MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

JEROMONAH NESTOR, NOVOMUČENIK IZ SELA ŽARKI (+1993)



 Jeromonah Nestor (Savčuk) rođen je u provinciji Krima, u južnoj Rusiji  1960. godine. Nikada nije bio posebno blizak sa svojom porodicom. Odrastajući u mladog čoveka, svu svoju energiju usmeravao je na borilačke veštine, rvanje i boks. Bio je veoma pronicljiv i isticao se umom od svojih vršnjaka.

U svojim ranim dvadesetim, Nestor je otputovao u Odesu, gde je nameravao da  izučava freskopis. Tamo se sprijateljio sa starijim umetnicima, koji su  počeli da ga inspirišu svojim pričama o pravednim muškarcima i ženama, koji su u poslednjih hiljadu godina svojim hrabrim trudovima  slavili Boga u manastirima širom Rusije. To je bilo početkom 80-ih godina. Rusija je tada bila komunistička država, a drevna Pravoslavna vera bila je već zaboravljena u ruskom narodu. Odjednom, u Nestorovom srcu planula je iskra vere. Počeo je da gori od želje da pobegne od sujete ovoga sveta i da se vrati svojim drevnim hrišćankim korenima.

Odlučivši da svoj život potpuno posveti Gospodu, Nestor je napustio Odesu i otputovao u drevni Počajevski manastir iz XIII veka. U ovom manastiru Nestor je, kao monah, započeo rad na posvećivanju svoga srca. Kao što je promisao htela, Nestor je pronašao svoja dva, dugo izgubljena, ujaka koja su služila u manastiru. Jedan je bio oženjeni sveštenik koji je sa svojom porodicom živeo u grdu, a drugi je bio veoma poštovani stari monah, poznat po svom pravednom životu.

U to vreme, manastiri u komunističkoj Rusiji bili su kontrolisani od strane vlasti. Svi monasi morali su biti popisani u ateističkoj državi. Nestor, koji se protivio ateizmu, nikada se nije upisao u te državne knjige. Sredinom 80-ih, vlast je počela da progoni Počajevski manastir. Neki monasi odvedeni su u zatvorske kampove, dok su neki jednostavno „nestali“. Zato što nije bio upisan kao monah, Nestor je znao da će, ako  ga pronađu, biti poslat ili u zatvor ili  da će biti ubijen. I tako je on nastavio da se bori, živeći kao „ilegalni“ monah i bivajući stalno u bekstvu. Imajući jaku i hrabru dušu, Nestor je, iako veoma mlad, ubrzo rukopoložen za sveštenomonaha.

Međutim, uslovi u Počajevskom manastiru postali su toliko teški da je većina monaha ili napustila manastir ili su odvedeni u zatvore ili su ubijeni. Ne znajući šta da čini, Nestor se obratio svom duhovnom ocu, starcu Jovanu Krestjankinu, koji ga je uputio da se povuče u izolovano selo Žarki. Primajući njegov savet kao Božansko proviđenje, Nestor se uputio preko prostrane ruske stepe u to udaljeno maleno selo.

Nakon dugog putovanja Nestor je napokon stigao u Žarki. Okruženo divljinom i poplavljenim putevima u zimskom periodu , selo Žarki bilo je dostupno samo tokom letnjih meseci. Nekoliko vernika živelo je u selu. Stigavši u ovo napuštno mesto u divljini, Nestor je otišao pravo u crkvu, gde je trebalo da služi. Crkva je bila stara, ruinirana, ali je imala mnogo starih ikona. Nestorova prvobitna inspiracija i želja za monaštvom došla je od ikona, a kasije je i svoj život dao za njih,  za ikone Hrista i Svetitelja.  Od kako je postao monah, njegovo srce je gorelo  ljubavlju prema Hristu i Svetima, ljubavlju prema uzvišenijem svetu kojeg su oni pretstavljali. Nestor je gledao na ikone i slike Hristove na jedan jedinstven način. On u njima nije video drvo i boje, već je njegovo srce bilo izmenjeno;  gledajući ih osetio je večno Carstvo Božije u sebi. Razumeti ikonu Hristovu, znači razumeti otelotvorenje Božije.



Jednom, u ovoj crkvi, bila su ubijena dva jurodiva pravednika. Pre nego što su ubijeni, prorekli su da “ sveštenik koji u ovoj crkvi bude služio do kraja, biće sačuvan”. Nesvestan proročanstva, ali osećajući tajanstvenost u vazduhu ove stare crkve, Nestor je odmah zavoleo ovo mesto svim svojim srcem i želeo je da tu ostane do kraja svog  života.

Kao i mnoge od onih koji su težili pravednosti, patnja je čekala Nestora. Policija ga je upozorila na krug ruske mafije  - gangstere iz Odese, koji su se bavili krađom starih ikona iz seoskih crkvava i prodavli ih na crnom tržišti za ogromne svote novca. Skoro sve crkve u toj oblasti bile su pokradene.

Druge poteškoće Nestoru su stvarali lokalni huligani koji su ga maltretirali jer je bio sveštenik. Jednog  dana, Nestor se, skriven u svojoj dugoj kosi i bradi kao što je to često činio kako se ne bi isticao svojom pojavom, uputio  ka autobuskoj stanici sa nekoliko važnih dokumenata. Tri pijana mladića prišla su mu na stanici i počela da  ga maltretiraju. “Pokaži na svoj krst,” vređali su ga, i počeli da ga vuku za jaknu tražeći na grudima njegov krst. Kako nije moga dozvoliti da mu oskrnave krst, bio je primoran da se brani. Ne znajući da je Nestor vešt u borilačkim veštinama mladići su pokušali da ga napadnu. Ali, on je izbegao sve udarce, a ova ulična borba potsećala je više ne ples. Odjednom, setivši se da su mu dokumenti ostali nasamo, Nestor je zastao i okrenu se u njihovom pravcu. U tom momentu zadobio je strašan udarac u oko. Ubrzo je i policija stigla, ali Nestor je od policije tražio da pusti mladiće. Nije zaboravio da je i on jednom bio buntovan kao i oni. Mesec dana kasnije, mladić koji je udario Nestora u oko, došao je da bi mu se izvinuo. Posle dugog razgovora, mladić Andrej odlučio je da se udruži sa Nestorom, preselio se u njegovu kuću i počeo je da sledi njegov strogo podvižnički način života.

Svojim mladalačkim žarom uneo je život u selo Žarki. Nestor je takođe putovao u nekoliko drugih parohija u okolini, pomažući svima kojima je pomoć bila potrebna, bez obzira da li oni bili hriščani ili ne. Mladi Nestor je potsećao Ruski narod na njihove stare hrišćanske korene.

Pored njegovog nesebičnog truda oko drugih ljudi, Nestor je uspevao da vodi strogi molitveni život. Pošto bi obilazio svoju duhovnu decu u drugim selima, Nestor bi se noću, pešice, vraćao  kući. Nije voleo da putuje automobilom; ove noćne štenje bile su jedino vreme koje je imao za sebe. Čak i tokom zime, pešačio bi kroz sneg po dvanaest milja do kuće. To je bilo njegovo vreme sa Bogom. Udubio bi se u molitvu i tako gubio svaki pojam o vremenu. Vraćao bi se kući da završi svoje strogo molitveno pravilo  koje se sastojalo od sata pojanja himni i suznih molitvi na kolienima.

Putovao je u ratnu zonu Abhazije i Gruzije (male države na granici južne Rusije, raniji deo Sovjetskog Saveza) u cilju da pomogne ljudima koji su tamo patili i da među njima širi svetlost i istinu Hristovu. Počeo je i sam da duhovno uzrasta  u ratnom okruženju, a želja za najvećom žrtvom koju hrišćanin može dati rodila se u njemu  - želeo je da bude mučen za veru Hristovu. Znajući da je smrt neminovna u neprijateljskoj zemlji Abhazije, Nestor je osećao potrebu da tamo i ostane. Međutim, njegov duhovni otac  uputio ga je nazad u selo Žarki govoreći mu : “Da li bi majka napustila  svoju rođenu decu kako bi podigla drugu, tuđu?” Nestor je shvatio da mora da se vrati svojoj duhovnoj deci.

Po povratku u Rusiju, doživeo je nove poteškoće i progone. Crkva je bila pljačkana nekoliko puta, jednom je bila i u požaru, a Nestor je trpeo ljudsku zavist i svađe od svojih parohijana. Jednom je rekao svom prijatelju da oni kojima najviše pruža, najviše ga i uznemiravaju.



Godine 1993. tri monaha su bila ubijena u čuvenom Optina manastiru u centralnoj Rusiji. Optina je bila duhovna prestonica pravoslavne Rusije u XIX veku, a bila jje poznata po svom redu staraca među kojima je bio i Sveti Pajsije Veličkovski. Veliki broj ljudi, ubrajajući u njih i poznate ruske književnike kao što su Dostojevski, Tolastoj  i mnogi drugi, odlazili su u Optinu tražeći duhovno rukovodstvo od Optinskih staraca. Tri Optinska monaha bila su ubijena nožem u noći prazničnog Hristovog Vaskrsenja. Krvlju uprljan nož pronađen je na manastirskoj zemlji sa izgraviranim brojevima 666 na sečivu. Kasnije, čovek je priznao da je izvršio ubistvo kao deo satanističkog rituala i da je svesno ubio tri najbolja monaha u manastiru.

Nestor je često govorio o Optinskim mučenicima sa velikim poštovanjem i bilo je jasno da je čeznuo da ih sledi. Čeznuo je da na sebe stavi venac mučeništva. Jednom, jedan prijatelj je pokušao da mu objasni da je bolje biti dugtrpeljiv i sa smirenjem izdržavati životne nevolje. U tom, Nestor je odgovorio: “Znaš, moj prijatelju, ja toliko silno želim da primim venac mučeništava, jer sam vodio pogibeljni život kao mladić; živeo sam samo za sebe. Kako mogu sada, bilo čime, uzvratiti Bogu za svo dobro koje mi je dao?” Prijatelj je nastavio da ga ubeđuje: “Ali to je isuviše smelo želeti mučeničku smrt; moraš patiti dugo.”  Nestor je opet odgovorio: “Da, razumem to, ali ako se budem molio za mučeničku smrt – možda ću mi je Gospod i poslati.”

Zaista, Nestor je sada goreo plamenom vere prema drugom svetu. Smrt je video ne ko kraj svoga života, već kao jedan novi početak. Njegova vera bila je duboka – do te mere duboka da je počeo da se moli za patnje i smrt, ali ne sa željom da bi pobegao iz ovoga sveta, već da bi tajno bio razapet sa Hristom.

Opet je crkva bila opljačkana. Ovog puta Nestoru je bilo dosta –  dom Gospodnji trebalo je zaštititi. Morao je nešto da preduzme. Primetio je tragove guma u snegu koje su neasvaltiranim drumom vodile ka šumi , i brzo je krenuo za njima. U daljini je bio parkiran auto. Kako bi prikrio činjenicu da je monah, skinuo je sa glave kamilavku, podigao svoju manitiju i počeo  da prilazi kolim vičući i teturajući se kao da je pijan. U automobilu je sedeo gangster koji je odmah izašao i napao ga. Još jednom je iskustovo sa borilačkim veštinama Nestoru pomoglo da se odbrani od svih udaraca. Imao je i dovoljno vremena da vidi brojeve registarskih tablica. Policija je na kraju uhvatila razbojnika i vratila ukradenu ikonu crkvi. Stigla je i poruka do Nestora da ako pokrene krivičnu prijavu protiv kradljivca, mafija će ga ubiti. Njegov najbliži prijatelj molio ga je da to ne čini. Nestor se sastao sa gangsterom koji ga je napao i pitao ga je zašto je krao iz crkve. Gangster je odgovorio: “Novac.” I Nestor ga je upitao da li se kaje zbog toga što je pljačkao crkve. Ali on je odgvorio bez trunke kajanja: “Ne, uopšte ne žalim.“ Nestor je znao da mora da ima čvrst stav. Ako dozvoli mafiji da misli kako  ga mogu zaplaši, njegova jadna crkva će stradati. Jednom prijatelju, koji je pokušao da ga odgovori, rekao je: “Da su to moji lični neprijatelji, mogao bih im oprostiti, ali ovo su neprijatelji običnih vernika i Boga. Oni nemaju kajanje za zlo koje su počinili. Ne mogu ih pustiti.”



Tada je mafija pokušala da u nekoliko navrata ubije Nestora, ali je on te pokušaje jedva izbegao. Kradljivaca ikona bilo je svuda – svaka crkva u regionu bila je opljačkana bar jednom. Nestor je počeo da čuva seosku crkvu i tokom noći. Mafija nije više želela samo ikone – oni su hteli i Nestorov život.

Jednom prilikom Nestor je čuo kucanje na vratima. Kada je otvorio vrata, puščana cev bila je uperena u njega. Nije se uplašio. Gledao je pravo u oči naoružanog, a onda se okrenuo, mirno ušao u kuću i zaključao vrata. Uzeo je signalni pištolj i  ispalio nekoliko hitaca, želeći da uplaši napadače. Znajući da je monah i sveštenik, i da neće pucati direktno u njih, napadači su provalili kroz prozor. Nestor je otrčao u svoju sobu i zaključao vrata. Bežeći kroz prozor, posekao je svoju ruku, koja je počela da krvari. Brzo ju je uvio i  pobegao iz kuće. Dok je bežao , krv je kapala na zemlju – istu onu zemlju na kojoj je kasnije bila prolivena krv njegovog života.

Znajući da mu svaki dan može biti poslednji, udvostručio je svoj misionarski rad. Jedan od njegovih bliskih prijatelja se priseća: “Davao je sve od sebe. Ponekad je bilo teško. Ponekad bi se zaključavao u svoju sobu po dva - tri dana. Postio je i molio se. Tako bi dobijao snagu da istraje.  Poslednjih godina našeg poznanstva postao je tako nedostižan, dubok…ta dubina došla je od njegovog ogromnog poverenja u Boga. Nije se plašio ničega. Bio je neobičan čovek, koji je sebe potpuno predao volji Božijoj. Bio je neustrašiv.”

Nestor je srušio zid koji odvaja Boga i čoveka, i Bog je postao živa sila u njemu. Blizak prijatelj seća se jednog od poslednjih razgovora sa jeromonahom Nestorom: “Razgovarali smo o neprijteljima crkve i on mije rekao: “Zašto bismo se plašili?”  Odgovorio sam: “Ali tih lopova ima svuda.”Mirno je odgovrio: “Sve je volja Božija. Stradati Hrista radi – to je velika radost.” Govorio je o duhovnoj borbi koja se dešava u današnjem svetu...bio je već pripremljen za smrt.”

Dana 30. decembra 1993. jeromonah Nestor pronađen je mrtav  pod prozorom svoje kuće, prerezanog grla sa više ubodnih rana na telu. Ljudi veruju da to nije bio samo jednostavan slučaj osvete, već strateški potez u duhovnom ratu koji se danas vodi širom sveta. Ali kako se snage tame uvećavaju, tako i Svetlost postaje sve vidljivija i jača. Život i smrt sveštenomonaha Nestora ne pretstavlja poraz, već trijumf pravde Božije. Njegova smrt je mučeništvo za Istinu. Jeromonah Nestor  prešao je iz ovoga života u večni kada mu je bilo 33 godine. Imao je isto godina koliko i Isus Hristos kada je bio razapet.

Izvor: Monasi Jovan Marler i Andrej Vermut:  “Deca Apokalipse”, 1194, Sveti German Aljaski, Platina, Kaligornija



Jeromonah Nestor (svetovno ime Nikolaj Ivanovič Savčuk), glavni paroh crkve Rođenja Presvete Bogorodice u selu Žarki - Jurievetski okrug, svirepo je ubijen u noći između 30. i 31. decembra 1993. godine, u keliji koja se nalazila u svešteničkoj kući. Jeromonah Nestor pronađen je kako leži potrbuške u lokvi krvi, ispod krsta Isusa Hrista, ne davajući znake života. Njegovo telo bilo je potpuno unakaženo. Nakon ubistva, velika suma novca nestala je iz njegove torbe, a novac je bio priložen od strane jednog biznismena za izgradnju i popravku crkve. Jurievetski okružni sud osudio je ubicu na četiri godine zatvora. U presudi je navedeno  da je ubica bio neuračunljiv.

Izvor: Ubistva i napadi na sveštena lica u Rusiji od 1990-2010.


 






































 
Prevod s engleskog prof. Bojana Popović
3 mart 2011 god.

Izvor: http://www.johnsanidopoulos.com/2010/12/priest-monk-nestor-new-martyr-of-zharky.html

Pročitano: 6592 puta