MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

STARICA SOFIJA, BOGORODIČINA PODVIŽNICA




Sofija Saulidi, „Bogorodičina podvižnica“, rođena je od oca Amanatija i majke Marije Saulidi u selu Trapezunt u Pontu u Maloj Aziji 1883. godine. Godinama poslije tamo se i udala, 1907. godine, za Jordana Hortokoridua, međutim, nakon sedam godina njen suprug je nestao (vjerovatno ne svojom voljom) 1914. godine i ona je ostala sama sa novorođenim sinom, koji je, ubrzo nakon toga, umro. Ove tragedije su joj pomogle da uobliči svoj duh pobožnosti i pokajanja, navodeći je da se oslanja isključivo na Boga. Njeno podvižništvo je počelo u Pontu, na planini, daleko od njene rodbine. Tamo joj se jednog dana javio Sveti Georgije i upozorio je da obavijesti seljane na nadolazeći progon i bijeg, te na taj način ona spasi selo.

Njenu dušu su nadahnuli Hrist i Bogorodica jednostavnom i skromnom ljubavi. „Jedan je Gospod i jedna je Bogorodica“, rekla bi ona za Hrista i Bogomajku, „mi svi ostali smo braća i sestre“.

Ona  je bila učiteljica jednostavnosti, naročito ženama, i svaka riječ izgovorena iz njenih usta bijaše rečena sa poniznošću i ljubavi. Kao i kod mnogih „ludih za Hristom“ u prošlosti, oni ponosni i obrazovani nisu prepoznali njenu vrijednost kao što su oni koji imaše jednostavno i skromno srce.

Iz izgnanstva je došla u Grčku 1919. godine. Ime broda kojim je došla bilo je Sveti Nikola, tako da, kada su stigli u Grčku, javi joj se Bogorodica i reče: „Dođi mojoj kući.“ Sofija je upita: „Gdje si Ti i gdje je Tvoja kuća?“ Bogorodica joj odgovori: „Ja sam u Klisuri“. Zbog toga je ona otišla tamo i nastanila se u Manastiru rođenja Presvete Bogorodice u Klisuri, provincija Kostur, kada je imala 44 godine. Tamošnji iguman Manastira bijaše Gregorije Magdalis, svetogorac velikih vrlina. Sofija je dosta naučila od njega i uvijek spominjaše njegovo ime sa najvećim poštovanjem.

Po Bogorodičinoj zapovijedi, Sofija je živjela kod ognjišta u kuhinji Manastira, koja je takođe korištena za pripremu hrane. Tamo bi spavala dva sata noću, a ostatak noći provela bi moleći se na koljenima. Zimi je tamo bilo posebno hladno, dok bi za vrijeme kiše voda padala po njoj. Povremeno ona bi zapalila malo vatre, ali ovo nije bilo od velike pomoći. Pored prozora uvijek bi palila svijeću ispred Bogorodičine freske. Ovo je bilo mjesto gdje je ona jela i provodila svoje vrijeme, i kada su posjetioci dolazili da je posjete ona bi izgovarala njihova imena čak prije nego što bi se oni stigli njoj predstaviti. Dolazili su ljudi iz Soluna i okolnih područja, čak udaljenih kao do Atine, samo da je vide. Ona bi rekla ljudima njihova imena i probleme njihovih porodica, bez da su joj oni bilo šta rekli. Među onima koji su je posjetili bio je o. Leonid Paraskevopulos, koji je kasnije postao mitropolit, i koji je rekao: “Tamo imate veliko blago“.

Bila je slabo odjevena i imala je ćebe sa rupama. Njene sandale su takođe bile poderane. Posjetioci bi vidjeli kako se patila u hladnoći i vlazi i davali su joj odjeću, međutim, ona bi je odnijela u ruci i davala je drugim siromašnim. Uvijek je nosila crni šal, i nikad se nije kupala još od njenih dana života u Pontu. Stalno je postila, a ulje je sebi dopuštala samo vikendom. Malo je brinula za ono što jede, jedući samo da preživi, i brinući malo o čistoći, tako da je čak jela hranu bez da je prethodno opere. I uprkos klicama i crvima, ona je uvijek ostajala zdrava.

Posjetioci su joj često davali novac, koji je ona skrivala gdje god je mogla. I kada je nekom nešto trebalo, ona bi otišla i odmah donijela novac.

Vidjela je mnoge sramotne stvari učinjene od strane sveštenika i mirjana, ali nikad nije nikog kritikovala. „Sakrij stvari, i od Boga ćeš se skriti“, govorila bi.

Njena omiljenost brzo je rasla, tako da ne samo da su dolazili ljude iz cijele Grčke, već i sa drugih mjesta, kao na primjer Francuske i Izraela, da bi je vidjeli. Neki seljani su je, međutim, ismijavali, nazivajući je „luda Sofija“. Mnogima je ličila na Svetu Mariju Egipćanku, onako tanka kao kost i sva uvela. Međutim, unutar sebe sadržala je istu ljepotu Svete Marije.

Čudesni događaji

Njena ljubav prema Gospodu i njena čovječnost bila je tako moćna da je imala impresivna iskustva uz pomoć Bogorodice i raznih svetitelja.

Kada je brod, koji je prevozio putnike iz Male Azije u Grčku 1919. godine, pogodila oluja, svi putnici su bili u velikoj opasnosti. Na kraju, oluja je prestala i svi su preživjeli, ali kapetan je rekao da se to zbilo nakon osjenjivanja krsnim znakom: „Mora da je među vama bila pravedna osoba koja vas je spasila“, i svi su pogledali prema Sofiji koja je stajala u uglu broda i cijelo vrijeme puta se molila. Ovaj incident je zapravo snimljen na video traci, gdje i ona sama priča šta se desilo:

„Anđeli su ispunili talase i pojavi se Bogorodica govoreći, 'Ljudski rod će biti izgubljen jer su oni veoma grešni.' A onda sam ja rekla: 'Bogorodice, dozvoli mi da ja nestanem jer sam grešna, ali dopusti da svijet bude sačuvan.'"

Godine 1967. Sofija je bila veoma bolesna i u velikim bolovima. Na njenom stomaku su bile otvorene rane koje su odavale miris. Hrabro je podnosila bolove, govoreći: „Bogorodica će doći i odnijeti moj bol. Obećala Mi je.“ Neki Atinjani su je snimili na video traci objašnjavajući ono što se zbilo ubrzo nakon toga:

"Bogorodica je došla sa Arhanđelom Gavrilom i Svetim Georgijem, kao i sa drugim svecima. Arhanđel je rekao: 'Sad ćemo te otvoriti'. Ja sam odgovorila: 'Ja sam grešna, moram se ispovijediti, pričestiti, i onda me možete otvoriti'. 'Ti nećeš umrijeti', on reče, 'Mi ćemo nad tobom izvršiti operaciju', i onda su me otvorili."

Kao što je slučaj sa mnogim svetiteljima, i ona je imala poseban odnos sa divljim zvijerima, naročito sa medvjedima iz šume, ali takođe sa zmijama i pticama.

Novi i stari kalendar

Od vremena kada se crkveni kalendar promijenio u Grčkoj, Sofija bi postila po oba, i starom i novom kalendaru, kako ne bi uvrijedila nikoga.

Nažalost, postoji težnja među starokalendarcima da iskrive činjenice i svrstaju je jednom od njihovih, ali ovo ne odgovara stvarnosti jer je ona uvijek bila u zajednici sa crkvom.

Duhovne izreke

"Strah od Boga čini osobu mudrom. Šta je to strah od Boga? To nije da se neko treba plašiti Boga, već da se plaši da nekoga ne ražalosti, da nekoga ne povrijedi, da ne učini nekom nešto loše, i da nikog ne optužuje. To je mudrost. Poslije svega ovog, Bog će vas prosvijetliti šta da činite u svom životu."

"Potražite i nađite siromašne, okupite ih i pomozite im. To je ono što Bog želi, a ne da idete u crkvu kao da se molite."

"Milostinja treba biti tajna, samo Bog smije da zna."

"Eh, da samo znate šta se Gospodu desilo u srijedu i petak, ništa ne biste stavili u usta. Niti hljeb, niti ulje. Ne prekidajte post srijedom i petkom."

"Anđeli govore svaki dan. Bog šalje anđele da vidi da li se ljudi kaju."

"Bogorodica plače, Ona plače svaki dan. Ona govori Svom Sinu: 'Sine Moj, i Bože Moj, podari svijetu mudrost, oprosti svijetu.'"

"Neka usta postanu bosiljak i ruže."

Pogledi na njeno svetiteljstvo

Godine 2009-te u prijestonici Kostur organizovana je rasprava na temu "Svetitelji poštovani u Kosturu". Dosta je raspravljano o Staričinom životu, i mitropolit Serafim iz Kostura dao je svoje mišljenje koje odražava mišljenje onih iz lokalne kosturske crkve, to da je ona bila svetiteljka, da su joj bile napisane himne i oslikana njena ikona, te da će zvanični neophodni zahtjevi za njenu kanonizaciju biti podneseni Vaseljenskoj patrijaršiji.

Sveti Manastir iz Klisure

Manastir rođenja Presvete Bogorodice udaljen je 35 km od Kostura i 70 km od Florine. Osnovan je oko 1314. godine od strane jeromonaha Neofitosa iz Klisure, i ponovno uspostavljen 1813. godine od strane jeromonaha Isaije Pista iz Klisure, koji je došao iz Manastira Iviron sa Svete Gore nakon vizije o Bogorodici.

Nakon oslobodilačkog rata u Makedoniji, Manastir je pružio gostoprimstvo mnogim makedonskim borcima, među kojima je bio Pavle Melas. Kada su Turci spalili obližnje selo Variko 1903. godine stanovnici su pobjegli u Manastir radi sigurnosti. Sve do 1993. godine Manastir nije bio organizovan kao kenovijska zajednica, već je tih godina Starica Sofija živjela tamo u podvižništvu od vremena kada je napustila Pont pa sve do smrti u svojim poznim godinama. Od 1993. godine Manastir služi kao ženski manastir i ima za cilj da ga „vaskrsne“ kao centar slavljenja u zapadnoj Makedoniji.

Starica Sofija je usnula u Gospodu 6. maja 1974. godine i sahranjena je na manastirskoj zemlji. Bila je veoma poznata u zapadnoj Makedoniji, i mnogi koji su je poznavali dolaze da se mole na njenom grobu. Njene mošti se čuvaju u Manastiru, a po zahtjevu upućenom monahinjama vjerni ih mogu slaviti.

Sadašnja igumanija je Anisija Eglezu, a Manastir ima šest monahinja i jednu iskušenicu.




Prevod sa engleskog Dragana Pećanac

Izvor: http://www.johnsanidopoulos.com/2010/06/eldress-sophia-ascetic-of-panagia.html

01. novembra 2010 godina
 

Pročitano: 3145 puta