MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

AKO NE ZGREŠIŠ - NEĆEŠ SE POKAJATI?



Život u odblesku Vaskršnje radosti

Danas u društvenoj svesti postoje dve suprotne predstave. Jedni kažu: “Dobro ste vi pravoslavni to uredili – ceo život grešite i kajete se. Kako je to dobro! Šta god da sam uradio – otišao sam kod sveštenika, ispovedio se i ponovo sam čist kao dečija suza”. Drugi se čude: “Šta je vama život? Vi ništa ne smete, za šta god se uhvatite – sve je za vas greh. Ne živite, a samo se kajete. Kako vam uspeva da se ne zbunite u tako velikom broju grehova?”

Istina, tako rasudjuju po pravilu ljudi koji su daleko od Crkve. Ali i oni koji se redovno ispovedaju daleko od toga da uvek imaju jasnu predstavu šta je po pravoslavnom shvatanju greh i pokajanje. Pomoć da se snadjemo u tome smo zatražili od prorektora Mokovske duhovne akademije za naučno-bogoslovski rad, sekretara Sinidalne Bogoslovske komisije sveštenika Vladimira Šmalija.

Napomena: Sveštenik Vladimir Šmalij je rodjen 1966 godine u Norilsku. 1990 godine je završio Moskovski fizičko-tehnički institut, a 1997 – Moskovsku duhovnu akademiju. 2000 godine je rukopoložen u čin djakona, a od 2001 je svešteniik. Od 1997 godine predaje na MDA, a 2003 je proglašen za prorektora MDA za naučno-bogoslovski rad. Kandidat bogoslovlja, docent. Sekretar Sinodalne Bogoslovske komisije, konsultant Odeljenja za spoljne crkvene odnose Moskovske Patrijaršije.

Pravo na mračnjaštvo?

- Oče Vladimire, za početak bismo želeli da razjasnimo neke pojmove.

- Zaista u očima neocrkovljenih ljudi, život pravoslavnih se nalazi izmedju dva pola, koja su ograničena svojom prividnom apsurdnošću. S jedne strane, za pravoslavnog čoveka istina nema takvog greha za koji on ne može da se pokaje. I zaključuje se: ako postoji ispovest, onda je sve dozvoljeno! A s druge strane skoro sve u životu je prožeto grehom, i u prvom redu sam čovek. I za čoveka van crkve je to – svedočanstvo “apsurdnosti”, “amoralnosti”, “nečovečnosti” hrišćanstva a pre svega Pravoslavlja.

Naše društvo je danas u najvećoj meri uvereno da su bilo kakve norme, bilo kakav uspostavljeni društveni poredak – rezultat odredjenih istorijskih procesa i konvencija. I zato se smatra da nema nikakvih apsolutnih normi: menjaju se pravni sistemi, religiozne predstave, i to što se u jednoj religioznoj tradiciji smatra nepravilnim, u drugoj se dopušta ili čak i pozdravlja. Isto tako se gleda i na to što se naziva grehom.

Savremeni čovek rasudjuje otprilike ovako. Šta je to greh? To je narušavanje nekih pravila odredjene religiozne tradicije. To je saglasno onome što pravoslavni nazivaju grehom – to nije ništa više nego istorijski uslovvljena forma arhaičnih ograničenja.

I kada hrišćani ulaze u neki društveni dijalog ili prosto svedoče svoju veru, oni često bivaju prihvaćeni kao neki “raskravljeni” poslanici drevnih epoha, koji danas iz nekog razloga pozivaju da se slede davno prevazidjene postavke. U principu, prema njima mogu da se odnose čak i sa uvažavanjem, jer tobože “u našim kulturnim prostorima treba da budu prisutni i takvi ljudi, to je pluralizam, to je pravo ljudi da iskažu svoju tačku gledišta”. Tako se nedavno jedan pisac izrazio o “pravu na mračnjaštvo” – koje takodje ljudima treba da bude obezbedjeno u demokratskom društvu.

- Dakle šta u stvari imaju u vidu hrišćani kada govore o grehu?

- Greh je – narušavanje Božije volje. Ali šta je narušavanje, šta je volja i zbog čega je to loše? Božija volja nije neka spoljašnja postavka u odnosu na čoveka. To je – norma čovekovog postojanja. Sama činjenica čovekovog postojanja i jeste rezultat Božije volje. I znači sve što nazivamo zakonima ove Vaseljene – sve je to Božija volja. I u tom smislu greh je u suštini narušavanje normi postojanja samog čoveka. To jest za čoveka je protivprirodno da greši. Čovek ne može da živi bez Boga. Bez Boga je nemoguće shvatiti šta je to čovek. I čak i odričući Boga, čovek na neki način potvrdjuje Njegovo postojanje. Zbog toga je greh koji se tumači kao narušavanje Božije volje – narušavanje normi postojanja samog čoveka.

Istorija bolesti

- Vi govorite o grehu, ali postoji još i takav pojam kao što je grehovnost.

- Da, i njih treba razlikovati. Grehovnost je ta povredjenost ljudskog bića, koja je nastala u čoveku kao rezultat iskonskog greha. Obično je opisuju kao sklonost ka grehu, koja je nastala kao rezultat toga što je narušena harmonična veza čoveka sa Bogom. U početku je u čoveku postojala neka jerarhijska ustrojenost, jer je čovek neka sinteza žive i nežive prirode: on sadrži elemente i biljnog i životinjskog sveta i povrh svega poseduje razumno, slobodno, uzvišeno duhovno načelo, koje prema tvrdjenju svetih Otaca treba da dominira u čoveku. Ljudski um, volja su bili usmreni ka Bogu, i to je za čoveka bilo prirodno, a sve ostalo je bilo harmonično potčinjeno čovekovom umu i volji. Čovek je ispunjavajući Božiju volju, kao i sav njegov složeni sastav, koji u sebi sintetiše ceo svet, bio podredjen glavnom zadatku – težnji ka Bogu i životu po Bogu.

Ali kao rezultat grehovnog pada ti nivoi ljudskog postojanja, kojima se odredjuje granica u odnosu na biljke i životinje, su se poremetili i uzeli u nekoj meri vlast nad čovekovim razumom i voljom, i to se počelo nazivati strastima. To jest strasnost je ta povreda ljudskog bića, kada su niže ljudske projave zbog bolesti greha postale dominantne, umnogome ometajući čoveka da ispunjava Božiju volju.
Ne treba vulgarizovati ljudsku strasnost, svodeći je na frojdizam. U čovekovoj strasnosti postoji tragična metafizička dubina – ropstvo grehu i poraženost ljudske prirode grehom u samim njenim osnovama.

- Ali zar hrišćanstvo ne tvrdi da je čovek slobodan.

- Hrišćanstvo tvrdi da bez obzira na svoju grehovnu povredjenost, čovek ostaje slobodno biće čija moralnost može da se promeni. Jer nas Hristos izbavlja od bolesti greha, od samog njenog korena – Bog Koji je slobodno postao Čovek. I svaki hrišćanin se slobodno ponovo radja, pronalazi novo postojanje u Hristu i slobodno može da raspolaže svojim životom. U tom smislu život hrišćanina predstavlja ponavljanje etapi Hristovog života: mi se slobodno radjamo u Hristu, preživljavamo teškoće koje su naš udeo, umiremo i vaskrsavamo sa Hristom. Ceo naš život treba da bude život u Hristu.

I zbog toga za hrišćane narušavanje Božije volje nije obično narušavanje nekog kaprica, koji je možda neko izmislio ili predstavlja neku metaforu koja u stvari nema nikakv odnos prema realnosti. Za nas Bog nije prosto neki kosmički princip kome se u stvari treba govoriti da li u postu jedemo meso ili jabuke, glavno je da mu dajemo neko uvažavanje kao Absolutu. Ne, Bog nije unutrašnji zakon našeg postojanja. Kada su Hrista pitali koja zapovest je najvažnija, On je rekao: “Ljubi Gospoda Boga tvoga svim srcem tvojim, i svom dušom tvojom, i svim umom tvojim”, to je prva i najveća zapovest, a druga joj je slična: “ljubi bližnjega svoga kao samog sebe”; “na ovim dvema zapovestima visi sav zakon” (Mt. 22, 36-40). Znači greh je – neljubav prema Bogu kao osnovi našeg sopstvenog postojanja, i neljubav prema bližnjemu.

Promena uma

- Ukoliko čovek nije rastao u pravoslavnoj porodici i prišao je Crkvi već u zrelom dobu, on u prvo vreme prema knjigama i propovedima pokušava da izgradi svoju predstavu o tome kako se treba spremati za ispovest. I ako on počne redovno, recimo jednom mesečno da se ispoveda, onda će uskoro već po navici početi da piše na papiru spisak grehova, kako bi ih brzo pročitao sveštenik (ili će mu prosto dati cedulju). Da li je to Tajna pokajanja? Ili ona podrazumeva nešto drugo što nije uvek istovetno sa crkvenom ispovešću?

- Svaka Tajna u Crkvi je povezana sa najfundamentalnijim trenucima čovekovog života, i ne može biti svedena na neke trenutne, formalne, simboličke forme. Strogo govoreći, ne sme se reći da se Tajna Krštenja završila tada i tada – ona se nastavlja tokom celog čovekovog života. Zašto? Mi kažemo da u Tajni Krštenja umiremo i vaskrsavamo zajedno sa Hristom, ali mi još nismo umrli i nismo vaskrsli s Njim. Od trenutka Krštenja mi već živimo u dve realnosti – istorijskoj realnosti ovoga sveta i realnosti Crkve, koja nas priopštava životu budućeg veka.

Tajna pokajanja se takodje nastavlja tokom celog našeg života. Pokajanje nije samo jednokratna akcija, to je smernica ljudskog postojanja čoveka, svojevoljna odluka da se izmeni svoje duhovno biće. A pošto naša grehovnost, naša bolest ostaje s nama i posle Krštenja, naša volja uvek treba da bude usmerena na to da menjamo i preobražavamo u sebi grehovnog čoveka. Zbog toga je tajna pokajanja neprekidan sadržaj našeg života.

image


- Ali ako je čovek nesavršen, šta je tu grehovnost? Ako ja ne ubijam ljude, ako nisam bludnik, niti kradljivac, zbog čega treba neprekidno da govorim o svojoj grehovnosti?

- Ako se vratimo tim dvema jednostavnima zapovestima ljubavi prema Bogu i bližnjemu, koje nam je dao Hristos, da li onda mnogi od nas, staveći ruku na srce mogu da kažu da su te zapovesti norma našeg postojanja? I to ne pretvorna, već istinska? Naravno da ne. I u tom smislu u pokajanju treba da postoji težnja za radjanjem u sebi istinske ljubavi prema Bogu i istinske ljubavi prema čoveku. A za pravoslavnog hrišćanina samo doživljavanje toga da ne ljubimo Boga i bližnjega treba da bude izvor suza i pokajanja. Zašto? I treba li ljudima stvarati takve komplekse? Možda nasuprot tome treba izgradjivati uravnotežene ljude zadovoljne sobom i svojim životom, a ne neke neurotike, koji će se neprestano suočavati sa svojim nesavršenstvom? Mislim da ipak treba da plačemo zbog svojih grehova, zbog toga što čak i ljudi koji nisu hrišćani osećaju težnju ka nekom idealu, što znači da čak i u njima živi nada da je moguće takvo ustrojstvo sveta u kome će se ljudi medjusobno voleti, u kome će postojati ideali radi kojih se može živeti, neće biti cinizma, niti će sve biti izloženo za prodaju.

Ali mi se svaki dan uveravamo da ne ljubimo Boga, jer naše misli nisu sa Bogom, već u svakojakim životnim brigama, mi sebe malo volimo a druge još manje, I ta neljubav prema bližnjemu se projavljuje i u našoj razdražljivosti i u našem osudjivanju bližnjih, i u tome što lako zaboravljamo na njihove probleme. Čak i najprimerniji hrišćanin, koji vodi crkveni život, nažalost po pravilu boluje od egoizma i hladnoće prema bližnjemu, i od formalizma u ispunjavanju svojih religioznih dužnosti, i često se moli ne zato što u datom trenutku oseća duboku želju i ljubav prema Bogu, i ta ljubav ga podstiče na molitvu, već prosto zato što postoji neka unutrašnja smernica, da treba raditi to i to.

- I on svakog meseca odlazi i ispoveda hladnoću na molitvi, nepažnju, rasejanost na službi, i dalje prema spisku …

- Čovek dolazi na ispovest ne samo radi toga da bi nabrojao odredjeni broj grehova, i da bi potom se desila neka magijska reakcija – njega su prekrili epitrahiljem i nešto pročitali. Opet i opet ispovedajući jedne te iste grehe, čovek moli za Božiju pomoć da ih prevazidje. U tome nema ničeg lošeg: ukoliko se pročitaju drevni paterici, u njima se može naći veliki broj priča o tome kako mladi poslušnik dolazi kod starca deset puta u toku noći kako bi ispovedao svoje grehovne pomisli. U čemu je ovde suština? Tu nije stvar da se oni formalno nabroje i da se dobije oproštaj, već u tome da čovek priziva Boga kao Pomoćnika u svojoj borbi sa iskušenjima. To je drevna crkvena praksa “Idi i više ne greši”.

- Ali zar u drevnoj Crkvi uporedo sa školom otkrivanja pomisli i potpunom spremnosti da se svakog trena demonstrira duhovni rad sopstvene savesti, nije postojala i potpuno druga asketska škola, kada su podvižnici odlazili u pustinju, osamljivali se, molili se i kajali u samoći, ponekad i više godina pre nego što bi im Gospod poslao duhovnika, kome su mogli da se ispovede. Marija Egipćanka je na to čekala bezmalo pedeset godina. Iako se samo pokajanje koje je uzdrmalo celo njeno biće desilo na samom početku njenog obraćenja k Bogu. Da li je možda potreban upravo takav duhovni potres kako bi čovek uvideo sebe i svoj život u istinskoj svetlosti?

- Priča o Mariji Egipćanki je potpuno poseban slučaj Božije posete, zadivljujućeg pokajanja i zadivljujućih darova dobijenih od Boga. I bilo bi u manjoj meri čudno pokušati kopirati taj neobičan opit. Kao uostalom i opit otkrivanja pomisli – za to je potrebno živeti u manastiru, u kome je po mogućstvu neki starac koga možemo buditi deset puta noću. I zato nećemo da uzimamo te ekstremne primere. Samo ćemo se sećati da su u našoj tradiciji postojali takvi primeri koji su nam otkrivali da pokajanje zaista treba da bude potresno, kako bi se kod čoveka otkrilo vidjenje da u stvari postoji Istina, i kako bi u njenoj svetlosti on uvideo koliko je on u stvari grešan, kako pokajanje za njega ne bi postalo neki spoljni zadatak, već istinski sadržaj celog njegovog života. Doživljavajući takav potres, čovek toliko jasno shvata do kog stepena njegovo unutrašnje stanje ne odgovara onome što Bog od njega očekuje, da mu se neprekidne suze podvižnika o kojima se piše u patericima neće činiti nekom egzaltacijom.

Ali, nažalost mi tako karakterišemo svoj duhovni život da pristup crkvi počinje da podseća na posetu nekom “supermarketu duhovnih usluga”, u kome se ne plaća novcem, već time što kao da se zaključuje neki dogovor s Bogom: “Ja ću postiti, moliti se, odlaziti nedeljom u crkvu i prestajati sve te duge službe, medju nekim nepoznatim ljudima, ali za to ću naprimer dobiti mogućnost da “zbacim” sa sebe svoje greške na ispovesti”.

Zaista, pogledajte na tu situaciju očima neocrkovljenih ljudi. Kako je to prijatno! Grešnik, čovek bez morala, koji vodi život daleko od poštovanja moralnih normi, dolazi jednom mesečno na ispovest – i njegiva savest je čista: došao je u “supermarket religioznih usluga”, dobio je oproštaj grehova, i dobro. A istovremeno neki nesrećni intelektualac, koji je daleko od Crkve, ali savestan i misaon, muči se i strada zbog svesti o svojim gresima, a na ispovest ne ide jer ga je nekako sramota: kako to, grešio sam i grešio, a potom te prekriju epitrahiljem – i gotovo?!
A kada takav čovek ipak dodje u crkvu sa svojom boli, dešava se da ga sveštenik sasluša, porazgovara s njim minutu, prekrije ga epitrahiljem i – slobodan je. “Bog neka oprosti!”. A čovek izašavši iz crkve ostaje u nedoumici: “Kako to? Sada sam kao pravednik, ali u mojoj duši se ništa nije desilo”. To jest nije zadobio ono najvažnije a to je pokajanje kao neprekidno stanje.

- Ali postoji još jedna vrsta ljudi – oni pažljivo čitaju Jevandjelje i nekako ga uskladjuju sa sopstvenim životom i pročitavši naprimer da je Spasitelj otpustio ženu uhvaćenu u preljubi, rekavši joj: “Idi i više ne greši”, - “postaje zavisan” kao kompjuter: kako to, razmišlja on, ja redovno idem na ispovest, ali čim odstupim od analoja već počinjem da grešim – ili se smutim kada mi neko stane na nogu, ili nekoga osudim. Kako sve to spojiti?

- Mnogi sveštenici, kod kojih na ispovest dolazi čovek koji živi u bludu, pitaju: “A da li razmišljaš o tome da promeniš način života?” – I ako čuju: “Ne”, - prosto odbijaju da pročitaju razrešnu molitvu. A ako nema te unutrašnje težnje za prevladavanje greha, ako postoji neka dvojedušnost – “pokajaću se i grešiću i dalje” – drznuću se da pretpostavim da takva ispovest se ne pretvara u pokajanje i postaje osuda za tog čoveka. To je glumljenje nad Tajnom.

Druga je stvar kada mi ponavljamo greh ne zato što želimo da ga učinimo, već zato što smo slabi: želimo da volimo svoga bližnjeg ali ne možemo. Mi i sami sebe ne volimo, i Boga ne volimo …To je naša nesposobnost da budemo takvi kakvi treba da budemo. Ona kod nekoga može da izazove uninije. Ali uninija ne treba da postoji. Treba da se uzdamo u Božiju pomoć i da nastavimo da se kajemo i molimo za pomoć svaki dan. To je normalna situacija. Kao što je normalno zamoliti za oproštaj kada se posvadjamo u porodici ili na poslu. Napredak je ovde u tome da vidimo svoje nesavršenstvo.
Istina ovde se suočavamo sa paradoksom – dolazimo u Crkvu da bismo postali bolji, ali svaki normalan hrišćanin kaže: “Postajem gori”. U stvari čovek ne postaje gori, već prosto počinje dublje da sagledava svoje grehe.

Ne pokaješ li se – nećeš se spasti …

- Poslednjih meseci je bilo mnogo diskusija povodom filma Pavla Lungina “Ostrvo”. Delimično smo ovde diskutovali o tome, može li osećaj sopstvene krivice – ne grehovnosti kao bolesti, kao povrede cele ljudske prirode, već konkretne krivice, greha koji je čovek mnogo puta ispovedio, postati toliko jak stimulans u duhovnom životu? Ili su u pravu oni koji u tome vide samo maloverje tvrdeci: ispovedio si se – to je to! Ti si čist – tabula rasa! Treba da ispraviš ramena i da kreneš ka svetloj budućnosti, a ne da se baviš nekom besmislenom samokritikom?

- Te dve ektremne tačke gledišta se mogu spojiti. Prosto treba razlikovati pokajanje i plodove pokajanja. Setimo se da u Crkvi od drevnih vremena postoji pokajna praksa koja se zove epitimija. To jest znajući koliko je naša savest povredjena kao rezultat greha, Crkva je ustanovila odredjene periode pokajnih dela. U drevnoj Crkvi čovek je radi toga desetinama godina bio lišen crkvenog opštenja i stajao je u hramu zajedno sa onima koji su se spremali da prime Tajnu Krštenja. Reklo bi se, zašto? Zar on nije ispovedio svoj greh i zar mu on nije oprošten? Ali Crkva kaže da postoje gresi koji ostavljaju na našoj duši strašne tragove, i potrebne su godine ozbiljnog pokajanja, da bi se te rane zalečile uz Božiju pomoć. I priča oca Anatolija iz “Ostrva” se u tom smislu poklapa sa žitijem Marije Egipćanke. Ona je takodje otišla u pustinju da se kaje, i postala je sveta. I mi smo na to pozvani.

Očigledan je sledeći paradoks: reklo bi se šta može biti ciničnije od formule “ako ne zgrešiš – nećeš se ni pokajati”? Ali to je istina u slučaju Svetih - greh zaista privodi ka spasenju. Medjutim to uopšte ne znači da treba da vičemo: “Živeo greh!” I da se radujemo što ljudi greše, zato što mogu da se spasu. Bog prosto po Svojoj dobroti, čak i ljude koji su zgrešili i često dovoljno loše vraća ka Svom obrazu.

Taj isti otac Anatolij je pre svog dolaska na ostrvo bio dovoljno neprijatna osoba: nepouzdan, loš čovek, sitna duša, izdao je svog prijatelja, izdao je samoga sebe i Otadzbinu. I reklo bi se da je postojanje upravo takvog ništavnog čoveka besmisleno. Bog ga prima u Svoj zagrljaj i daruje mu svetost kao rezultat njegovog pokajanja.
I ovde se ponovo vraćamo tome zbog čega je pokajanje tako važno – kao stanje, kao neprekidno nastrojenje, kao stožer hrišćanskog života.

Zbog toga što se samo u tom stanju može sticati svetost. Samo u tom stanju se može približavati Bogu. Ne zato što je Bogu prijatno da vidi Svoju tvar koja se savija od straha i plače pred Njim, već zato što čovek shvata istinsko stanje stvari. Kada sam u početku svog života u Crkvi čitao kako je neki veliki sveti starac pred smrt rekao: “Bratijo, verujte ja sam najgrešniji od svih ljudi”, - meni se to učinilo nekim duhovnim koketiranjem. Mislio sam: kako to? Zar taj sveti čovek ne shvata da je svet, da je pravednik? Šta je on sve postigao? Ali ne, svetost zaista može da se poistoveti sa osećanjem svoje duboke grehovnosti. Zato što svetost nije nešto što mi pripada, nije moje prirodno stanje, već ono što mi je Bog darovao.

S tačke gledišta mirske logike, čovek koji je unutar sebe dostigao takvo stanje je pravednik, i njemu više nisu potrebna iskušenja. U stvari treba na tren u to poverovati i raslabiti se, kako je pad ponekad čudan, čovek dospeva u neke teške situacije, čini strašne grehe – i takvih primera ima mnogo u žitijima drevnih podvižnika. Ali ako je posle takvih iskušenja čovek u sebi nalazio snage da se vrati pokajanju, on često ne samo da je dobijao oproštaj, već je ponovo zadobijao svetost.
O čemu to govori? O tome da je čovek grešan, i da ne treba da zaboravi da svetost nije rezultat njegovih napora, već Božije pomoći, i da svaki pravednik u jednom trenu može da postane grešnik, i svi njegovi napori se pretvaraju u prah. I zato težnja za spoznajom svoje grehovnosti predstavlja tu osnovu od koje nikada ne treba odstupiti.

Zbog čega savesti nije potrebna anestezija

- Ali kada čovek čini svoje prve korake ka Crkvi i čita recimo starca Siluana – o njegovom plaču o gresima i neprekidnom sećanju na geenski oganj – za njega u svemu tome često postoji nešto izveštačeno. On prosto ne shvata kako može da živi sa tom smernicom, jer hrišćanstvo je – radost. I Serafim Sarovski je govorio: “Uvek se radujte!”. Zbog čega u svim knjigama piše da treba stalno plakati, posipati glavu pepelom i na sve načine sebe istjazavati pošto sam tako loš? Kako to spojiti – geenski oganj i vaskršnju radost, koja treba da prožima ceo hrišćanski život? Kada se na čoveka obrušava toliko paradoksalnih i na prvi pogled apsurdnih informacija, on se gubi i oseća se potpuno dezorijentisanim. Kako da se snadje u svemu tome?

- U stvari, sve Tajne se mogu razumeti samo u svetlosti vaskršnjeg opita. Ovde je nemoguća verzija kako vi u vašem časopisu to nazivate “pravoslavlje-lajt” – nešto izmedju vaskršnje radosti i naše grehovnosti. I samo u svetlosti radosti u vaskrslom Hristu i Carstvu Nebeskom mi dublje spoznajemo svoju grehovnost, ali ne kao nešto beznadežno, jer je u Vaskrslom Hristu sve moguće – pa samim tim i savladjivanje naše grehovnosti. To je radost za nas same, krštene i vaskrsle sa Hristom.

I zbog toga plač Svetih zbog sopstvene grehovnosti nije neka izmišljotina niti egzaltacija. To je rezultat zdravog zaključivanja kakvi treba da budemo i kakvi smo zaista. I kada u crkvi pojemo: “Vidjehom svet istini, prijahom Duha Nebesnago (videvši svetlost istinitu, primivši Duha Nebeskog), - vraćamo se u taj život, u tu realnost za koju smo stvoreni. Ali nam još predstoji dug put, i na tom putu se uzdamo u Božiju pomoć.

I zato neprekidno idemo u crkvu, govorimo o svojim gresima, i ako ne s plačem, onda u krajnjoj meri s gorkim uzdahom spoznajemo svoje nesavršenstvo.

Omar Hajam je pisao: “Mi smo izvor veselja i tuge rudnik, mi sme smestiliše poroka i čisto vrelo…”. Ta svest istovremene čovekove moralne uzvišenosti i niskosti je prisutna i u nehrišćanskoj tradiciji. Ona je u većoj ili manjoj meri prirodna za svakog čoveka. Šta mi želimo? Da ugušimo glas savesti i da živimo bukvalno kao da ga ne čujemo? Ali se od njega ne može pobeći. Možda naše savremneo društvo uz pomoć psihoterapeuta, mas-medija i poboljšanja socijalnih uslova omogućava čoveku da se oseća dovoljno prijatno. Ali ja mislim da je to u nekom smislu narkotik, anestezija ljudske savesti i zdravog razuma. Čoveka je verovatno moguće dovesti do stanja kada je on svime zadovoljan – sobom, svojim okruženjem, svojim poslom, i ne želi da razmišlja o tome da postoje problemi, da postoji smrt na kraju krajeva.

I stvar nije u tome da su nama pravoslavnima milije nezgode već prosto problemi koji nas okružuju često zahtevaju ozbiljna razmišljanja i primoravaju nas da postavimo odredjena pitanja. Upravo nam one ne daju da utonemo u san naše svakodnevnice.

prevod sa ruskog dr Radmila Maksimović

Izvor: http://www.pravmir.ru/article_1824.html

Pročitano: 5843 puta