MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

HRIŠČANSKA LJUBAV – DAR DUHA SVETOGA



 

Ljubav je u hriscanskom shvatanju – dar Duha Svetoga, po recima apostola Pavla: “Ljubav Bozija se izli u srca nasa Duhom Svetijem koji je dat nama” (Rim.5, 5). To je taj neophodni dar Duha Svetog, bez koga nije moguca hriscanska vera i zivot uopste. U svojoj “Himni ljubavi” apostol Pavle nepobitno svedoci o prvenstvu ljubavi u odnosu na sve ostale slicne vrline, koje su nam darovane Duhom Svetim, jer one bez ljubavi nemaju nikakvu vrednost i ne privode coveka Spasenju.

"Ako jezike covjecije i andjelske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje zvoni, ili praporac koji zveci. I ako imam prorostvo i znam sve tajne i znanja, i ako imam svu vjeru da i gore premjestam, a ljubavi nemam nista sam. I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se sazeze, a ljubavi nemam nista mi ne pomaze" (1 Kor.13, 1-3).

Na taj nacin i nasa vera, i blagocestivost prema ustavu, i bogoslovska znanja, cak i darovi cudotvorstva i prorostva – sve to gubi svaki znacaj, obezvredjuje se i postaje nistavno, ukoliko nemamo dar ljubavi, tog znaka po kojem se poznaju "ucenici Hristovi", jer je i Sam Gospod dao novu zapovest apostolima u oprostajnoj besedi: "Novu vam zapovijest dajem da ljubite jedan drugoga, kao sto Ja vas ljubih, da se i vi ljubite medju sobom. Po tome ce svi poznati da ste moji ucenici ako imate ljubav medju sobom" (Jn.13, 34-35).

Crkva upravo predstavlja dar Bozanske ljubavi, kao jednosusnost ljudskih dusa po liku Jedinosusne i Nerazdeljive Trojice. "Crkva je, - kaze V.N. Loski (1958), - lik Presvete Trojice. Oci to neprekidno ponavljaju, a kanonska pravila potvrdjuju". Dar Bozanske ljubavi predstavlja unutrasnju, nevidljivu, ontolosku stranu Crkve kao misticnog Tela Hristovog. I zato bez tog dara nema Crkve u spomenutom smislu reci i nema spasenja. S druge strane, u Poslanici apostola Jovana je receno: "Bog je ljubav" (1 Jn.4, 8, 16), koja sacinjava Bozanski Zivot i zato oni koji streme Bozanskoj ljubavi na osnovu toga postaju besmrtni, jer Bozanski Zivot ne podleze smrti: "Mi znamo da predjosmo iz smrti u zivot, jer ljubimo bracu; jer ko ne ljubi brata ostaje u smrti" (1 Jn.3, 14).

Dakle, ako je hriscanska ljubav po svom poreklu dar Boziji, onda je ona po svojoj prirodi jedinosusnost ljudskih dusa, koje obrazuju Crkvu kao zivi organizam ljubavi, kao misticno Telo Hristovo, ili drugacije receno – kao nevidljiva ontoloska strana Crkve. U Svojoj Prvosvestenickoj molitvi Spasitelj se moli za takvo jedinstvo Svojih ucenika i svih sledbenika, koje postoji u Bozanskom zivotu Presvete Trojice: "Ne molim pak samo za njih, nego i za one koji me uzveruju njihove rijeci radi; da svi jedno budu, kao Ti, Oce sto si u meni i ja u Tebi; da i oni u nama budu jedno, da i svijet vjeruje da si me Ti poslao" (Jn.17, 20-21). U ovim recima je izrazena sustina hriscanstva: ono nije neko apstraktno ucenje, koje se prima razumom. Hriscanstvo je – zivot, u kojem se odredjene licnosti silom Bozanske Ljubavi nerazdvojno sjedinjuju u jedno mnogoipostasno Bice, koje predstavlja Crkva s njene unutrasnje, nevidljive strane. Spasava i vodi u zivot vecni samo prihvatanje u sebi, unutar svoje duse, Boznaskog Zivota Triipostasnog Boga, koji se sastoji u uzajamnom samopredavanju svakoj Ipostasi (Oca, Sina i Svetoga Duha) jedne drugoj, kada svako ipostasno "Ja" postoji u drugom "Ja". To je predvecno samoodricanje i smirenje, koje donosi bezgranicno blazenstvo ljubavi, i onome ko se sjedinio sa Bozanskom Ljubavlju otrkiva se tajna Trojice po meri njegove sjedinjenosti. Protojerej Georgije Florovski je pisao: "Gospod zapovest ljubavi usmerava ka tajni Trojicnog jedinstva, jer ta tajna i jeste Ljubav… Moze se reci da Crkva predstavlja Lik Presvete Trojice u tvari, i zbog toga je otkrovenje Trojicnosti povezano sa osnivanjem Crkve".

Sve izlozeno je moguce rezimirati recima svestenika Pavla Florenskog: "Ljubiti nevidljivog Boga – znaci pasivno pred Njim otkrivati svoje srce i cekati Njegovo aktivno otkrovenje tako da bi u srce sisla energija Bozanske Ljubavi. "Uzrok ljubavi u Bogu je Bog" (sveti Bernard Klervoski, 1090-1153). "Nasuprot tome, voleti vidljivu tvar – znaci omoguciti Bozanskoj energiji da se otkrije preko onoga ko je prima, - izvan i oko njega – tako kako ona deluje u samom Troipostasnom Bozanstvu, - omogucavajuci joj da predje i na drugoga, na brata. Ljubav prema bratu je apsolutno nemoguca samo na osnovu sopstvenih ljudskih napora. To je stvar Bozije sile. Ljubeci, mi ljubimo Boga i u Bogu".

Samo onaj koji je spoznao Boga moze da ljubi istinskom ljubavlju. Ako ja nisam spoznao Boga, i nisam se prisajedinio Njegovom Bicu, onda ja i ne ljubim. I obrnuto: ako ljubim brata, onda sam se prisajedinio Bogu, i spoznao sam Ga. U tome je direktna zavisnost znanja i ljubavi prema tvari. Centar njihove projave je sopstveno prebivanje u Bogu i Boga u sebi.

A da smo zaista spoznali Boga, znacemo po tome koliko postujemo Njegove zapovesti: "I po tom razumijemo da ga poznasmo, ako zapovijesti Njegove drzimo. Koji govori: poznajem Ga, a zapovijesti Njegove ne drzi, laza je i u njemu istine nema; a koji drzi rijec Njegovu, u njemu je zaista ljubav Bozija savrsena; po tom poznajemo da smo u Njemu. Koji govori da u Njemu stoji, i taj treba tako da hodi kao sto je On hodio" (1 Jn. 2, 3-6). Ali to uzajamno medjusobno sa-prebivanje Boga i coveka je stanje slobodne vere, a ne cinjenica prinudno-zapovednog iskustva. Poslanice Svetog Jovana Bogoslova su skoro iskljucivo posvecene toj medjusobnoj povezanosti.

"Svaki koji ima ljubav od Boga je rodjen" (1 Jn. 4, 7). To nije samo promena ili popravljanje, ili usavrsavanje, ne, - to je upravo radjanje od Boga, sjedinjenje sa Svetim. Svako koji ima ljubav je ponovo rodjen ili se rodio drugi put – za novi zivot, postavsi tako "cedo Bozije", i dobivsi novo bice i novu prirodu – bio je "mrtav i oziveo" za prelazak u novo carstvo (o tome i govori prica o bludnom sinu; Lk.15, 32). Iako se drugim ljudima "okamenjenog srca" on i dalje cini prosto istim covekom. Ali u stvari, u nevidljivim nedrima njegove "bludne" duse se desila tajna promena. Prestanak i agonija potpune sumnje su bile samo muke radjanja iz tesne i tamne utrobe telesnog zivota u neopisivu sirinu vecnog i svesvetlog zivota. Onaj koji ima ljubav i ljubi je presao iz smrti u zivot, iz carstva ovog sveta u Carstvo Bozije. On ima "dijel u Bozanskoj prirodi" (2 Pet. 1, 4). On je usao u novi svet Istine, u kojem moze da raste i da se razvija; u njemu je seme Bozije – seme Bozanskog Zivota (1 Jn.3, 9), seme same Istine i vecnog poznanja. Znajuci Istinu, on sada shvata zasto mu se desila takva promena: "Mi znamo da predjosmo iz smrti u zivot, jer ljubimo bracu; jer ko ne ljubi brata ostaje u smrti. Svaki koji mrzi na brata svojega… nema u sebi vjecnoga zivota" (1 Jn.3, 14-15). Onaj koji nema u sebi vjecnoga zivota je onaj koji nije usao u zivot Presvete Trojice, - pa zbog toga i ne moze da ljubi, jer ljubav prema bratu i jeste neka projava i izlivanje Bozanske sile od onoga koga Bog ljubi.

Navescemo primer iz sluzenja Bozanske Liturgije, u kojem su posebno skoncentrisana religiozna shvatanja.

Djakon vozglasava: "Ljubimo jedni druge da bismo jednim umom ispovedali". Sta mi ispovedamo? A na to odgovaraju svi vernici, cela Crkva, podrzavajuci i zavrsavajuci djakonov vozglas: "Oca i Sina i Svetoga Duha, Trojicu Jedinosusnu i Nerazdeljivu". Tada se jerej tri puta pokloni i tajno govori: "Ljubicu te Gospode, krjeposti moja, Gospode, zaklone moj i utociste moje". U Staroj Crkvi, hriscani su posle izgovorenih vozglasa celivali jedni druge u znak mira, ljubavi i istomisljenosti (zene – zene, a muskarci – muskarce). Taj obicaj celivanja jedni drugih se i danas ocuvao medju svestenosluziteljima. Ako Liturgiju sluze dva ili vise svestenika, onda oni svi celivaju diskos, putir, Sveti Presto i jedni druge u rame. Najstariji medju njima izgovara: "Hristos medju nama". Najmladji svestenik odgovara: "I jeste, i bice".

Posle tog sjedinjenja u ljubavi Crkve kao celine potrebno je odvojiti se od svega spoljasnjeg, od svega sto ne pripada toj ljubavi, i sto je strano Crkvi. I zato djakon izgovara: "Dveri, dveri, premudroscu pazimo" (ili u tacnijem prevodu sa grckog: "premudrost pazimo"). Sada kada je spremno sve sto je potrebno za ispovedanje Jedinosusne i Nerazdeljive Trojice, sledi i sama Premudrost: narod, to jest samo Telo Crkve poje Simvol vere, koji u sustini i jeste ispovedanje dogmata Jedinosusnosti Presvete Trojice. Na taj nacin sve sto prethodi "Vjeruju" predstavlja pripremu za "paznju" za rec "Jedinosusnost". Jedinosusnost i jeste Premudrost.

Ideja takvog bogosluzbenog poretka je jasna: uslov jednomislija i jeste samo medjusobna ljubav, koja i radja jedinomislije onih koji se medjusobno vole, nasuprot spoljasnjim odnosima jednih prema drugima, iz kojih ne proizilazi nista vise od slicnosti u misljenjima, na kojima se zasniva svetski zivot: nauka, ideologija, drzavnost. A jednomislije predstavlja tle, na kojem je moguca zajednicka ispovest, to jest dostizanje i priznanje dogmata jedinosusnosti; posredstvom toga jednomislija mi se i doticemo tajne Trojedinog Bozanstva.

Ta ideja o neraskidivom unutrasnjem jedinstvu vernih i poznanju, pa shodno tome i proslavljanju Boga, Koji je Trojica u Jedinici, je izrazena u jerejskom vozglasu na Bozanskoj Liturgiji: "I daj nam da jednim ustima i jednim srcem slavimo i pevamo precasno i velelepno Ime Tvoje, Oca i Sina, i Svetoga Duha, sada i uvek i u vekove vekova. Amin".

Tacno to stanje ima metafizicki, a ne pravno-moralni smisao: "Koji govori da je u vidjelu (u istini – ured.), a mrzi na svojega brata, jos je u tami (u neznanju – ured.). Koji ljubi brata svojega, u vidjelu zivi, i sablazni u njemu nema. A koji mrzi na brata svojega, u tami je, i u tami hodi, i ne zna kuda ide, jer mu tama zaslijepi oci" (1 Jn. 2, 9-11). Svetlost je – Istina, i ta Istina se neprekidno projavljuje; vid njenog prenosenja na drugog je – ljubav, potpuno isto kao i vid prenosenja mrznje, koja uporno ne zeli da prizna sebi tu tamu neznanja. "Koji dobro cini od Boga je, a koji zlo cini ne vidje Boga" (3 Jn. 1, 11).

Ukoliko nema ljubavi – nema ni istine; ako postoji istina onda neosporno postoji i ljubav. "Koji god u Njemu stoji ne grijesi; koji god grijesi ne vidje Ga niti Ga pozna" (1 Jn. 3, 9-10). Ljubav je obavezno posledica poznanja Boga, od koje zraci svetlost sa svetionika i od koje nocu struji blagouhanje od casice cveta koja se otvara", "poznanje se projavljuje ljubavlju" (sveti Grigorije Niski). I zato je medjusobna ljubav Hristovih ucenika znak njihove naucenosti, njihovog znanja, njihovog hodjenja u Istini. Ljubav je sopstveni znak, po kome se poznaje Hristov ucenik (Jn.13, 35). Ali se ne sme napraviti velika greska, koja predstavlja poistovecivanje duhovne ljubavi koja poznaje Istinu sa altruistickim emocijama i stremljenjem ka "dobrobiti za covecanstvo" koja se u najboljem slucaju zasniva na prirodnom saosecanju ili na idejnim apstrakcijama. Za ljubav u poslednjem smislu, sve pocinje i zavrsava se u empirijskom delu, a vrednost podviga se odredjuje njegovim vidljivim delima. Ali za ljubav u hriscanskom smislu ta vrednost je relativna, spoljasnja. Cak neka moralna dela kao filantropija, borba za socijalnu jednakost, razoblicavanje nepravde su uzeta sama po sebi, van Bozanske ljubavi, i nemaju istinsku duhovnu vrednost. Nije pozeljna spoljasnost raznih "dela", vec blagodatni zivot, koji se izliva u svakom stvaralackom pokretu licnosti. Pored toga, empirijska spoljasnost kao takva uvek dozvoljava falsifikovanje. Nijedno vreme ne sme da porice da "takvi lazni apostoli i prevarljivi poslenici pretvaraju se u apostole Hristove; i nije cudo, jer se sam sotona pretvara u andjela svijetla" (2 Kor.11, 13-14). "I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se sazeze, a ljubavi nemam, nista mi ne pomaze" (1 Kor.13, 3).

Ljubav van Boga je samo prirodno-kosmicka pojava, koja malo podleze hriscanski jednoznacnoj i bezuslovnoj oceni. Tim pre, samo po sebi je jasno da se ovde reci "ljubav", "ljubiti", kao i one od njih izvedene, upotrebljavaju u hriscanskom smislu, ne pridajuci pritom paznju porodicnim, rodjackim i nacionalnim obicajima, egoizmu, sujeti, vlastoljublju, pohoti i slicnim "otpadnim" ljudskim osecanjima, koja se prikrivaju pod recju ljubav.

Istinska ljubav predstavlja izlazak iz empirijske i prelazak u novu stvarnost. Ljubav prema drugome je odraz njegovog istinskog znanja, a znanje je otkrovenje srcu Same Triipostasne Istine, to jest postojanje u dusi ljubavi Bozije prema coveku: "ako imamo ljubav medju sobom, Bog u nama stoji, i ljubav je Njegova savrsena u nama" (1 Jn.4, 12). Mi smo s Njim usli ne tek u bezlicni, promisaono-kosmicki odnos, vec u licno opstenje oca i sina. I zato "ako nas nase srce ne osudjuje" (ali, naravno, srce treba da se samoosudjuje, i da koliko-toliko ocisceno od poroka koji se projavljuju na njegovoj povrsini, bude sposobno da sudi o istinskoj ljubavi), i ako spoznajemo celomudrenim razumom da ljubimo "ne recju ili jezikom, vec delom i istinom" (1 Jn.3, 18), onda smo mi zaista novo bice, i zaista smo usli u licno opstenje sa Bogom, imajuci smelost pred Bogom, jer telesni covek o svemu sudi telesno. "I koji drzi zapovijesti Njegove u Njemu stoji, i On u njemu. I po tom poznajemo da stoji u nama, po Duhu Koga nam je dao" (1 Jn.3, 24). "Ako Ga ljubimo onda mi u Njemu stojimo i On u nama" (1 Jn.4, 13).

Ali pitacete u cemu se konkretno ispoljava ta duhovna ljubav? U savladjivanju granica samostalnosti, u sopstvenom otvaranju radi cega je potrebno duhovno opstenje jednih sa drugima. "Ako recemo da imamo zajednicu s Njim a u tami hodimo, lazemo i ne tvorimo istine" (1 Jn.1, 6).

Apsolutna Istina se poznaje u ljubavi. Ali rec "ljubav" ne treba shvatiti u subjektivno-psiholoskom, vec u objektivno-metafizickom smislu. Ne to, da sama ljubav prema bratu ispunjava Istinu, kako tvrde neki religiozni nihilisti, vec to da se njom, tom ljubavlju prema bratu, sve crpi. Ne, ljubav prema bratu je prenosenje na drugog kao ulivanje tog ulaska u Bozanski Zivot, koju sama ta licnost koja opsti sa Bogom spoznaje kao znanje Istine. Metafizicka priroda ljubavi – u nadlogicnom savladavanju golog samopoistovecivanja "ja=ja" i zatvorenosti koje se desava izlivanjem i uticajem Bozije sile na drugoga, koja kida uze ljudske ogranicene samostalnosti. Na osnovu tog otvorenog "ja" koje se na drugom projavljuje kao ne-"ja", koje nas cini jednim sa bratom – jednim bicem, a ne samo slicnim, koja se ogleda u moralizmu, to jest sujetnom, unutrasnje-bezumnom pokusaju ljudske, vanbozanske ljubavi. Uzdizuci se iznad logicnog, bezsadrzajnog, praznog zakona jednakosti i poistovecujuci se sa bratom kojeg ljubimo, "ja" samim tim slobodno postaje ne-"ja" ili, izrazavajuci se jezikom svestenopojanja "ponizivsi" se, "iscrpljujuci" se, "unizujuci" se (Flp.2, 7), to jest lisavajuci sebe po potrebi dobijenih atributa koji ti pripadaju i prirodnih zakona unutrasnjeg delovanja po zakonu ontoloskog egozima ili normi drugog bica radi poistovecivanja. "Ja" izlazi iz svojih okvira, iz normi svoga bica i dobrovoljno se potcinjava novoj licnosti, da bi time ukljucilo svoje "ja" u "ja" drugog bica, koje je za njega ne-"ja". Na taj nacin bezlicno ne-"ja" postaje licnost, drugo "ja", to jest "ti". Ali se u tom "osiromasenju" ili "ponizenju" sopstvenog "ja", u tom "nestajanju", ili sopstvenom kenozisu, desava obnova drugog "ja" u njemu svojstvenoj normi postojanja, pri cemu ta norma nije samo prosto data, vec je i opravdana, to jest nije prosto samo prisutna na odredjenom mestu i u odredjenom trenutku, vec ona ima vaseljenski i vecni znacaj. Moja licnost, svojim unizavanjem, nalazi u drugom svoje "iskupljenje" od vlasti grehovnog samopotvrdjivanja, oslobadjajuci se greha izolovanog postojanja, o kome su govorili grcki mislioci; i kao trece, ono se kao iskupljeni "proslavlja", to jest utvrdjuje u svojoj nepropadljivoj vrednosti. Nasuprot tome, bez "unizenja" svojeg "ja" posedovala bi se svoja norma samo potencijalno, ali ne i delom. Ljubav i jeste "da", "ja" koje se govori samom sebi; mrznja je – "ne" samom sebi. Ljubav sjedinjuje vrednost sa konkretnoscu, unoseci u "klizavu" konkretnost obavezu, a obaveza i jeste to sto konkretnosti daje trajnost. Ta ljubav sjedinjuje dva sveta: "u tome je velicina, jer je tu tajna, da se prolazni zemaljski lik i vecna Istina tu srecu zajedno" (F.M.Dostojevski).

Ljubav onoga koji ljubi, prenoseci svoje "ja" na "ja" onoga koga ljubi, to jest u "ti", samim tim daje ljubljenom "ti" silu da u Bogu spoznaje "ja" onoga koji ga ljubi. Onaj koji ljubi sam postaje onaj koga ljubi, sam se izdize iznad zakona istovetnosti i poistovecuje sebe u Bogu sa predmetom svoje ljubavi. On svoje "ja" prenosi u "ja" prvog posredstvom treceg. Ali te medjusobne "samopredanosti", "samoponizenja" onih koji ljube samo za razum predstavljaju put koji vodi u vecnost. Uzdizuci se iznad granica svoje prirode, "ja" izlazi iz vremensko-prostornih ogranicenja i ulazi u Vecnost. A tamo je je jedino delo medjusobna ljubav, u kojoj se sjedinjuje beskonacni poredak, bekrajni niz odvojenih trenutaka ljubavi. To jedino, vecno i beskonacno delo je jedinosusnost onih koji ljube u Bogu, pri cemu je "ja" isto sto i drugo "ja", a istovremeno se razlikujuci od njega. Svako "ja" je ne-"ja", na osnovu odbacivanja drugog "ja" radi prvog. Umesto odvojenih, neuskladjenih, gordih "ja" dobija se dvojica – dvojedino bice, cije se jedinstvo zasniva u Bogu: "ljubav je da dvoje budu jedno" (Ef. 5, 31). Ali pritom svako "ja", kao u ogledalu, vidi u liku Bozijem drugo "ja" svoj lik Boziji.

Ta dvojica u svojoj sustini imaju ljubav, ona je kao konkretno-ovaplocena predivna za predmetno sozercanje. Ako je za prvo "ja" izlazna tacka jedinosusnosti istina, a za drugo "ja", za "ti" – ljubav, onda ce u trecem "ja", u "on" to vec biti lepota. U njemu lepota podstice ljubav, a ljubav daje poznanje istine. Nasladjujuci se lepotom dvojice, "on" ljubi nju i kroz to spoznaje, utvrdjujuci svakog, svako "ja" u svojoj ipostasnoj samobitnosti (sustini). To svojom utvrdjenoscu sozercavajuce "ja" obnavlja samopoistovecenost sozercavajucih ipostasi: prvog "ja" koje ljubi i koje je ljubljeno; drugog "ja" koje je ljubljeno i koje ljubi, - kao "ti". Samim tim, predavanjem sebe dvojici, i raskidom opni svoje zatvorenosti, trece "ja" se sjedinjuje jedinosusno u Bogu, pa dvojica postaje trojicom. Ali "on", to trece "ja", kako se dvojica stvarno sozercava, je samo pocetak nove trojice. Trecim "ja" sve troje srastaju medjusobno u jedinosusnu celinu – u Crkvu ili Telo Hristovo kao stvarno otkrivanje Ipostasi Bozanske Ljubavi. Svako trece "ja" moze da bude prvim u drugoj trojici i drugim u trecoj, tako da ceo taj lanac ljubavi ima pocetak u Trojici Apsolutnoj, Koja Svojom silom drzi sve, kao magnet resu sastavljenu od delica gvozdja, prostiruci se dalje i dalje. Ljubav po blazenom Avgustinu predstavlja "neki sjedinjen zivot ili zivot koji sjedinjuje one koji tome teze".

To i jeste strujanje Duha Svetog, Koji tesi radoscu sozercanja, svuda postojeceg i sveispunjavajuce riznice dobara, Koji daje zivot i Svojim ulaskom ociscuje svet od svakog poroka. Ali spoznaja Njegovog zivotvornog delanja postaje javna samo na visim duhovnim stepenima.

To je sema samoobrazlaganja licnosti. Ali kako se ljubav konkretno otkriva kao centralna sila postojanja koja dolazi od onoga koji poznaje Istinu? Ne zaustavljajuci se na detaljima, napomenimo samo opstepoznato mesto iz "Himne ljubavi" apostola Pavla, u kojoj je sve receno: "Ljubav dugo trpi, milokrvna je; ljubav ne zavidi; ljubav se ne gordi, ne nadima se, ne cini sto ne valja, ne trazi svoje, ne srdi se, ne misli o zlu, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve snosi, sve veruje, svemu se nada, sve trpi. Ljubav nikad ne prestaje, a prorostvo ako ce i prestati, jezici ako ce umuknuti, razuma ako ce nestati. Jer djelimicno znamo i djelimicno prorokujemo; a kad dodje savrseno, onda ce prestati sto je djelimicno. Kad ja bijah malo dijete kao dijete govorih, kao dijete misljah, kao dijete razmisljah; a kad postadoh covjek, odbacih djetinjsko. Tako sad vidimo kao u ogledalu, u zagonetki, a onda cemo licem u lice; sad znam djelimicno, a onda cu poznati kao sto bih poznat. A sad ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje; ali je ljubav najveca medju njima" (1 Kor. 13, 4-13).

Pročitano: 7885 puta