalo nastaviti sa ispanjavanjem ucena. Nikola je bio spreman da obelodani svoj povratak hrišćanstvu i da se suoči sa posledicama.Posle mnogih molitava i razgovora sa monasima iz manastira Meteori, njegov duhovni učitelj takođe sa složio sa njegovom odlukom, i dao mu je svoj blagoslov.

U dogovoren dan, Nikola se vratio u Trikalu da se ponovo sretne sa turskim berberinom. Odbio je da mu uruči dogovorni luč i zatražio je od berberina da ga preda muslimanskim vlastima. Besan, berberin ga je odvukao do muslimaskog sudije. Nikola je neustrašivo govorio pred sudijom, a ubrzo su mnogi Turci došli da ga čuju. U jeku obećanja i pretnji, on je nepokolebljivo ispovedao da je rođeni hrišćanin i da, kao takav, želi i da umre.

Nikolu je zatim pretukao okupljeni narod, i on je bio bačen u dvorsku tamnicu. Ovde je bio mučen glađu, ali nije hteo da popusti. Napokon, vlasti su naredile da bude spaljen na lomači na centralnom trgu u Trikali. Kazna je izvršena 17. maja 1617. godine. Svetitelj je umro pred okupljenim meštanima Trikale, moleći  se u plamenu.

Nakon njegove smrti, jedan ćeramdžija podmitio je turske stražare za deo Svetiteljevih moštiju. Novomučenik je uskoro postao veoma poznat u celoj oblasti. Pripisuju mu se mnogobrojna čuda. Izlečenja koja su mnogi zadobili kraj njegovih moštiju  pročula su se, zato svakodnevno hodočasnici iz svih delova Epira i Tesalije dolaze da se poklone njegovim moštima. Svete mošti su sada podeljene između Valamskog manstira Meteori, manastira Eleusa, koji se nalazi na ostrvu, u jezeru Janjina,  i manastira Uspenja u Mecovu.

Ljudi Pindskih planina proslavljaju Svetoga kao njihovog zaštitnika. U njegovom rodnom gradu , Mecovu, posvećena mu je crkva iz 1880, ali 1959. podignuta je još jedna na mestu njegove porodične kuće. Ostali delovi Svetiteljevih moštiju mogu se pronaći u krajevima Trikale, u Tirnovu i na dalekoj  Atici. Njegovo žitije prvi put objavljeno je u  Veneciji 1767.

Sveti Sinod Vaseljenske Patrijaršije formalno je kanonizovao Nikolu Basdanisa kao Svetitelja Vaseljeske Crkve 28. novembra 1988. Praznuje se na ovaj dan i dana kada mučenički postrada za veru Hristovu – 17. maja.


Prevod s engleskog prof. Bojana Popović
25 mart 2011 god.

Izvor: http://www.johnsanidopoulos.com/2010/11/saint-nicolas-basdanis-new-martyr-of.html

Pročitano: 3887 puta