MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

HARALAMPIJE, JURODIVI HRISTA RADI, I MOJA PORODICA



Haralampije Papadogianis rođen je 1896. godine u Draču, selu u zapadno-centralnom dijelu grčke prefekture Arkadija. Još dok je bio dječak umro je njegov otac Haralampije, tako da je on preuzeo njegovo ime. Majka mu se preudala i odselila u obližnje selo, ostavivši Haralampija sa očevom rodbinom. Nakon što je završio nekoliko razreda osnovne škole, odrastao je radeći u polju. Godine 1916. izbjegao je vojnu službu, a neki kažu da je dobio teološko obrazovanje i da je naučio strane jezike. Malo toga, ako išta, može se potvrditi o njegovom ranom životu, sve dok se nije pojavio kao podvižnik negdje oko 1924. godine, slijedeći kalendarsku reformu.

U svijetu je živio kao podvižnik i luda Hrista radi. Priznao je da „Bog želi da ga ljudi zovu ludom i budalom.“ Takođe je kazao: „Bog mi je rekao da nosim staru odjeću, ne kostime.“ Njegova stalna poruka bila je da „nikad ne napustimo Božiji put.“ Prema Svetom Pavlu: „Nego što je ludo pred svijetom ono izabra Bog da posrami premudre; i što je slabo pred svijetom ono izabra Bog da posrami jake“ (1 Kor 1,27).

Svako ko ga se sjeća najviše pamti njegovu pojavu. Hodao bi svuda naokolo bosonog, bilo zimi bilo ljeti. Oko struka je nosio vreću u kojoj je držao ulje da pali lampe u okolnim kapelama i hranu koju je prosio od dobrostojećih, a koju bi davao onima kojima je bila potrebna (on sam je živio na vrlo jednostavnoj hrani kao što su pirinač i paradajz). Kosa mu je bilo neoprana, a odjeća stara. Oko vrata je nosio drveni krst koji je sam napravio. Ponekad bi naokolo hodao noseći lampu koja je sadržala plamen Blagodatnog ognja iz Jerusalima. Noću bi spavao u kapelama i pećinama, dok bi tokom dana hodao od sela do sela u oblasti Kalamata, proseći novac i hranu za siromašne.

    Pored toga, često bi plesao u javnosti kako bi ljudi mislili da je lud. Jednom kada je ljude sablaznio plešući sa djevojkama, odgovorio je: „Ja oponašam jurodivog Andreja.“ Svaki put kada bi ga neko tukao ili ismijavao, došlo bi do strašnih posljedica.

    Haralampijevo Pravoslavlje bilo je veoma jednostavno, a njegova lična pobožnost ispravna. Vjerovao je da je kalendarska reforma uzrokovala mnogo pometnje i bio je tvrdokorni protivnik prelaska na novi kalendar. Kada je tzv. istinska Pravoslavna Crkva ušla u raskol sa Grčkom Crkvom, on se pridružio raskolnicima i bio je tijesno povezan sa manastirom Blagovijesti u Kalamati. Njegova privrženost starom kalendaru ishodila je iz njegove velike ljubavi prema Pravoslavlju i iz jednostavnosti njegovog života. Čistota njegovog srca učinila je da prevaziđe pitanje kalendara i za ljude iz Kalamate postane sasud blagodati. To mu je omogućilo da čini mnoga čudesa i zrači nestvorenom svjetlošću Svete Trojice. Pošto nije imao nikoga da ga propisno ispravi, onda je Bog prevideo njegove greške kao što je činio i sa drugima kroz istoriju Crkve, dajući mu duh proroštva i pronicljivost.
Usnuo je u Gospodu 10/23 oktobra 1974. godine. Njegov grob se nalazi u manastiru Blagovijesti u Kalamati. 


Čudo kojem je svjedočio moj deda i druga iskustva

Moji baka i deda sa majčine strane su oboje bili iz sela na sjevernom Peloponezu, ali su se poslije vjenčanja preselili u Kalamatu, gdje su rođeni moja majka i njena rodbina. Svi se oni rado sjećaju Haralampija. 

Jedna od uspomena koja najviše zapanjuje potiče od mog dede Vasilija. Po njegovoj priči, jednog dana za vrijeme njemačke okupacije u Drugom svjetskom ratu Nijemci su okupili muškarce u centru Kalamate. Među prisutnima je bio i moj deda. Haralampije je takođe došao, ali nije obraćao pažnju na naređenja njemačkih vojnika. Prošao je kroz gomilu i nastavio da hoda. Njemački vojnici su vikali da stane, ali je on hrabro produžio kao da ide za svakodevnim poslom, čak se i ne okrenuvši. Kada su Nijemci vidjeli takvu neposlušnost, otvorili su vatru iz automatskih pušaka, kako bi dali primjer drugima. Svi Grci iz Kalamate, koji su poštovali Haralampija, ostali su zapanjeni kada su vidjeli da ga nijedan metak nije okrznuo, iako su njemački vojnici bili iskusni strijelci. I Nijemci su bili zapanjeni, te su pošli da ga uhvate. Kada su vidjeli da je podvižnik, pustili su ga.  

Kada god bi moj deda kazivao ovu priču kojoj je sam bio svjedok, a koju su i drugi posvjedočili u Haralampijevoj biografiji, zapanjenost bi se još uvijek vidjela na njegovom licu. Mnogo godina kasnije, nakon što sam pročitao Haralampijevu biografiju, rekao sam mu još neke detalje koje nije znao. Kada bi Haralampije kasnije svratio u neke kuće prilikom svog svakodnevnog obilaska, ljudi bi ga pitali šta se dogodilo. Tada bi posegnuo u svoj džep i pokazao im šaku punu metaka. Rekao bi im da su se meci odbili od njega i na čudesan način završili u njegovom džepu. Kada sam svome dedi rekao za ovo, on je sa strahopoštovanjem zaćutao.


Moja majka Panagiota, koja je krštena po starom kalendaru u manastiru Blagovijesti sredinom 1950-ih godina, prisjeća se da je vidjela Haralampija, još dok je bila djevojčica, kako šeta ulicama Kalamate. Njegova pojava, već ranije opisana, za nju je bila veoma neobična, ali ona kaže da ga se nikad nije plašila već da ga je vidjela kao svetog čovjeka. Jednom ju je čak i blagoslovio. Rekla mi je da joj je bilo žao kada bi ponekad vidjela kako ga dječaci gađaju kamenjem i pitala se gdje je boravio tokom zime. Takođe se sjeća kako je propovijedao o kraju svijeta. Čak su i danas neke od njenih najdražih uspomena iz djetinjstva, prilikom odrastanja u Kalamati, susreti sa Haralampijem.

Zanimljivo je da kada sam 1998. godine razgovarao sa ocem Pantelejmonom u raskolničkom starokalendarskom manastiru Preobraženja Gospodnjeg u Bruklinu (Masačusets), rekao mi je da je takođe znao Haralampija iz svoje mladosti koju je proveo u Kalamati. Po njegovim riječima, njegove mošti su bile izgubljene i nalazile su se u prostoriji sa mnogim drugim moštima monaha iz manastira Blagovijesti. Tokom svoje posjete manastiru bio je uporan u namjeri da pronađe njegove mošti. Prilikom ulaska u prostoriju osjetio je miomiris. Slijedeći miris prišao je sanduku na kom je pisalo „Haralampije“. Došao je u posjed Haralampijeve vilice i na moje iznenađenje, to se dogodilo na praznik Preobraženja Gospodnjeg. Kada sam tražio da se poklonim moštima, iznio ih je pred mene. Nekoliko sedmica kasnije doveo sam svoju majku i baku da se takođe poklone svetiteljevoj vilici, što su one s radošću učinile.
 

Prevod s engleskog: mr Dragana Pećanac
31. 12. 2010.

Izvor: http://www.johnsanidopoulos.com/2010/10/haralambis-fool-for-christ-and-my.html
 

Pročitano: 4288 puta