MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ARHIEPISKOP IRINEJ KRITSKI O SVOJIM UTISCIMA O GRČKOM PRAVOSLAVLJU U AMERICI




Arhiepiskop kritski, Irinej, predstavljao je Vaseljensku patrijaršiju na 40. Sveštensko-mirjanskom kongresu u Atlanti, gdje je pročitao poruku patrijarha Vartolomeja pred više od 1.000 učesnika.

Arhiepiskop je tražio da mu se omogući razgovor sa prisutnim medijima koji su pratili sastanak. Intervju koji slijedi odobren je od strane izdavača i urednika Grčkih novosti, gospodina Apostolisa Zoupaniotija, i vlasnika Grčkog državnog kanala u Americi, gospodina Brauna, koji je odgovorio pozivu njegovog visokopreosveštenstva.

U svom intervjuu, gospodin Irinej govori sa zadovoljstvom o radu Skupštine, koju smatra neophodnom za našu Crkvu u Americi, obzirom da ona pruža mogućnost da se upoznaju, shvate i donose odluke, govoreći sa ljubavlju i poštovanjem prema arhiepiskopu Dimitriju.

Vezano za temu o grčkom jeziku, on ističe da je „to jezik Hrista, Apostola i rane Crkve, te da je to veliko blago koje ne smijemo izgubiti.“

Slijedi intervju:

Iznesite nam Vaše utiske o radu 40-tog Sveštensko-mirjanskog kongresa na kom ste prisustvovali.

Kao što znate, ja sam došao kao predstavnik vaseljenskog patrijarha, koji je rekao „moraš ići“, tako da ja ovdje predstavljam Majku Crkvu.

Povremeno čujem o Sveštensko-mirjanskim sastancima u Americi i Australiji, ali nikad nisam imao mogućnost da dođem i učestvujem na njima.

Međutim, ja sam silno želio da dođem i vidim kako rade, šta znače, koju poruku šalju. Došao sam sa velikom ljubavi i zanimanjem, ne samo vezano za Sveštensko-mirjanski sastanak, već i za arhiepiskopa u Americi, za koga osjećam izrazito saosjećanje, ljubav i veliko poštovanje, iako u prošlosti nismo znali jedan za drugoga. Cijenim njegovu ljubaznost, čovječnost i razboritost. Veoma mu se divim.

Šta imate da kažete o Sveštensko-mirjanskom sastanku, s obzirom da je ova crkvena institucija jedinstvena za Grke?

Ovako nešto nije potrebno u Grčkoj. Na osnovu onoga što sam ovdje vidio, svakako je potrebno ovdje i u Australiji. Možda je potrebno, takođe, i u Evropi.

Naši ljudi su rasijani na različitim mjestima i veoma je dobro da razgovaraju jedni sa drugima, da se sastaju i zajednički rješavaju stvari. Da je ovo napravljeno u Iraklionu, bilo bi besmisleno. Mi ne donosimo odluke koje uzimamo iz zakona Povelje i naših odredbi. Takva je naša situacija, naši odnosi, gdje su država i Crkva zajedno.

Ovdje ne postoji država koja je u zajednici sa Crkvom. Iz tog razloga smatram da je korisno i neophodno organizovanje ovakvih sastanaka u Americi. To je dobro za sveštenstvo i za mirjane, naročito zbog međusobnog razumijevanja.

Kao predstavnik vaseljenskog patrijarha, smatrate li da treba preduzeti mjere veće finansijske podrške Patrijarhatu od strane Arhiepiskopije u Americi.


Nisu mi poznati ekonomski odnosi između Crkve u Americi i Patrijaršije. Ono što postoji između nas i Patrijaršije je dobrovoljni doprinos svih nas koji želimo da podržimo Vaseljensku patrijaršiju.
 
Patrijaršija ne kaže „dajte nam mnogo“. Ona nam ostavlja slobodu, i mi slobodno sakupljamo što možemo i dajemo.

Potpredsjednik eparhijskog vijeća, gospodin Tzaharis, u svom govoru poziva na korištenje engleskog jezika u crkvi, zato da bi oni koji su rođeni u Americi bolje razumjeli Liturgiju. Da li Vi, koji predstavljate Patrijaršiju, mislite da Liturgija treba da bude na engleskom jeziku?

Lično i bez ikakvog nametanja stvari ovdje, te pozicije i problema koji ovdje postoje – zato što ne znam mnogo o tim stvarima – kao Grk i kao sveštenik ja bih želio da Liturgija bude samo na grčkom jeziku.

Najmanje na liturgijskom grčkom. To je veliko blago grčkog naroda. Grčki jezik, koji je jezik Hrista, Apostola i prve Crkve, je veliko blago koje ne smije biti izgubljeno.

Sa druge strane, nije važno razumjeti Liturgiju. Važno je živjeti je – a ne živi se umom. Šta god da radimo sa njim um je mali. U ovome mi kao Grci moramo značajno računati na srce. Iskustva generacija i generacija koje su živjele prije nas, ne smijemo dozvoliti da budu izgubljena. Šta to znači da razumijemo? Um je samo jedan dio našeg postojanja. Treba li da živimo samo sa jednim dijelom našeg postojanja?
 
Ukoliko postoji pitanje razumijevanja, spremni smo da organizujemo časove učenja jezika, teologije i filozofije, ali ne dozvolite da pokvarimo jezik.

Jednom u Engleskoj sreo sam nekog stranca u vozu. Pitao me da li sam Grk. Kada sam potvrdno odgovorio, pitao me da li mogu da mu objasnim odlomak iz Jevanđelja po Jovanu, „U početku bješe Riječ, i Riječ bješe u Boga, i Bog bješe Riječ.“

Rekao sam mu kako sam razumio sa onoliko engleskog koliko sam znao. Onda mi on reče nešto što nije bilo tako sjajno: „Sada razmijem da niko ne može biti hrišćanin bez poznavanja grčkog jezika.“

Nijedna druga nacija, niti jedan drugi jezik ima ovu privilegiju. Zar ćemo ovo odbaciti da bi „razumjeli“? Šta znači to razumjeti?

Neki ljudi u šali kažu: Kako može biti prevedeno Χαίρε Νύμφη Ανύμφευτε (Raduj se Nevjesto, Nenevjesna)? Χαίρε νύφη απάντρευτη? [U modernom grčkom bi to bilo kao „Raduj se, neudata Nevjesto“] Šta to znači?

Kao što sam rekao na sastanku koji sam ovdje imao sa jednom grupom: Zar mi kao Grci ne bi trebali čuvati ovo blago koje imamo? Stranci, ja razumijem, nemaju riječi. Mi koji imamo riječi, zar ih trebamo napustiti?



U svakom slučaju, odgovor je da naša dijaspora u Americi, iako grčkog porijekla, je dio američkog društva, u kome mi trebamo da vršimo misionarski rad kako bi doveli nove vjernike u Crkvu koji nisu grčkog porijekla, i koji ne razumiju grčki jezik. Obzirom da je Jevanđelje prevedeno za Slovene, za Afrikance se danas misionarski rad vrši na jeziku tamošnjih ljudi. Šta je loše u tome da to isto uradimo i u Americi?

 
U Africi koju ste spomenuli, a posebno u Kongu, neko reče da djeca tamo žele da pjevaju na grčkom, da uče i govore grčki jezik. Stranci, Afrikanci, koji nemaju nikakvu vezu sa našom kulturom, oduševljeni su ovim naporom. I sada trebamo da raspravljamo i plačemo kako je to teško? Mi takođe trebamo da radimo teške stvari.
 
Reći ću Vam veoma jednostavno, bez filozofiranja. U svim teološkim školama, u svim zemljama, uči se grčki jezik. Zašto mi prvi trebamo da kažemo da nema potrebe, da ne trebamo biti nacionalna crkva, itd.? Pustimo druge ljude da ga ne uče. Ali mi sami?

Šta je na Vas ostavilo najveći utisak sa Sveštensko-mirjanskog sastanka?


Ima mnogo stvari kojima sam oduševljen. Činjenica da su naša braća okupljena na jednom mjestu, da dolaze zajedno i upoznaju jedni druge, razgovaraju jedni sa drugima.

Sveštenstvo među sobom i sa mirjanima, kao i obrnuto. Oni čine jednu veliku familiju i bratstvo. Za mene je to najvažnije od svega.

Šta da kažem. Kako mladi ljudi dolaze sa duhom starih, i stari sa duhom mladih ljudi, bilo da su oni sveštenstvo ili mirjani? Na ovaj način ne tamni svjetlost Grčke, svjetlost jezika, svjetlost Pravoslavlja.

Sjećam se svog prvog puta u Ameriku, bio sam pozvan od strane jedne prijateljske porodice iz udaljene zajednice. Sveštenik me pozvao da služim Liturgiju zajedno sa njim. Bio sam posebno oduševljen.

Ovaj čovjek se osjećao odbačenim i izolovanim od svih, episkop nikad nije došao da tu služi Liturgiju, niti je bilo kad došao neki drugi sveštenik. Osjetio sam žeđ koju je taj čovjek imao da vidi druge ljude. Ono što sam vidio ovdje, na Sveštensko-mirjanskom sastanku, je jako lijepo.

Takođe vidim ljubav i poštovanje koje arhiepiskop pokazuje prema svim ljudima, kao i poštovanje i ljubav kojim mu oni uzvraćaju. To su prelijepe stvari.

Zašto današnjeg kritskog arhiepiskopa i dalje bira Sveti sinod Patrijaršije?

Kada je Grčka oslobođena od Turaka to je uključilo Peloponez, kopneni dio Grčke i ostrva blizu Atine.  Krit je oslobođen 1913. godine u velikim borbama naših predaka.

Nakon toga, Grci tog vremena su vidjeli da je Patrijaršija bila lišena svojih pokrajina, obzirom da su se odvojile takozvane „nove zemlje“. Stoga, dobro je da Krit ostane sa Patrijaršijom, čiji smo mi dio.

Mi imamo slobodu – poluautonomiju – imamo mogućnost da nastavimo kao autonomija, sve dok naše molbe nisu usmjerene prema Atini već prema Vaseljenskoj patrijaršiji. To je dobro u istorijskom smislu i u duhu Grčke. Lično mislim da je to veoma lijepo.

Posmatrajući Vas, uočavam da imate mnogo toga zajedničkog sa blagoslovenim arhiepiskopom Jakovom. Kako se osjećate kada Vam neko to kaže?

Blagoslovenog arhiepiskopa sam sreo u dva navrata. Prvi put je bilo kada sam ja bio na fakultetu, a on je došao kao espiskop Melite (na Malti) i pričao je sa nama. Dopadao mi se način na koji je pričao, i način na koji je odgovarao, stoga sam mu se divio.
 
Godine 1976, druge godine mog sveštenstva, sreo sam ga u Australiji gdje smo išli na proslavu 50 godina tamošnje Arhiepiskopije. Tada je služio Liturgiju i govorio, i ponovo mi se veoma dopala njegova vitalnost, njegovo prisustvo i njegov odnos sa Patrijaršijom.

Nisam imao drugi kontakt sa njim. Uvijek sam ga volio, poštovao i divio mu se.



Primijetićete mnoge razlike u pojavi i oblačenju naših sveštenika ovdje u Americi, nešto što se ne može naći u Grčkoj. Kako ovo ocjenjujete?

Objasniću to specifičnim karakterom Amerike. Ljudi ne žive u grčkoj zajednici i parohijani ih ne viđaju svaki dan. Tako da su stvari različite ovdje i u Grčkoj. Ja imam svijest grčkog društva, koje želi da sveštenici izgledaju jednako.

Da vidite sveštenika i kažete, „To je naš Otac“. Da budu jednoobrazni i jednaki. Nažalost, stvari su se i u Grčkoj narušile. Govorim sveštenicima da nose naše mantije i da budu tradicionalni, kako bi ljudi poštovali nas i našu tradiciju.

Međutim kako živimo u svijetu koji uniformiše ljude, u središtu onih koji nose uniforme treba biti i sveštenstvo. Lično, insistiram da sveštenici poštuju tradiciju i da budu, prije svega, grčki sveštenici.

Da li ste, ovih dana, bili u mogućnosti da se sretnete sa Vašim zemljacima iz Krita?

Da, vidio sam naše kolege Krićane, koji su došli da me vide i posjete, i da mi kažu porijeklo svojih roditelja. Jedan je iz Irakliona, drugi iz Hanije i Lasitija. Upitao sam ih, odakle tačno, međutim nisu znali.

Ono što mi se svidjelo je što još uvijek nisu izgubili osjećaj o tome ko su, nisu zaboravili svoja imena i, prije svega, nikad nisu zaboravili svoje korijene i porijeklo. Sa druge strane, ono što me malo brine i rastužuje jeste to da oni gube sliku. Kao svjetlost koja treperi.

Jedna gospođa mi je rekla da je izgubila podatke o svom selu i rođacima, i da bi voljela doći na Krit da joj pomognem da ih pronađe. Drago mi je da se ljudi ipak na nešto oslanjaju, ali opet, sa druge strane, tužan sam jer oni gube neke stvari.

Molim se da, u najmanju ruku, zadržimo ono što imamo. Svako od nas bi trebao da održi ono što može. Lično vjerujem da, dokle god živim, držaću se onoga što jesam i što imam. Jer ne želim to da izgubim.

28. juli, 2010. godine
Prevod sa engleskog mr Dragana Pećanac

izvor: http://www.johnsanidopoulos.com/2010/09/archbishop-irenaios-of-crete-on-his.html

 

Pročitano: 3911 puta