MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

KRV DRUŠTVA I KRV SPASITELJA



Vrijednost nastaje prolivanjem krvi i znoja nekog ljudskog bića. Sad novac simboliše vrijednost.  Onaj koji nam je dao novac, taj povjerilac dao nam je nečiju krv. Kod  Georga Zimela,  njemačkog sociologa možemo pročitati da je novac krv društva. Novac postaje preduslov naše uspješne socijalizacije. 

S druge strane kada se pričestimo krvlju i tijelom Hristovim, može se reći da ulazimo u tokove Crkve.  To su naizgled dvije antipodne tačke ljudske egzistencije.

 Imajući i nemajući novca možemo spoznati do koje mjere je teza Georga Zimela tačna. Zaista u stepenu u kome posjedujemo novac,  postajemo makar mehanički mobilni u društvu poput vampira.  Možemo da putujemo, platimo ljekara, kupimo automobil ili stan, povežemo se najbržim mogućim načinom sa internetom, bavimo se društvenim aktivnostima i izbjegnemo samoću.

U mjeri naše saživljenosti sa životom Crkve s druge strane  postajemo duhovno mobilni kako možemo naučiti kod oca Gavrila Lepavinskog: Pred našim očima oživljava vaseljena, tajne se otkrivaju, naši snovi postaju smisleni i sadržajni, komuniciramo sa prirodom, ljudima, sa svima na bezbroj načina, po potrebi i našoj vjeri i molitvi Bog nam šalje ljude kao anđele, povezujemo se duhovnim internetom, izjegavamo kosmičku samoću i zadobijamo nebeski mir.

Da li se ove dvije vrste mobilnosti mogu pomiriti? Zašto ovo pitamo?

U današnje vrijeme svjedoci smo pokušaja da se obadvije vrste mobilnosti pomire.  Ogroman je raskol između jedne i druge tačke, a da bi tu provaliju premostili potrebno je iskustveno sagledavanje i  svih aspekata života, od istorije, ekonomije, ekologije, medicine, pravosuđa, ljubavi i smrti...Pa to se dešava u litrugijskom krugu!

To sagledati mogu samo pojedinci tj. oni koji su prošli sve bitne faze duhovnog napredovanja, pa i faze socijalnog napredovanja gore, dolje na hijerarhijskoj ljestvici.  To su rijetki pojedinci, ali može se reći da su u svezi  po duhovnom i uopšte životnom iskustvu i oni se prepoznaju i u ovom i u onom svijetu u većoj ili manjoj mjeri, bili su raspeti, poniženi,invalidni,  umrtvljeni  i vaskrsli su proletivši kroz svjetlost. To su braća i sestre.

To prepoznavanje vaskrslih je sve evidentnije kako se širi medijska civiilizacija i mogućnost da komuniciramo sa drugim narodima i kulturama. To mogu biti elektronski, ali mogu biti i duhovni "mediji".  Zato je pitanje globalne ekumene, pitanje koje se otvara pred nama u znacima istorijskog vremena.

Kao pravoslavni hrišćani i kao pravoslavni Srbi mi naslijedivši duhovnu tradiciju pravoslavlja imamo univerzalni ključ kojim možemo da otvaramo i zatvaramo dileme vezane za probleme antipoda dva svijeta, taj ključ može da zadobije svaki pojedinac u okviru pravoslavlja, ali mora da u nekom vidu umre, pa da oživi, a umrijeti nije lako i da se potrudi da umnožava talante tj. duhovne novčanice.  Pored toga imamo svoje narodno legendarno i mitsko naslijeđe (npr. legenda o vampirima ili zduhačima) koje na dubljem nivou sagledavanja nije suprostavljeno pravoslavnom učenju.  Znači, imamo resurs budućnosti u rukama. Neki su toga svjesni, a neki ne.

Pomenute krstoobrazne  ključeve dobijamo tek onda kada pređemo razne nivoe duhovnog sagledavanja, jer jasno je da na  nekim nivoima i zavisno od ličnih životnih okolnosti mi moramo da se isključimo iz tokova društva, pa tada postajemo pomalo i isključivi kao neki revnitelji vjere, a opet na nekim drugim nivoima se otvaramo prema svijetu koji nas okružuje ili čak prema svijetu demona.  Tako otvaramo i zatvaramo vrata i pravimo promaju.

Razni nivoi duhovnog sagledavanja s jedne strane kao i objektivne društvene okolnosti kao npr. socijalne napetosti i materijalno raslojavanje  s druge strane su uzrok izvjesnih polemika u društvu, pa čak i pobuna. To se dešava na površini našeg vidokruga.  Svjedoci tih pobuna smo mi danas po Srbiji i rasijanju.  Polemiše se ko je izdajnik vjere i naroda, a ko ne,  vodi se diskusija o izumiranju naroda  i sveopštoj ekonomskoj i ekološkoj propasti.

Ne možemo da očekujemo da će svi imati iste uvide i da će svi biti istog društvenog statusa.  Ne možemo ni očekivati da su svi imali groznicu subotnje večeri i sučelili se sa duhovima predaka da bi dobili objašnjenje zašto su nastale neke istorijske konstalacije naizgled tragične po ovaj narod i po pojedinca niti da su se svi životno afirmisali sastradavajući sa poniženim Spasiteljem koji se pokazivao u nesaglednim varijacijama i čiji znoj i krv su postali vrijedniji od zlatnih novčanica.

Možemo svaki ponaosob da se molimo, da se kroz pokajanje preispitujemo i trpimo dok drugi put ne dođe Hristos. Njegov dolazak može da bude momentalan, a može da malo potraje zavisno od čistote srca i smirenja u nama onog početnog antipoda između krvi društva i krvi Spasitelja.
 






Radomir Vučić,
Bgd. , 03.11.2010.

 

Pročitano: 2812 puta