MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

OSJEĆAJ STRAHA U KINESKOM DRUŠTVU



Otac Jona Murtos
"Ljudi koji su u tami i pod sjenkom smrti."

Dok sam živio u Tajvanu za vrijeme osnivanja tamošnje Pravoslavne crkve, moja ljubav prema kineskom narodu se produbila. Imao sam taj osjećaj još kao student, a blagodaću Božijom u stanju sam da ostanem ovdje i da služim Svetu Liturgiju. Kao rezultat, na Tajvanu su vidljivi blagodat i ljubav Božija.

U razgovoru sa raznim ljudima iz Tajvana, koje sam sreo u različitim vremenima, shvatio sam njihovu nesreću. To je postalo još očiglednije nakon primjedbe jednog mog prijatelja nakon što je vidio fotografije vjenčanja na jednom od izloga prodavnice. Ovdje moram da objasnim da se kineska vjenčanja slave u restoranima, gdje oni samo ručaju skupa, bez pjesme ili igre. Mlada mijenja haljine nekoliko puta da pokaže da je bogata. Značaj ovih detalja vidjeće se kasnije.

U okviru ceremonije vjenčanja, nema koncepta misterije. Oni se klanjaju svojim precima. Međutim, oni prave umjetničke fotografije prije i nakon vjenčanja, obučeni kao mladoženje i mlade, u pozadini sa najpoznatijim znamenitostima grada ili prirode.
„Ali oni se ne smiju!“, reče moj prijatelj, iznenađeno. „Toliko je straha, tu, duboko u njima.“ Zaista, pogledao sam toliko mnogo slika sa vjenčanja i sve one su iste. To je bilo moje prvo iskustvo sa strahom u Tajvanu.

Malo po malo strah je počeo vidljivo ulaziti u moje srce, sa nekoliko skrivenih mjesta koja su još od ranije bila slomljena i povrijeđena, i koja nisu sasvim zacijelila. Vidite, ja sam sada Kinez. Ja ove ljude jako puno volim, ja volim ovo mjesto. Pošto im izgledam jako poznat neki ljudi mi stalno govore da sam ja reinkarnisani Kinez. Ja im se samo ljubazno nasmiješim i objasnim da postoje takođe i drugi razlozi zbog kojih neko može tako nešto da osjeti, a da to nije reinkarnacija. Strah se zaista nastanio u mom srcu kada sam posjetio izložbu tibetanskog Budizma u Muzeju religija. Tamo mi je moj ljubazni prijatelj, vodič muzeja, objasnio eksponate: „Vidite li ove bubnjeve? Oni su napravljeni od lobanja male djece, a membrane su napravljene od njihove kože. Ove trube su napravljene od ljudskih kostiju, a ova lamina uniforma je u potpunosti napravljena od ljudske kože i kostiju, naravno mrtvih ljudi.“ Osjetio sam u sebi nešto hladno i loše. Čak i poslije, na izlazu, gdje su se prodavali suveniri, nešto me spriječilo da bilo šta kupim. Upitao sam, „Od čega je napravljen ovaj mali češalj?“ – „Od ljudskih kostiju, naravno“, rekla je gospođa, „sve je napravljeno od mrtvih ljudi.“ – „U redu“, rekao sam, „Nije važno, kupiću neki drugi put.“

Sjetio sam se stihova T. S. Eliota: Ali naše društvo puza između suhih rebara da održi našu metafiziku toplom (Šapat besmrtnosti). Onda, kao da je koprena skinuta sa mojih očiju, mnoge stvari unutar mene postajale su jasnije.

Strah vlada kineskim društvom i, generalno govoreći, društvima sa Istoka. Strah je posvuda. Prije svega tu je strah od duhova. Duhovi su svuda, i mnogi ljudi su mi rekli da su ih vidjeli. U hotelu, na primjer, vrlo je vjerovatno da će neko povikati „duh!“. Svako će da povjeruje u to, nastaće panika, oni će paliti papirni novac i moliće duha da ih ne povrijedi. Fraza „molim te, nemoj mi učiniti ništa loše... molim te prihvati ovo ili ono....“ vrlo je uobičajena. U početku im nisam vjerovao, ali sada, nisam više siguran. Sjećam se žitija mučenika, naročito žitija svetitelja iz pustinje i kako je sagrađen Manastir Velika Lavra na Svetoj Gori, Sv. Atanasija, i tako dalje. Da, ovo jeste zemlja u kojoj preovladava zlo. Pa ipak, uz pomoć ljudi koji pomažu Pravoslavnoj misiji, Božanska Liturgija se i ovdje odvija, i milost Božija dolazi na ovo mjesto.

Šta su ovi duhovi? Ljudi koji su umrli nasilnom smrću, ljudi čija rodbina im nije ponudila odgovarajuće žrtve. Da nisu oni koji su sahranjeni na pogrešan datum, ili oni čiji grob je pogrešno postavljen ili uznemirava neke demone – od mnogih – kineskih bogova. Očigledno je kako je ovdje nepodnošljiva dominacija prirode nad ljudskom sudbinom. Takozvani feng šui (geomantija) – što predstavlja pravu kombinaciju osobina objekta, njegovog položaja, osvjetljenja, položaja vrata ili prozora, itd. – mora biti u harmoniji sa silama koje regulišu univerzum, kao što su jin i jang. Dakle, priroda neumoljivo dominira ljudskom sudbinom i ona može uništiti ljudske živote bez bilo kog razloga ili bez ikakvog smisla.

Ukoliko idemo još dublje, do porodice, vidimo pravu dramu. Odgovarajuće žrtve se moraju ponuditi precima, otprilike svake dvije sedmice. Svaka porodica ima kod kuće poseban sto za ovu priliku. Ukoliko ne nudite svoje žrtve na pravilan način, duh oca ili majke će postati gladni duh i vama će doći teška vremena. Za mene, klasičnog grčkog mislioca, ovo mi se činilo nevjerovatnim. Mi ne možemo ni zamisliti da duše naših umrlih će pokušati da nas povrijede, čak i ako ih se ne sjetimo ili ukoliko ih ne spominjemo na pravilan način. Naprotiv, kada smo u nevolji mi ih prizivamo, mi prenosimo svoju bol njima. Potom sam mislio da bi to mogla biti podsvjesna reakcija djece prema njihovim precima, zbog njihovog stava.

U kineskoj porodici, vidite, nema privatnog života. „Porodica“ je iznad svega i svakoga, i roditelji kontrolišu život svoje djece. Oni odlučuju šta će djeca studirati ili za koga će se vjenčati. Ako im se ne svidi on/ona oni ih odbiju i očekuju da se vjenčate za nekoga drugog. Poligamija ne samo da je po pravilu postojala u prošlosti, već je još uvijek uobičajena i supruge upoznaju jedna drugu. I, naravno, ljubiti ili tući djecu je zabranjeno. Nakon svega ovoga, roditelji, gladni duhovi koji isisavaju život djece u ovom svijetu su podsvjesno projektovani, obzirom da se niko ne usuđuje to svjesno učiniti – duhovi u drugom životu takođe.

Strah je takođe izražen kroz divljenje prema moći. Iako na početku ja to nisam želio da vjerujem, prihvatio sam to nakon posjete hramu koji je posvećen osnivačima moderne kineske demokratije, dr Sun Jat Senu i Čang Kai Šeku. Njihove statue su na oltaru i ljudi im nude žrtve zato što oni imaju moć. Naravno, oni su definitivno bili važni ljudi, ali oni nisu bogovi. I kao što mi je rečeno u Kini, mnogi ljudi obožavaju Maoa kao boga, i pored napora vlade da to spriječi. Oni se čak mole psima i njima posvećuju hramove. Oni obožavaju bilo šta što ima moć, jer jedino što se ovdje računa jeste moć.

Postepeno sam pokušavao da otkrijem mračnu i hladnu stranu kineskog straha. Iza svega ovog, strah od smrti je skriven. Čak i kada umrete treba vam novac, tako da oni stavljaju dosta novca u džepove mrtvaca. Još za vrijeme života vi se morate pripremati za vlastitu sahranu. Ona mora biti dobra i mora se odviti na pravom mjestu u pravo vrijeme, u suprotnom, postaćete duh i mučićete sve one ljude koje ste i do tada mučili za vrijeme vašeg života na Zemlji (mrtvac se može držati u kući u kovčegu između 3 do 4 mjeseca). Takođe, ukoliko nemate sina, vi morate pronaći i usvojiti dječaka zato što samo muška djeca imaju pravo da vas sahrane. Stoga, kupovina i prodaja djece je veoma uobičajena. Ako ste neudata žena i umrete onda se odvija vjenčanje, uključujući vašeg duha. Novac se baca na ulicu i prva muška osoba koja ga pokupi dužna je da oženi duha na odgovarajućoj ceremoniji vjenčanja.

Po mom mišljenju, najdramatičniji element ovog straha je nedostatak ljubavi. Nevjerovatno je da je u takvoj civilizaciji izražavanje ljubavi tako rijetko. Smatra se nečim veoma lošim, čak nepristojnim, reći „Volim te“, pa čak i osobi za koju se vjenčavate! U stvari, ove se riječi nikad ne izgovaraju. Pohađao sam univerzitet gdje sam učio kineski jezik. Kada smo učili riječ „ljubav“ rečeno nam je da Kinezi tu riječ ne koriste. U Japanu su ovu riječ uvezli iz Kine u 5. vijeku, dok prije toga kod njih nije ni postojala. Zbog čega ne slušamo ovu frazu u pjesmama, sapunicama ili tv reklamama? Možda zato što se Kinezi ne usuđuju izraziti svoje emocije. Ne postoji ni ples ni pjesma. Psihologija bi trebala dosta toga reći o ovoj zabrani i obaveznom ponašanju u kom ne izražavate sebe u Kini. A šta je sa karaokama? Čudno je to, neka vrsta propisanog načina pjevanja u ograničenom kontekstu u zatvorenoj prostoriji. Ljudi gotovo nikad spontano ne pjevaju. Zamislite reakciju sirotog taksiste kada je čuo Olgu i mene kada smo počeli pjevati u autu.

U Tajvanu, posebno postoji duboko ukorijenjen strah od budućnosti. Oni se plaše da će komunistička Kina napasti i uništiti sve. Zato oni pokušavaju, svim sredstvima, pronaći drugi pasoš kako bi napustili zemlju. Veoma često, ova njihova noćna mora im ne dozvoljava da dugoročno misle o budućnosti ili porodici i/ili poslu. Brak se ovdje više shvata kao ispunjenje obaveze, kao poslušnost roditeljima, finansijski sporazum ili sredstvo preživljavanja. To je najmanje povezanost između dvoje ljudi, bar na način na koji se u hrišćanstvu definiše. Ovdje su ljudi zaista zatvoreni u sebe, gušeći se od straha od smrti i nesigurnosti i, eventualno, zatvore se od ovog života u grobu. 

I kako onda možete voljeti? Ljudi koji se boje i misle samo na sebe su bukvalno mrtvi. Individualizam je smrt, a smrt vodi strahu. Kao rezultat, osoba živi u tami, stvarajući izopačen ciklus smrti. Kao što Sveti Jovan Jevanđelist kaže: „Savršena ljubav obacuje strah... zato što onaj ko se boji ne postaje savršen u ljubavi“. Zaista, nema ljubavi u kineskom društvu. Da budem precizan, nikad nije ni postojala po kineskom načinu razmišljanja. Samo Mo Tse, filozof koji je živio oko 479- 381 pne je govorio o univerzalnoj ljubavi koja je drugačija od hrišćanske ljubavi. Ona ima jasan korisni karakter, i neophodna je za mir u društvu i među državama. U svakom slučaju ova ideja nikad nije bila prihvaćena. Ona je takođe bila suprotna konfučijanizmu, i generalno govoreći, odbačena je od strane kineskog društva.

Kada Kinezi govore o „ljubavi“, oni ne misle ono što mi mislimo. Oni imaju u vidu odnos prema profitu. Oni čak ne vole svoje bogove ili boginje. Način na koji se oni mole za mene je bilo iskustvo ravno zemljotresu: „O, moj bože, daj mi novca a ja ću ti dati procenat! Pomozi mi da dobijem na lutriji i ja ću ti dati dio novca ili ću poslati ženu da tebi pleše“ ili nešto slično tome. Prošle godine na Tajvan su iz Kine donijeli mali dio Budinog prsta za bogosluženje. Na hiljade ljudi došlo je da se pokloni. Međutim, u novinama sam pročitao članak u kom glavni monah koji je bio u pratnji je rekao sljedeće: „Molimo vas da ne tražite od Bude da vam pomogne da dobijete na lutriji, radije molite za mir, itd.“ Ljudi ovdje ne vole nijednog boga, oni čak ne mogu ni zamisliti tako nešto (ja govorim o ogromnoj većini kineskog naroda koji vjeruje u mješavinu Budizma, Taoizma, obožavanja predaka i sujevjerja). Ovi ljudi koriste svog boga(ove) zato što im se čini da mogu iskoristiti moć koju bog ima. Oni prizivaju boga obećavajući nekoliko stvari kako bi otjerali strah od sudbine.

Ovaj nedostatak ljubavi je tragičan. Naravno da oni pokušavaju da kontrolišu sudbinu kroz fengšui, to jest geomantiju ili zemljopredviđanje, moć kristala i sl. Možda činjenica što oni nemaju odnos ljubavi prema njihovom bogu(-vima) može objasniti zašto demoni i bogovi u njihovim hramovima su tako ružnog i odbojnog lika. Drugo je njihov duboki osjećaj krivice koji ne može biti ispoljen i izliječen obzirom da oni ignorišu ispovijest. Stoga je njihov strah sve dublji i oni pokušavaju kupiti iskupljenje dajući donacije hramovima. Zapravo strah od kazne i pakla, kao i strašna lica demona u hramovima, održavaju ljude u strahu. Oni duhovniji ljudi traže samo mir i harmoniju zato što znaju šta znači život u strahu. Oni ništa ne znaju o ljubavi. Oni ne traže da vole boga. Oni to čak ne mogu niti zamisliti. Pored toga, prema Konfučiju i Budi tražiti nešto od boga nema smisla. Nije ispravno željeti da otkrijete ko je bog i, eventualno, to nikad nećete otkriti zato što je i sama potraga pogrešna. Ljudi trebaju voditi računa o sadašnjosti, o danas, i kako mogu živjeti bolje, i njih ne treba da zanima nešto što ne mogu razumjeti. Dakle, voljeti nekoga koga ne poznajete nema nikakvog smisla.

Štaviše, ovaj strah se produbljuje usljed skrivenih psiholoških posljedica reinkarnacije, što je teorija koja dominira da Dalekom Istoku. Ja plaćam za grijehe kojih se ne sjećam i koje sam počinio u drugom životu. Ja živim u ciklusu reinkarnacije. Ovaj zakon nemilosrdno rukovodi mojim životom zato što ga ja ne mogu promijeniti. Ja moram da platim. Nema praštanja i olakšanja. Ovaj krug terora nikad ne može biti slomljen. Ja ima svoje tijelo ali ga ne mogu voljeti. Kao Kinez ja ga ne mogu voljeti zato što nema nikakvu vrijednost. Samo duša ima vrijednost, koja je opet zatvorena u tijelu.

Uticaj reinkarnacije je jedan od najvažnijih razloga nedostatka ljubavi kod ljudi u Aziji. To jeste, kada ljudsko srce voli ono kaže drugoj osobi „Volim te zauvijek.“ Ali kako možete zamisliti da nekoga volite zauvijek kada znate da ćete uskoro biti reinkarnisani u ženu, muškarca ili životinju, i onda koliko muškaraca, žena i životinja ćete da volite? Kakav je onda kvalitet vaše veze? Naposlijetku, nedostatak „ličnosti“ postaje očigledan. Ovaj koncept ne postoji u kineskom društvu i, generalno govoreći, u istočnjačkim društvima. Ipak, ovo je otkrovenje našeg Boga, Svetog Trojstva. To je otkrovenje „ličnosti“, jer samo ako sam ja ličnost onda mogu istinski voljeti. Za narode Istoka bog nije ljubav, bog je bilo šta što ima moć i od čega mogu imati korist. Čak Budizam, koji se smatra najvišim duhovnim izrazom Istoka i koji govori o ljubavi, postoje takozvane bodisatve – oni koji svjesno odbijaju postati bude prije nego što spasu svijet. Pojam ljubavi je emotivan i ne duboko ontološki/egzistencijalni zato što osoba (ličnost) – hipostatički princip/element prema ocu Sofroniju – ne postoji. Vi sebe morate spasiti i to je jedino što je bitno, samo tako što vas nirvana obuzme (izbrišete sebe u nirvani). Ličnost ne postoji, to je samo potpunost promjenljivih karakteristika. I obzirom da nema ličnosti, nema ni ljubavi.

Osjećati ljubav je drugačije od biti ljubav. Naš Bog je ljubav, jer je On zajednica tri ličnosti. On je Otac, ne zato što On voli nas već zato što On ima Sina, druga ličnost u Svetom Trojstvu. Buda nije poznavao ništa drugo osim ljudskog načina života – ljudi u suprotnosti jedni sa drugima – i on je stvorio svoju teoriju. Međutim, postoji još jedan način bitisanja, trojni način, način zajedništva. To je naš najveći misionarski metod i doprinos kineskom narodu. Kinezi govore o jedinstvu i misle o Hrišćanstvu kao nečem izdijeljenom, ali oni žive pod teškom sjenom zakona prirode i posebno pod dualizmom, teorijom jin i janga i energetskim teorijama, koje nemaju opipljivu osnovu/podršku. Jedino jedinstvo je u zajednici ličnosti, što je pokazano u učenju Trojstva. Stoga što za Kineze ličnost nije istina, nastaje čudna mješavina čudnih,  kontradiktornih teorija.

Teologija božanske svjetlosti je Kinezima jedini spas i, uopšteno govoreći, istočnjačkom načinu razmišljanja koje je zaista zapelo u prirodi a naročito u Japanu.  Harmonija nije razlog što je sve u prirodi lijepo, već prisustvo Boga, prisustvo božanske svjetlosti. Ova svjetlost mijenja odjeću Isusa Hrista takođe u svjetlost, na planini Tavor, kao i grm na Sinajskoj gori. Božanska svjetlost je jedino spasenje od pakla straha Dalekog Istoka, strašnog pakla u 18 faza (loši učitelji se šalju u posljednju fazu).
Mi imamo mnogo toga da damo ljudima na Istoku, čak i u ova kasna vremena. Kada su me pitali zašto sam ovdje došao i kada su me neki moji prijatelji Protestanti pitali zašto ne vršim misionarski rad (što znači što ne idem od vrata do vrata držeći Sveto Pismo i što ne govorim ljudima „ukoliko ne vjerujete u Boga ićićete u pakao“), ja im odgovorim da ja ne želi da preobratim ljude već da im dam osjećaj ljubavi i slobode. Samo vam Pravoslavno učenje može ovo ponuditi. Samo u Božanskoj Liturgiji neko može postati ljubav i nakon toga prenijeti je na ostale. Hvala „Sv. Kozmi“  što se Božanska Liturgija obavlja na Tajvanu, u našoj maloj crkvi posvećenoj Svetom Trojstvu. To je najvažnija stvar u misiji i zato sa vama dijelim svoja opažanja i ponizne misli. Meni trebaju vaše molitve. Ja živim među toliko iskušenja i borbi zbog svojih vlastitih grešaka i grijehova, i u takvoj samoći.

 
Prevod sa engleskog mr Dragana Pećanac
8.februara 2011.godine


http://www.johnsanidopoulos.com/2010/02/feeling-of-fear-in-chinese-society.html

Pročitano: 3156 puta