MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SLUZIMO NA MNOGIM JEZICIMA



Ima nas iz Amerike, Srbije, Afrike, Rumunije - priča arh. Elefterije koji je već petnaestak godina u manastiru na Rodosu.

Otišao je o. Elefterije na Rodos poput mnogobrojnih turista koji su i ovog leta posetili prelepo ostrvo u Egejskom moru, ne pomišljajući da će mu to postati nova domovina, a manastir kuća. Sve se zbilo, kako kaže arh. Elefterije po Božijem promislu, upoznao je o. Amfilohija u manastiru koji je posvećen sv. arhangelu Mihailu, dopalo mu se i eto ostao je.

- Da li ste znali grčki kada ste rešili da ostanete u manastiru i ne vratite u Srbiju?

- Ne, nisam!

- A da li je neko znao srpski?

- Ne, niko nije znao srpski!

- Onda ste sigurno znali engleski.

- Ne, nisam znao engleski!

- Pa, kako ste se sporazumevali?

- Eto, Bog je ljubav i u toj ljubavi u manastiru smo živeli, godine su prolazile, ja sam naučio grčki i sada po malo govorim.

Govoreći o manastiru, o. Elefterije kaže da je manastir carska zadužbina, da je sazidan krajem devetog i početkom desetog veka. "Od pre petnaestak godina je došao naš duhovnik o. Amfilohije, koji je dugo bio misionar u Africi, ustrojio je da i ovaj manastir bude misionarski. To je muški manastir, ima nas dvanaestak, došli smo sa raznih strana, iz Amerike, Rumunije, iz Afrike, Srbije i drugih pravoslavnih zemalja. Živimo, misionarimo, putujemo, služimo i na našim maternjim jezicima, baš kao što je rečeno u Svetom Pismu da su sva plemena i svi jezici Bogom dani. Trudimo se, molimo, sve uz Božiju pomoć i uz blagoslov našeg oca nastojatelja, duhovnika, kako smo to od njega naučili da i mi tako naučimo i sebe i narod."

Uvek kada može i kada dobije blagoslov nastojatelja o. Elefterije dođe u Srbiju. Kaže da se raduje i dodaje: "Bio sam danas u Svetosavskom hramu, taj hram se sve više beli i ta belina svetli nad gradom, belina sve više beli naš beli grad i to je ono što se spolja vidi. A grad i ljudi u njemu se preobražavaju i iznutra što je još važnije, znači duhovno i moralno, preobražavaju se Crkvom, našim Svetosavljem. I sad kako dođem ovde i Srbija mi se čini kao jedno ostrvo, kao da sa ostrva Rodosa dolazim na ostrvo Srbiju, kao da se svi oko nas izdvajaju a mi sve više težimo Svetosavlju. Ja verujem i nadam se da ćemo se još više ustremiti ka Bogu, i iz tog našeg Svetosavskog hrama da se usmeravamo ka nebu i što se više oko nas odvajajaju da nas to sve više približava ka nebu, ka Bogu, ka Svetosavlju. Ali, trebalo bi da počnemo od pokajanja, uostalom ko sam ja da sam nešto govorim i zato je ovo moje pokajanje i moja ispovest. I svima bih poželeo da počnemo Svetosavski da mislimo, da radimo i živimo u našem Svetosavskom gradu Beogradu. Sve ovo što se dešava, dešavalo se i ranije i sad se samo ponavlja, pa i ta poneka i tuga i nevolja koje nas snađu sve je za naše dobro i spasenje. Samo se treba bolje organizovati, raditi, truditi, istrajati i sve uz pomoć Božiju. I naš sv. vladika Nikolaj govori kako možemo da se preporodimo, a to je da svako krene od sebe, znači ja prvi od sebe kažem i ispovedim, ja sam taj rđavi građanin ove države i ove naše Crkve, kajem se za sve pred vama i molim da se i mi svi kajemo zajedno, i Bogu molimo, ispovedamo se, da budemo uz sve naše svete, našeg svetog vladiku Nikolaja, da samo uz njih i sa njima jedino možemo da istrajemo do kraja i kao narod, i za sebe i za druge, da budemo i Crkva i država. Baš gledam danas u hramu Svetog Save dvoglavog orla, te dve glave to su Crkva i država, ali nad tom glavom da bude ta kruna, to je Carstvo Nebesko, da iznad nas bude Carstvo Nebesko. Na prvom mestu za nas da bude naš Sveti Sava, naše Svetosavlje za Crkvu i za državu, prosvetu, kulturu, i to će biti najkorisnije i za našu dušu i narod i za druge oko nas", govori arh. Elefterije.

SMIRENjE JE TEMELj

- A ima li danas ljubavu, čini se kao da se o njoj mnogo više priča.

- Mnogo se govori o ljubavi, ne može da se govori, treba da se radi i živi a to uz pomoć Božiju. Ljubav je davanje, veća je radost davati nego primati. A da bi se promenili treba da se vratimo na početak a svaki početak je, kao što sam prethodno već rekao u pokajanju. Početi od pokajanja a kada počnemo od pokajanja onda ima nade i biće ljubavi, daće Bog. Ako počnemo iskrenim pokajanjem, suzama, i molitvama, sa verom, sa nadom, sa tom jedinom pravom nadom da će nam Bog dati i savršenstvo, a savršenstvo je ljubav. To je put ka ljubavi, ka Bogu! Bog nas ljubi i mi treba Boga da ljubimo, a ako ne ljubimo Boga kako možemo bližnje svoje da ljubimo? Kroz Crkvu, evo sad smo i u postu, ali ni u postu, ni u molitvi a bez ljubavi. Znači, treba postiti, moliti se, truditi, raditi, slušati! Poslušnost je smirenje! Bog je sa smirenima, ne sa gordima. Nije to samo nama monasima, monaštvu, nego za sve je poslušanje i deci i roditeljima, i u školi, i nastavnicima, svima, bez tog poslušanja nema smirenja, nema tog početka, to je temelj, smirenje je temelj. Sa iskrenom verom da se trudimo, naravno, po daru Božijem i kako ko, ali Bog je sa nama, nismo ostavljeni, možda smo od nekih ljudi ostavljeni ali ne od Boga a sve što smo više od ljudi ostavljeni sve više smo sa Bogom i Bog sa nama. I sve što se dešava treba tako korisno gledati i tumačiti. U našoj Svetoj Pravoslavnoj Crkvi ne treba da tumačimo mi nego kako su naši Sveti Oci, kako je naša Sveta Crkva, zato mi u manastiru imamo svog duhovnika kome se ispovedamo i sve sa njegovim blagoslovom radimo i naravno za sve se uvek kajemo.

image


Uvek isto ponavljam, da sve počinje od iskrenog pokajanja, ako se čovek vrati na pravi početak a nama Srbima je najlakše, jer imamo primer Svetog Save. Kako za vreme Svetog Save tako i danas isto je, isto, na prestolu sv. Save je Nj. S. Patrijarh Pavle, to je isti presto. Onda tu je Sveto Pismo, pa molitvenici, a tu su i mnoga dela sv. Vladike Nikolaja koja dosta mogu da nam pomognu, jer čitajući čovek može da dobije odgovore na sve.

Čitanje "Prologa" vladike Nikolaja Velimirovića je veoma važno, kako je o. Justin govorio to je trebnik za svaku srpsku porodicu, u njemu su žitija svetih i rasuđivanja svetih, kako da rasuđujemo, kako da ispravimo sebe, kako da sagledavamo, tu su i besede za svaki dan u godini, znači tumačenja i Starog i Novog Zaveta, da se naučimo da rasuđujemo, promišljamo, jer mi smo poročni, grešni. Treba da se naučimo da se kajemo za svoje greške, da nemamo poverenja u sebe nego u svetitelje, u Boga, da verujemo i da se trudimo jer je Bog je izvor dobra. Ne bojati se, imati smelosti i hrabrosti, Bog nam daje snage da možemo."

-Za šta hrabrosti i smelosti?

- Hrabrosti da istrajemo za taj naš pravi cilj u Pravoslavlju. Bog je uz sve nas i kad mislimo da nije tu On je sa nama uvek. Ne treba imati straha kad verujemo da je sa nama i da brine, naše treba da su molitve i on će nas uputiti i izbaviti, usmeriti. Crkva govori, ponavlja i ponavljaće sve do kraja veka, večni život je jedan i pravi cilj za spasenje, jer Bog je došao ne za velike države nego za ljudske duše, za spasenje ljudskih duša, za sve ljudske duše, za sve narode. I tako i mi da počnemo svako od svoje duše, tim duhom i da počnemo dušu da hranimo tim Duhom Crkve u poslušnosti i smirenju a onda će sve malo po malo da dođe, da se vrati na ono pravo. Jer, izgubili smo to pravo, izgubili smo tu svest, nismo učili ni u školi, ni od roditelja, sad nije da osuđujemo jedni druge a gledam sve je nekako u osuđivanju. Ne valja osuđivati čak ni u mislima, a kamoli u rečima. Ne možemo kad se mi delimo, nema tu pobede u podelama, a i kad se delimo da bude bez osuđivanja, sve neka osuđivanja i onda nema pobede u tome. Evo gledam i u sportu se delimo, nema sloge, a kad bi bila ta Svetosavska sloga to je spasenje kako za dušu tako i za celinu čovekovg bića, kako za pojedinca tako i za ceo naš narod. Ako ne počnemo u to da verujemo onda ne može doći ni do prave ljubavi, napretka. I baš gledam žao mi je bilo na ovom svetskom prvenstvu u fudbalu da još uvek ne pazimo da to gledaju milioni ljudi, nemamo još tu svest da se na tako važnim utakmicama ponašamo tako kako ne treba, jer to se vidi iz usta kad se nešto ružno govori i žao mi je. A kad se tako ružno govori treba da znamo da iz tog nemoralnog i ne po duhu naravno dolazi i do poraza, i bilo mi je žao, da ne kažem da hule i psuju, nego neke reči koje su štetne. Treba da se naučimo da pazimo i uzdržavamo svoj jezik, da istrajamo u postu, molitvi, da se ispovedamo i kajemo, da se pričešćujemo.

I ja sam tako počeo - pokajanjem i ispovešću svom duhovnom ocu. Veoma je važno imati duhovnog oca, mi se kod njega ispovedamo, on može da nas uputi kako da se molimo, kako da postimo i sve sa njegovim molitvama, jer bez duhovnika bilo bi onda po našoj volji i sujeti, to bi bila gordost i to ne bi bilo korisno. Svako treba da ima duhovnog roditelja, tako su radili i svetitelji i tako do dana današnjeg i tako će i ostati."

- A kako znati da je pravi duhovnik?


- Pa znaće, znaće po svom poslušanju i smirenju Bogu. Kroz duhovnike Bog deluje a svojim poslušanjem steći ćemo i smirenje i otkriće Bog svakome pojedinačno ko je pravi duhovnik za njega. Mi u manastiru znamo da bez iskrenog pokajanja i poslušanja nema ni smirenja a bez smirenja se ne može biti pravi hrišćanin. Imamo mi naših duhovnika i po manastirima, imamo i sveštenike, narod greši misleći da su duhovnici samo po manastirima, a ima i sveštenika dobrih duhovnika. Svi grešimo i svi treba da se kajemo i ispovedamo i naš duhovnik zna ako se iskreno ispovedamo, evo i ja se trudim pred vama da se iskreno ispovedam, kajem i ispovedam, da ne osuđujemo nikoga to nije dobro. Treba se i pričešćivati redovno. U Grčkoj je običaj češćeg pričešćivanja. I baš naš duhovnik, o. Amfilohije kad je ovde dolazio u Srbiju, kad smo dolazili zajedno govorio je o pričešću i potrebi češćeg pričešćivanja, jer mi smo ovde godinama bili bez pričišća, naše su duše gladne i žedne Boga baš zato što nismo decenijama znali za Boga. Bog je za nas znao ali mi nismo za Boga ni u porodicama, ni u školama i treba iskreno da se kajemo zato što smo živeli bez Boga i zato je takva situacija. Svako da gleda u svoju dušu i svako da silazi u sebe i u srce svoje."

- Kako silaziti u srce, kako sagledavati samoga sebe?

- Mislima, svojim mislima da se svako vrati na svoj život, da siđe u život da vidi i uz pomoć sveštenika hronološki sve što se dešavalo i da se za sve ispovedi, da se ne zaboravi ništa, znači da se iskreno ispovedi, ne pojedinosti ali ono što je bitno. I kad se očistimo od svega toga jer sve je to u nama, a znaćemo da je tako ako nam je žao zbog onog što smo činili a nije trebalo da se čini bilo iz znanja ili neznanja, nepažnje i ubuduće paziti. Moj savet srpskom narodu, da pazi na svoj jezik, da uzdržava svoj jezik od tog nekog nepotrebnog, evo i ja se trudim i pazim šta ću da kažem. A jezik možemo da uzdržavamo, ja znam i sve naše slabosti, možemo i da se razgnevimo, ali valja paziti. Da počnemo od reči, a kako ćemo onda govoriti o umnoj molitvi, kako ćemo sa mislima, kako ćemo se uzdržavati od misli a nismo ni od reči počeli, mislimo da su šale a nije šala. I ne treba lagati ni malo i ništa, istina je Bog, znamo ko je laž i ko je otac svake laži.

Znači redovno postiti sve postove višednevne i jednodnevne, redovno čitati molitve jutarnje i večernje, držati pravilo posta i molitve, i ispovesti i uvek uz blagoslov. A kad govorim o molitvi neka se svako posavetuje sa svojim duhovnikom, bilo da je monah ili sveštenik. Ima pravoslavnih molitvenika i u njima jutarnje i večernje molitve, molitve koje se čitaju pre spavanja. Iz iskustva znam da treba odrediti vreme za molitvu, neko najoptimalnije, najlakše. A kad se na ispovesti kažu sve slabosti svšeteniku, duhovniku on će da odredi ono što je najlakše za početak šta treba da se čita i kako da se moli. Eto, najbolje je da sve bude sa blagoslovom, da se ne moli bez blagoslova. Kada je blagoslov Božiji onda je sve uz pomoć Božiju, sve je to mnogo lakše, bolje, najsigurnije. Naš duhovnik, o.Amfilohije kaže da je za mirjane dovoljno pola sata za jutarnje i pola sata za molitve pred spavanje. Evo i mog saveta, ja čitam i puno mi pomaže "Ohridski prolog" vladike Nikolaja. Pomenuću ponovo i o. Justina koji kaže da je "Prolog" za sve bolesti, i za gordost, i za sujetu i za sve to je lek, sve su te bolesti na smrt a lek je "Prolog". To je jedinstvena knjiga, prevedena je i na engleski a mi sad pokušavamo ako da Bog da, da priredimo i prevod na grčki, da može da ga čita i grčki narod. Pored svega ovoga potrebno je dolaziti u Crkvu na Svete Liturgije nedeljom, praznicima, jer bez Crkve i Liturgije ni post, ni molitve ništa ne važi, jer sve mora da bude kroz Crkvu i u Crkvi."

- Otišli ste tako daleko i tamo se sreli sa Gospodom!

- Bilo je po Promislu Božijem, kako je za nas Sveta Gora izvor našeg monaštva, tako je za mene bio odlazak na Rodos. Otišao sam kao mirjanin i tamo je počelo moje pokajanje. I nema neke puno razlike što sam u Grčkom manastiru, ja živim našim Svetosavljem. Tamo sam i lepo u manastiru živim i dolazim ovde, može mnogo da se govori o veri, o Pravoslavlju ali sve je već i napisano i sve se samo ponavlja. Ja govorim što osećam, zamolili ste me za razgovor i ja sam od srca poslušao i sa verom i nadom."
image


- Planirate li da se vratite?

- Pa ja sam tu, sa vama, sa vama, uvek volim kad dolazim i da ovde služim Svetu Liturgiju. A Rodos je negde na sredini između Beograda i Svetog grada i Svete zemlje. Kad sam ovde ja sam i sa njima na Rodosu, kad sam sa njima na Rodosu ovde sam sa vama svojom dušom, duhom, iz svog naroda sam otišao Promislom Božijim i sigurno ću se Promislom Božijim vratiti. Dolazim i volim da dolazim, ništa lepše od povratka u svoju domovinu, u svoj narod, na svom jeziku govoriti, ja nisam otišao ni da naučim grčki jezik, ni zbog grčke kulture nego Promislom Božijim. Trudim se iskreno da se pokajem i ispovedim i preporučujem svima da počnu od iskrenog pokajanja. Crkva je naša majka, ništa bez Crkve, mi smo deca Božija. I da čuvamo Svetosavlje naše i da Boga molimo da oprosti naše greške, da se trudimo i daće Bog!", kaže na kraju razgovora arh. Elefterije, Srbin sa Rodosa.

Ljiljana Sinđelić Nikolić

Pročitano: 8622 puta