MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

RAZGOVOR SA IGUMANOM DANILOM (IRBITSOM)



Irbits, Danilo, iguman

„INTEGRACIJA NAŠIH ZEMLJAKA U NJEMAČKO DRUŠTVO NE ZNAČI NJIHOVO ASIMILOVANJE"



 Iguman Danilo (svjetovno Andris Irbits) rođen je 1976. u  Rigi. 1992.   Arhimandrit Kiril  (Borodin), u to vrijeme starješina Hrama Svete Trojice u Rigi, postrigao ga  je i dao mu  monaško ime Vasilisk.  1995.  preselio se sa porodicom  u Njemačku.  U januaru 1996. postao je lični sekretar Arhiepiskopa berlinskog i njermačkog Moskovske Patrijaršije, gospodina Teofana (Galinskog) . 1997. rukopoložen je u čin jerođakona dobivši ime Danilo po proroku Danilu.  1998. rukopoložen je u čin sveštenomonaha, a 2006. proizveden je za igumana i odlukom Arhiepiskopa Teofana unaprijeđen u nastojatelja   Manastira Svetog velikomučenika Georgija u Gečendorfu (Götschendorf). Istovremeno i dalje je sveštenik u berlinskom katedralnom hramu Vaskrsenja Hristovog i sekretar Arhiepiskopa. Kao sekretar Arhiepiskopa zadužen je pored ostalog i za javnu djelatnost i kontakte sa vladom  Berlinske eparhije Ruske Pravoslavne Crkve. 

Otac Danilo piše poeziju i prozu, a objavljivao je  u Njemačkoj i u letonskim listovima.


- Oče Danilo, Vi ste već kao đak zamonašeni u rasu dobivši ime Vasilisk.

- To je bilo u Rigi kada mi je bilo 15 godina. Moj put ka monaštvu počeo je inače godinu dana ranije. Već tad u periodu iskušeništva više puta sam hodočastio u Pskovo-pečerski manastir gdje sam duge razgovore vodio sa mojim duhovnikom, ocem Jovanom (Krestjankinom). On mi je dao blagoslov za moj monaški put. Moram priznati da sam kao tinejdžer izgarao od želje da što prije primim monaški čin i da se u pečorskom manastiru podvizavam i vježbam u askezi. Starac Jovan bi kočio moju goreću želju govoreći: "Oni koji mogu da sačekaju, pravovremeno sve postižu." Početkom juna 1992. napokon je došlo vrijeme, pa me je arhimandrit Kiril ( Borodin) postrigao u rasofornog monaha  što je prvi monaški stepen davši mi ime Vasilisk.

- Kakav je bio stav Vaših roditelja i školskih drugova povodom Vaše želje da postanete monah?

- Za moju rodbinu to je bilo veliko iznenađenje i zagonetka, jer moja familija nije bila pretjerano religiozna, ali ne može se tvrditi ni da su bili ateisti. U našoj kući nije se govorilo o vjeri.  Ipak, kada sam bio dvanaestogodišnjak roditelji su me odveli da se krstim i to u Sankt Peterburg ( tada Lenjingrad) u Lavru Svetog Aleksandra Nevskog. Poslije nekog vremena prihvatili su moj monaški put, a i sami su u zadnje vrijeme ocrkvenili svoj život. Što se tiče mojih školskih drugova moram priznati da sam početkom 90ih uglavnom bio u okruženju crkvenih i vjerujućih ljudi. Svi moji prijatelji posluživali su hramovima u Rigi kao čteci, u crkvi Svete Trojice u zadvinskom okrugu i u katedralnom hramu Roždestva Hristovog. Oni su pozdravili moju odluku. Reakcije mog bližeg okruženja bile su uglavnom pozitivne.

- 1995. preselili ste se iz Rige gdje ste 4 godine kao monah u svijetu živjeli i došli ste u Berlin. Da li je tačno, pošto ste u međuvremenu već bili stekli dosta iskustva kao književnik, da ste odmah po dolasku u Berlin počeli da djelujete kao sekretar Arhiepiskopa berlinskog i Njemačke, gospodina Teofana ( Galinskog)?

- To nije tačno. Najprije mi je Vladika Teofan dao zadatke sa kojima sam isprva trebao da se dobro upoznam i koje sam tek morao da ispunim. Bio sam čtec i crkvenjak u katedralnom hramu Vaskrsenja Hristovog u Berlinu, a tek otprilike godinu dana kasnije počeo je naš Arhiepiskop sa svojim radom u eparhijskoj kancelariji. Moja služba danas je povezana uglavnom sa gajenjem i održavanjem veza naše Eparhije berlinske i Njemačke sa upravnim organima i javnošću. Želim da naglasim da se zadnjih godina kod nas razvio konstruktivan dijalog sa njemačkim organima kako na regionalnom, tako i na svenjemačkom nivou.

- Da li se njemačka strana interesuje za mišljenje Ruske Pravoslavne Crkve?

- Zadnjih godina se pokazuje interesovanje. Često se susrećemo sa poslanicima u Njemačkoj Skupštini ( Bundestag) i političarima u lokalnoj vlasti. Nedavno smo naš projekat Radne grupe za integraciju  predstavili u Uredu saveznog  kancelara, a pojedine rečenice iz teksta projekta ušle su i u novi zakon o imigraciji. Glavni zadatak naše eparhije u njenim odnosima sa političkim strukturama Njemačke je u pomoći našim zemljacima koji žive na ovom prostoru. Trudimo se  pritom da razne sfere pokrivamo.  To se ogleda npr. u tome da pripadnika zajednice otpratimo do socijalnog ureda, ili u duhovnom i moralnom poučavanju djece, ili pak u pomoći pri pravnom  zastupništvu naših zemljaka pred državnim i gradskim organima vlasti.
 
Iguman Danilo i njemačka kancelarka Angela Merkel

- Kako se razvija odnos eparhije sa Rimokatoličkom i Evangelističkom Crkvom u Njemačkoj?

- Naša eparhija ima dobre odnose sa rimokatlicima i  evangelistima u Njemačkoj. Pred nama su mnogi zadaci koje zajedno moramo da riješimo. Tu se radi o obrazovanju djece i omladine u hrišćanskoj tradiciji i o organizaciji zajedničkih teoloških seminara i susreta. Rimokatolička Crkva i Evangelistička Crkva su službene denominacije u Njemačkoj i njihova bratska pomoć našoj crkvi osjeća se veoma. Nema svaka naša pravoslavna opština sopstveni bogoslužbeni prostor. Tu nam pomažu rimokatolici i evangelisti tako što nam stavljaju svoj prostor na raspolaganje. Smatram da samo u miru i dobrom susjedstvu sa ovim crkvama možemo svjetlost Hristove nauke u njemačkoj zemlji nositi.

- Kako napreduje izgradnja Manastira Svetog Georgija u Gečendorfu čiji ste Vi nastojatelj?

- Poznato je da je naša Eparhija Božijom Milošću u Saveznoj Pokrajini Brandenburg kupila jedno imanje za simboličnu sumu od jednog evra. Zahvaljujući našim sponzorima mnogi radovi su već završeni. Završeni su izgradnja telefonske mreže, dotok električne energije, vodovod i kanalizacija. Zgrada je praktično završena i spremna za korišćenje. Dobili smo novi krov, novu termoizolaciju, cijevi za grijanje i novi bojler, ali zato što  ovaj posjed predstavlja ujedno i spomenik kulture i stoji pod zaštitom Ministarstva kulture moramo nekad mjesecima da čekamo da bi dobili dozvole za daljnje izvođenje radova. Nažalost  Njemačka je veoma birokratizovana zemlja i za svako pomjeranje, pa makar to bio i kamenčić potrebna je određena dozvola. Potrebni dokument za rekonstukciju monaških kelija i izgradnju novog hrama već smo dobili. Sad čekamo na dozvolu za renoviranje glavne zgrade gdje namjeravamo da podignemo centar za hodočasnike. U stvari, pomenuto odobrenje  već je tu, ali moramo da platimo hiljade evra. Skoro godinu ipo dana smo pregovarali sa građevinskom upravom ne bi li smanjili iznos, ali do sada nije došlo do usaglašavanja po tom pitanju. Poznato Vam je da prije nego što bilo šta počnete da gradite u Njemačkoj, potrebno je da za "svaku ciglu" dobijete odobrenje i da sklopite veliki broj građevinskih osiguranja. Bez toga jednostavno nije dozvoljeno da se nešto gradi ili rekonstruiše. Preko advokata slučaj smo predali sudu. Nedavno smo spor dobili  i na taj način nekoliko desetina hiljada evra uštedili. Nažalost imamo posla s velikim brojem birokratskih stvari. Čak i ako imate mnogo novca, u Njemačkoj nije lako da se nešto sagradi, a još teže je da se nešto rekonstruiše ili prepravi. Za sve je potrebno odobrenje i odgovarajuće osiguranje na koja se nekad nažalost čeka mjesecima.

- Koliko monaha će biti u manastiru jednog dana kada bude završen?

- Kad se završe sve kelije biće mjesta za 30 monaha. Dugoročno planiramo još jednu zgradu sa monaškim kelijama da sagradimo gdje bi bilo mjesta za još 30 monaha.  To je perspektiva. Naš prioritet je da građevinske radove u već sagrađenom prostoru okončamo.

Za nas nije najvažniji broj monaha, već njihov "kvalitet". Želio bih da predočim da mentalitet ljudi koji žive na Zapadu ima svoje osobenosti.  Monasi koji se u Njemačkoj podvizavaju trebaju da budu jaki u molitvi i da budu dobri misionari. Važno je da svima onima koji traže savjet i koji im se obrate, pomognu i da našoj heterodoksnoj braći, etničkim Nijemcima svu ljepotu pravoslavlja, pravoslavnog bogosluženja i molitava približe. Poželjno je da članovi bratstva pored bogoslovskog obrazovanja posjeduju i dobro znanje njemačkog jezika.

-  Da li pri osnivanju manastira dobijate pomoć od  pravoslavne zajednice u Berlinu i dobrovoljce iz drugih pravoslavnih opština?

- Doprinos izgradnji manastira, svako po mjeri svoje snage i na svoj način, daju prije svega članovi crkvene opštine našeg katedralnog hrama Vaskrsenja Hristovog u Berlinu.  Po njemačkim zakonima dozvoljeno je graditi samo onim građevinskim firmama koje zapošljavaju specijaliste. Ovdje policija sve veoma strogo kontroliše i često posjećuje i građevinsku firmu i građevinske radnike radi provjere potrebnih dokumenata. Da bi se snizili troškovi planiramo da zaposlimo građevinske radnike iz susjedne Poljske. Raduje nas da u Rusiji ima dosta dobrovoljaca koji nam žele besplatno  pomoći. Ipak, mi moramo da poštujemo njemačke zakone, jer ako ih prekršimo, možemo da budemo osuđeni da platimo kaznu do 50 000 evra.

- Da li to znači da nije dozvoljeno da se pomogne sopstvenim volonterskim radom na zemljištu budućeg manastira?

- Dozvoljeno je, ali nije svaka djelatnost dozvoljena. Dozvoljeno je da teritoriju manastira sopstvenim rukama čistite i dozvoljeni su radovi na unutrašnjem renoviranju, ali više od toga nije dozvoljeno. Sa pripadnicima naše crkvene opštine organizujemo dobrovoljne radne akcije kada čistimo građevinski otpad sa gradilišta. Nije jednostavno ukupnu površinu od 5 hektara u toku jednog dana očistiti. Pripadnici naše crkvene opštine i pored toga svaku najavu o budućem putovanju u manastir dočekuju s velikim entuzijazmom.

-Koliko je brastvo manastira danas?

- Još nas je malo - trojica, uključujući i mene. To su jeromonah Gavrilo (Kronštat) i Martin (Bauer) koji žive u parohijskom domu u Rostoku. Oni su zaduženi za duhovni rad u tamošnjoj pravoslavnoj zajednici. Iz raznih evropskih zemalja, ali i iz  Rusije i  Ukrajine javljaju se mnogi koji bi došli u naš manastir da ovdje žive. Nažalost moramo za sada  sve da odbijamo, jer još nemamo prostorija u kojima bi dobrovoljni radnici i iskušenici boravili. Nadam se da će ipak u našem manastiru uz Božiju pomoć monaštvo uskoro da zaživi.

- Vaše ime se nalazi na zvaničnom sajtu eparhije. Tamo se može, pored ostalog,  pročitati da ste pisali pismo Saveznoj kancelarki Angeli Merkel,  da ste se sa njom sastali, da ste govorili na televiziji itd. Na stranici su komentari Vaše djelatnosti kao člana Radne grupe za integraciju pri Uredu saveznog kancelara i odgovornog za odnose Arhiepiskopije Berlinske i Njemačke sa vladom. Šta se postiglo za vjernike koji žive u Njemačkoj na ovom planu?

- Pravoslavni pogled na svijet nema u njemačkoj duhovnoj kulturi tradiciju. Uprkos tome u okviru Radne grupe za integraciju preduzete su određene mjere od strane državnih organa i Pravoslavne Crkve. Pridaje se značaj  našoj Crkvi u odnosu na integracije onih ljudi u Njemačkoj koji imaju rusko kulturno naslijeđe. Naglasio bih da integracija naših zemljaka u njemačko društvo ne znači njihovu asimilaciju. Pri integraciji ostaju iskonske vrijednosti kao životna osnova, dok se pri asimilaciji  one kompletno gube. Važno je da ove vrijednosti ljudi ruskog jezika zadrže u modernom njemačkom društvu, jer su te vrijednosti osnova na kojoj se mora integracija vjernika u njemačko društvo ostvariti. Ova stanovište se podržava i od strane pokrajinskih vlada i gradova. Ne postoji svugdje i uvijek puno razumijevanje o značaju ovakvog pristupa, ali sve u svemu primjetan je jedan blagonaklon stav od strane njemačke države.

- Šta se može reći o onim našim zemljacima koji odrastaju u Njemačkoj? Koje su mjere potrebne da bi se integracija djece i omladine u njemačko društvo stimulisala?


- Našoj djeci i omladini potrebno je temeljno razumjevanje i znanje sopstvene kulture kao i sposobnost da to znanje u stvarnosti praktično primjene  onako kako im se predočava u svakodnevnici. Pritom mislim i na komunikaciju sa vršnjacima. Da bi se sopstvene vrijednosti očuvale i prihvatljive vrijednosti modernog društva preuzele, naša crkva organizuje u okviru svoje socijalne djelatnosti razne kulturne i sportske manifestacije na kojima učestvuju predstavnici lokalne uprave i raznih državnih i javnih ustanova. Takođe organizovanje i sprovođenje crkvenih kampova za djecu u vrijeme zimskog i ljetnog raspusta smatram da je od pomoći. Specifičnost ove aktivnosti se ogleda u tome da djeca pored uobičajenih aktivnosti u slobodno vrijeme u okviru kampa pohađaju i tematsku nastavu koncipiranu na osnovama pravoslavlja i pravoslavne duhovne kulture i da pohađaju nastavu ruskog, njemačkog i engelskog jezika. To pomaže, po mom mišljenju, u razvoju cjelokupne ličnosti koja počinje da vlada sopstvenim duhovnim i kulturnim fundamentima pri čemu taj fundament po svojoj snazi i značaju više stoji nego sve ono što moderno društvo može da ponudi. Na taj način omladina i mlađi ljudi su u stanju da očuvaju svoj intelektualni i kulturni nivo i razvijaju se istovremeno u skladu sa "evropskim standardima". U uslovima modernog društva smatramo ovaj koncept najproduktivnijim. On omogućuje  ne samo da integrišemo  sopstvene duhovne i kulturne vrijednosti  u okruženje, nego da sopstvene vrijednosti sjedinimo sa društvom. Tako ne dolazi do nipodaštavanja sopstvenih vrijednosti, niti se značaj "stranih" vrijednosti podiže.
 
- Uspješna integracija migranata zahtijeva ne samo kulturno, već i političko i ekonomsko uklapanje. Kako bi ste okarakterisali nivo integracije naših duhovnika u njemačko društvo?

- Svaki naš sveštenik praktično govori njemački jezik. Ima rijetkih izuzetaka, ali u tim slučajevima mi predlažemo da se u najmanju ruku znanje jezika nadoknadi.  U Njemačkoj postoje uostalom razne mogućnosti da se jezik nauči. Državni organi i ustanove izlaze nam u susret i organizuju kurseve koje finansira država. U svešteničkoj praksi česta je situacija da djeca dolaze i žele na njemačkom jeziku da se ispovijedaju. Takva je situacija i sa etničkim Nijemcima koji su prešli u pravoslavlje. Potpuno ispunjenje duhovničke službe u odnosu na vjernike iziskuje stoga ne samo da govorimo maternji, već i njemački jezik.

- Znanje njemačkog jezika predstavlja samo jednu  ključnu kvalifikaciju, koja garantuje uspješnu integraciju u njemačko društvo. U druge uslove ubraja se spremnost da se prihvati  važeći pravni poredak i da se prihvate njemu odgovarajuće norme i duhovne vrijednosti. Šta možete s tim u vezi o integraciji reći?

- Kod pripadnika naše crkvene zajednice integracija u njemačko društvo je jednostavna. Većina znaju jezik, neki više, neki manje. Nadamo se da naša djeca i omladina pri integraciji u njemačko društvo neće skroz zaboraviti ruski jezik. Naš arhiepiskop,  Visokopreosvećeni gospodin Teofan, zamolio je više puta eparhijsko sveštenstvo da pored nedjeljnih škola u svojim parohijama ponude i kurseve jezika da bi djeca učila ruski jezik, svoj jezički fond da obogaćuju i da se upoznaju sa klasičnom ruskom književnošću. Važno je  da buduće generacije naših zemljaka jezik svojih predaka govore, da znaju čitati i pisati. Ja sam lično zahvalan svojoj majci što me je naučila ruskom književnom jeziku i upoznala sa ruskom literaturom. Zbog toga  molim  roditelje u našoj parohiji da to praktikuju u vaspitanju svoje djece.

- Na Vašem privatnom sajtu možemo Vaša književna djela da pročitamo. Mnoge pjesme su objavljene u Njemačkoj i Letoniji. Koja je tema Vaših književnih djela?


- Kao omladinac sam već pisao poeziju. Prve stihove sam napisao sa 11 godina još kao učenik. Vikendom za vrijeme raspusta roditelji bi me odvodili na selo. Tamo sam često  šetao i u samoći sastavljao rime za koje bi kasnije i muziku komponovao.  Sa 18 godina počeo sam  ovo stvaralaštvo  ozbiljno da shvatam. Moje pjesme bile su posvećene uglavnom vjeri i životu. Motivi moje poezije sada su duhovne i filozofske prirode, pri čemu duhovno dominira. Nisam sebe nikada smatrao profesionalnim pjesnikom. Pišem stihove o onome o čemu moje srce pjeva.

  2. april 2010.
Razgovor vodio: Anatoli Kholodjuk

Prevod sa njemačkog: Radomir Vučić

 
Izvor:  http://www.pravoslavie.ru/guest/34475.htm

Pročitano: 4851 puta