MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

INTERVJU: MITROPOLIT CRNOGORSKO-PRIMORSKI AMFILOHIJE



 
Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije:
crkvi se danas vraća, iako mukotrpno, njeno prirodno mesto i uloga u društvu



OSTALI SMO PRI ZDRAVOJ PAMETI UPRKOS NEDAĆAMA

Prebogati su naši narodni božićni običaji. To potvrđuje koliko duboko je ugrađeno Hristovo rođenje i njegov večni smisao u biće našeg naroda

Teška godina koja je za nama ni za Srpsku pravoslavnu crkvu nije bila nimalo jednostavna. Početak prošle godine postavio je pred SPC odgovoran zadatak: izbor novog poglavara, a kraj ozbiljnu odluku da jedan od arhijereja bude raščinjen i vraćen u red monaha. Burnu godinu za nama, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije započeo je predajući na ustoličenju u beogradskoj Sabornoj crkvi patrijaraška znamenja novom poglavaru srpske crkve, a završio obeležavanjem jubileja: proslavom 20 godina otkako je na čelu Mitropolije crnogorsko-primorske i 25 godina episkopske službe. Razgovor za „Politiku”, iako nije u prazničnom duhu, započeli smo najbolnijim temama: raščinjenjem nekadašnjeg vladike raško-prizrenskog Artemija i stanjem u Eparhiji na čijem je čelu bio.

– Izborom i ustoličenjem novog patrijarha Pećke patrijaršije, odnosno Pravoslavne crkve srpske Irineja, naša crkva se javlja kao jedinstvena, kako na unutrašnjem tako i na spoljašnjem planu. Da li je za nju bolan potez lišenje čina episkopa Artemija? I te kako bolan! Crkva Božija odboluje gubitak jednog od najmanje svoje dece a kamoli jednog svog episkopa. Posebno kad se radi o episkopu koji je sav svoj dosadašnji život posvetio Bogu i Crkvi, pa onda na kraju maltene proglasio sebe za crkvu, izdvajajući se iz nje i postavljajući sebe na papistički način iznad nje – kaže mitropolit Amfilohije.

U maju ste izabrani na dužnost administratora Eparhije raško-prizrenske, koja je nedavno dobila i novog episkopa, vladiku Teodosija. Sa kojim iskušenjima se srpska crkva nosi na Kosmetu i kakvo je stanje među tamošnjim narodom?

Zbog dugogodišnjeg, između ostalog nesabornog i protivsabornog izdvajanja Eparhije raško-prizrenske iz crkve i njegovog nerazumnog monopolisanja raspetog Kosova, došlo je do trajnog razrešenja episkopa Artemija dužnosti raško-prizrenskog episkopa i postavljanja prvo dvojice mjestobljustitelja, a sada do izbora i ustoličenja novog episkopa raško-prizrenskog Teodosija. Brojna su iskušenja crkve na Kosmetu. Prvo i osnovno iskušenje kako za nju tako i za pravdu i pravednost na Kosovu uopšte jeste plod domaćeg i međunarodnog nasilja – jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova. Uz to, i u kontekstu sa tim, duboke su i preduboke kosovske rane, stare i nove: razrušeni hramovi, oteta crkvena i narodna imovina, stotine hiljada proteranih pravoslavnih Srba sa svojih vekovnih ognjišta, nemogućnost njihovog povratka, sve veće siromaštvo i egzistencijalna ugroženost preostalih Srba, ali i svih stanovnika Kosova. Današnje stanje na Kosmetu, u stvari, predstavlja nastavak njegove nacifašističke okupacije iz Drugog svetskog rata, i što je tragičnije – sa dugoročnijim posledicama. No, tamošnji preostali narod koji je izdržao petovekovno tursko ropstvo – izdržaće nesumnjivo i ovo novo i najnovije, veran svom kosovskom zavetu.

U poslednje vreme, mediji veliku pažnju posvećuju dešavanjima u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Kako se crkva nosi sa velikim interesovanjem novinara?

Interesovanje javnosti i medija za dešavanja u crkvi i njen život ima i može imati dvostruke posledice. S jedne strane, ono potvrđuje svest o značaju crkve za život savremenog čoveka posle njenog izlaska iz prethodnog, nametnutog joj geta. Trezveni i časni novinari i mediji i te kako mogu doprineti i doprinose ostvarenju njene duhovne, moralne i prosvetiteljske misije u savremenom društvu. No, s druge strane, nasleđeni anticrkveni duh, nove ideološke predrasude o crkvi, temeljene na bezbožnom humanizmu i na poricanju večnog i neprolaznog dostojanstva, zvanja i odgovornosti čovekovoj pred Bogom; želja za što boljom „prodajom svoje robe” prikazivanjem ili izmišljanjem crkvenih skandala i ljudskih slabosti, od kojih niko nije imun, pa ni crkveni ljudi, radi zadovoljavanja čovekove radoznalosti i blaćenja crkve – sve to nesumnjivo odmaže misiji crkve ali i ponižava same novinare, njihov moralni i ljudski integritet.

Kako vidite položaj SPC u srpskom društvu danas? Koliko je snažan njen uticaj? Da li uspeva da izađe na kraj sa zahtevima modernog doba?

Crkvi se danas vraća, iako mukotrpno, njeno prirodno mesto i uloga u društvu. Koliko je snažan njen uticaj? To nije lako procenjivati. Njen uticaj se nikad nije merio spoljašnjim efektima, već tihim unutarnjim, često nevidljivim promenama nabolje u ljudskim srcima i savestima. Izlazi li na kraj sa zahtevima modernog doba? To zavisi od nosilaca i duhovne zrelosti ostvaritelja njene misije u ovom našem vremenu. Istinski njeni poslenici, u prošlosti i danas, iznose iz njenih neprolaznih riznica „staro i novo” vino, večno obnavljajući i preobražavajući ljudske umove i srca. Samo ono što je večno pa time i prastaro, večno je i moderno; po Hristovim rečima ono „sve čini novim”. Njega se dotaći, kao najdublje istine života, znači promenljive tokove vremena učiniti istinski „modernim”, isceljujući se od obmanjivih tokova prolaznosti i ništavila.

Na prvoj konferenciji za novinare, patrijarh Irinej izjavio je, između ostalog, da bi srpska crkva trebalo da poboljša svoju dobrotvornu misiju. Koliki su resursi crkve po ovom pitanju, koje dobrotvorne akcije sada obavlja i može li pojačati svoju dobročiniteljsku misiju?

U pravu je Njegova svetost da crkva treba da poboljša svoju dobrotvornu misiju, što znači svoju misiju na umnožavanju dobra i napretka u svim oblastima čovekovog društvenog života. To naravno obuhvata i dobročiniteljsku, humanitarnu misiju u uobičajenom smislu te reči. „Dobro činiti da vam se ne dosadi” to je poziv hrišćanima svih vremena. Danas crkva, boljim raspolaganjem svojom imovinom a i, u Srbiji, njenim makar delimičnim vraćanjem, može bolje činiti dobro. Naravno, to pretpostavlja i razvijanje dubljeg osećanja čovekoljublja, brige o bližnjima, ma ko oni bili, u srcima ljudi. Kao primer te dobrotvorne akcije naše crkve može se navesti projavljena njena ne mala briga o ugroženima i napaćenima u toku prethodnog nesrećnog građanskog rata u našoj bivšoj zajedničkoj državi, osnivanje u tu svrhu svecrkvenog dobrotvornog fonda „Čovekoljublje”, koji uspešno nastavlja svoj rad i danas, osnivanje narodnih kuhinja (na primer u Beogradu, na Kosmetu, u Podgorici), pomoć postradalim od zemljotresa u Kraljevu, od poplava, pomoć prognanima.

Živimo u vremenu velike ekonomske, ali i moralne i duhovne krize. Kako crkva može pomoći narodu da prebrodi probleme i teške dane sa kojima se suočava?

Ekonomska kriza je oduvek bila posledica moralne i duhovne krize. Zar basnoslovna sredstva uložena u stvaranje Potemkinovih sela i komunističkog raja nemaju za posledicu i katastrofalno ekonomsko stanje u bivšim socijalističkim zemljama? Zar moderni ratovi širom sveta i suludo umnožavanje oružja da bi se oni vodili nisu dobrim delom izvor svetske ekonomske krize naših dana? Zar nemoralno bogaćenje i mafijaško neoliberalističko otimanje i razaranje opštih dobara, konkretno kod nas, ne dovodi većinu stanovništva do prosjačkog štapa? Ogromna je odgovornost na crkvi da pomogne i da podstakne duhovnu i moralnu obnovu društva, da leči ljude od vučjeg samoljublja (zvalo se ono boljševičko-titoističko ili moderno neoliberalno kapitalističko).

Nije teško izdvojiti šta nam sve ide loše i nabrojati sve probleme koji su nas pritisli. Šta je, međutim, pozitivno u našem društvu? Šta vidite kao svetlu tačku koju treba da sledimo?

Na prvom mestu to je obnavljanje vere u njemu a time i duha čovekoljublja i brige za opšte dobro svih. Od izuzetnog značaja je i činjenica što je naš narod, prošavši nezapamćeno raspeće, posebno od devedesetih godina prošlog veka do danas, prikovan pritom na stub srama od savremenih moćnika, ostao pri zdravoj pameti. To svetlo u tami naših starih i novih nesreća i lutanja, potvrđuje da će on, gradeći na zdravim sabornim temeljima koje nosi u sebi, graditi i moći da gradi i zdravu budućnost.

Neizostavni deo proslavljanja velikog praznika Hristovog rođenja su i brojni narodni običaji. Koliko u množini narodnih verovanja i običaja zaboravljamo hrišćanski smisao ovog velikog praznika?

Prebogati su naši narodni božićni običaji. To potvrđuje koliko duboko je ugrađeno Hristovo rođenje i njegov večni smisao u biće našeg naroda. Naravno, uvek je postojala opasnost da se spoljašnjom običajnošću i folklorom izgubi osećanje za dublji i svestrani smisao praznika. To naročito važi za modernog čoveka, pa i našeg podneblja, opterećenog i bombardovanog novim površnim mitovima i mitologijama, na primer, plitkoumnim američkim mitom Deda Mraza, koje traže i nude samo „hleba i igara”, razonode i uživanja. Zaboravljajući pritom veliku istinu života da „ne živi čovek samo o hlebu” nego o večnoj Reči Božijoj, Predvečnom Bogu Detetu, od Deve rođenom, koji svagdanjem hlebu i životu daje neprolazni smisao, pretvarajući ga u „Hleb Života koji silazi sa neba”.

Koja je vaša božićna poruka vernicima? Sa kojim mislima u srcu da započnu ovu godinu?

Da nam svima ljudima, koliko nas na zemlji ima, osladi ovaj Hleb života, kako bi u njemu i kroz njega poznali istinitog Boga a preko njega prepoznali i jedni druge, kao večnu braću i sabraću, prizvani Njime, kao večnom Ljubavlju, na ljubav, pomirenje, večno mirbožanje i radovanje.

JelenaČalija
objavljeno: 06.01.2011.

izvor: http://www.politika.rs/rubrike/Drustvo/Ostali-smo-pri-zdravoj-pameti-uprkos-nedacama.lt.html

Pročitano: 8741 puta