MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Zalasci i izlasci sunca u ovom seoskom, južnom dijelu Holandije potiču tajanstvene sjenke pjenušave ružičaste boje, slike koja je privukla mnoštvo umjetnika u ove nizine. I kada bi neko tražio širom Holandije, teško bi bilo pronaći mjesto pogodnije za manastir od ovog parčeta zemlje, neobičnog prostranstva u gusto naseljenoj zemlji.  Uobičajene karakteristike holandskog sela ovdje su uočljive – bujna zelena polja, sjajne crno-bijele krave, uredne seoske kuće od cigle sa čipkom na prozorima, kanali i neometani horizonti. Sve je tiho, zeleno, plodno, sa slabim tragom mora u vazduhu.

Pažljivo očuvana priroda, lokalna tradicija, čistoća, sve je prilagođeno evropskoj predstavi udobnog, mirnog života. Ali šta je sve to bez Božije milosti? Samo pejzaž, ili mrtva priroda. U Astenu, međutim, pored puta stoji crkvica u ruskom stilu, sa kupolom i osmostranim krstom, izdvajajući se od ravnog horizonta. I pjenušava ružičasto-purpurna boja zrači, nekako, ne samo od sunca već i od nebesa, jer se u ovom mjestu nalazi pravoslavni manastir posvećen Rođenju Presvete Bogorodice.

Osnivač i igumanija ove male zajednice je mati Marija, koja je rođena u Hagu. Mati Marija je poučan primjer nekoga ko je tražio i ko je našao, pitao i dobio. Vidljiv rezultat je ovaj manastir.

Rođena krajem Drugog svjetskog rata, u vrijeme velikih teškoća u Holandiji, mati Marija opisuje njeno vaspitanje u pravcu hrišćanskog shvatanja života.

“Rođena sam i odrasla u predgrađu Haga. Iza naših kuća bile su šume, iza kojih su se nalazili pješčani nanosi. Bilo je to prelijepo područje, koje je inspirisalo početak moje ljubavi prema prirodi i njenom Stvaraocu. Iako nisam odgojena kao vjernik, odrasla sam u porodici punoj ljubavi, u kojoj su nas učili da poštujemo ljude i prirodu. U svom ranom djetinjstvu bila sam pod uticajem biblijskih priča koje smo učili na časovima vjeronauke u osnovnoj školi, i kasnije, na osnovu ličnih iskustava, počela sam razmišljati o velikim životnim pitanjima: „Da li postoji Bog? Da li je istina da On čuje naše molitve?“ Moja majka je ponekad posjećivala holandsku reformističku crkvu. Sa njom sam počela ići u crkvu, i pohađati nedjeljnu školu. Kasnije, imala sam rimokatoličkog prijatelja koji je pjevao u horu katoličke crkve. Sa četrnaest godina i ja sam počela pjevati u horu, u slovenskoj crkvi, na liturgijama. U gotovo isto vrijeme, posjetila sam pravoslavni manastir Svetog Jovana Preteče u Hagu. Ovdje sam prešla u Pravoslavlje, sa svojih osamnaest godina.“ 

Rusko Pravoslavlje je došlo u Holandiju četrdesetih i pedesetih godina prošloga vijeka, preko zajednice u Hagu, uz nesvjesnu pomoć katoličke crkve. Kada je komunistička revolucija preplavila Rusiju, dijaspora formirana u Zapadnoj Evropi trebala je da pomogne predstavljanju pravoslavne vjere lokalnom stanovništvu. Hrišćanstvo u Rusiji bilo je zamijenjeno militantnim ateizmom, činjenicom koja je dovelo do toga da katolička crkva počne sa svojim vatrenim molitvama za hrišćanizaciju Rusije.

„Naravno, katolička crkva je planirala katoličku Rusiju, međutim mnogi ljudi bili su iskreno zabrinuti za rusku vjeru. Ovo je inspirisalo osnivanje Katoličkog ministarstva za ruske izbjeglice, kao i otvaranje manastira u Ševatonu (Belgija), od strane benediktinaca, katoličkih monaha. Novi manastir je trebalo da posmatra vizantijske liturgijske obrede. To su bili misionarsko orijentisani ljudi, koji su bili spremni da idu u Rusiju i propovijedaju, mada je postalo jasno da njihova propovijed tamo nije bila potrebna. Ministarstvo je pomoglo mnogim ruskim izbjeglicama, međutim, moglo bi se tvrditi da su se oni u početku pretvarali – oni tim izbjeglicama nisu rekli da je njihova organizacija katolička. Izgledalo je kao da je pravoslavna, pa su se čak na službama koristili crkvenoslovenskim jezikom. Ipak, mnogi ljudi su bili privučeni jedinstvenom manastiru u Belgiji, i jednom kada su jasno vidjeli razliku između katoličke i pravoslavne crkve, oni su izabrali Pravoslavlje.“

Među takvima su bili episkop Jakov i arhimandrit Adrijan haški – vjerovatno prvi Holanđani koji su postali pravoslavci. Oni su bili katolički monasi koji su počeli studirati pravoslavnu literaturu, i otkrili su da su učenja crkvenih Otaca bila očuvana samo u Pravoslavnoj crkvi. U Pravoslavnu crkvu primljeni su 1940. godine od strane episkopa Dionisija iz Moskovske patrijaršije. Kasnije su se upoznali sa arhiepiskopom Jovanom (Maksimovičem), koji im je pružio dosta ohrabrenja. Otac Adrijan bio je rukopoložen u sveštenika 1952. godine, a otac Jakov za episkopa 1965. godine. Njihove duhovne sestre osnovale su malu zajednicu u Hagu, u zgradi koja je ranije bila katolički manastir. Ove sestre su bile Holanđanke, i nije bilo Rusa u zajednici. „Većina Rusa,“ kao što kaže mati Marija, „jednostavno nije mogla razumjeti zašto bi se Holanđani okrenuli Pravoslavlju. U to vrijeme njima to nije imalo smisla.“

Mati Marija je stupila u manastir kao iskušenica, tri godine nakon njenog preobraćenja, 1965. godine.

„Kada sam imala 21 godinu, postala sam iskušenica u haškom manastiru. Zašto? Ova  odluka nije donijeta u jednom danu. Ja sam čeznula za monaškim životom, za služenjem Crkvi, rasla je želja da sebe posvetim zajednici, životu u jednostavnosti i molitvi. Naravno, dosta sam čitala o tome, ali za mene su najznačajnija bila putovanja u Manastir Bogorodice iz Lesne u Francuskoj.[1] Tamo sam išla praktično za vrijeme svakog ljetnog raspusta. Prisustvovala sam svim službama, svakog jutra sam išla na Svetu Liturgiju, pomagala sam sestrama u bašti, u kuhinji, u radionici za pravljenje svijeća, i čak sam naučila praviti brojanice. Tamo sam naučila nešto ruskog i crkvenoslovenskog jezika. Tu je želja da postanem monahinja neprimjetno sazrela u meni.“

„Posebno važne za mene bile su posljednje tri godine prije ulaska u manastir, kada sam se suočila sa odlukom da li da se udam ili ne. Sve više i više sam postajala svjesna moći molitve, značenja života u manastiru, i tako sam izgubila interesovanje za „ovozemaljski život“. Kažu da u teška vremena, ljudi traže bezbrižan život u manastirima. Ja u to ne vjerujem. Manastirski život je isuviše težak da bi se zvao „bezbrižnim“. Možete vidjeti kako u naše vrijeme ljudi u Grčkoj, Zapadnoj Evropi i Americi svjesno napuštaju udoban život zapadnog društva u korist monaškog asketizma i rada.“

Iako je mati Marija prije svega tražila monaški život, ona takođe govori o potrazi za duhovnim ocem i za manastirom:
„Ako neko pronađe ono što je tražio, i ako je njegov duhovni otac nastojatelj manastira, onda će se on vjerovatno pridružiti tom manastiru. Monah je pod duhovnim rukovođenjem svog duhovnog oca, koji može biti nastojatelj manastira, ili je to neko drugi. Kada duhovni otac umre, njegovo mjesto obično preuzima neko od njegove duhovne djece. Sestrinstvo manastira takođe ima duhovnika, koji je jednako važan kao mati igumanija. Kada on umre, ili ako usljed nekog razloga nije više u mogućnosti da vodi sestrinstvo, onda manastir mora pronaći drugog duhovnika koji će odgovarati tradiciji tog manastira.“

Budući da je bio osnovan u Holandiji, od strane Holanđana i za Holanđane, manastir u Hagu imao je svoju vlastiti „ukus“, za razliku od onoga što se nalazi u tradicionalno pravoslavnim zemljama. Ova razlika vodila je mati Mariju u novu potragu – za tradicionalnim monaštvom.

„Kada sam ja u pitanju, pridružila sam se manastiru u Hagu zato što je to bio jedini pravoslavni manastir u Holandiji. Imala sam samo jednu, prostu misao: ako Bog misli da sam dostojna da me pozove u monaštvo, mene, djevojku iz Holandije, onda to treba biti u manastiru u Holandiji. Osvrnem li se nazad, mogu reći da je to bila dobra odluka za mene, iako je moj život otišao u drugom pravcu od onoga što sam mogla da očekujem u one dane. Monaški život u Hagu je bio veoma težak. Ideja je bila da u centru grada bude manastir, kako bi svako ko poželi mogao da se upozna sa Pravoslavljem. Bio je to manastir sa parohijom i svega nekoliko sestara, koje su svakodnevno išle da rade svjetovne poslove u civilnoj odjeći kako bi zaradile za život. U to vrijeme nekoliko braće je takođe živjelo tamo, od kojih je svako kasnije našao svoj sopstveni put. Sjećam se oca Timoteja, koji se upokojio ove godine (tada je njegovo ime bilo David), živio je trideset godina na Svetoj Gori; takođe oca Pahomija (isto se nedavno upokojio), koji je osnovao Manastir Svetog Huberta (u južnoj Holandiji); kao i oca Tomasa, koji je osnovao manastir u Belgiji.“

„Napustila sam haški manastir zato što mi je bilo teško da po danu radim u gradu, a da za vrijeme večeri i vikendom budem iskušenica. Još uvijek nisam bila postrižena u monahinju.“

Godine 1973., mlada holandska iskušenica je u potrazi za monaštvom i duhom Pravoslavlja pošla u Srbiju, i došla u manastir Žiču, pored Kraljeva. Sveti Justin Popović, duhovnik manastira Ćelije, u to vrijeme je još bio živ, i mati Marija još uvijek pamti njegove proročke riječi upućene njoj kada je došla da primi blagoslov. On joj je rekao da je došla u Srbiju da se uči monaškom životu, ali da će se kasnije vratiti u Holandiju.

„Bila sam u manastiru u Srbiji dvije godine, i morala sam se prilagoditi veoma strogom, tradicionalnom monaškom životu u zajednici sa sestrama, sa kojima sam bila veoma srećna. Ovo je bio period tranzicije prije nego što sam otišla u nepoznat život u Grčku. Duhovna djeca velikog starca Justina Popovića, sada episkopi Atanasije Jeftić i Irinej Bulović, posavjetovali su me da odem u Grčku kako bih donijela konačnu odluku.“

Kao državljanka Holandije, mati Marija nije mogla ostati na neodređeno vrijeme u komunističkoj Jugoslaviji, tako da je slijedila savjet i 1975. godine otišla u Grčku.

„U slobodnoj atmosferi u Grčkoj bilo mi je lakše disati. Uskoro sam se osjećala kao da sam kod kuće. Uticaj Svete Gore bio je veoma snažan, naročito od Koljivara[2], koji su pozivali ljude da prime Sveto Pričešće češće nego jednom godišnje tokom Velikog Posta (ili jednom mjesečno, kao monaštvo u Srbiji u to vrijeme). Tamo sam pronašla živu tradiciju, očuvanu u manastirima stotinama godina. U određenom smislu, morala sam da počnem skoro iz početka, uzimajući u obzir razlike u tradiciji i mentalitetu. Živjela sam sa osjećajem da sam pronašla svoje mjesto za ostatak svog života...“

Mati Marija je boravila u manastiru na Peleponezu, blizu Sparte, gdje je primila monaški postrig. U međuvremenu, napravila je veliki napredak u učenju grčkog jezika.

Godine 1982. ponovo je posjetila Holandiju, prvi put nakon više godina, gdje su je njeni pravoslavni prijatelji nagovorili da osnuje manastir u svojoj rodnoj zemlji. Vratila se u Grčku u cilju da se pripremi za taj korak. Mati Marija se privremeno smjestila u manastiru eparhije Drame, na sjeveru Grčke, i krenula na kurs prevođenja liturgijskih tekstova na Univerzitetu u Solunu, kod pokojnog profesora I. Fountoulisa. Približavalo se vrijeme njenog odlaska iz Grčke, koja joj je bila dom jedanaest godina, kako bi pomogla njegovanju rasta Pravoslavlja u Zapadnoj Evropi.

„Lično sam se osjećala kao kod kuće u grčkom manastiru, ali mogu razumjeti zašto to ne bi bilo tako svima. Nije čudo što se osnivaju novi pravoslavni manastiri na Zapadu. Ali je veoma važno za te manastire da imaju veze sa zemljama koje su tradicionalno pravoslavne i sa njihovim manastirima.“

„Tokom istorije bilo je monaha koji su se, nakon što bi proveli nekoliko godina u Grčkoj, vraćali u rodnu zemlju. Primjer su ruski oci kao što su sveti Antonije Kijevopečerski i sveti Nil Sorski. U posljednje vrijeme možemo navesti oca Plakidu, koji je postao pravoslavac na Svetoj Gori i onda se vratio u Francusku, gdje je osnovao manastir. Drugi primjer je Australijanka grčkog porijekla koja je postala monahinja u Grčkoj 1983. godine, i deset godina poslije otišla nazad u Australiju, zemlju sa nekoliko miliona grčkih pravoslavaca, kako bi osnovala ženski manastir. Tu je takođe i otac Vasilije (Grolimund), švajcarsko-njemačkog porijekla, koji je osnovao manastir u Njemačkoj nakon što je deset godina živio na Svetoj Gori.“

„Istorija američkog manastira starca Jefrema se ne razlikuje mnogo – na zahtjev većeg broja američkih Grka, on je odabrao grupu grčkih monaha i monahinja kako bi organizovao manastire u Americi u kojima bi se živjelo po svetogorskom pravilu. Za manje od dvanaest godina otac Jefrem osnovao je osamnaest manastira, i nada se da će prije nego što umre osnovati još dva, kako bi bili jednaki broju manastira na Svetoj Gori – dvadeset. Većina monaha i monahinja ovih američkih manastira su Grci, ili su grčkog porijekla; na primjer otac Pajsije, iguman manastira u Arizoni, jeste Grk koji je rođen u Kanadi.“

„Godine 1986., nakon savjetovanja sa manastirskim ocima i, naravno, sa blagoslovom moje igumanije i mjesnog episkopa, vratila sam se u Holandiju. Otac Pahomije iz manastira Svetog Ilije me prihvatio, i ja sam živjela u njegovoj baštenskoj kući dok se pobožni ljudi nisu ponudili i kupili mi staru staru seosku kuću u Astenu 1988. godine. Zatim sam se 1989. godine tamo preselila i osnovala manastir.“

Jedan od otaca sa kojim se mati Marija savjetovala bio je arhimandrit Sofronije (Saharov) iz manastira Svetog Jovana Preteče u Eseksu, Engleska.

„Dvije godine prije nego što ću se vratiti u Holandiju već sam se pripremala za svoj povratak, posjećujući razne manastire, uključujući Eseks. Susret sa ocem Sofronijem bio je veoma značajan za mene. Naročito se sjećam njegovog savjeta da ne budem monahinja u parohiji – već da je bolje da manastir bude odvojen od parohije. Štaviše, savjetovao me da tražim mjesto sa dovoljno prostora kako bi manastir mogao rasti. Takođe je govorio o ideji „izgnanstva“. U duhovnom životu, veoma je važno za osobu da napusti svoju domovinu, kao što je učinio Avram; da postane lutalica na zemlji, kao što je bio Isus Hristos. Otac Sofronije me pitao zar nije bilo bolje za mene da budem stranac u stranoj zemlji. Moj odgovor je bio jednostavan i iskren: „Oče, kao pravoslavna monahinja veći sam stranac u Holandiji nego u Grčkoj!“

Prvih nekoliko godina njenog života u Astenu provela je uglavnom sama. Trebalo je vremena da dođu sestre. Jedna od najstarijih sestara manastira došla je iz Sjedinjenih Američkih Država, a zatim druge, grčkog porijekla, došle su iz Engleske. Sada su tu i dvije sestre Holanđanke.
 

„Tamo ima osam sestara, sve različitih nacionalnosti, i naš sveštenik, otac Matej, čini drugu. Svi su oni došli na različite načine; svako sa svojom vlastitom istorijom i sudbinom. To što smo svi iz različitih zemalja čini naš manastir jedinstvenim. Mi govorimo različite jezike, imamo različita životna iskustva, mentalitete i tradicije, itd. Pa ipak, mi smjelo pokušavamo da formiramo zajednicu.“

Šta čini ovo mogućim? „Ja mislim,“ govori mati Marija, „da je to moguće samo kada je Jevanđelje temelj naših života, kada su živi naši monaški ideali, i kada mi ponizno i radosno putujemo vijekovima starim, svetim i blagoslovenim putem predanjskog monaškog života. Srećom, tijesno smo povezani sa manastirima u Grčkoj i Kipru, u Engleskoj i Francuskoj, i mi se osjećamo živom grančicom tog velikog stabla pravoslavnog monaštva.“ 

Ova sinteza je očigledna u svim aspektima svakodnevnog života sestrinstva. Čvrsto posađena na holandskoj zemlji, manastirska hrana je u skladu sa holandskim običajima, jezik koji se koristi u svakodnevnom životu kao i na bogosluženjima je holandski, dok je veliki dio liturgijskog teksta preveden od strane oca Adrijana u Hagu. Međutim, engleski jezik se koristi tu i tamo, a i grčki ponekad. Mati Marija čak podučava sestre grčkom jeziku, ako one imaju želju da ga uče. Holanđani su uopšte veoma sposobni za savladavanje stranih jezika, pa ni mati Marija nije izuzetak. Ona je sve više uvodila vizantijsko pojanje na bogosluženjima. I naravno, tokom manastirske slave autobusi puni grčkih doseljenika radosno podsjećaju na to da je manastir osnovan u skladu sa grčkom tradicijom.

Na dnevnoj osnovi, svakako, Holanđani su redovni posjetioci. Nastava proučavanja Svetog Pisma se vikendom organizuje za njihovu korist.

„Holanđani su generalno privučeni Pravoslavlju njegovom ljepotom – ikona, muzike. Takođe ih privlači njegova stabilnost. Drugi Vatikanski koncil je izazvao veliki poremećaj kod katolika u Evropi, dok Pravoslavlje nudi nepromijenjenu tradiciju.“

„Protestanti su u potrazi za Crkvom iz prvih vijekova Hrišćanstva, koja je, naravno, očuvana u Pravoslavlju. Mnogi ljudi dolaze preko ličnih kontakata, ili čitanjem knjiga. Knjiga episkopa Kalista Vera Pravoslavna Crkva mnogo je učinila za Pravoslavlje u Evropi, kao i spisi vladike Antonija Bluma i starca Sofronija. Naravno, u današnje vrijeme su mnogi ljudi postali pravoslavci preko miješanih brakova.“

„Mnogi ljudi su se preobratili u Pravoslavlje kroz Rusku Crkvu prije nego Grčku, zato što su grčki doseljenici ovdje došli sa namjerom da zarade novac i da se vrate u Grčku. Doseljenici iz Rusije i Istočne Evrope došli su ovdje da trajno ostanu. Svakako, ima mnogo slučajeva da je osoba iz Holandije otišla u Grčku za vrijeme ljetnog odmora, vidjela pobožnost u selima, ušla u prelijepu crkvu, i onda potražila takvu crkvu u Holandiji. Pravoslavlje definitivno raste u Evropi.“
 

Manastir u Astenu takođe posjećuju pripadnici „novog“ talasa imigracija iz bivših socijalističkih zemalja, koji su sada postali parohijani lokalnih pravoslavnih crkava, u kojima ima dosta i preobraćenih Holanđana. Imigranti se uče da žive u potpuno drugačijem društvu.

„Ukoliko postoji dobra komunikacija, ovo može biti dobra kombinacija – bar teoretski. To je izazov, Božiji izazov. Sve dok su u pitanju infrastruktura i aktivnosti, koptska crkva je ovdje bolje organizovana od pravoslavne.“

„Može trebati deset ili više godina da Holanđanin postane pravoslavac. Sveštenik je takođe veoma oprezan, ispitivanje namjere i stabilnosti te osobe može da traje skoro godinu dana prije krštenja.“

U prošlosti je bilo govora o organizovanju „Holandske pravoslavne crkve“, međutim mati Marija vjeruje da je isuviše rano za to.

„Postoje teška istorijska razmatranja. Ono što čini stvari komplikovanim jeste to što je Zapadna Evropa istorijski eparhija Rima. Povratkom na Pravoslavlje – ljudi, ali ne i same Rimske crkve – imamo nekanonsku situaciju više od jednog episkopa u gradu. U Francuskoj i SAD-u postoje pravoslavni savjeti (kao što je SCOBA), gdje se sastaju episkopi različitih kanonskih nadležnosti i rade zajedno na ovim pitanjima. Tako u Holandiji, pravoslavci su najmanje u stanju da rade zajedno, i prirodno 'mjesno  Pravoslavlje' se može osnovati.“

To nas vraća nazad na onu malu crkvu pored puta van manastira, koja je „došla sama od sebe“ na neobičan način. Evo kako se to desilo.

Neki holandski umjetnik iz tog područja imao je originalnu ideju: umjetnost pored autoputa. Dobio je dozvolu od nadležnih vlasti da izgradi umjetničke objekte na odmorištima duž glavne saobraćajnice u Holandiji. Kako bi odlučio šta bi to trebalo da se izgradi, krenuo je u istraživanje kategorije vozača koja tim dijelom puta najčešće prolazi. Glavna kategorija koja se zaustavljala na odmorištima bili su ruski preprodavci vozila, i on ih je pitao šta je to što bi oni voljeli da vide. Odgovor je bio – mala crkva. Umjetnik je zatim obavio istraživanje na tu temu, i izgrađen je drveni objekat, crkvica posvećena Bogorodici Odigitriji ili Putevoditeljici, sa ikonama iznutra i molitvama za vozače ispisanim na zidu na oba jezika, holandskom i crkvenoslovenskom.

Sada, vlasti nadležne za autoput pristale su na privremenu izložbu a ne na stalnu, tako da je crkvica trebala biti uklonjena. Srećom, neko ih je obavijestio o pravoslavnom manastiru u Astenu, i oni su pozvali mati Mariju. Rado je pristala da preuzme crkvu.

Međutim, moraju se imati u vidu izuzetno strogi zakoni i pravila o gradnji u Holandiji, kako bismo razumjeli pomisli mati Marije na ovu temu. Samo jedan prigovor njenog konzervativnog komšiluka bio bi dovoljan za zabranu budući projekata gradnje na manastirskoj zemlji. Jedno vrijeme je razmišljala, i onda je uzela telefon da nazove vlasti i da im kaže da se predomislila. Oni su već odabrali datum isporuke crkve, tako da je morala da otkaže na vrijeme...

Da, datum je... i onda se sjetila. Datum dolaska crkve bio je praznik ikone Bogorodice Odigitrije! Umjesto toga, ona je otkazala svoj telefonski poziv, ne usuđujući se da ometa Božiju promisao i blagovoljenje same Bogorodice.

Tako, van naših vlastitih napora, samo tražeći naš pristanak, može se osnovati 'mjesno Pravoslavlje' „gdje nema Jelina ni Judejca, obrezanja ni neobrezanja, varvarina ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego je sve i u svemu Hristos” (Kol 3,11). „Ovako,“ kaže mati Marija, „mi živimo na ovom uglu sekularizovanog, zapadnog svijeta, sačuvani molitvama mnogih duhovnih otaca, pod zaštitom Presvete Bogorodice. Blagosiljamo Gospoda u sve dane našega života...“


________________________________________
[1] Manastir Bogorodice iz Lesne, u Provemontu, u blizini Pariza, osnovan od strane ruskih monahinja koje su se iselile iz oblasti u, sada, istočnoj Poljskoj. To je bilo poštovano mjesto hodočašća za Rusku Crkvu u izgnanstvu
[2] Koljivari je bio duhovni pokret koji je nastao na Svetoj Gori tokom sredine 18. vijeka, kao reakcija na opadanje monaškog života
 

sestra Kornelija (Rees)


Prevela s engleskog mr Dragana Pećanac,
18. 11. 2010.

Izvor: http://www.pravoslavie.ru/english/7381.htm