MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

RAZGOVOR SA VLADIKOM




„Istorija je plod saradnje Božije i ljudske.
Jedan ceo narod postao je Božiji narod.
Ne idemo ni za kim drugim!
Ne daju nam da se razvijemo u našoj matici.
Taj čovek sobom zaklanja stvarno postojeći srpski problem.
I poslednja pobeda biće Crkva.“

POSLEDNjA POBEDA BIĆE CRKVA

DVERI SRPSKE:Vaše Preosveštenstvo, šta je smisao srpske istorije?

VLADIKA ATANASIJE: Istorija svakog čoveka i istorija svakog naroda je ustvari ono što Bog o tome narodu i tome čoveku ima u Svojoj predvečnoj Volji i u Svojoj Zamisli. To je ona zvezda vodilja, ona orijentacija, onaj cilj života i istorije, ali uz saradnju čoveka, uz saradnju naroda. I naravno onda delima ili nedelima čovek tu istoriju ispunjava, ili je kvari ili je ispravlja. U svakom slučaju istorija je plod saradnje Božije i ljudske. Božija Zamisao o čoveku i svetu, narodu i narodima, o čovečanstvu, o svemiru je večna ali sadržaj te Zamisli Božije tj. Njeno ostvarenje je ostavljeno slobodi čoveka, slobodi naroda, slobodi roda ljudskoga: zato što je Bog stvorio ljude kao sebi saradnike (slobodne sinove), kao sagovornike i savetnike, kako kaže divno u predgovoru i pogovoru naših prvih štampanih knjiga: Psaltira, Oktoiha, Molitvoslova, na Cetinju, u Mileševi i u drugim našim štamparijama.

Apostol Pavle kada je došao u Atinu, na Areopagu, centru tadašnjega kulturnoga sveta, održao je jednu sjajnu reč, jednu besedu u kojoj je rekao da je Bog stvorio sav ljudski rod iz jedne krvi i narode je dao na zemlji odredivši im vremena i prostore u kojima će živeti, bitovati, delati. Prema tome postoji Božiji Promisao za svakoga čoveka i svaki narod. Srpski narod je nesumljivo u orbiti Božijega Promisla kao i svaki drugi narod ali je žižu toga svoga Promisla Bog negde fokusirao konkretnije, više, kao što je to u slučaju izabranog naroda Izrailjskog, odnosno kao što su posle hrišćanski narodi a posebno među njima pojedini pravoslavni narodi kao što su braća Grci, kao što su Sloveni i ostali narodi. To je u Volji Božijega Promisla da i nas stavi u žižu, da nas dovede na ove prostore promisaono, da nas dovede da ovaj središnji deo Balkana mi držimo i tu živimo, bitujemo, tu se ostvarujemo, tu Carstvo Nebesko u nama i oko nas izgrađujemo i tim stepenicama toga što smo izgradili penjemo se onda u Carstvo Božije Večnosti.

Srpski narod, nesumnjivo, odazvao se Božijem pozivu i prizivu. Hodite blagosloveni, nasledite carstvo koje sam vam pripremio od postanja sveta. I to se odazvao svestrano, svenarodno. Bilo je, naravno, to postepeno, ne odjednom. Dva veka mi smo krštavani, ali smo se krstili i već dali prve plodove, prve podvižnike, prve mučenike, prve svetitelje. Jedan ceo narod postao je Božiji narod. Kaže, recimo, biograf Svetog Save da je on putujući po srpskoj zemlji sejao raj kao duhovni lug, svoju decu zasađivao da kao plodne masline donose plodove; to se kaže i u troparu njegovome. A u vreme despota Stefana kaže biograf njegov Konstantin da je Srbija bila kao mali raj. Ne da nije bilo grehova, ne da nije bilo padova, slabosti ali je cela orijentacija narodna, ono što je glavno u narodu, većina naroda, bila usmerena ka Nebu. To pokazuju zasejane srpske zemlje sa svetinjama, manastirima (sveto groblje, što veli Sv. Vladika Nikolaj), svete bitke kojima smo branili čast i obraz (za svoju domovinu, krst časni i slobodu zlatnu), ali najviše su ostale poznate naše zadužbine. Srpski narod je zadužbinarski narod jer je gradio za Carstvo Nebesko (zadužbine, znači za dušu). Nije time lišavao blagodeti ni tela svoga naroda, dakle, ni zemaljski i telesni život (naprotiv, on je neodvojiv od duhovnog istinskog života), ali je ipak osvetljavao svetlošću Carstva Nebeskoga svoj životni put (kako je to divno govorio Vladika Nikolaj u onoj njegovoj „Srpski narod kao Teodul“, kao Sluga Božiji, kao Hristopozvani i Hristoodazvani narod koji je zasejao svoju zemlju takvim znamenjima, takvim svetinjama, takvim stožerima svetlosti, čovečnosti, slobodarstva, ljubavi i svega onoga što je dobro i što je večno – taj narod je time pokazao svoju pravu sliku i istoriju). Imali smo mi svojih slovenskih dobara u slovenskoj biti (u prirodi ima dobroga, u svakom čoveku ima dobroga). U samom čoveku ima toliko dobra da se može na njemu Raj izgraditi i izgrađuje se kod mnogih, ali ima i mogućnosti da se izgradi zlovolja i Pakao. Srpski narod se opredelio pre Kosova još za Hrista i Carstvo Nebesko – Ištite najpre Carstvo Božije i pravdu njegovu a ostalo će vam se pridodati – to je taj zavetni stožer i orijentir srpskoga naroda. Zato je srpski narod Božiji narod; grešan, posrćući – jer Bog je došao da spase grešnike. Da smo bili pravedni ne bi ni dolazio da nas spasava, znači svi smo grešni, ali je bitno da čovek spozna svoju grešnost, svoju slabost, svoje otuđenje i da se povraća onomšto je istinsko, što je bogoliko u njemu, što je stvarno Bogohumano, Bogočovečno, i to je srpski narod ostvarivao.

U novijim vremenima, u peripetijama novije istorije, mi smo bili i izazvani i gurnuti i često puta srljali i sami u mnoge nevolje, u mnoge ratove, u mnoga zastranjenja, al’ smo se opet brzo povraćali. Ja i danas vidim taj povratak srpskog naroda Bogu, naročito mladih, naročito naše dece, a hvala Bogu i manastiri nam rastu i sveštenstva imamo i ljudi zainteresovanih i za veru i za veronauku i za učenje bogoslovlja, za trajne vrednosti (i među našim učenim ljudima, među našim piscima, pogotovu među našim pesnicima). Ali imamo i onu prateću senku ljudi otuđenih i otuđujućih koji hoće i svoj narod da otuđe pa to onda da izdaju za narod. A naročito u teška poslednja vremena, ovo poslednje pola veka (ne samo poslednjih deset godina nego pola veka!), bili smo izloženi velikom iskušenju, velikom stradanju u kojem smo dobrim delom i sami učestvovali, jer bilo je i Srba komunista, bezbožnika i otpadnika i odroda, neljudi, a u poslednjih deset godina to se projavilo, nažalost, i u ne uvek čistim ratovima, ne uvek čistim borbama za odbranu jer nas je rukovodstvo pokušalo da zavede (komunističko, neokomunističko rukovodstvo Miloševićevo), ali se narod otrgao, digao se da brani svoje pravo, svoju pravdu, kao što su se dizali Srbi na Kosovu i u poslednje vreme (međutim, to je skrenuto na jedan pogrešan kolosek). Hvala Bogu, opstali smo i ostali smo u najvećoj meri čista obraza zahvaljujući pre svega veri srpskoj, zahvaljujući Patrijaršiji srpskoj, na čelu sa ovim Božijim čovekom Patrijarhom, koga su takođe klevetali. Ali ostaje za mnogo štošta da se pokajemo, okajemo i da se obnovimo kao ljudi – ništa lepše nego kad se čovek obnavlja: iz nekog greha pokajanjem, iz nekog pada ustajanjem, iz neke prljavštine pranjem i očišćenjem, iz nekog zastranjenja povratkom na pravi put. I taj proces je počeo u srpskom narodu. E sad, odgovornost se nikada ne skida sa nas. Pred nama je velika odgovornost i zato naša sudbina ili bolje reći naša istorijska putanja i orijentacija je i u našim rukama, nije samo u Božijim.

Bog je najveći prijatelj čoveka, prototip, prvolik čoveka (nije nikakvo otuđenje čoveka Bog), onaj živi i istiniti Bog koji je postao čovek i zna čoveka kako ga je stvarao; i postao je čovek da pokaže kakav je čovek i stalno je tu sanama prisutan Duhom svojim Svetim, Crkvom svojom, svetiteljima svojim, Božijim ljudima, da nas na taj put povraća, obnavlja, oživljava, vaskrsava i da nas vodi ka Carstvu Nebeskome. Mislim da je i danas ovakav kakav je srpski narod na tom putu još uvek neodstupan, sa skretanjima, sa padovima, sa posrtajima ali ipak lika okrenutog ka Gospodu Hristu, Jedinom Čovekoljupcu – ne idemo ni za kim drugim. Poturaju nam razne druge vođe i modele, razne druge laže i paralaže nam ističu pred nas, ali je narod u svojoj većini svetosavski narod, Božiji narod, opredeljuje se za Carstvo Nebesko. Znam da se tome neki podsmevaju i rugaju, sprdaju kad se čuje reč Carstvo Nebesko, ali ljudi ne veruju ni u šta, ni u kakvu svetinju i šta ćeš očekivati od njih da oni razumeju Jevanđelje Hristovo. To je isto kao kad se sprdaju sa Hristom, kad svašta izmišljaju, umišljaju o Hristu, kako neće onda i o nama i o onome što je najsvetije u duši narodnoj; to je kao kad bi se neko izrugivao sa najlepšim svetinjama jednoga deteta, sa njegovim čežnjama, sa njegovim željama, sa njegovim radostima, nadanjima, ali ima i takvih ljudi, nažalost, zluradih, koji žele i druge da unesreće. Neka ih, doći će i oni pred lice Božije, doći će i oni da vide kakvi su, jesu li Bogoliki ili su đavoliki.


DVERI SRPSKE:Posredi Boga i čoveka, kao i između Boga i naroda stoji Zavet (Savez). Šta je to Zavet?

VLADIKA ATANASIJE:
Dobro ste pomenuli reč ZAVET. Sveto Pismo se naziva Stari zavet i Novi zavet. Da bi palo, odlutalo, zalutalo čovečanstvo Bog ponovo pozvao i povratio na put ka sebi,ka Carstvu Nebeskom koje je za nas stvoreno, dakle, ka nama pravima nas da pozove, Bog je sklopio Zavet sa Avramom. Avram se odazvao na Božiji poziv, to je vrlo važno, poslušao, poverovao i krenuo, i Bog je stvorio Stari Zavet. On je bio priprema za Zavet Božiji, Novi Zavet u Hristu sa svima ljudima i sa svim čovečanstvom, sa svim narodima; zato se Novi Zavet zove Novi večni Zavet, poslednji Zavet, eshatološki Zavet. Hristos je Onaj koji je taj Zavet u sebi ostvario. On kao čovek, kao ljudsko biće, rođeni sin čovečiji od Svete Djeve silom Duha Svetoga, devstveno začet, ali istinski jer i Adam je stvoren istinski čovek, ali nije iz braka nastao; znači i Hristos je istinski čovek iako nije iz braka, ali je rođen na ljudski način. On je u sebi ostvario taj zavet potpune revnosti Bogu, ostvarenja volje Božije u sebi. Volja Božija je naše spasenje i naše savršenstvo, naša večna sreća, naš večni život i ništa drugo i ništa manje. Da je Bog nešto drugo dao umesto Sina onda bi možda bio sebičan, jer Ga je zadržao za sebe, nego nam je dao Sina svoga kao centar, žižu i prvi istinski, čovečanski primerak, da tako kažem. Prvi istinski čovek je Hristos, prvorođeni među ljudima, a mi braća Njegova. Dakle, taj Zavet je poziv, a ostvarenje Njegovo je odziv da krštenjem poverujemo u Hrista i stupimo u Crkvu. U tom smislu, Crkva je ostvarenje Zaveta. Ona se može nazvati i posrednik, ali šta znači posrednik u pravoslavlju. To nije posrednik kao što je Marks govorio da je kapital posrednik između proizvođača i potrošača, nego je Hristos taj koji je stao između nas u sredinu i sjedinio u sebi Boga i čoveka. On je sredina, on je početak i kraj ali je i sredina i ispunio je Sobom prostor koji nas je razdvajao od Boga. Crkva je ta sredina, taj dom Božiji, ta zajednica koja sve pregrade ruši i sjedinjuje nas s Bogom, a ostaje čovek čovek i Bog Bog jer nema svrhe da čovek iščezne, zašto je onda stvaran. E, Zavet je naš, znači vera naša, opredeljenje naše: idenje za Hristom, sledovanje za njim u svemu kuda god on ide (kao što je video Apostol Jovan u Apokalipsisu da 144. 000 čistih, obučenih u bele haljine, a to je simvolični broj 12 puta 12, a 12 je opet simvolični broj, znači jedna velika većina, punoća jedna, idu za Jagnjetom Božijim kud god on pođe). Zamislite jagnje na čelu čovečanstva. Nevino a čisto, a bezazleno – Budite kaojaganjci, budite kao deca – govorio je Hristos. Dakle, srpski narod je taj Zavet izabrao i to je ono što zovemo i Svetosavski Zavet i Kosovski Zavet, Pravoslavni Zavet, Novi Zavet: jednostavno doživljen kod Srba, na srpskom terenu, u srpskom biću, u srpskoj istoriji, srpskom mentalitetu (ima i narod svoje karaktere, svoje osobine, svoje darove; to je bogatstvo, to nije isključenje drugih, ali jeste posvedočenje onoga dara koga imamo, kao što imamo i talente, razne sposobnosti, pa ih razvijamo manje ili više tako da imamo razne karakteristike; to je bogatstsvo, to je ta personalnost, mnogoličnost pravoslavna). Srpski narod se za to opredelio i ide tim putem i išao je kroz istoriju, bez obzira na posrtanja često puta naših vođa, često puta naših starijih, često puta naših učitelja, ali nikada u svojoj glavnini taj narod nije odstupio od tog puta Božijega. On se borio sa Bogom, borio se sa sobom, rvao se, ali je opstajao na tom putu.

DVERI SRPSKE:Na jednom predavanju rekli ste da treba umreti kao Srbin da bi se rodio kao hrišća-nin, da bi tako postao najboljim Srbinom. Šta znače te reči?

VLADIKA ATANASIJE:
Kad je Bog rekao Avramu da pođe za njim, kad je pozvao Apostola Pavla, kad poziva svakog hrišćanina, on hoće da čovek postane onaj istinski kakav je Bogom zamišljen, Bogom stvoren, Bogom naznačen, ali u međuvremenu i Avram je to imao i Pavle je to imao kao Savle i svaki čovek gradio je nekoga sebe ili neki svoj put u koji je ugrađivao, kako kaže Apostol Pavle mnogo čega što je trošno, propadljivo, štetno, ne samo zlato, srebro, drago kamenje, nego i drvo i pesak i slamu i blato, izgradivši nekakvoga Srbina, nekakvoga Grka ili nekakvoga Jevrejina u kome nije sve Bogom provereno da bude pravo i istinito. Zato je Hristos i rekao – Zrno kad padne u zemlju ako ne umre neće doneti ploda, ako umre, onda će doneti roda. Treba da umre u zemlji ove zemlje, u zemlji ove istorije, u materijalu ovoga sveta, da bi ono jezgro, ona klica večnoga života vaskrsla i onda vaskrsavala sve ono što je Bogom uloženo, što je svakom dato i zadato u čoveku da bi bilo večno. Znači nema prave linije od Jevrejina prema Hristu. Mora Jevrejin da umre (i Savle je umro) da bi postao Hrišćanin (Pavle). Pri tom je onda našao u sebi ono što je bilo pravo jevrejsko. A kad su Jevreji izgradili jednu zakonsku teoriju: samo držanje, slepo držanje Mojsijevih zakona, razne formalizme, razne ljudske zapovesti, čitavu strukturu koja je u suštini udaljavala ljude od Boga, što veli Hristos – teška bremena ljudima tovarili, a nisu ih vodili u Carstvo Nebesko, nego su ih činili slugama raznih ljudskih predanja, navika i običaja, ljudskih sistema. Kao što je danas naša civilizacija tako porobljivačka; hoće da nas načini svojom slugom i natrpava svašta u nas da budemo, naravno, civilizovani, a ni pola od toga ne može da ostane da uđe u Carstvo Nebesko jer ima mnogo nepravde, mnogo laži, mnogo licemerja, mnogo sebičluka, egoizma, mnogo onoga što je propadljivo i što je trulo i što je zlo ustvari. E, zato je potrebno da umre Jevrejin, da umre i Grk; da umre i Srbin, i onda vaskrsne pravi novi Srbin. Pri tom nije obezličen, nego jednostavno je preporođen i pokazao se sada novi Srbin. Zato je Sveti Sava novi, novozavetni čovek, novi Srbin, možemo slobodno reći. Tu nije samo glavno više krv i meso, jer da može krv i meso da nasledi Carstvo Nebesko ne bi onda Hristos postradao krvlju i mesom, krvlju i telom pa opet raspet bio, prolio svoju krv, proboden bio, umro i vaskrsao i pokazao kakav je pravi, istinski čovek. U Carstvu Nebeskom bićemo ljudi sa telom i dušom, pričešće će biti istinsko pričešće tela i krvi Hristove, ali večno preobraženo, nepropadljivo, netruležno – Carstvo Nebesko biće bogata večera. Neće biti neka apstrakcija, neka imaginacija, samo neka duhovnost a bez ljudskoga tela, bez ljudskih kostiju, bez ljudskoga bića, istinskoga, psihofizičkoga. Sećate se da je posle Vaskrsenja Hristos rekao apostolima – Opipajte me i vidite, ja nisam duh bestelesni, ja sam istinski onaj koji je bio proboden – evo, Tomo, stavi svoje prste u moje rane. Znači, vaskrsnuće ceo čovek ali pročišćen; pročišćenje je to umiranje ustvari. Dete kada krštavamo mi ga ne kuvamo, ne prepariramo, ali ga očišćujemo spoljašnje, umivamo, a još više blagodat Duha Svetoga očišćuje od zlih navika, od strasnosti, od onoga što čoveka troši, što ga upropašćuje, kao grehovne želje, strasti, pristrasti, pohlepe, slavoljublje, srebroljublje, gramzivost (i još jedna najtananija strast, sebeljublje, egoizam, da čovek bude on sam a niko drugi da mu nije ravan); to treba da umre da bi se rodilo zaista dete Božije koje će ljubiti Boga svim bićem svojim i sve ljude kao sebe i biti onda saživljiv, saradljiv, sutelesan, sukrvan i zajedničar u Carstvu dece Božije u kome je Hristos prvo dete Božije, prvorođeno. To znači da je potrebno proći krstonosni put, ali ako smo kao deca kršteni, pa to zanemarili u sebi, potrebno je onda jedno istinsko preporođenje: ono se zove pokajanje, ono se zove obnovljenje, onako kao što je Sveti Sava u Žičkoj besedi govorio srpskom narodu kad je došao iako je to bio narod kršten već dva veka.

DVERI SRPSKE:Srpsku istoriju doživljavamo kao borbu između zavetnih i vanzavetnih elemenata. Tako je od Dositeja do DOS-a.Šta nam možete o tome reći?

VLADIKA ATANASIJE:Srpski narod je bio veliki i u ropstvu, pa kroz istoriju oslobađanja i onda u XX veku je zaista projavio te ljude od Zaveta, ljude pravoga opredeljenja. Ali sve vreme nas je pratilo, kao što je to maltene neizbežno (kao što je Hristos rekao – Neizbežno je da dođu iskušenja, ali teško onom kroz koga dolaze iskušenja), ili izdajstvo ili posrtanje. Vladika Nikolaj koji je imao veliki dar sricanja ili artikulisanja, iskazivanja istine (kratko, jasno, sažeto), govorio je da nas tri vuka prate kroz istoriju: Vukašin, Vuk Branković i Vujica, ubica Karađorđev, kao i ostali izdajnici u naše vreme, kakvi su bili npr. komunisti. To je bilo izazovno i za Srbe da se i oni tu opredele. Nekada je izgledao veliki broj tih koji su se otpadili, pa je onda bilo više štete kad su ih ljudi slušali. Recimo, pitanje Dositeja koga ste već pomenuli. I taj je mučenik došao kao kaluđer, bio je malo neumeren od početka, neuravnoteženo dete očigledno čim je peo se na tavan pod krov da čita žitija, a ostali kaluđeri se smejali videći u tome nešto nerealno; postoji narodna, odnosno monaška poslovica: Kad vidiš mladog kaluđera da juri ka nebu vuci ga za noge, taj, znači, pašće jednog dana. On je posle otišao u drugu krajnost, sve to odbacio, napadao je monaštvo sa velikom mržnjom, za razliku od Vuka koji nije, koji je upravo hvalio naše monaštvo kao one koji su sačuvali naše crkve, manastire, naše knjige, našu pismenost (i sam on se učio, kao što znate, u Tronoši kod velikog igumana Stefana Jovanovića, velikog narodnog čoveka koga je otrovao zvornički paša pred Prvi ustanak). I Dositej je otišao iz manastira, primio zapadnu prosvećenost, da bi se vratio da nas tom prosvećenošću zaslepljuje, a ustvari je govorio najobičniji plitak moralizam. Bio je, nažalost, i mason i nije ni mogao da nas prosveti pravom prosvetom. Kad je došao u Hilandar nije video ništa osim svađe kaluđera. Bože moj, čudna mi čuda, da se posvađaju ljudi kao ljudi, pa ako su i kaluđeri. Ali tamo nije video ni Trojeručicu, ni Hilandar, ni lepote Svete Gore, i pokazao da je mali, sitan čovek bio. Ostalo mu je patriotizma. Posle je došao u Srbiju i bio čak i ministar prosvete, ali neprosvećeni ljudi u Srbiji mislili su da će on doneti prosvetu. A Vladika Nikolaj je govorio: došli su nam Njemčari koji su ustvari naš narod otuđivali. Divno to pokazuje Laze Lazarevića pripovetka „Školska ikona“. Kad jedan učitelj, navodno novih pogleda, razvraća ćerku popa koji umire, a on ostavlja kao Zavet školsku ikonu, slavsku ikonu da slavi škola. Tu se pokazao Laza veliki čovek i čovek velikih srpskih narodnih korena. E, slično je i sa Dobricom: čovek koji je bio komunista i bezbožnik pokušao je da iznese srpske karaktere a ustvari je opisivao ono što su oni kao komunisti videli. Niti su „Koreni“ niti su „Deobe“ karakteristična srpskoga naroda karakterologija. To je Dobrica Ćosić. On je čak i u svoje najbolje delo, „Vreme smrti“, unosio onaj komunistički mentalitet, kako njegovih 1300 kaplara samo gledaju žene (ne zato što to nije prisutno kod Srba, ali imamo devstvene ljude takve kao što su bile pojedine Karađorđeve vojvode koje opisuje Milićević – ko devojke su bili, ili Sveti Despot Stefan, veliki junak, vitez, a bio kao devojka, čestit čovek, napisao divnu, najlepšu pesmu o ljubavi, čednoj ljubavi koja je slika božanske ljubavi, i tako dalje). Nije to, dakle, karakteristika za ta otuđenja; karakteristično je da to uvek postoji, ali da ne preovladava. Sada sa ovom promenom od 5. oktobra mi smo zapljusnuti jednom novom takvom opasnošću, jednom novom izdajom i podmetanjem srpskom narodu da nije europejski, da nije civilizovan, da je balkanski; sve su to slogani koje su oni odnekle izvukli, od nekoga naučili, najčešće sve to sa Zapada, kao slogan – Velika Srbija. Nikad nije bila ni mala ni velika, nego je bila ona koja jeste, ali njima treba Velika Srbija, i kad bude, ne daj Bože, svedena na Beogradski pašaluk, opet će reći da je Velika. Jer su to njihove pretenzije i najlakši način manipulacije, kao što je za Marksa bila laka manipulacija jedna velika ideja kao što je eksploatacija. Eksploatisani i eksploatatori i radnička klasa, i pokazalo se posle da su oni najveći eksploatatori, tirani. Da se, dakle, sve zloupotrebiti. Tako su komunisti – otuđenje od našeg naroda, ali i zapadni nisu bolji; komunizam je proizvod Zapada (naličje zapadnog lica unakaženoga) - to je pokazao Dostojevski. I danas vidite: po čemu je bolji Klintonov kapitalizam ili zapadni, neka se on zove i postmoderna i mondijalizam, on je čista slika i prilika da se čovek svodi samo na alov kao svinja, da bolje jede, da više troši i gde si bio - nigde, šta si radio - ništa. Ne živi čovek samo o hlebu, kaže Hristos, nego o podvigu izgrađivanja čoveka, onih vrednosti koje čoveka čine čovekom, a ne da li će on samo lepo da živi, lepo da jede, što ne znači da se to poriče. Kod Apostola Jakova lepo se kaže da je prava vera i činjenje dobra drugima, a ne samo da mu kažeš ajde budi dobar, živi lepo hrišćanski, nego i da ga ogreješ i da ga odeneš i da ga nahraniš – Gladnoga nahranite, žednoga napojte, to je zapovest Hristova i time se upodobljuje čovek Hristu; ali kad se to prenaglasi onda to izopačuje i obara sve drugo. Kad nas kupuju kojekakvi dobrotvori, nekakve nevladine humanitarne organizacije (a ustvari lovci duša), oni idu na to da pridobiju što veći broj pristalica poput Jevreja koji su tražili one prozelite da bi ih učinili gorima od sebe, sinovima pakla, kako kaže Hristos. Tako sam imao prilike da u Hercegovini doživim da mi šalju iz Švajcarske humanitarnu pomoć da me tako ponižavaju. Ja sam rekao: Hvala, nemojte mi slati, preživećemo i bez vaše pomoći. Ne što smo nezahvalni, nego što ste vi gori misleći da može čovek da se kupi za koru hleba ili za jedan paket hrane. Mi smo se starali, a bilo je i pravoslavnog odziva, naročito braće Grka. Hvala Bogu, preživeli i preživećemo, ali se ne ponižujemo. Sad nam prodaju genetski izmenjenu hranu misleći da nas usreće. Kakve su posledice niko o tome i ne misli. Važno je da ulazite u evropski standard, u Pakt za mir i ne znam kako se sve zove, velike fraze i velike floskule, a ustvari namera im je da porobljuju ljude, da obezličuju narode i da potiru države da bi ostvarili hegemoniju jedne klike svetske, nekoliko velikih svetskih trustova ili ovih internacionalnih preduzeća, nekoliko zemalja koje hoće da vladaju svetom i da ostale ljude gaze i ponižuju. Neće to proći, ali će skupo koštati.

Moramo se boriti da budemo što su bili Srbi kroz vekove. Da budemo ljudi u prvom redu, sa ostalim narodima, ali svoji na svome. Sa svojim osećanjem dostojanstva, sa svojim osećanjem svoga karaktera, svojih darova, svoga poziva, svoga Zaveta, svojih vrednosti. Nemamo ni kompleks inferiornosti ni komleks superiornosti. Ni jedno, ni drugo nije normalno za čoveka. Čovek mora da se bori da bude ono što je Bog dao i ono što Bog od njega očekuje. To se oseća u dubini, intenciji našega naroda, oseća se da mi možemo da damo dosta. Kao što dajemo u sportu, kao što dajemo u pisanju, kao što dajemo u duhovništvu, u misli, u stvaralaštvu. Naš narod je sposoban, gde god ode on se vrlo brzo projavi da može da stigne i Nemce i Šveđane i Amerikance. Ali nam ne daju da se razvijemo u našoj matici; još uvek oni hoće da mešetare, da oni nama nameću svoje kalupe, da nas usrećuju ne pitajući da li nama odgovara ta sreća koju su oni nama naznačili, a kojom nisu ni njihovi narodi srećni. Džaba ti jedna sreća Švedske u kojoj je maltene očajanje dominirajuće, bezvolja (pogledajte Bergmanove filmove kao proizvod Švedske). Lepo je rekao Tarkovski: nije više mogao da stvori Bergman u protestanstkoj Švedskoj nego što je stvorio. A pogledajte njegove filmove iz pravoslavne Rusije kakvi su; ne samo Rubljov, nego i Stalker i Žrtvoprinošenje i niz drugih veličanstvenih filmova kao što su i ruski pisci, i kao što su i naši pisci i pesnici.


DVERI SRPSKE:Svetog Vladiku Nikolaja prvi ste branili od komunističkih kleveta, a bili ste jedan od učenika oca Justina? Šta nam možete o njima reći?

VLADIKA ATANASIJE:Jedan naš Vladika Nikolaj i otac Justin su naš ponos pred svetom: narodni ljudi, duboko misaoni, čisti u životu, a u isto vreme veliki mudraci, veliki bogoslovi. Oni su nesumljivo veliki dar Božiji. Bog je predvideo teška vremena srpskom narodu i On nam je dao dva čoveka u jednom rastojanju od pola veka. Nikolaj je bio stariji 20 godina od Justina. Oni još nisu dovoljno duboko ni shvaćeni ni proučeni ni doživljeni. Njihova budućnost tek predstoji u srpskom narodu. I biće još plodova proučavanja Nikolaja, življenja Nikolajem, kao što se održavaju naši manastiri najvećim delom zahvaljujući čestitim bogomoljcima, ali onim pravim, čestitim, iskrenim Nikolajevim učenicima. Nakon što je u Americi Nikolaj preminuo, tu su ocu Justinu posete, njegov glas u srpskom narodu, među intelektualcima, naročito u Crkvi, a onda u širem Pravoslavlju i širem svetu. Danas će izaći u Parizu, ako Bog da, u seriji „Noviji veliki pravoslavni duhovnici i pisci“ i Nikolaj i Justin, među velike druge pravoslavne ljude u XX veku.

Oni su nama, dakle, bili dar Božiji i zato su bili toliko napadani. Oni su napadali Nikolaja, šta sve nisu lepili na njega. U novije vreme mu sad lepe da je antisemita, a on je samo imao nekoliko kritičkih opaski sasvim razumljivih na ponašanje izvesnih Jevreja koji su mešetarili (ne zaboravimo da je Marks bio Jevrejin i da su mnogi Jevreji bili od uticaja i učinili tim svojim uticajem prilično zlo ovome svetu). Ali Jevreji su i stradali i Nikolaj je stradao i mogao je jedan stradalnik da kaže drugom stradalničkom narodu izvesne primedbe. Ali Nikolaj nije bio antisemit, jer bi onda bio protiv apostola, protiv svetitelja, protiv Svete zemlje i protiv današnjih čestitih Jevreja koji su nam danas prijatelji. Međutim, u vreme Miloševića mnogi su Jevreji bili protiv nas, i to oni moćni i uticajni. Nisu dozvoljavali da se prizna da je i srpski narod stradalni, da je doživeo genocid, ako ne toliki onda ne mnogo manji od Jevreja. No, svejedno, napadaju velike svetionike kao što su napadali Hrista, kao što su napadali apostole, svetitelje; tako i na Nikolaja. Kada su ga napadali između dva rata i pisali protiv njega, pitali su ga prijatelji što ne odgovara: Neka ih, kaže, pustite ih, neka na meni zarade neki dinar. I otac Justin se nije mnogo branio, a bio je saslušavan i zatvaran.

No, svejedno, ostala su njihova dela i ostali su u trajnom pomenu srpskog naroda ti veliki nosioci Zaveta. Važno bi bilo da vi kao mladi ljudi u vašem časopisu (ali i u vašem opredeljenju) i jednog i drugog uzimate, da ne bude samo jedan, nego uzeti svu širinu koju su oni imali, a imali su je, hvala Bogu. I naravno, i druge pojave novije pravoslavne, da se ne bi ukolotečili samo u jedan pravac. Često puta ljudi su skloni da uhvate samo jednu struku, a ta struka kad se dovede do kraja može se pokazati kao jednostrana. Šta normalnije za mlade ljude nego da budu otvoreni za sve što je dobro, zdravo, čestito. Nema niko monopol na mladost. Komunisti su mislili da su oni bili revolucionarna omladina pre rata. A onda je Kosovo probudilo mnogo Srba, mnogo mladih, pa su oni počeli govoriti kako to neko manipuliše omladinom a omladina nije takva, a omladina se budila za veru i za Crkvu i za svoja živa predanja, žive tradicije. I danas nam je omladina izuzetno budna i otvorena. E, to je sasvim normalno, hvala Bogu. Sveti Sava je bio mladić revolucionaran, kako je govorio Vladika Nikolaj, najradikalniji revolucionar, jer je tražio Večni Život kao onaj mladić u Jevanđelju koji je rekao: „Učitelju, šta da učinim da stekne život večni?“

Čujem da ima jedno udruženje u Beogradu „Sveti Justin“, i baš mi je milo; njima će to biti verovatno interesantno da im kažem nešto više o Svetom Justinu Filosofu koga je otac Justin izabrao za svoj ideal – predavao sam patrologiju pa mi je to struka. On je bio Semit, najverovatnije Samarjanin, dakle, iz semitskog ogranka, kao što su i današnji Arapi isto tako Semiti. Ta borba između Arapa i Jevreja nije antisemitizam, već unutarsemitski konflikt, tragičan, naravno, i teško shvatljiv, ali i to je u nekim okvirima Božanskog Promisla. Ja sam bio u Svetoj zemlji šest meseci i video sve to na licu mesta.

DVERI SRPSKE:Šta je to srpsko pitanje danas?


VLADIKA ATANASIJE:Srpski narod se bori kao jedan zavetni narod, narod dakle od zadatka, narod od poziva, ne narod tako bačen, zalutao, idimidođimi, koji se da zavoditi, povoditi. Jedan CNN može da zavodi tolike narode, naročito Amerikance. Oni više veruju u sposobnost jednog CCN-a nego u pravu istinu. Zato se brzo i pokažu njihove laži i razobliče, a onda oni izbace nešto drugo da time zaklone, zasene ono. Kao što je nesrećni Milošević ovde izbacivao sve svoje komunističke ideje i probleme maskirajući ih, tobože, nekim patriotizmom i nacionalizmom, a ustvari: (ja sam bio te od Boga sreće ili blagoslova da prvi ga pročitam i da kažem da) taj čovek sobom zaklanja stvarno postojeći srpski problem; i on ga je upropastio. Navodno je hteo da ga iskoristi, a u suštini je sve radio protiv toga. Ali uz pomoć onih koji su ga takvoga hteli, pa su ga i kreirali, pa su ga i vodili kao bika crvenom maramom da bi nama zadavali sve veće udarce. Tu se pokazala njihova veća podlost nego njegova pokvarenost. Jer oni su lice i naličje jedne iste nečovečne pojave u našem veku. Ali oni sa takvima i hoće da rade. Takvog su Bin Ladena, takve su talibane stvorili, takvog su u Ruandi i Kongu onoga Kabilu, takvog su Portiagu, takvog će ako treba Sadama, ili sutra nekakvog drugog ludaka da vode i zavode i da onda mogu da rade, da imaju odrešene ruke, da pokrivaju svoje savesti. Srpski narod se ne da tako lako zavesti.

I da kažem, imam optimizma i imam nade, jer je Bog prisutan u ovom narodu, Bog je prisutan u ovom svetu. Bilo šta da se dešava, u bilo kakvoj krizi ili teškoći da je svet, Bog je prisutan na ovom svetu, neizgonljiv je, neudaljiv je iz ovoga sveta, jer je postao telo i krv u licu Isusa Hrista u ovome svetu, u ovoj istoriji. I stradao je u vreme Pontija Pilata ali i vaskrsao. I ostao je u Crkvi svojoj koja se bori kao Telo raspetoga, ranjenoga, ali i vaskrsloga Hrista kroz istoriju. I poslednja pobeda biće Crkva. Nas očekuje apokaliptični, eshatološki boj na Armagedonu, sukob Hrista i antihrista. Ta borba se od prvih vekova hrišćanstva već odvija, možda će biti pojačana, možda će biti oslabljena, ali mi smo svesni da se vodi jedna borba za Bogočoveka ili đavočoveka, kako je govorio Dostojevski.

DVERI SRPSKE:Preosvećeni Vladiko, na kraju i Vaš savet mladim ljudima. Kojim putem?

VLADIKA ATANASIJE:Kao prvo što bih rekao mladim ljudima jeste da budu ono što i Sveto Pismo govori mladom čoveku: da mlad čovek bude spreman da od mladosti svoje nosi krst svoj, da nosi one obaveze, one potvrde, one podvige, one tegobe života, tegobe rasta, odgoja, tegobe vaspitanja, tegobe sticanja, poštenoga rada, sticanja položaja, porodice. Dakle, da ne budu ljudi džabalebići koji će sve očekivati od nekoga drugoga, svejedno da li je to država, Patrijarh, roditelj, ili ne znam ko, da ne očekuju, da se sami založe, da bi sutra mogli da kažu: evo i ja sam nešto doprineo u tom svom izgrađivanju, u izgrađivanju svoga naroda. Komunizam je naučio ljude lenjosti; bila je važna vernost Partiji ili vernost sistemu, a dobijali su pare sa strane, razne zajmove (zato dugujemo!), te su mogli nešto da izgrađuju. A u suštini nije rad bio cenjen: pravi rad, poštenje, čestitost, karakter. Savetovao bih mladim ljudima da izgrađuju karaktere, ne po psihološkom, nego po najobičnijem ljudskom: zna se šta je čestito, šta je svetlo, šta je pošteno, šta je bogougodno, šta je ljudsko, narodsko. Mi imamo tu divnu reč obraz: obrazovanje u srpskom narodu znači prvo obrazovanje karaktera, poštenja, čestitosti. Niko danas ne govori da taj i taj ministar ili predsednik bude čovek karakteran. To je sramno, ali po Promislu Božijem, da u vreme najveće Klintonove slave i trijumfa nad nama u zlu, da se pokazuje kakav je to bio mangup i propalica. A verujem da nisu ni drugi mnogo bolji, samo kad bi se ti skandali izneli na javnost. Ne da budemo bezgrešni, slabi smo ljudi, ali da ne povlađujemo zlu. „Zlo se ostvaruje preko mene“, govorio je veliki Solženjicin, prorok našeg vremena. Dakle, da izgrađuju svoje karaktere, da izgrađuju čestitost, ljudskost u sebi, poštenje, obraz Božiji i da onda pomažu svom narodu. Da se ne reklamiraju mnogo o onome u čemu rade. Čim se čovek mnogo reklamira onda znači radi za slavu. To je druga strast. Prva je gramzivost, za položaje, za vlast, za sujetu. I da ne smatraju samo sebe za centar svega sveta, nego da smatraju da su i drugi isto tako vredni i važni, i da su čak i sposobniji, ali da nas sve Bog hoće takve raznovrsne u zajednici jednoga naroda, u zajednici svih naroda, ljudi. Svi smo deca Božija i braća među sobom. Nije bez razloga što je glavno i najviše uticajno Nikolajevo delo „Ohridski prolog“ (kratki životopisi Svetih), i oca Justina glavno delo ‘’Žitija Svetih’’ (veliki životopisi u 12 tomova), koji pokazuju ljudima kakvi su ljudi realni u istoriji. Bezbožnici koji ne haju ni za kakvo čudo govore kako ima tamo raznovrsnih čuda, ali neka se ne zadržavaju na tim čudima jer nije bio cilj žitija da pokažu da su bili čudotvorci, već da su bili pravi karakteri, bogoliki, čovekoliki, hristoliki ljudi. To bih savetovao svakome čoveku, to je prvi zadatak Srbina. A ne kažem da bude Evropejac, već da bude prvo čovek. Ako Evropejac nije čovek ništa mu neće pomoći ako je Evropejac. Ima Evropejaca pravih ljudi, i hvala Bogu. Nemamo kompleks ni ksenofobije, niti mržnje, niti superiornosti, ali nemamo ni kompleks inferiornosti. Imamo i mi sa čim izać pred Miloša, što kaže naš narod. I da budemo tako kao što su bili naši ljudi ispunjeni čojstvom i junaštvom i čestitošću i pokajanjem. Veliki ljudi su imali pokajanja i zbog toga su bili veliki. Ne bez mane i straha, da kadri budemo kad treba stići, ako treba i uteći, ali na strašnome mestu postojati. To je velika poruka proizišla iz Jevanđelja našem narodu.

razgovor vodio: Boško Obradović

preuzeto sa www.dverisrpske.com

Pročitano: 4379 puta