MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

FILMSKI SUSRET SA SVETIM VLADIKOM NIKOLAJEM



Protojerej Dragan Sekulić, starešina hrama Sv. Save u Berlinu govori o tome kako je nastao film o Sv. Nikolaju Srpskom, koji je nedavno premijerno prikazan u Beogradu.

"Prezadovoljni smo", rekao nam je posle premijere filma "O Svetom Nikolaju Srpskom" u Beogradu o. Dragan Sekulić, vidno uzbuđen i oduševljen reakcijom publike. Saznajemo od njega da je film rađen dve godine, da je okupio brojne saradnike i naravno, premijera je trebalo da pokaže da li je to što je rađeno valjano ili ne. "Jer, nikad se ne zna kako će ljudi primiti," naglašava naš sagovornik. "Videli smo i osetili da je film ne samo lepo primljen, da je premijera bila uspešna, jednostavno film je legao na srce, primio se za srce ljudima", zaključuje o. Dragan. A kako je sve počelo?

Ideja za snimanje filma o životu vladike Nikolaja Velimirovića pokrenuta je jednim neobičnim događajem. Gospođa Milica Saračević, ćerka krupnog predratnog trgovca i velikog crkvenog dobrotvora, g. Ljube Saračevića našla je u očevoj zaostavšitini traku sa filmskim zapisom iz 1939. godine, sa osvećenja crkve u mestašcu Šilopaju pod Rudnikom. Posle složene restauracije stare i vredne trake, koju je gospođa Saračević poklonila Crkvenoj opštini Berlin, ispostavilo se da se na filmu nalaze dragoceni snimci vladike Nikolaja! Članovi Uprave Srpske pravoslavne crkve u Berlinu doživeli su vredno otkriće kao znak - navodi se u brošuri koju je štampala Crkvena opština Berlin, kao pojašnjenje onoga što je prethodilo stvaranju filma. Tako je počelo, ovaj arhivski snimak se naravno našao u filmu a osim njega korišćeni su i drugi arhivski filmski materijali sačuvani u Muzeju kinoteke i TV arhivama, zatim foto materijali, zvučni zapis jedne od Nikolajevih beseda, novinski članci o njegovim aktivnostima. Raznovrsnost materijala obogaćena je i svedočenjem ljudi koji su poznavali vladiku Nikolaja, kako u zemlji tako i u inostranstvu a sve to nanizano kroz vreme i događaje koji su obeležili srpsku istoriju isprepletenu sa istorijom Balkana i Evorpe.

"Posle ovog filma za mene Srbija i vladika Nikolaj nisu ono što se o njima do sada uglavnom govorilo u mas medijima, vladiku su pretežno opisivali kao "mračnog" čoveka, antisemitu i slično, a vladika je bio nešto sasvim, sasvim drugo," zabeležili smo komentar dvadesetogodišnjeg Beograđanina nakon premijere.

Scenario i režiju radio je đakon Nenad Ilić, tu su glumci Goran Sultanović, Petar Božović, Nenad Jezdić i Milan Mihailović Caci, muziku je radio Aleksandar Kostić, specijalne efekte Filip Vojvodić. Valja svakako reći da je ceo projekat vodio specijalno oformljen redakcijski savet: episkop šabačko valjevski g. Lavrentije; episkop raško prizrenski g. Artemije; arhimandirt o. Jovan (Radosavljević); protojerej dr. Radovan Bigović; protojerej dr Radomir Popović.

image


"Mnogi su mislili da će to biti samo jedan zapis, a film je mnogo više od toga, i mi smo zadovoljni, reakcije su odlične, prilazili su da nam čestitaju i izraze oduševljenje", priča o. Dragan Sekulić. "Urađena je jedna prava priča o vladici Nikolaju i onome što oslikava njegov život. U 112 minuta koliko film traje, a mogao je i duže jer je ostalo neiskorišćenog materijala koji će se pretočiti u TV seriju, govori se o našem svetitelju od rođenja, kroz školovanje, studiranje u inostranstvu, ratove, gledaoce vodimo u London, Ameriku... Želeli smo da na jedan nov način prikažemo žitije svetitelja, da ono što smo čitali i znali o sv. Nikolaju prikažemo na filmu. To nije klasičan dokumentarac, niti, kako bi neko pomislio dosadnih 112 minuta, nego jedna živa priča, vrlo dinamična, sa originalnim snicmima, sa puno materijala iz naše kinoteke, sa svedocima koji se pojavljuju, dakle, sa svih aspekata pokušaj da se prikaže jedan svetitelj, jedno ogromno delo vladike Nikolaja. I već sam naziv "Uzbudljiva životna priča osporavanog i voljenog sprskog svetitelja", pokazuje da smo želeli da se obratimo i toj manjoj grupi koja kritikuje vladiku. Pokušali smo da i toj grupi pokažemo istinu o njemu, činjenice, pa neka pogledaju, neka prihvate kako žele, a ako hoće možemo još da se sporimo, ali velika je istina o Nikolaju. Ja mislim da će sve manje biti tih koji će ga osporavati, na žalost to su grupacije ali to je i sloboda mišljenja jer nam je Gospod dao slobodu i da verujemo i da ne verujemo, i da sumnjamo, i da osporavamo, neka sumnjaju i neka osporavaju, ali verujte mi da će se možda oni nekad i postideti što su to radili. Jer, ceo život vladike Nikolaja je zapravo ljubav, svedoči to čitav njegov život, mučenički život, pa setimo se logora Dahau, pa izganstva, nisu to bili laki dani, ali vladika je bio veličina i mogao je to da podnese. U Dahau je imao takav susret sa Gospodom kao nikada do tada, kada je padao i govorio...ja sam pepeo...bio je licem u lice sa Gospodom. Ta ljubav koju je imao osećala se i dok smo film radili. Vladika Nikolaj je imao i ogromnu ljubav prema neprijateljima," podseća naš sagovornik.

"Ako hoćete da vama ljudi ne budu neprijatelji, ne budite ni vi neprijatelji ljudima. Zato iščupajte prvo koren neprijateljstva u srcu svom, pa tek onda prebrojte svoje neprijatelje u svetu. Često, vrlo često, naši neprijatelji su naši pravi prijatelji. To što nas uznemiruju služi nam na korist, i to što oni nas izobličavaju služi našem spasenju, i to što oni pritešnjuju naš spoljašnji telesni život pomaže nam da se povučemo unutra u sebe i nađemo dušu svoju", pisao je vladika Nikolaj.

"Pa i onima koje ga danas osporavaju, kada bi se pojavio, Nikolaj bi rekao:"Oprosti im Gospode!" Oni to ne vide, ne vide tu njegovu ljubav," kaže o. Dragan.
Ispričao nam je i to, da su ruski sveštenici iz Berlina bili dobrotvori filma o vladiki Nikolaju, koga veoma vole, poštuju i cene. Film je preveden na nemački, enleski, francuski i ruski. Otac Dragan prenosi nam i zaključak prevodioca za ruski jezik, koji smatra da će film učiniti puno da se dela vladike Nikolaja približe ljudima, gde god film bude prikazivan, jer u ovom današnjem brzom vremenu ljudi više gledaju nego što čitaju. Posle promocije u Srbiji, na Kosovu, Crnoj Gori, predviđeno je i prikazivanje u dijaspori, pre svega u Berlinu, a zatim i u Beču, Londonu, Parizu, Minhenu, Frankfuru, Moskvi.

-Može li se reći da naš vladika Nikolaj simbolizuje na pravi način hrišćanski kosmpolitizam?

"Da je vladika naš sveti bio kosmopolita, da je zaista takvog duha bio to je jasno iz njegovih dela, života, koliko je putovao u tom vremenu, ili na kojim je sve mestima bio. U Crkvi Sv. apostola Pavla u Londonu prvi je propovedao kao neanglikanac, prvi je i u mnogim drugim crkvama držao besede, u Americi crncima, govorio jezike, širina jedna. Mi opet sada mislimo da je volja Božija i promisao Božiji bio, da su njegova sabrana dela prvi put ugledala svetlost dana upravo u Nemačkoj. Vladika Lavrentije je odštampao onih poznatih 15 crvenih knjiga i to u veoma teškim vremenima. U filmu vl. Lavrentije govori kako je iznosio iz Srbije rukopise Nikolajeve, ne zna se da li je bilo teže izneti ili posle štampano delo uneti u Jugosalviju. Bila su to teška vremena, ne dao Bog da se ponove. I posle 30 godina, po promislu Božijem javlja se jedna crkvena opština iz Nemačke, Berlin, koja je producent filma o Nikolaju. Zašto je Bog tako hteo, pa neispitljivi su putevi Božiji. Ali ima nečega u tome, da li što je Nikolaj bio u Dahau kao mučenik, da li što je jedna njegova disertacija na nemačkom branjena u Bernu gde je studirao, Bog je tako hteo. Mi smo počastovani tom ulogom, da budemo producenti filma o Nikolaju. I nadamo se da će vladika Nikolaj pomoći mnogima da ga upoznaju, da ga čitaju, da otkrivaju tu veličinu i lepotu, širinu vladikine misli i kao bogoslova, i kao pesnika, i kao filosofa, da će shvatiti njegovu ljubav i ljubav Božiju", priča o. Dragan.

"Savršena je ljubav u tome da neko služi svome bližnjem i da život svoj položi za druge. Ko nema s nama strpljenja kad grešimo, ne voli nas. Ne voli nas ni onaj ko nam ne prašta kad se kajemo za grehe. A najmanje nas voli onaj ko se ne raduje našoj popravci. Strpljenje, praštanje i radost tri su glavne osobine Božanske ljubavi. To su osobine i svake prave ljubavi. Kad ljubav sustane, dužnost je zamenjuje. Kada dužnost sustane zakon je zamenjuje. Ljubav je slobodna od svih zakona ljudskih i prirodnih i uzvišenija od svih dužnosti", samo je deo onoga što je Sv. vladika Nikolaj napisao o ljubavi.

BERLIN: KUČE U CRKVI

Boravak o. Dragana u Beogradu iskoristili smo da nam kaže i kako su naši u dijaspori, da li se ljudi okupljaju oko svoje crkve, sa kojim se problemima suočavaju.

"U Berlinu je interesatno to što se puno ljudo vratilo crkvi, a u dijaspori je uvek drugačije nego u matici. Jedna je dijaspora mi u Evropi a druga u SAD ili u Australiji. Mi smo ovde bliži otadžbini, naši ljudi u Berlinu, u Nemačkoj ili Austriji su jednom nogom ovde, u matici dok Srbi u SAD drugačije to shvataju i žive. Moram da priznam da je poslednjih godina bolje učešće ljudi u bogosluženju kao u ostalim crkvenim aktivnostima, u kulturnim događajima. Mi kao crkva pokušavamo da imamo puno tih događaja, pored onog što nam je primarno - bogosluženja, trudimo se da ljudima ponudimo još neke sadržaje, da se crkva ne zatovri u crkvenu portu. Naravno, liturgija je centar, ali ljudi traže još nešto posle toga. E, mi pokušavao da kao zajednica u dijaspori pružimo to nešto i imamo mnogo kulturnih događaja, i ljudi znaju da ako nešto crkva organizuje da je to na nivou i da će doneti nešto dobro. Ranije dok je bila bivša Jugoslavija mnogobrojni klubovi su radili ali najviše neke zabave, igranke, folklor. To vreme je prošlo, klubovi su se raspali na nacionalne klubove, pa se i tu prave samo obične zabave i moram da priznam da oni neguju folklor, a nije naša nacija samo u folkloru. Vera ili biće jednoga Srbina nije samo lepa nošnja koja je krasila naše pretke i što naravno treba da sačuvamo, ali to je mnogo šire. Upravo kao što je Nikolaj pokazao, možemo mnogo stvari, uzvišenijih stvari da postignemo u ovom našem životu. Na kraju krajeva da postanemo sveti a tu šansu imate i vi ja i...Zato se trudimo da naučimo ljude da mogu još nešto da ostvare u ovom životu a ne samo da jedemo i pijemo i igramo, ima još nešto iznad toga", zaključuje o. Dragan.

"Smatraj svaki dan kao jedan ceo, otpočet i završen život. Odživi ga kao celinu, a ne kao deo. Neka se svaki tvoj dan odroni od tebe kao ceo jedan čovek s kojim ćeš želeti da se opet sastaneš kao s prijateljem i da ga bez stida pokažeš vasioni. Nije ono čovek što se može smestiti u jedan grob, no ono što se ne može smestiti ni u vasionu. Traži se bolji kvalitet šljiva, bolji kvalitet jabuke, bolje seme pšenice - no iznad svega i pre svega treba težiti za boljim kvalitetom ljudi. Može čovek biti veliki kao veštak, državnik, vojskovađa, no niko među ljudima nije veći od čoveka velikog u veri, nadi i ljubavi", pisao je vladika Nikolaj.

"Živimo u vremenu u kome je čovek obezbožen i gde se više vezao za materijalno, ali ima divnih primera, nešto što doživi čovek i zapanji se. Ali procentualno ljudi su se vezali za svakodnevni, materijalni život i probleme, materijalnu egzistenciju i privoleli se više tome. Pitate me o Zapadnoj Evropi, pa ni ceo Zapad nije isti, imate krajeva različitih, pa i u Nemačoj nije svuda isto. Berlin je jedan bezbožan grad, 200 godina unazad ne samo sada već odavno, a danas je tek svaki treći stanovnik u Berlinu kršten odnosno pripada nekoj veri a grad je ogroman. Dakle, puno je neverujućih. Bavarska je nešto sasvim drugo. Ali, sada je duh takav, brzina života, u toj jurnjavi mnogi se ne snalaze. Vidim da se i mi stranci ili gostujući radnici, brzo uklapamo u taj uzavreli život, hvata se ta trka za meterijalnim i za naše ljude. U besedama u crkvi pokušavamo da ljude malo povratimo, kažemo im da zastanu, razmisle o životu, ali jednostavno ta brzina čini dosta problema, sve je nekako proračunato, smišljeno, ljudi se brinu ako potroše negde više vremena, kriza ekonomska se pojavljuje. Ne znam šta će biti, možda će i tamo doći neko duhovno obnovljenje. Nikad se ne zna."

-Možemo li mi pravoslavni da budemo tamo...svetlost svetu i so zemlji?

"U Nemačkoj ima mnogo pravoslavnih, negde kažu oko dva miliona Rusa, Srba, Rumuna, Bugara, Grka i ostalih, ima i pravoslavnih Arapa, ima arapska pravoslavna zajednica. Što se tiče nas pravoslavnih ni od ranije mi se nismo postavili kao neki misionari da idemo i da druge spašavamo, nego smo nekako po prirodi bili postavljeni tu da ono što pripada nama mi to obradimo, dok su drugi, vidimo iz istorije, činili drugačije. Nekako nije bilo u duhu Pravoslavlja da ide i misionari. Tako i ovde mnoge zajednice su malo zatvorene u sebe, ima ih koje izlaze i pokazuju Pravoslavlje i drugima. Imamo dobre odnose unutar nas pravoslavnih, ti odnosi se brižljivo neguju. Evo recimo, u Nedelji Pravoslavlja svake godine se okupljamo u nekom drugom gradu u nekoj drugoj crkvi, skupe se pravoslavne vladike, ove godine to je bilo u grčkoj crkvi u Berlinu, pre tri godine je bilo u našoj. Dakle, skupe se vernici da se pokaže sabornost Pravoslavlja. Naravno, ima i Nemaca koji dolaze u našu crkvu i koji su prešli u Pravoslavlje, ima i mešovitih brakova. Zbog Nemaca koji su ušli u Pravoslavlje Rusi jednom mesečnom služe na nemačkom, a i mi ubacujemo u našu službu delove na nemačkom, moramo. Imamo generacije mladih koji su tamo rođeni, pričaju oni srpski, ali na nemačkom pohađaju nastavu, razgovaraju sa vršnjacima, gledaju TV. Naravno, imamo mi i školu pri crkvi, ali lakše im je nemački. Naši dečaci koji pomažu u oltaru mi pričamo sa njima na srpskom da sačuvamo jezik, a kad oni pričaju među sobom odmah okrenu nemački, ali tu su učestvuju, pomažu, mole se, u crkvi su", govori starešina hrama Sv. Save u Berlinu.



"Mi pokušavamo koliko možemo da se sačuvamo, ali to polako ulazi svuda, hteli ne hteli. U susretu sa drugim hrišćanima, protestantima, katolicima, na primer bila je rasprava o školama, dopunskim školama koje organizuje država gde se uči maternji jezik i svi su se složili da parohijske škole koje su pri crkvi treba zadržati, da su one bitne za očuvanje vere. Može dete da se školuje gde hoće ali treba zadržati ono što crkva nudi, da se sačuva duh, jer je to ono što ne može da da druga škola. E sad, kad govorimo o liturgiji, mislim da u Pravslavlju tu ne može doći do promena. Ali evo mogu da ispričam interesantan događaj:

Bio sam pre nekoliko godina u jednoj crkvi koja se dugo obnavljala u Berlinu i onda kad su obnovili bilo je veoma svečano, došao je biskup berlinski, TV je prenosila, bila je to velika narodna svečanost. Ja sam bio kao gost u ime Srpske pravoslavne crkve i stajao sam u prvom redu. U protestantskim crkvama nema ikonostosa, oltarski je deo otvoren, tako da su s jedne strane u oltarskom delu stajale stolice i sedeo je biskup i dva tri sveštenika a okolo su bili ljudi, i muškarci i žene. Crkva je bila prepuna, trajala je služba a u jednom momentu vidim jedna žena, koja je sedela dva mesta do sveštenika, drži nešto u rukama, igra se sa nečim. Ja pomislim kao da je neka lutka, pogledam malo bolje i vidim da drži u rukama kuče. Kako sad to, počnem da razmišljam iz naše pravoslavne vizure i peprsektive. Razmišljam naravno i o prisutnom ekumenizmu, da se hrišćani polako slože, približe, ima više dijaloga i dobro je da pričamo. Sv. Nikola je pričao sa neprijateljima, sv. Sava ide u tabor kod neprijatelja ne boji se, zašto bi se hrišćani bojali jedni drugih. Dijalog traje. Ali, razmišljam ja, šta bi o tome rekao moj otac. Ja u Nemačkoj živim već 17 godina i mnogo toga sam videio, ali za mog oca to bi bilo veoma teško da prihvati ili za vas ovde, ne bi mogao ni moj otac ni vi da razumete da se u crkvu uvodi kuče. Mi znamo šta je čovek, šta je životinja, niko nema ništa protiv životinja ali znamo gde je kome mesto, znamo šta je dodelio Gospod čoveku, šta životinjama. Da se vratim na događaj iz crkve i da zaključim da niko nije reagovao i evo reći ću i to, bilo je to malo kuče, a kasnije, kada je služba bila završena video sam čoveka koji je sa ogromni kučetom ušetao u crkvu da razgleda. Posle nekoliko nedelja dođe jedan protestanski sveštenik kod nas u goste, u našu crkvžui, i počeli smo da pričamo o tom događaju jer on nije bio tamo i ja mu pričam, i kažem to što sam video, jer mi je to bilo prvi put da sam video nešto slično i bilo je to blago rečeno, iznenađenje i ja mu kažem, i kažem mu da me malo šokiralo. Nekako to moje srce nije moglo da primi, rekao sam mu i rekao sam da ne znam kako možemo sada da diskutujemo o tome kao hrišćani i da idemo ka tom jedinstvu, jer nekako mi se čini, rekao sam mu da vi protestanti idete brže u te neke reforme sve dalje i dalje. On me vrlo pažljivo saslušao i odgovorio da mu je mnogo drago što sam mu ja to iskreno, od srca rekao i da će razmisliti. Po pravoslavnom učenju zna se šta je čovek, dešava se to, nezgodno je da ja kao pravoslavni hrišćanin i sveštenik kritikujem druge, ali taj način na Zapadu što radi negde crkva nešto slično Crvenom Krstu, kao jedna dobrotvorna, humanitarna ustanova, koja se brine pretežno za telo pa to radi i Crveni Krst ili razne humanitarne organizacije. Naravno moramo da brinemo i za telo, mi smo tu da pomognemo čoveku u nevolji, to je naša obaveza, ali nekako čini mi se da se sve više polaže na to milosrđe, na dobrovoljne, karitativne deltanosti. Negde se možda ne shvata da je liturgija centar, ili da je čovek i duša i telo, da treba hraniti i jedno i drugo. Mi pravoslavni smo više okrenuti ka duši, da duhovnom, pokušavamo da hranimo to ljudima, da spašavamo duše: "Jer kakava je korist čovjeku ako sav svijet zadobije a duši svojoj naudi? Ili kakav će otkup dati čovjek za dušu svoju?"(Mt.16,26) Kad čoveka nahranimo ne znači da će da zasluži Carstvo Nebesko, u momentu smo mu pomogli i treba da pomognemo ali ima nešto iznad toga", rekao je na kraju razgovora protojerej Dragan Sekulić, starešina hrama Svetoga Save u Berlinu.

"Pravoslavna vera najveće je čudo u istoriji roda ljudskog. Bez bogatstva, bez spoljašnje sile, bez vojske i oružja, bez ropske organizacije i političkih oklopa, ona je srećno proputovala dugi i jezoviti put od devetnaest stoleća. Pravoslavlje su istina, svetost i dobrota sliveni u jedno životvorno jedinstvo nazvano ljubav", pisao je vladika Nikolaj.

priredila Ljiljana Sinđelić Nikolić

Pročitano: 3888 puta