MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

«MOJ PUT JE - PUT PRAVOSLAVNE VERE» Intervju s Arhimandritom Pavlom (Dinisom)



 
Intervju s Arhimandritom Pavlom (Dinisom),
nastojateljem Vavedenjskog muškog manastira u Meksiku

 

Arhimandrit Pavel, u svetu Karlos Rodriges Dinis, rođen je 3. avgusta 1957. godine u Brazilu. Po završetku srednje škole upisuje fakultet, gde studira Farmaciju i biohemiju. Nakon završetka fakulteta kratko vreme  radi u svojoj struci. Sa 23 godine prima monaški postrig u katoličkom bratstvu Misionara-služitelja siromašnima u Brazilu, a nakon toga  prelazi u Meksiko. Posle rukopoloženja u sveti čin, narednih 18 godina vrši poslušanje duhovnika mirjana i iskušenika i vrši dužnost  nastojatelja pomenutog manastira. U Pravoslavlje prelazi 2002. godine u crkvi ravnoapostolnih Ćirila i Metodija u Solunu, gde dobija ime Aleksije u čast Aleksija čoveka Božijeg. Po blagoslovu Mitropolita Meksičkog Atinagore (Konstantinopoljska Patrijaršija), odlazi na Svetu Goru, gde u manastiru Vatopedu  priprema iskušenike za monaški ispit. U ovom manastiru se podvizava od 2004-2008 godine,  i tu biva rukopoložen i hirotonisan  u svete monaške činove... Godine 2008. vraća se u Meksiko radi ukorenjenja monaškog života u Meksičkoj Mitropoliji.

Danas je nastojatelj novosagrađenog  Vavedenjskog manastira, prvog manastira na teritoriji ove Eparhije, Meksičke Mitropolije  Konstantinopoljske Patrijaršije.

 
 *  *  *

– Oče Pavle, molim Vas, ispričajte nam nešto o sebi.


–    Tražite da vam ispričam nešto o svom životu, ali, bez svake sumnje, moj život nije nešto interesantan. Jedno je sigurno, najvažnije i osnovno, jeste činjenica šta je Gospod, Svojom blagodaću i milosrđem, učinio u mom životu – životu čoveka grešnog i  Ljubavlju Boga Jedinog u Trojici, prizvanog ovde na preobraćenje.

Rođen sam u katoličkoj porodici i još kao dete kršten po obredu Katoličke Crkve. Od majke sam primio prva saznanja o hrišćanskoj veri i uz njenu podršku učestvovao sam u hrišćanskim tajnama. U to vreme, dok sam od majke, zajedna sa svoja dva brata, primao prve časove o veri, od oca sam učio vrlinske vrednosti života, kako bi postao dobar čovek. Pri tome, iako je moj otac poštovao hrišćansku veru, ipak je bio daleko od Katoličke Crkve.
Od detinjstva sam u srcu osećao priziv Božiji. Sećam se kako sam još kao dete zanemarivao igre sa drugovima, da bi odlazio u polje, gde bih „gradio“ male kapelice i tamo provodio vreme u molitvi. Takođe sam mnogo puta sam ostajao u šumi, gde sam preko prirode osećao veličinu Boga Tvorca, zahvaljivao Mu se za sve, zajedno sa celom Njegovom tvorevinom. Tako je prolazio moj život – između učenja i sjedinjenja... Ali, moje srce je uvek osećalo žeđ za Bogom, koju tada, zbog svoje dečije naivnosti, nisam mogao da shvatim.

– A kako ste prišli Pravoslavlju?

–    Završio sam školu i krenuo na fakultet. Bavio sam se Farmacijom i biohemijom. Ali, u mom srcu češnja  za Bogom je stalno bila prisutna. Gospod, bogat u milosti Svojoj, nastavio je da me zove, želeći da moj život bude posvećen samo Njemu. Za vreme mojih pokušaja da dobro radim svoj posao i u društvenom životu, stalno sam, bez obzira na svoje nemoći, pokušavao da uzrastam kao hrišćanin. Međutim, u srcu sam ipak osećao ogromnu prazninu, pa su mi često navirale suze zbog bola i tuge za Bogom. Upravo tada sam odlučio da se posvetim monaškom životu. U Katoličkoj Crkvi sam prošao sve stepene pripreme, gde sam kao iskušenik izučavao filozofiju i bogosloviju. Onda sam zamonašen, a kasnije rukopoložen u đakona i sveštenika, da bih u tom činu u Katoličkoj Crkvi služio punih 18 godina.

Moj pastirski rad je uvek bio vezan sa obučavanjem i duhovnim rukovođenjem mirjana i iskušenika. Ja nikada nisam služio u parohiji, ali moja služba je uvek bila vezana za molitvu i duhovnu podršku mirjana i iskušenika.

Međutim, prilikom čitanja duhovnih pravoslavnih knjiga, počeo sam u sebi po malo da osećam nekakav drugačiji pokret, blagodatni pokret..., i tako je bilo svaki put kada bih se dotakao Pravoslavlja. Osećao sam neku unutrašnju radost, sasvim drugačiju, osećao sam želju da živim svetotajinskim životom te vere. Po milosti Božijoj moj prvi učitelj na putu Pravoslavne vere bio je prepodobni Serafim Sarovski. Tada sam pročitao knjigu „Beseda prepodobnog Serafima Sarovskog s N.A. Motovilovim“. Ta knjiga, koju je jedan katolički izdavač preveo na portugalski jezik, meni postade oruđe blagodati Božije, uz čiju pomoć i poče proces mog preobraćenja u Pravoslavnu veru. Zahvaljujući prepodobnom Serafimu Sarovskom, Sergiju Radonješkom, Hrista radi jurodivima svete Rusije,  mene dotače milostiva Ljubav Božija. Ali, put mog preobraćanja bio je dug i povremeno krivudav u  sazrevanju i ukrepljenju u veri. Taj unutrašnji prevrat je bio bolan, ali i radostan, iz koga sam zaključio da je put, kojim nosim svoj krst, ispunjen spasonosnim bolom, u kome se neposredno otkriva radost Vaskrsenja.

Po ljudskim merilima to je bio dug put. Da bi se uzraslo i sazrelo, potrebne su bile mnoge godine. I tek nakon 18 godina mog uzlaska na Tavor, uspeo sam da osetim radost i netvarnu svetlost Preobraženja, kada sam, donevši čvrstu odluku, ostavio katoličku veru i počeo da pravim svoje prve korake ka Pravoslavlju. Sada je moj put – put Pravoslavne vere.

Kada sam duboko u sebi osetio da u svom životu moram da učinim odlučujući korak, našao sam Arhiepiskopa Konstantinopoljske Pravoslavne Crkve u Meksiku Njegovo Vosokopreosveštenstvo Atinagora. Pažljivo me sasluša i očinskom ljubavlju obrati mi se rečima, koje me snažno dirnuše u srce i već tada mi  otkriše smisao celog mog života, smisao, zbog koga sam uložio mnogo napora i upornog traganja. On mi mirno i sa velikom  uverenošću reče: „To, što ti osećaš, jeste težnja da budeš s Bogom“. Shvatih da je u tim rečima potpuni smisao i značaj mog života. Te reči odrediše moj način života i, istovremeno, moj duhovni put večno učiniše da živim punim životom u Hristu.

Uz pomoć Episkopa primljen sam u Pravoslavlje u gradu Solunu u Grčkoj. Kasnije stupih u Vatopedski manastir na Svetoj Gori,   gde sam pod rukovodstvom duhovnog oca, starca Jefrema, zamonašen, rukopoložen u đakona, a zatim i u sveštenika. Tu ja, nedostojni, proživeh 5 godina, napajajući se iz izvora pravoslavnog podvižništva i monaštva Svete Hristove Crkve.

Bez obzira na moju slabost i grešnost, Arhiepiskop me ponovo pozva u Meksiko, kako bih postao oruđe Božijeg promisla i osnovao  monaštvo u našoj Mitropoliji.
 
– Kažite nam nešto o svom današnjem služenju Crkvi u Meksiku. Šta biste mogli da kažete o pravoslavnom životu u Meksiku? Koji su oblici misionarskog rada u toj zemlji?


–    Jedan od osnovnih zadataka mog svešteničkog služenja u Meksiku jeste propovedanje tajne Hristove, Koji je došao da nas spase. Propovedanje vere vrši se kroz duhovno vođenje mirjana, ali i onih, koji su krenuli monaškim putem. S tim ciljem Arhieposkop  Atinagor blagoslovio mi je izgradnju našeg pravoslavnog manastira. Naravno, glavnu ulogu u našem životu ima Pričešće Svetim Hristovim Tajnama i vršenje Bogosluženja.

Jedna od specifičnosti našeg misionarskog rada ogleda se u tome, što svoj pastirski rad vršimo u sredini gde znanje o Hristu već postoji, iako često i ograničeno,  ipak u potpunosti realno i konkretno, za razliku od drugih regiona sveta, gde se o hrišćanskoj veri ponekad uopšte ništa ne zna. Zato je smisao naše misije  upoznavanje sa verom, kakva je bila na Istoku i kakva je bila predstavljena na Vaseljenskim Saborima. Dakle, upoznavanje sa  celokupnim hrišćanskim iskustvom, što vodi punoći vere u Isusa Hrista. Čitavo stanovništvo Latinske Amerike,  sa neznatnim  izuzecima, poseduje osnovno saznanje o hrišćanskoj veri. Ali, njihova vera mora da bude očišćena i ispravljena u skladu sa Pravoslavljem.

Oblici našeg misionarskog delovanja su veoma različiti. Prvo, to je kako duhovno vođenje pojedinih ljudi, tako i grupa vernika, zatim, propoved na Bogosluženjima ili u sredstvima javnog informisanja. Mi ulažemo posebne napore da budemo uz ljude kad smo im naophodni i u situacijama, kada je potrebno da se svedoči Pravoslavna vera. Takođe posećujemo naše zajednice, kako one koje su već organizovane, tako i one, koje su tek u procesu formiranja. Učestvujemo u raznim javnim raspravama po temama kao što su ekologija, etika i moral, duhovni život i pravoslavna teologija itd.

– Kako Vi ocenjujete ulogu Ruske Pravoslavne Crkve u okviru  Pravoslavlja u svetu?

– Prema Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi ja se ne odnosim samo sa velikim uvažavanjem, već i sa dubokom blagodarnošću, jer sam preko nje dotakao izvor duhovnosti naše Crkve. Upravo preko prepodobnog Serafima Sarovskog uspeo sam da se približim najdubljem poimanju hrišćanskog života, a to znači, da uz čvrstu veru moramo sačuvati Duha Svetoga. Radost tog Božijeg čoveka, pogruženog u Vaskršnju tajnu Hristovu, pomogla mi je da shavatim, da je suština našeg duhovnog života –  primanje Svetih Tajni Boga Raspetog i Vaskrslog. Ja sam dužnik, koji sa smirenjem blagodari Bogu za ovaj dar, kakav je bio prepodobni Serafim Sarovski za Rusku Crkvu, dakle, i za jednu Svetu Sabornu i Apostolsku Pravoslavnu Crkvu. Ja se, takođe, osećam dužnikom i za to, čto mi je Gospod dao mogućnost da pročitam „Kazivanje jednog Bogotražitelja svom duhovnom ocu“.  Pomoću ove knjige, pre mnogo godina, počeo sam da upražnjavam srdačnu molitvu, i tako sam tek stekao svest  o velikom iskustvu molitve u Crkvi. Ja smatram da je uloga Ruske Crkve u Vaseljenskom Pravoslavlju, kao i samo njeno prisustvo važno i neprocenjivo za svedočenje vere u Isusa Hrista. Ja je doživljavam kao Crvu Raspetu, koja nas, svojom verom u Vaskrslog Hrista, poziva da u ovim vremenima i mi svedočimo našu veru. Krvlju mučenika-mirjana, monaha, sveštenika i Episkopa, muškaraca i žena iz svih slojeva društva, Ruska Crkva u Vaseljensku Crkvu unosi tajnu novog života, koja izrasta iz tajne Raspetog Hrista. To je Crkva Raspeta, ali i Vaskrsla. Takođe vidim da Ruska Crkva igra veliku ulogu u propovedanju Pravoslavne vere sledeći sveopšti pravac, a i uz učešće drugih Crkava i Patrijaršija.

–    Pomenuli ste da ste čitali Svete Oce Ruske Crkve. Da li i dalje upoznajete ruske pravoslavne autore? Čija bi se duhovna dela, po vašem mišljenju, morala prevesti na španski i portugalski jezik?


–  S obzirom na ogromno bogatstvo ruske duhovnosti, moram da priznam da su moja saznanja o tome do sada veoma skromna. Ponekad je to zbog teškoće da nađem knjige, koje su prevedene na španski jezik, a  koje bi se lako našle pri ruci. Dela, koja sam imao mogućnosti da pročitam,  prevodi su na italijanski, francusi i grčki. Navešću, pre svega, radove svetog Ignjatija (Brjančaninova), jednog od posebnih pisaca, čija dela, mislim, treba da budu prevedana na španski. Takođe sam čitao razna dela u kojima se govori o duhovnom nasleđu Sergija Radonješkog, Optinskih staraca itd. I naravno, dela onih, koji su svoj život posvetili misionarskom radu Crkve.

 
Prevod sa ruskog: Tankosava Damjanović
29. novembra 2010 godine
 
izvor: http://www.pravoslavie.ru/guest/36126.htm
 

Pročitano: 6414 puta