MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Izdavačka kuća Sretenskog manastira priprema knjigu arhimandrita Tihona (Ševkunova). Ona sadrži istinite priče koje su se desile tokom različitih godina.
Priča navedena dole je priča o arhimandritu Natanailu (Pospelovu, 1920–2002), dugogodišnjem monahu istorijom natopljenog Pskovo-Pečerskog Uspenjskog manastira, u gradu Pečori, u ruskoj oblasti Pskov (nekoliko kilometara od granice sa Estonijom).
 

 
Da ste pitali u one dane ko je najškrtiji čovjek u Pečori, bez sumnje biste čuli samo jedno ime: blagajnik Pskovskog manastira Uspenja, arhimandrit Natanail. Ovo bi bio jednoglasan izbor svih sveštenika, iskušenika, monaha i mirjana, kao i komunista iz Pečore, KGB-a i lokalnih disidenata. Vidite, otac Natanail nije bio samo škrt. On je bio veoma škrt.

U to vrijeme, kada sam ga sreo, to je bio mršav, stariji čovjek sa oštrim, prodornim pogledom. Nosio je istu, staru, ispranu mantiju sa iscijepanim porubom i zimi i ljeti. Obično je nosio platnenu torbu preko ramena u kojoj biste mogli naći bilo šta na svijetu – stari hljeb, prilog neke starice ili milion rubalja. Svaka od ovih stvari imala je izuzetnu vrijednost u očima oca Natanaila, jer su one bile poslane manastiru od samog Gospoda Boga. Otac Natanail je vukao svu tu baštinu okolo skrivajući je na razna mjesta u kelijama i skladištima.

Manastirske finansije su bile pod potpunom kontrolom oca Natanaila. Nije bilo nedostatka prihoda –  svakoga dana do stotinu monaha i četiri stotine hodočasnika sjelo bi da jede. Manastir je trebao stalne popravke i nove objekte, tu su bile i svakodnevne potrebe bratije, pomoć siromašnima, prijem gostiju, pokloni zvaničnicima, i mnogo više. Kako je otac Natanail sam upravljao svim ovim finansijskim teškoćama, niko nije znao. Sav manastirski računovodstveni posao takođe je ležao na njegovim plećima. Štaviše, organizovao je sve duge, dnevne monaške crkvene službe u skladu sa manastirskim pravilima, bio je sekretar manastira, odgovarao je na pisma koja su sadržala razna pitanja, i konačno, dijelio je posao oca nastojatelja u organizovanju, po pravilu, neprijatnih kontakata sa zvaničnim sovjetskim agencijama. Sve ove odgovornosti, čija sama količina je dovoljna da čovjek uzdahne, otac Natanail je ispunjavao sa takvim nadahnućem i savjesnošću da smo mi čak ponekad sumnjali da je on išta više od crkvenog birokrate.

Pored svega ovoga, otac blagajnik imao je odgovornost da nadgleda nas, iskušenike. Nije bilo sumnje da je on ispunjavao ovaj posao pedantno: on je špijunirao, istraživao, prisluškivao, sve to da bude siguran da nismo uradili ništa što bi bilo u suprotnosti sa manastirskim pravilima, ili što bi moglo naškoditi samom manastiru. Mada, moram iskreno reći, zaista je bilo potrebno da se iskušenici strogo nadgledaju. Došli smo u manastir iz svijeta kao prilično ozbiljni, ali ni za šta dobri.

On je imao još jednu izvanrednu karakteristiku: uvijek bi se pojavljivao u onom momentu kada ga najmanje očekujete. Manastirska omladina bi se ponekad izvlačila od svojih poslušnosti i negdje bi se udobno smjestila pod nadstrešnicom starih zidina da se odmori, da razgovara i uživa u suncu. Iznenada, kao iz podzemlja, otac Natanail bi se pojavio. Njegova brada bi se tresla, dok bi počinjao sa prijekorom tim svojim nagrizajućim glasom, tako nepodnošljivo tokom tih minuta da bi iskušenik radije propao u zemlju samo da skrati tu muku.

U svojoj revnosti, otac Natanail bukvalno niti je jeo niti spavao. Nije bio samo asketa. Niko ga, na primjer, nikad nije vidio da pije čaj – samo čistu vodu. Čak i za glavnim jelom, jedva da bi pojeo petinu onoga što mu je dano. Svako veče, bez izuzetka, došao bi na večeru u trpezariju, međutim, njegov jedini cilj prisustva bio je da održi jasan red dok je sjedio iznad svog praznog tanjira.

Pa ipak, njegova energija je bila nevjerovatna. Nismo znali kada je spavao. Čak i noću, mogli smo vidjeti svjetlost u njegovoj keliji kroz roletne. Stari monasi bi rekli da se on, kada je bio u keliji, ili molio ili je brojao gomile rubalja i kovanica prikupljenih tog dana. Svo ovo neprocjenjivo bogatstvo moralo je biti uredno uvezano u pakete, a ostatak je bio sortiran u kese. Kada bi završio sa tim, počeo bi da piše uputstva i objašnjenja za sutrašnje službe – niko nije bio u stanju da sortira sve specifičnosti i kompleksnosti manastirskih pravila kao otac Natanijel.

Ali iako se svjetlo u njegovoj keliji nikad nije gasilo, svi smo odlično znali da se ne možemo osjećati slobodno od njegovih posmatranja, čak ni privremeno. Ne, tokom noći, u bilo kom trenutku, otac Natanail se mogao pojaviti ovdje ili tamo, da bi bio siguran da niko ne šeta oko manastira – nešto što je bilo strogo zabranjeno.

Sjećam se jedne zimske večeri, bio je imendan jednoga brata i mi smo do kasno ostali u njegovoj keliji. U povratku u naše kelije, iznenada, pet koraka od nas, iz tame se pojavila figura oca Natanaila. Sledili smo se od straha. Ali u svega nekoliko momenata, shvatili smo, sa iznenađenjem, da nas blagajnik ovaj put nije vidio. Ponašao se malo čudno. Jedva je pomjerao noge, čak oklijevajući, pognut iznad svoje torbe. Zatim smo ga vidjeli kako se penje iznad niske ograde ispred bašte i da je legao u snijeg, tačno preko cvjetne leje.

„Umro je!“ došla nam je pomisao u glavu.

Čekali smo malo, a zatim mu, zadržavajući dah, prišli pažljivo. Otac Natanail je zaspao na snijegu. Jednostavno zaspao. Disao je ujednačeno, i pomalo hrkao. Ispod glave mu je bila torba, koju je obuhvatio sa obje ruke. Odlučili smo da nigdje ne idemo dok ne vidimo šta će biti; sakrivajući se od svjetlosti lampe, pod sjenkom crkve iznad bunara, čekali smo. Sat poslije, konačno smo vidjeli oca Natanaila kako brzo i energično ustaje sa cvjetne leje, otresa snijeg, baca džak preko ramena i kreće svojim putem kao da se ništa nije desilo. Nismo shvatali šta se desilo. Kasnije su nam monasi, koji su znali blagajnika dugo vremena, objasnili da je otac Natanail bio samo jako umoran i da je htio malo udobno odspavati. „Udobno“ znači ležeći, jer je u svojoj keliji on samo sjedeći spavao. Da ne bi uživao u krevetu, radije je spavao na snijegu.

Zapravo, sve vezano za kelijski život pečorskog blagajnika je bilo samo predmet nagađanja. Škrti otac Natanail nikoga nije puštao u njegov tajni unutrašnji svijet. Šta da kažemo – on čak nikoga nije puštao u njegovu keliju! Uključujući oca nastojatelja, iako izgleda sasvim besmisleno da je postojalo mjesto u manastiru u koje nastojnik, otac Gavrilo, nije mogao ući. Naročito otkad se kelija oca Natanaila nalazila na prvom spratu kuće, gdje je živio otac Gavrilo, zapravo, tačno ispod njegovog dijela.

Naravno, glava manastira nije mogla mirno da gleda takvo stanje stvari. Tako, jednog dana, nakon prazničnog obroka, otac nastojatelj je bio u neobičnom raspoloženju najavivši  ocu Natanailu da će te minute doći k njemu u keliju na šolju čaja. Nekolicina bratije koji su stajali u blizini u trenutku su shvatili da će se nešto što će uzdrmati zemlju, nešto nezamislivo smrtnom čovjeku, upravo desiti. Bilo bi neoprostivo propustiti priliku koju je pružao ovaj događaj. Tako je, zahvaljujući ovim svjedocima, ovaj istorijski trenutak zabilježen.

Otac nastojatelj se pobjedonosno i neumoljivo kretao duž manastirskog dvorišta prema keliji oca Natanaila. Otac Natanail se, u međuvremenu, ustrčao iza njega, tužno pokušavajući da ubijedi oca nastojatelja da promijeni svoju namjeru. Preklinjao ga je da uzme nešto što krijepi dušu, nešto korisno, a ne neku praznu šetnju prema staroj, potpuno nezanimljivoj maloj sobi. Rječito mu je opisao u kakvom neredu je bila njegova kelija, kako je nije čistio dvadeset i šest godina, te da je vazduh u njoj bio nepodnošljivo pljesniv... Konačno, u stanju potpunog očaja, govor oca Natanaila je bio skoro prijeteći. Gotovo naglas je razmišljao da ni pod kakvim uslovima dragocjeni život oca nastojatelja može biti doveden u opasnost koje mogu uključiti nedovršeni nasipi koji se rade unutar blagajnikove kelije.

„Pa, to bi bilo dosta, oče blagajniče!“, konačno ga je od dosađivanja prekinuo otac nastojatelj, stojeći pred vratima njegove kelije. „Otvori i pokaži mi šta imaš unutra!“ Bilo je očigledno da je oca nastojatelja, bez obzira na njegov ljutiti ton glasa, mučila iskrena radoznalost.

Konačno prihvatajući neizbježnu situaciju, otac Natanail se iznenada razvedri, izvježbano izgovorivši monašku frazu, „Blagoslovi, oče!“ protresao je svoje ključeve, otvorio vrata nad kojima je bdio i koja su se četiri decenije otvarala tek toliko da propuste isušenog oca Natanaila...

Iza otvorenih vrata zjapila je potpuna, neprobojna tama: prozori ove tajanstvene kelije bili su zatvoreni i danju i noću. Sam otac Natanail je prvi kliznuo u ovu crnu tamu, iznenada nestavši u toj nedođiji. U svakom slučaju, nikakav zvuk nije dolazi iz kelije.

Otac nastojatelj ga je slijedio pažljivo preko praga, nesigurno gunđajući reče svojim dubokim glasom: „Zašto je ovdje tako mračno? Ima li struje? Gdje je mogu uključiti?“

„Sa vaše desne strane, oče!“, dolazio je blagajnikov drhtavi glas iz neprobojne tame. „Samo upalite prekidač!“

Sljedećeg trenutka se začuo srceparajući krik oca Gavrila, i neka nevidljiva sila ga je iznijela iz tame blagajnikove kelije u manastirski hodnik. Otac Natanail je skočio za njim u svjetlost. U djeliću sekunde, zatvorio je vrata i tri puta ih zaključao, trčeći prema nastojatelju koji se tresao. Uzdišući, blagajnik je čistio prašinu sa mantije o. nastojatelja i ispravljajući je uzbuđeno je naricao: „Kakva nesreća, Bože smiluj se! Taj prekidač... Čovjek mora da se navikne na to. Polomio se 1961. godine, sa zaštitom Bogorodice, tačno onog dana kada je uklonjen Hruščov iz kancelarije. Znak! Ujutru, prekidač je otpao, a uveče oni su uklonili Nikitu. Od tada ga nisam zamijenio. I nije električar, ne, ne – ja sam ga sam popravio: dvije žice su virile iz zida. Spojite ih i upali se svjetlo, odvojite ih i svjetlo se ugasi. Ali istina je, morate se navići na to! Ali ne odjednom, ne odjednom!... Pa, oče nastojatelju, dobrodošli ste; ponovo ću otvoriti vrata, i ući ćemo s mirom! Sada znate kako da koristite moj prekidač. I tamo ima još zanimljivih stvari!“
Ali do kraja ovog čudnog govora, o. nastojatelj je nestao bez traga.

Međutim, bez obzira na sve ovo, otac Natanail je bio pravi primjer poslušnosti; pisao je duge ode u slavu oca nastojatelja, i u slavu Pskovskog manastira. Takođe je komponovao moralno-poučne propovijedi u stihu, na pet strana.

 

Škrtost oca Natanaila se proširila na moćnu sovjetsku državu, naročito kada je sve previše beskompromisno nametano manastirskom životu. Kažu da je otac Natanail bio taj koji je mudro savjetovao čuvenog arhimandita Alipija pečorskog onda kada je on sam bio u stanju zbunjenosti usljed pritiska i grubosti vlasti.

Desilo se to krajem 1960-ih. Kao što svi znaju, svi građani Sovjetskog Saveza morali su izlaziti na izbore. U manastir je donijeta glasačka kutija koju su stavili u trpezariju, gdje je bratija ubacivala svoje glasačke listiće, gunđajući, nakon poslijepodnevnog obroka, nadgledani od strane nastojatelja – dajući caru carevo.

Dakle, nekako je prvi sekretar Pskovskog regionalnog komiteta Komunističke partije otkrio da je nekim neupućenim monasima dozvoljena besmislena privilegija glasanja za nepobjedivi blok komunista i nevjernika u njihovim istorijski veoma zastarjelim manastirima, a ne na glasačkim mjestima. Prvi sekretar Pskovskog regionalnog komiteta KP bio je pun prezira, i nemilosrdno je ukorio svoje podređene za takvu snishodljivost prema ne-radničkom elementu. On je tada brzo naredio da, od sada pa u buduće, crne haljine trebaju doći da glasaju za Vrhovni sovjet SSSR-a kao svi drugi sovjetski ljudi – na njihovim lokalnim biračkim mjestima, u skladu sa njihovim mjestom prebivališta!

Bilo je to tada kada je otac Natanail šapnuo u uho ocu nastojatelju taj izuzetno suptilan savjet.

Na dan izbora (a to je bilo u nedjelju), nakon svečane Liturgije, monasi su svečano prošli kroz manastirsku kapiju. Dva po dva, u širokoj liniji, srdačno pjevajući tropare, monasi su prošli kroz cijeli grad do biračkog mjesta. Teške vjerske zastave uvijale su se iznad njihovih glava, krstovi i drevne ikone u prvom planu, na uobičajen crkveni način. Ali to nije bilo sve. Kao prije bilo kog važnog posla, sveštenstvo je počelo sa služenjem molebana, upravo tamo u biračkoj sali. Smrtno uplašene birokrate pokušale su da protestuju, ali ih je otac Alipije strogo prekinuo, naređujući im da ne ometaju građane u ispunjavanju njihovih ustavnih dužnosti kao što običaj nalaže. Nakon što su glasali, bratija se vratila u manastir u istoj svečanoj povorci.

Nema potrebe da se objašnjava kako je glasačka kutija za sljedeće izbore ponovo čekala monahe u njihovoj trpezariji, od ranog jutra.

U isto vrijeme, otac Natanail nas je strogo nadgledao; on je uvijek napuštao bilo kakav vokalni izraz otpora prema vlastima, i posebno bilo kakav pokušaj da postane disident. Isprva, ovo nam je izgledalo gotovo sramno. Mislili smo da je blagajnik bio jednostavno zaplašen pred vlastima. Kasnije smo, međutim, saznali da je više od jednog ili dva puta, otac Natanail protjerao provokatore ili agente koji su bili obučeni kao monasi i poslani u manastir. Iako je znao da smo iskreni, otac Natanail bi odsjekao bilo kakvo slobodno mišljenje koje nam je bilo drago. Nije to radio samo zato da bi zaštitio manastir, već je takođe štitio nas od nepromišljene arogancije i mladalačke brzopletosti, nadahnute jednostavnim ponosom. Nije mnogo pridavao značaj riječima, čak i najhrabrijim, i znao je sve o sovjetskom režimu i svemu što se dešavalo u zemlji – za razliku od nas, koji smo većinu stvari saznali iz glasina i iz knjiga.

To je i stoga što je otac Natanail imao veoma trezven odnos, i iz prve ruke, sa sovjetskim vlastima: njegov otac, sveštenik Nikolaj Pospelov, ubijen je zbog vjere 1937. godine. Nakon što je bio vojnik tokom cijelog rata (Drugog svjetskog rata), otac Natanail je postao iskušenik kod velikog oca nastojatelja, arhimandrita Alipija, i duhovni sin svetog starca i čudotvorca iz Pečora, jeromonaha Simeona. Obojica su vidjela u ocu Natanailu kristalno čistu iskrenost i neobično živahan um, učinivši ga blagajnikom i sekretarom manastira tokom teških godina Hruščovih progona Crkve, povjerivši mu najdublje manastirske tajne.

Evo nešto više o sovjetskom režimu. Jedne ljetne noći, imao sam poslušnost da čuvam prostor ispred crkve Uspenja. Zvijezde su treperile nježno na sjevernom nebu. Tišina, mir. Otkucala su tri sata, odjekujući na tornju… Iznenada sam imao osjećaj da se neko pojavio iza mojih leđa. Uplašeno sam se okrenuo. Bio je to otac Natanail. Stajao je do mene i gledao u zvjezdano nebo. Onda me ozbiljno pitao: „Georgije, šta misliš o osnovnim principima komunizma?“

Pskovski manastir Uspenja. 1983. Tri časa ujutru. Zvijezde…

Ne očekujući da mu odgovorim, otac Natanail nastavio je ozbiljno, „Osnovni princip komunizma je: od svakoga u skladu sa njegovim mogućnostima, svima u skladu sa njihovim potrebama.  Ali naposlijetku, ‘mogućnost,' ‘potreba' – to, naravno, neka vrsta komisije treba da utvrdi? I koja komisija?... Najvjerovatnije ‘trojka'! Dakle, oni me nazovu i kažu: ‘Pa, Natanaile, kakve su vaše mogućnosti? Možete isjeći dvadeset metara drva dnevno! I koje su vaše potrebe? Zdjela čorbe od graška! Eto ga – čitav osnovni princip...“

Iako bi otac Natanail uvijek pažljivo naglasio da on nije ništa više od pedantnog upravnika i suhog specijaliste za manastirska pravila, čak i mi iskušenici smo počeli sumnjati, nakon nekog vremena, da je on jednostavno veoma pažljivo skrivao svoje duhovne darove, kao što su to činili svi istinski monasi u manastiru. Otac blagajnik nije bio zvanični ispovjednik manastira. Svega nekoliko pečorskih staraca bi dolazilo iz grada njemu na ispovjed; neko drugi izdaleka mu je takođe dolazio. Ne bi primao nikoga drugog u svojstvu duhovnika, navodeći da nije u mogućnosti da to radi.

Ali jednog dana, nakratko, otkrio je skriveni dio svoje duše, iako se gotovo odmah skrio iza njegove uobičajene strogosti i čangrizavosti. Jednom sam nešto pogriješio u svom poslušanju. Izgleda da sam svoj zadatak uradio nemarno. Zbog toga, nastojatelj mi je dao da lopatom čistim trg od snijega tri dana zaredom. Bio sam tada veoma povrijeđen, a snijeg je padao i padao, tako da sam treći dan bio tako umoran da sam jedva pomjerao svoje noge. Bilo mi je tako žao samoga sebe, bio sam tako ljut na cijeli svijet, da sam ozbiljno smišljao planove za osvetu. Ali, kakvu osvetu može učiniti iskušenik prema svom nastojatelju? Njih dvojica djeluju na potpuno različitim nivoima. Pa ipak, čisteći svojim posljednjim snagama, u srcu sam se radovao sljedećem scenariju: kada nastojatelj bude prolazio pored mene u vrijeme popodnevnog obroka u trpezariju, vjerovatno će me zlobno upitati: „Pa, Georgije, kako ide?“ Odgovoriću mu, sretno i bezbrižno, kao da se ova tri dana strašnog ropstva nisu ni desila: „Bolje od svih, oče nastojatelju! Zahvaljujući Vašim svetim molitvama!“ Onda će on shvatiti da me ne može tako lako slomiti!

Pomisao na ovu strašnu osvetu tako mi je zagrijala srce da sam se čak, i pored neprekidnog padanja snijega, osjećao značajno vedrije. Kada je otac Natanail pored mene prošao, čak sam mu se i nasmiješio, jer sam htio da primim blagoslov. Kao odgovor, ljubazno je klimnuo i osjenio me krsnim znakom. Savio sam se da mu poljubim ruku kada sam iznenada čuo njegov promukao glas: „Dakle, kažeš, ‘bolje od svih, oče nastojatelju! Zahvaljujući Vašim svetim molitvama!'?”

Sledio sam se u toj savijenoj pozi, kao da mi je ispao disk. Kada sam konačno upravio svoje oči prema starcu, on me gledao sa neskrivenom ljutnjom. Vidjevši moj užas, rekao mi je sa istinskom ljubaznošću: „Čuvaj se, Georgije, oholost nikad nikome nije donijela bilo kakvo dobro!“

Bacajući svoju vreću sa milionima, ili možda starim hljebom, preko ramena, odvukao se po škripećem snijegu u pravcu bratije. Ostao sam otvorenih usta, posmatrajući svaki pojedinačan korak njegovih čizama.

Zaista, pravi tvrdica! Samo sveti.

Kao što je jedan prepodobni protojerej iz Sankt Petersburga rekao: „Jedna godina u Pskovskom manastiru Uspenja je kao pedeset godina duhovne akademije.“ Kako smo mi usvojili ove lekcije druga je stvar... Ali to je, doduše, jedno veoma gorko pitanje.

Inače, otac Natanail bio je prava tvrdica – bez šale. Pored brige za svaki manastirski dinar, on je skakao da ugasi svaku sijalicu koja je bespotrebno gorjela, i ekonomisao je na vodi, plinu, i bilo čemu drugom što se moglo sačuvati ili smanjiti.

Takođe je bio strogo oprezan nad vijekovima starim manastirskim poretkom i drevnim manastirskim pravilima. Na primjer, nije mogao trpjeti da bilo ko od bratije ode na odmor. Iako je bilo odobreno svakome kome je trebalo bolovanje, otac Natanail to nikad nije prihvatao niti podnosio. Bespotrebno je reći, on sam nikad nije napustio manastir za svih njegovih pedeset godina boravka. Nastojatelj, otac Gavrilo, takođe nikad nije uzeo odmor i mrštio bi se na svakoga ko bi mu došao sa takvim zahtjevom.

Sjećam se jednom kada je nastojatelj dao blagoslov jednom jeromonahu da ode na ljetni dopust. Monah je primio blagoslov, međutim, trebalo je da uzme novac za put od blagajnika.

Imao sam ulogu stražara na trgu Uspenja i svjedočio sam ovoj sceni: počelo je sa jeromonahom koji je, želeći dopust, dugo i uzaludno kucao na kelijska vrata oca Natanaila. Već shvativši koje će biti pitanje, blagajnik se sakrio u svojoj keliji i nije želio da otvori vrata. Onda je jeromonah odlučio da tajno presretne oca Natanaila. Sjeo je na nešto udaljenu klupu i počeo čekati. Oko četiri sata poslije, otac Natanail je pažljivo otvorio vrata, pogledao okolo, i krenuo prema trgu. Jeromonah ga je uhvatio sa pisanim blagoslovom oca nastojatelja da mu blagajnik da novac za put.   

Kada je vidio papir, otac Natanail se sledio, potpuno zatečen, i pao na zemlju sa vriskom, bacajući ruke i noge u vazduh (pri tome otkrivši svoje pohabane čizme i izblijedile plave duge gaće ispod mantije), galameći koliko god je mogao:

„U pomoć! Opljačkan sam!!! Dajte mi novac, rekoše! Oni hoće da uzmu odmor! Oni su umorni od manastira! Oni su umorni od Bogorodice! Pljačkaši! U pomoć!!!“

Siroti jeromonah je čak sjeo od užasa. Zbunjeni strani turisti koji su stajali na trgu, posmatrali su sve to otvorenih usta. Hvatajući se rukama za glavu, jeromonah je otrčao glavom bez obzira u svoju keliju. U međuvremenu, nastojatelj je cijelu scenu posmatrao sa svog balkona sa velikom radošću.

Vidjevši da je opasnost gotova, otac Natanail se uspravio sasvim mirno i, otresavši prašinu sa odjeće, otišao svojim poslom. 

Posebno nam je bilo drago da nam poslušanje bude pomoć ocu Natanailu dok je vodio posjete manastiru. Po pravilu, bivale su mu povjerene posjete naročito važnih osoba. U priči o predsjedniku Jeljcinu i državnim šefovima koji su došli da se upoznaju sa značajem svetih pećina, naravno, učestvovao je otac Natanail. Naše poslušanje uključivalo je samo otvaranje i zatvaranje teških crkvenih vrata posjetiocima. Ostatak vremena provodili smo pažljivo slušajući oca Natanaila. I to je bilo nešto istinski vrijedno slušanja. Otac Natanail nastavio je tradiciju njegovog učitelja, velikog igumana, arhimandrita Alipija, koji je sačuvao manastir i vjeru u Boga za vrijeme najtežeg perioda Hruščevljevog progona. Dar mudrosti i, u to vrijeme, nepopustljivih riječi oca Alipija prenijeti su na oca Natanaila.

Tokom tih ateističkih godina, sovjetski radnici koji su dolazili u manastir očekivali su da će tamo naći bilo koju vrstu reakcionizma, kopače skrivenog, prljavog novca i neznalice. Ono što nisu očekivali je bilo ono što su u stvari vidjeli – malo neobični ali veoma interesantni, obrazovni i pametni, izuzetno hrabri i iznutra slobodni ljudi koji su znali stvari koje gosti čak nikad ne bi pogodili. Nakon svega nekoliko minuta postajalo bi im jasno da nikad u svom životu nisu sreli nikoga kao što su bili ti monasi.

Bilo je to 1986. godine, partijske vođe Pskova su doveli u manastir visoko pozicioniranog funkcionera Ministarstva za željeznice. Ispostavilo se da je bio iznenađujuće smirena i dobro vaspitana osoba: nije postavljao glupa pitanja, kao na primjer u kojoj zgradi žive supruge monaha, ili se raspitivao o letu Gagarina u svemir, ili zašto nije vidio Boga. Ali na kraju, nakon dva sata provedena sa ocem Natanailom, funkcioner koji je bio zapanjen svojim novim poznanstvom morao je reći:

„Čujte, oduševljen sam našim razgovorom! Nikad nisam sreo tako zanimljivu i neobičnu osobu u cijelom svom životu! Ali dozvolite mi da Vas pitam – kako, sa umom kao što je Vaš, možete vjerovati u... Pa, Vi sami razumijete, u šta! Nakon svega, nauka je otkrila sve novije i novije horizonte čovječanstvu. I tu nema Boga! On, oprostite mi, naprosto nije potreban. Ove godine se kometa Galileo približava Zemlji iz dubina svemira. Naučnici su, možete li zamisliti, tačno izračunali cijelo njeno kretanje! I njenu brzinu! I putanju! Oprostite mi, ali za ovo nije potrebna nikakva pomisao o Bogu!“

„Kažete kometa? Galileo?“ Otac Natanijel je zavrtio bradom. „To znači da, s obzirom da su izračunali kometu, Gospod Bog je nepotreban?“ Hmm, da, shvatam!... Pa, samo zamislite da su me stavili na brdo u blizini željezničke pruge, i da su mi dali komad papira i olovku. Za nedjelju dana mogao bih Vam reći tačno kada i u kom pravcu su vozovi išli. Ali da li to znači da ne postoje kondukteri, dispečeri ili inžinjeri? Ili ministri za željeznice? Naposlijetku, to ništa ne znači, zar ne? Zapovjednici su potrebni svuda!“

Nisu svi razgovori, međutim, mirno završavali. Jednog dana, turistička grupa je došla u manastir, čiji identitet nam je šapatom otkriven: djeca članova Centralnog komiteta ili Komunističke partije. Ne znam da li je ovo zaista bio slučaj, ali ispostavilo se da su ti mladi ljudi bili zaista loše vaspitani. To su bili oni „zlatni tinejdžeri“ iz sredine osamdesetih koje sam dobro znao. Omladina se kikotala, pokazivali su na monahe i postavljali najgluplja pitanja. Ali ništa se tu nije moglo učiniti, i otac Natanail ih je poveo u obilazak manastira.

Počeli su sa obilaskom pećina, od kojih je prva bila mala kelija sa jednim malim prozorom. U ovoj keliji, s početka devetnaestog vijeka, pustinjak jeromonah Lazar podvizavao se asketski. Tu je i sahranjen. Njegov teški krst i okovi vise iznad njegove nadgrobne ploče.

„Ovdje, u ovoj keliji, bez da je iz nje izašao dvadeset godina, jeromonah Lazar se asketski podvizavao,“ počeo je sa objašnjenjem otac Natanail. „Sada ću vam ispričati više o ovom nevjerovatnom asketi.“

„Ali gdje je vaš Lazar išao u toalet?“ glasno je upitao jedan od mladih posjetilaca. Njegovo društvo se valjalo od smijeha.

Otac Natanail je sačekao za trenutak dok se nisu smirili; a onda je, mirno, rekao: „Gdje je išao u toalet? U redu, sad ću vam pokazati!“

Poveo je nekoliko zbunjenih turista van pećine i proveo ih kroz cijeli manastir do prostora za manastirske radnike, skriveno od pogleda. Ovdje na periferiji smješten je stari, poljski klozet. Rasporedivši turiste u polukrug ispred ove ustanove, kao što to obično čine ispred nekog važnog muzejskog primjerka, otac Natanail je svečano napravio pokret u tom pravcu izgovorivši: „Ovdje je jeromonah Lazar odlazio u toalet! I sada, dođite ovdje i pogledajte!“

Zatim, okrenuvši leđa zapanjenoj omladini, ostavi ih same.

Kada su došli sebi, vođa grupe je potražio oca nastojatelja i izrazio njihovo nezadovoljstvo onim što se desilo, na šta mu je nastojatelj odgovorio: „Arhimandrit Natanail me izvijestio o onom što vas je zanimalo. To je upravo ono što vam je pokazao. U bilo čemu drugom ne možemo vam pomoći!“

Uzmite u obzir da je to bilo 1984. godine. Stvari tada nisu bile tako jednostavne. Mogli su se pojaviti ozbiljni problemi. Ali igumani Pskovskog manastira Uspenja su tradicionalno snažni ljudi.

 

Škrti otac Natanail umro je na neobično tih i ponizan način. Kada su doktori ponudili da mu ugrade premosnicu, on je molio oca nastojatelja da to ne čine.

„Oče, zamislite“, rekao je, „moja duša želi da ode Bogu, i neki mali električni uređaj na silu je vraća nazad u tijelo! Pustite moju dušu da ode u svoje vrijeme!“

Imao sam sreće da sam posjetio oca Natanaila nedugo prije što je počinuo i bio sam zadivljen njegovom beskrajnom ljubaznošću i ljubavi. Umjesto da je čuvao ono životne snage što mu je ostalo, ovaj nevjerovatni crkveni tvrdica, koji je ekonomisao svim drugim, dao je sve svoje osobi koju mu je Gospod poslao za ne više od nekoliko minuta. U stvari, to je ono što je on radio čitav svoj život – samo što mi to onda nismo shvatali.

Arhimandrit Tihon (Ševkunov)

Prevod s engleskog mr Dragana Pećanac

23. novembar 2010.

________________________________________

http://www.pravoslavie.ru/english/39147.htm