MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SVETI ANTONIJE PUSTINJAK IEZERSKI I VALČEANSKI



Sveti Antonije Pustinjak, poznat kao sveti Antonije Isihasta
(praznuje se 23. novembra)

Kroz vekove su postojali mnogi rumunski isposnici svetog života, koji su živeli u starim šumama i skrivenim pećinama duboko u Karpatskim planinama. Milošću Božjom, mnogi od njih su ostali nepoznati svetu, jer su više voleli mir i život pustinjaka, ljubeći Hrista, Koji je žrtvovao Sebe na krstu za spasenje čoveka.

Jedan od velikih isposnika sa Karpata je bio pravedni Antonije Iezerski, iz Valčeanske isposnice, poznat u narodu kao sveti Antonije Pustinjak. Ovaj pravedni otac je najpoznatiji isposnik Oltenije krajem XVII i početkom XVIII veka. Njegovo ime i njegova dela nas podsećaju na svetog Danila Pustinjaka iz manastira Putna, zadužbine Stefana Velikog iz XV veka.

Pravedni Antonije Pustinjak je rođen u jednom od sela blizu Karpata valčeanske oblasti. Detinjstvo je proveo u čistom i blagočestivom životu. Imao je veliku ljubav prema monaškom životu i često je odlazio da poseti mnoge manastire i skitove u tom kraju, kao i isposnike koji su tražili mir u planinama. Kasnije, slušajući savet igumana Iezersko–Valčeanskog skita, uzeo je Hristov krst, postavši monah u skitu, koji se nalazio daleko od sveta. Tu je živelo samo nekoliko isposnika koji su voleli da prebivaju u miru, molitvu i postu, i koji su duhovno podigli monaha Antonija naučivši ga bezmolviju, postu, bdeniju, smirenju i, naročito, neprestanoj molitvi.

Posle nekoliko godina ovaj revnosni podvižnik je uznapredovao u duhovnom životu. Imajući veliku ljubav ka Hristu poželeo je da vodi život drevnih pustinjaka i da se povuče u planinu da bi prebivao u miru, usavršio molitvu i živeo svetim životom. Zbog toga je često posećivao pravednike koji su živeli u dubokim šumama i tražio njihove pouke i blagoslov. Kroz mnoge molitve, post i svenoćna bdenija,  pribegavajući pomoći Presvete Bogorodice, zaštitnice Iezerske isposnice, dobio je blagoslov da se povuče i živi kao pustinjak, kako su to i mnogi drugi monasi želeli.

Pravedni Antonije je 1690. godine otišao nekoliko kilometara duboko u planinu, da bi potražio malu pećinu za crkvicu i keliju. Posle mnogo traženja i molitvi, pronašao je malu pećinu ispod kamena i tu počeo da živi. Ovo je bila njegova kelija, molitveni ugao, soba i kuća za njegovo telo, umorno od posta i metanija. Ali njegova duša se nije potpuno umirila, jer nije bilo ni jedne crkve u blizini, gde bi mogao danonoćno da uzdiže svoje srce i ruke u molitvi. Tada se molio Presvetoj Bogorodici i počeo da kopa da bi izgradio malu crkvu u kamenu. Radio je tri godine samo sa dletom i čekićem. Onda je dodao ikonostas, ikone i ostale potrebne stvari. Kada je sve bilo spremno, pozvao je vladiku Ilariona da sve blagoslovi. U toj maloj crkvi blaženi starac se danonoćno molio Bogu celog svog života, zajedno sa anđelima na Nebu.

Ali ko bi mogao da opiše njegov asketski život? Po tri i više dana nije ništa jeo, bdio je po celu noć, borio se sa nevidljivim neprijateljima, koji nisu mogli da podnesu poniznost i trud svetitelja, molio se plameno i neprestane suze su izvirale iz njegovog srca. Nikada nije spavao više od dva-tri sata noću i nije jeo ništa osim starog hleba natopljenog vodom i solju, sa malo povrća koje je uzgajao u svojoj maloj bašti. Ponavljao je neprestano Isusovu molitvu u srcu i čitao Psaltir prolivajući mnogo suza.

Zbog svojih dela, pravedni Antonije je dobio od Boga dar proroštva i isceljivanja ljudskih patnji. Ko god bi došao u njegovu pećinu i zatražio savet i molitvu, dobio bi ispunjenje onog što je tražio. Starac je imao i nekoliko učenika u skitu Iezeru, koji su dolazili praznicima i donosili mu potrebne stvari. Jedan od njih je bio otac Nikolaj Jerei, koji je najbolje poznavao život pravednog Antonija. On je sahranio starca i po upokojenju pisao o njegovom životu.

Do 1700. godine je skit Iezeru, koji je sagradio kralj Mirčea Pastir (1553), bio propao, a crkva je bila napuštena. Od 1700. do 1705., na zahtev pravednog Antonija Pustinjaka, vladika Ilarion je zajedno sa narodom tog kraja  izgradio kamenu crkvu i keliju. Na crkvi piše: “Ovu svetu crkvu izgrađenu od kamena, koja je posvećena Vavedenju Presvete Bogorodice, prvo je podigao kralj Mirčea sa njegovom kraljicom Čiajnom 1553. i posle nekog vremena je zbog nebrige propala. Crkvu je ponovo izgradio bogoljubivi vladika Ilarion uz pomoć shimonaha Antonija…”

Tradicija kaže da je ovaj veliki otšelnik doprineo podizanju crkve i kelije iezerske, jer je tu živeo i bio veoma revnosan u građenju doma Gospodnjeg koga bez prestanka slave i ljudi i Anđeli. Mnogo puta je pravedni Antonije iz svoje pećine silazio u skit Iezeru, naročito za vreme velikih praznika, da bi učestvovao na Svetoj Liturgiji i pričestio se Telom i Krvlju Hristovom. Onda bi ostajao na ručku zajedno sa bratijom skita i duhovno poučavao svoje učenike. Posle toga bi se vraćao u svoju isposnicu, koja se nalazila na planini u dubokoj šumi. Ali, on je imao učenike i po gradovima i selima, a ne samo po manastirima, jer su ljudi, čuvši za njegovu svetost dolazili u skit i njegovu pećinu za savet, molitvu i blagoslov. 

Ime Pravednog Antonija je postalo poznato na celim Karpatima, čak i u severnom delu Transilvanije, odakle su vernici dolazili da traže od sveca da se moli za njih ili bar da dotaknu njegovu mantiju. Jedan od njegovih učenika je bio jeromonah Nikolaj, sin Nikolaja iz Tejusa, koji je često dolazio do isposnice pravednog Antonija. Kada je čuo za poznatog podvižnika, on je napustio Transilvaniju i postao monah u skitu Iezeru, i tako postao najbliži učenik svetitelja. Na njegov predlog postao je jeromonah (rukopoložio ga je vladika Ilarion) i duhovni otac skita. Ponekad je služio Svetu Liturgiju u pećini pravednog Antonija.   
 
sv. Antonije Pustinjak

Posle 28 godina teškog isposničkog života, pravedni Antonije Pustinjak, ugodivši Gospodu, predade svoju dušu u Njegove ruke oko 1714. godine. Njegov učenik, "Nikolaj Jerei, duhovni otac”,  brinuo je o svetitelju poslednjih dana njegovog života i pričešćivao ga. Kasnije, pošto su ga oplakali učenici, monasi i vernici sa raznih strana, bio je sahranjen od strane igumana skita Iezeru i svih monaha u blizini ulaza u rukom iskopanu malu crkvu u kamenu, blizu isposnice, gde se još uvek nalazi.   

Više godina posle sahrane njegovi učenici i vernici iz okolnih sela su se uspeli na planinu noseći koljivo, ulje i sveće u rukama. Posle molitve u maloj crkvi, činili su metanije i plakali pored groba u kojem su se nalazile mošti pravednog Antonija, koga su poštovali i slavili kao sveca. Vernici su se osenjivali krsnim znakom u pećini svetog Antonija, u kojoj je dobri Hristov vojnik pretrpeo velika đavolska iskušenja. Posle toga su održali parastos uz stotine sveća i upaljena kandila. Dok su silazili sa planine svojim kućama, iskali su pomoć i molitve svog duhovnog oca. Ova tradicija se održala do našeg vremena u tim mestima, pogotovo u skitu Iezeru, koji je on pomogao da se izgradi.

Nekoliko godina po upokojenju Pustinjaka, njegov učenik, „Nikolaj Jerei, duhovni otac”,  napisao je njegovo žitije, jer ga je poznavao najbolje. Pored ostalog u žitiju piše "… (shimonah Antonije) je želeo da živi sam, da bi mogao da se bori protiv lukavoga. Ostavio je manastir da bi našao napušteno mesto za molitvu i po milosti Božjoj našao je ovu pećinu…”

Danas, još uvek možemo da vidimo isposnicu pravednog Antonija ili, kako je okolni narod naziva, „pećinu svetog Antonija”. Takođe tu možemo naći malu kamenu napuštenu crkvu. Pored vrata ove male crkve se nalazi grob pravednog Antonija Pustinjaka i zaboravljene mošti rumunskog svetitelja, koji se moli Svetoj Trojici za sve nas.


Kivot sa moštima sv. Antonija

Dodatne informacije: Kako kažu monahinje u skitu, on je bio trgovac vlaškog porekla, rođen u Joni. Bio je oženjen i imao je sina koji je postao sveštenik. U svojoj 64. godini je postao monah u manastiru Saracinesti, nekoliko kilometara udaljenom od skita Iezeru. Hteo je da ide na Atos, ali ga je vladika Ilarion poslao da obnovi Iezerski skit. Godine 1690. svetitelj se povukao u malu pećinu, udaljenu od skita nekoliko kilometara,  gde je bio i sahranjen. Pre nego što se upokojio rekao je svom učeniku Nikolaju da će ostati u skitu sve dok njegove mošti budu u pećini. U 19. veku, sveti Kalinik Černički (spomen 11. Aprila) želeo je da potraži svete mošti, ali noć pre nego što je stigao veliki kamen je pao na grob i skoro potpuno ga pokrio. Sveti Kalinik je shvatio da je volja svetog Antonija da ostane na tom mestu, pa je odustao od potrage za njegovim svetim moštima. Nedavno su delovi njegovih svetih moštiju nađeni i položeni u crkvi skita Iezeru. 
Sveti Antonije Pustinjak je zvanično kanonizovan 1992. godine. A ovaj tekst je napisao Joanikije Balan 1987. godine. Sveti Antonije Pustinjak se slavi 23. novembra.
Crkva u skitu koju je gradio sv. Antonije

Isposnica sv.Antonija Pustinjaka

Autor: Jeromonah Joanikije Balan
 
Prevod s engleskog: Vladimir Srbljan
15. 1. 2011.

Izvor:
http://www.johnsanidopoulos.com/2010/11/saint-antonie-anchorite-of-iezeru.html
 

Pročitano: 6136 puta