MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

"CITAJ, CITAJ..."



To su bile poslednje reči igumanije Južnousurijskog manastira, dok se uz njen samrtni odar čitao akatist Arhangelu Mihailu. I danas se zavet igumanije nastavlja u Kirovo-Čepecku.

Povratak kući

Došavši u sibirski industrijski gradić Kirovo-Čepeck, u kojem je pre revolucije bila samo jedna crkva, a potom dug niz godina ovde uopšte nije bilo molitvenog života, začudio sam se kada sam saznao da ovde ima ženski manastir u kojem živi sedam monahinja. Na čelu ove obitelji je starija sestra Apolinarija, koja je došla iz Vladivostoka. «Ona je i gošća i domaća istovremeno, - objasnio mi je glavni protojerej parohije Nikolaj Fedko. –Sam Bog nam je poslao. Monaška obitelj je bila osnovana još pre njenog dolaska, stanovnice manastira – tek došle iz sveta, naše čepecke vernice. Nisu imale jasnu predstavu o monaškom životu. Pomole se u obitelji i svako na svoju stranu: «Idemo u grad da prespavamo, ovde nema uslova». Nisam znao šta da radim. A onda se pojavila mati Apolinarija. Slava Bogu! Sada je sve po ustavu, celodnevna molitva...»

Ženski manastir Svetog Nikole nalazi se na samom kraju Kirovo-Čepecka. Pre reforme je ovde bila bolnica, posle je zatvorena, zgrada je stajala tako razbijenih prozora, a dve godine unazad pravoslavni vernici su je popravili i osnovali manastir. Sada se zgrada ne može poznati, posebno njena unutrašnjost...

Razgovor s matuškom Apolinarijom sam obavio unutar prostrane crkve, za koju su izdvojili celo jedno krilo bivše bolnice. Primetno je da je crkva ispunjena molitvom, stoga nastojim da govorim poluglasno. Odmah iskreno priznajem monahinji da pre nisam ništa čuo o njihovom manastiru.

image


-Pa, malo ko da je i čuo, - osmehnula se tiho starija sestra, - ovde smo tek dve godine, manastir je tek u osnivanju. Slava Bogu, da su u samom Kirovo-Čepeckom ljudi iz novina saznali za nas i dolaze ovde na bogosluženja. Od prvoga dana osnivanja manastira čitamo Neugasivi Psaltir, i donose nam pomjanike, za koga da se molimo. Već iz cele oblasti nam šalju pomjanike (imena za spominjanje u molitvama koja su ponekad cedulje, a mogu biti i cele knjižice, prim. prev), iz Bele Holunice, iz Legasova. Ja sam rodom iz Bele Holunice, i vernici, s kojima sam nekada išla u školu u isti razred, organizovali su zajednički susret.

-Nadležni prota je rekao da ste vi i gošća i domaća u isto vreme. Kako to?

-Veoma davno sam otišla odavde, - objasnila je mati. -Posle završetka halturinske srednje škole, poslali su me poslom na Ukrajinu, 29 godina sam tamo radila, bila glavni knjigovođa. A onda slučajno (iako ništa ne biva slučajno), Gospod me je otrgnuo od svih srodnika i poznanika, i otputovala sam u Vladivostok, u kojem je živela moja mlađa sestra. Tamo sam još15 godina radila u struci, a onda me episkop Vladoivostoka Venjamin uzeo da obavljam poslove glavnog računovođe u eparhiji. Tu sam se i zamonašila, bila poslušnica (iskušenica) u Usurijskom ženskom manastiru Rođenja Presvete Bogorodice.

-A kako to da vas je vladika «otpustio»?

-Radila sam u privatnom ribarskom preduzeću, direktor je bio vernik. Naše preduzeće je veoma mnogo pomagalo manastire, s nabavkom ribe, tako da smo se često sretali sa vladikom. Nekoliko godina sam radila u eparhiji, a onda su se pojavili problemi sa zdravljem. Tamo je klima morska. Dok sam bila mlađa, nisam ništa osećala, a kada sam otišla u penziju – počeo je da mi skače pritisak. I jednom sam doputovala u rodni kraj, na Velikorečnu litiju. Proputovala sam tih 100 kilometara, fizički se jako umorila, celo telo me bolelo, a pritisak, kao u devojke, 120 sa 70. Zadivljujuće! U Vladivostoku bih posle takvog opterećenja bila u bolnici, a ovde sam se čak okrepila. Vratila sam se u Primorje i molila vladiku, da me pusti da idem u rodni kraj. Dugo nisu mogli da nađu zamenu, a onda je umesto mene došla jedna devojka, vernica sa višim obrazovanjem. Vladika je putem telefona govorio sa mitropolitom Hrisanfom – i iz ruku na ruke me predao. Monasi ne mogu sami po sebi da odu.

-Jesu li vaše sestre starije?

-Svim monahinjama je već preko 70, tako da sam ja sa svojih 60 godina za njih još i mlada. Ima još i iskušenica, koje se mogu slobodno zamonašiti – kod njih nema emocionalnih bura, mirne su, rado čitaju Psaltir, mole se na brojanice. To što i treba u manastiru.

-Protojerej Nikolaj je rekao da su sestre početnice, da nemaju iskustva...

-Ne, zašto. Sve one su se ranije podvizavale u manastirima, radile. A zašto je važno monaško iskustvo, nisam ni ja ranije bila starija sestra. Iako sam, naravno, bila iskušenica u Južnosurijskoj obitelji, ali biti uz vladiku pet godina – to je škola.

-Vaš sadašnji manastir se nalazi u okvirima grada, a Južnosurijski je u tajgi?

-Da, u šumsko-stepskim predelima. I šta je za mene zadivljujuće: tamo, u potpuno pustom mestu, osnovala je moja zemljakinja manastir, tačno pre 100 godina, računajući vreme kada sam postala monahinja.

Manastirska tajna
image


-Manastir Rođenja Presvete Bogorodice se nalazi u pustoj stepi, na 150 km od Vladivostoka i na 50 km od Usurijska, - nastavlja da priča mati Apolinarija. – Kada sam prvi put tamo došla, pomislila sam: kako je mogao da nastane u ovoj zabiti? Okolo jedino ima tigrova, koji, uostalom, u gladne zime čak zalutaju i u grad Usurijsk..

Manastir su predali eparhiji 1994-godine, kada je odatle otišla vojska. Od nekadašnje obitelji, ostala je samo zgrada konaka u kojoj je bio smešten vojni štab, i zvonik, od kojeg su napravili bazen za snabdevanje vodom. Od kapele su vojnici napravili klub, a od velike saborne Crkve, posvećene Rođenju Presvete Bogorodice, nije ostalo ni traga – porušili su je 20-ih godina. Nije bilo nikakvih istorijskih podataka, ko je i kada ovde osnovao manastirsku obitelj. A onda je vladika poslao igumaniju Varvaru u Trojice - Sergijevu lavru...

Evo kako je to bilo. Episkop Venjamin (koji je iz Primorskog kraja) je bi predavač u Moskovskoj Duhovnoj akademiji pre 33 godine. I on se setio, da je jedan od njegovih studenata tada pisao diplomski rad o manaštvu Sibira i Dalekog Istoka, i da su tu bile i neke fotografije. Mati Varvara je otputovala tamo, našla u arhivi ove radove i pronašla fotografiju Manastira Rođenja Presvete Bogorodice. Osvećenje je bilo 1901. godine, a to je i oficijalni datum otvaranja manastira.

-A vi ste postali monahinja 2001. godine?- pitam mati Apolinariju.

-Da, tako se podudarilo. I prva igumanija, koja je sagradila manastir je bila naša, sibirska, - mati Pavla.

U svetu se zvala Paraskeva Nikolajevna Tregubova. Rođena je 1830 godine u selu Tregubovo, u Slobodarskoj oblasti. To je, uostalom, blizu mojih Belih Holunica. Bila je iz imućne zemljoradničke porodice, koja je imala svoju kovačnicu i mlin. Paraskeva je stupila u Slobodski manastir Hristovog Rođenja i 30 godina se u njemu podvizavala, od kojih je 20 godina pešačila po Ruskom carstvu i skupljala novac za manastir. Mati je trpela i glad i hladnoću, ismevanja nevernika, spavala je čak i pod vedrim nebom. Ona je jedna od prvih ruskih monahinja – skupljača priloga, koja je došla u Sibir. Tamo su je ubedili da osnuje ženski manastir iza Bajkala. I 1884. godine u Čitu njenim trudom nastao je manastir. A posle 69 godina, zajedno sa svojom vernom pomoćnicom mati Marijom, i sa još 15 sestara, igumanija se uputila na Daleki Istok da gradi novi manastir.

Kako se saznalo iz pronađenih dokumanata, pri odlasku iz Čite, monahinje su imale za put 300 rubalja, tri konja s zapregom i ništa više. 400 vrsta (424 kilometra) po rekama Ingode i Šilke su plovile splavovima, zatim od Sretenska do Habarovska – parobrodom, dalje zaprežnim kolima. Došavši u Nikoljsk-Usurijski, uselile su se u jednu kuću Hrista radi, jer više nisu imale novaca. I mati Pavla je počela da traži mesto, gde bi mogli osnovati obitelj. Februara 1900 godine usred stepe je bio postavljen krst, a na proleće su sagradile baraku. Sestre su nosile vodu, u planini skupljale suvo granje i drva, noću su stražarile zbog divljih zveri. Usurijski tigrovi su tada mnogo lutali, nije bilo tako kao danas. A posle, kao obično, obitelj je doživela procvat, dolazili su tu mnogi poklonici, sve do revolucije.

-A šta je bilo s fotografijom koja je pronađena u arhivi akademije?

- Na osnovu nje su geolozi Vladivostoka utvrdili gde je stajala glavna crkva obitelji – tamo gde su naše sestre napravile skladište za drva. Počeli su da kopaju i našli na dubini od jednog metra dobro očuvane temelje. Ujedno su odredili i mesto gde se nalazila kapela, ispod koje je bila sahranjena mati Pavla. Po rečima meštana, vojnici su otkopavali već jednom njenu grobnicu, ali kad su naleteli na netruležno telo, brzo su sve zakopali ponovo. A onda, 2003. godine po naredbi geologa počelo je rasčišćavanje ovog mesta, i pronađena je, obložena ciglama, grobnica u kojoj je bio položen kovčeg. Vest o ovome se odmah pronela kroz ceo manastir: i svi su odložili svoje poslove i otrčali na mesto otkopavanja, počeli da se mole. Onda je došao vladika i odslužio parastos.

image


- Igumanija Pavla, vaša zemljakinja, upokojila se pre revolucije?

- 1. marta 1909. godine. Ona se upokojila za vreme čitanja akatista Arhangelu Mihailu. Poslednje reči umiruće bile su upućene sestri koja je čitala akatist: «Čitaj, čitaj...»

image

Vladika na grobu mati Pavle


Dve pustinje

-Ima li danas u ovom stepskom manastiru mnogo monahinja? – ponovo sam pitao mati.

-Kada sam otišla, bilo je tada 30 monahinja. A sada.. Ponekad zovem mati Varvaru, kada je teško i duša počne da tuguje. Pitam je, kako je tamo. Kaže da su u postu još tri monahinje primile postrig. I inače tamo ih ima mnogo – iskušenica, radnica koje dolaze iz grada. Uzmu odmor na poslu i dođu tako na mesec dana u manastir. Nedavno je mati zvala za Slavu Crkve Rođenja presvete Bogorodice, i kaže: «Upravo smo nahranile 600 ljudi, sve koji su došli na manastirsku trpezu». A na liturgiji je bilo oko 1000 ljudi.

-Jeste li saznali zbog čega je igumanija Pavla osnovala baš na tom mestu manastir?


-Ne, to je ostala tajna. Bogu je bilo ugodno i pojavio se manastir. I ovde, u Čepecku, nikada nije bilo monaštva, a eto sada je ovde manastir.

-Kakva je po vašem mišljenju razlika između ovog i onog manastira?

- Ovde sam ja bez mati Varvare, to je za mene bitno. A tako... Tamo nema udobnosti kao u gradu, treba ložiti vatricu. Sestre same lože, sede po tri sata cele noći, lože peć i čitaju Psaltir. A mi ovde živimo kao u raju. Ovo je bivša bolnica – centralno grejanje, u slavinama sve vreme topla voda. Samo se moli.

Domaćinstvo nemamo, jer nemamo zemlje, samo mala baštica, ali to ne zahteva mnogo vremena. Još sadimo cveće, s tim nemamo problema – zlatice koloradske ne treba skupljati. Takva je ovde lepota, srce se raduje. Živimo od prihoda za Psaltir, četrdesetnica i trebi na jektenije, a i ljudi sami donose. A šta nama i treba, za šest starica? Šolja čaja i komad hleba. Dovoljno, slava Bogu.

-Mislite li graditi zgradu u visinu?

-Mesta ima dovoljno, dok iz jednog hodnika prođeš u drugi, stigneš i «Verujem» da pročitaš. Bivša bolnica ima tri krila: u jednom krilu smo mi napravile kelije, u drugom – crkvu i keliju za sveštenika s ispovedaonicom, trpezariju, a treće je krilo za sada prazno. Možemo da primimo još sestara.

- Verovatno je teže spasavati se u gradskom manastiru nego u «stepi»?

- Spasavati se može svuda. Uzmite na primer, Pokrovski ženski manastir na Taganki – u centru Moskve. Tamo se nalaze mošti blažene Matronuške, tamo dolazi ceo svet, ogromno mnoštvo naroda, pa ipak monaška molitva ne prestaje...Iako je u osami naravno, bolje. Bila sam na Valaamu i razgovarala sa igumanom Metodijem, koji je odgovoran za goste na konaku za poklonike. «Oče, pitala sam ga, kako vi uopšte uspevate da se molite? Ovde je kod vas uvek toliko mnogo naroda – od maja se otvara sezona plovidbe, pa sve do sredine septembra...» On je teško uzdahnuo: «Tri meseca posle odlaska gostiju mi molimo Boga da nam sve oprosti u čemu smo pogrešili sa poklonicima, gnjevili se ili mnogo pričali. A sledeća tri meseca molimo Boga da preživimo sledeće ture».

Ali greh je ako se žalimo. Mesto kod nas nije bučno. Grad je zaživeo tek pre 50 godina, ranije je to bilo selo Devitjarovo. A sada – pustinja. Kada su sagradili hemijsku fabriku, sva omladina je otišla odavde u nove stanove, ostali su samo stariji. A i oni koji su ostali, neki su umrli, neki otišli. Sada ovde dolaze samo na leto, kao na odmor. Zimi – nema ni jednog čoveka na ulici. U pravom smislu reči pustinja.

O pravilnoj molitvi

-Imate li neke misionarske planove? Naprimer, da otvorite nedeljnu pravoslavnu školu? – nastavljam da pitam mati.

-U gradu ima takva škola pri crkvi, i tamo sam ja predavač za odrasle.

-O čemu im pričate?

-O istoriji manastira, žitija svetih. A najvažnije – kako da se mole. Učenici su sami predložili ovu temu. I tako mnogo postavljaju pitanja, da ponakad ostajem duže da bih uspela da na njih odgovorim, a ponekad oduzimam vreme i predavaču koji dolazi posle mene, na sledeći čas.

-Šta najčešće pitaju?

-O Psaltiru: o tome, kako ustajati na molitvu, kako pravilno čitati molitve, stajati bos ili u papučama – razna takva pitanja.

-I kako da stoje na molitvi, bosi ili u papučama?

- Pa naravno, u obući, nismo muslimani. I ne u papučama. Može u papučama, ali zatvorenim.

-Zašto?

-Papuče – to je ipak obuća za plažu, a crkva je – dom Božiji. Eto predstavite sebi u mislima sveštenika u papučama na službi. To je apsurdno. Shvatate, kakva je na tebi odeća, takva je i molitva. U kućnom ogrtaču, u papučama nazutih na bosu nogu staneš tako - i molitva će biti rasejana, mučiće te sanjivost. A kada je čovek obučen prilično, i u sebi je sabran. I naravno, žene bi trebale i kod kuće pred ikonama da imaju pokrivenu glavu maramom - pred Gospodom stojimo.

-Kakva još pitanja postavljaju?

-Kako pravilno paliti kandilo, šta raditi sa ostacima od sveća? Jedna žena kaže da ih je već mnogo skupila, a boji se da ih baci.

-I šta s njima da radi?

- I ja sam po neiskustvu isto ostatke sveća čuvala, i mnogo ih nakupila. Otišla sam svome duhovniku, sekretaru eparhije: «Oče, šta da radim s ovim?» On: «Odnesi ih u crkvu, gde su sveće. Tamo će dogoreti do kraja pred ikonakma ili će ih ponovo pretopiti u sveće.»

- I da li dobro usvajaju znanje čepecki učenici?

- Eto, juče sam proverila; polazeći, na kraju pitala sam: «I da li ste bar nešto shvatili? Naprimer, kako da čitate Psaltir? Oni se osmehuju. Ustala je jedna – rekla, šta se posle prve «Slave» čita, pa posle druge, treće, a šta se čita za pokojne...Sve je tačno rekla. Naravno, nije neki greh ako se sve ne zna. Ali ako već hoćeš da čitaš Psaltir, tad je bolje sve da bude po ustavu.

Primetila sam jednu veoma rasprostranjenu greška kod vernika – a to narušavanje redosleda molitvi. Mnogi čitaju prvo kanon ili akatist Svetima, a tek posle toga jutarnje molitve, Jevanđelje – kad pomisle. A ujutro treba prvo pročitati jutarnje molitve, onda prirodno, dolazi na red Jevanđelje – porazgovaraj s Bogom. Jer Jevanđelje je Duhom Svetim napisano, Sam Gospod preko njega tebi prenosi znanje. A kako se kod nas dešava? Prvo ću od svetih da tražim pomoć, a posle, dobro, porazgovaraću i s Tobom, Gospode.

Sve su to sitnice, ali one utiču na molitveno raspoloženje.

-Ali, molitva – to nije samo ustav. Potrebna je i duhovna borba?

- To ipak zavisi od samog čoveka. Da li znate, kada zaista molitva ide? Kad je nevolja, tada svim svojim bićem vapiš - «Gospode, pomozi!». I kada se raduješ – isto celo srce otkrivaš Bogu, tada nema ni reči. Osećaš da si ti ništa, prah i pepeo – a tebe je Gospod posetio i dao ti takvu radost!

-A šta da radimo, ako nemamo osećaja ni radosti, ni tuge? Šta da radimo u svom toplo-hladnom stanju (mlakost u veri, prim. prev.)?

-Toga se ne treba bojati. Ali i pomiriti se s tim ne bi trebalo, potrudite se da se pre molitve pripremite. Sveti oci i starci pišu: prije nego što počnemo da se molimo, treba prvo sesti i umiriti se, sedeti tako dve, tri minute, - e, baš kao pred dalek put. Seti se svoje nedostojnosti: ti si niko, ali tebi je Bog, takvom sa svim tvojim gresima, dao mogućnost da se probudiš i dao ti je vreme za pokajanje. Može biti, posle saznanja ove realnosti da se neka iskrica pojavi u duši i zagreje je. A ako si ti pospan ili užurbano staneš na molitveno pravilo – kakva to može biti molitva?

I uopšte molitva je navika, koja sa opitom dolazi. Tako i starci govore: ispočetka nećeš imati pravu molitvu. Ali, ti nauči sebe postojanom redu, i kada ti se neće, ti treba da ustaneš s molitvoslovom – preko tog «neću». A onda će to postati potreba, savest te grize: hajde, ne budi takav, tebi Gospod daje mogućnost da živiš, a ti dopuštaš sebi takav bezobrazluk, nećeš da se moliš...

-Ne bismo trebali tako, kao kod pedesetnika, koji padaju u trans, «uvijati» se na molitvi?


-Ne, naravno! Do histerije doći, je li? To je krivljenje, licemerstvo pred Bogom, Koji sve vidi – ko si ti, svu tvoju dušu. Moli se spokojno, mirno, a što bi mučili sebe, udarali glavom o pod...Možda mogu prevariti vas, suseda, ali zar mogu Boga?

-Da li možete navesti primer Božije pomoći po molitvi?

-Bilo je to pre tri godine, kada sam još bila u Vladivostoku. Moja bliska poznanica ima dvoje dece, sina i kćerku. Njen 21-goidšnji sin je uvek bio toliko poslušan, da je uvek, bilo da je izlazio ili išao na predavanja, prilazio majci po roditeljski blagoslov. Čak i kad nije išlo glatko u porodici, i bilo svađa – ipak bi prišao, ćuteći bi stao i čekao. Majka ga prekrsti - i on ide. Takva dobra porodica.

A onda, odjednom je spakovao stvari i rekao: «Odlazim.» Roditelji su bili u šoku. Poznanica je mnogo suza prolila, otišla do sveštenika: šta da radi? Rekao je, kakve molitve treba da čita i kako treba da se moli, i da se sedam ljudi istovremeno mole Bogu – rođaka ili drugova, koji dobro poznaju ovog mladića. I tako se jedan molio Presvetoj Bogorodici, drugi je čitao akatist svetitelju Nikolaju, treći – Gospodu...Svi su se molili samo za jedno, da Gospod urazumi ovoga mladića. I svi su obavezno dodavali u molitvi: «I ne kako ja hoću, nego da bude volja Tvoja». Jer mi ne znamo volju Božiju, šta je najbolje za ovog mladića. A kasnije smo se uverili, Gospod mu je dao lekciju...

Molili su se drugovi i rođaci 40 dana, već su počeli da gube nadu. A mladić otišao u neki stan, radi kao pomoćnik bravara, roditeljima se ne javlja. Oni su preko tuđih ljudi saznali, da on devojke izvodi u kafanu, i da bi plaćao sve to, ušao u dugove. Kad je došlo vreme da ih isplati, a on para nema – kakvu zaradu može imati bravar? Onda su došli i pretukli ga i izmučili. Nekako je došao sebi, došao je kući sav u krvi, pao pred roditelje i tražio da mu oproste. Pozvali su hitnu pomoć. Nekoliko nedelja je ležao u bolnici, a onda se vratio u rodni dom. Sada je s njim sve u redu, slava Bogu.

-Mladić je odrastao, ipak će jednom otići, kada će se oženiti?

-U tome i jest stvar, što se on nije oženio, prosto je hteo slobodan život. Ali sedam ljudi su njega izmolili. Ako se moli sa suzama, s verom u Boga, zajedno – Gospod nikada neće ostaviti. Sve se to dešavalo na moje oči. I mnogo takvih priča je bilo dok sam radila u eparhiji...

-Sada možete više da se molite, nego kad ste bili u eparhiji?


-Naravno! Tamo sam, naravno ispunjavala monaško pravilo, morala sam u 4 ujutro da ustajem. Ali sa ovim sada se ne može uporediti. Obične službe – sa sveštenikom – kod nas su samo subotom, nedeljom i praznicima. A sve ostalo vreme u crkvi služimo ja i sestre. Sve, je kako treba, samo bez sveštenikovih vozglasa. Umesto njih na velikoj Jekteniji pojemo 11 puta «Gospode pomiluj» i idemo dalje. To jest celodnevni krug bogosluženja se kod nas u potpunosti obavlja, i sve svete po kalendaru slavimo. Ustajemo u 4 ujutro, posle 15 minuta već stojimo na pravilu...i znate, kakvo je zadovoljsto od toga, prijatan umor. Srce se raduje od saznanja, da smo sve svete mi proslavili...

I često se sećam reči igumanije Pavle:»Čitaj, čitaj...»Prošlo je sto godina, a upravo nama se ona obratila tim rečima.

M. Sizov
S ruskog prevela: Nataša Ubović

preuzeto sa:www.vera.mrezha.ru/527/5.htm

Pročitano: 6490 puta