MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

KOMENTARI NA FOTOGRAFIJE SA PROFILA O.GAVRILA NA FEJSBUKU (CXLI)



Молебен у разрушенного храма в Троице-на-Бору. Паломница
Село Троица-на-Бору.
Фотография Василия Нестеренко

o.Gavrilo >>> ‎"MOJ PUT K BOGU I U CRKVU"

Moj put ka Bogu je poceo od najranijeg detinjstva. Mnoge stvari koje sam radila su bile posledica mojih unutrasnjih potreba. Iskreno sam tugovala, tugovala i radovala se, i ne znam zasto savetovala se sa nekim ljudima, radeci stvari u ciju sam ispravnost bila duboko uverena. Sto sam bivala starija, time sam uvidjala zlo ne samo nepoznatih ljudi, vec i rodjaka i meni bliskih ljudi. Kuci sam prolazila kroz nepoznata iskustva i nista nisam shvatala. Zasto je sve pocelo da se rusi? Gde je ta lakoca s kojom se sve dobijalo? Sve vise sam osecala ravnodusnost i beznadeznost, zeleci necemu da stremim. Unutra je bila praznina. I svim silama sam se trudila da vratim ono sto je odlazilo bez traga. Pokusavala sam da se skoncentrisem na mnoge druge stvari, trudeci se da ispunim prazninu, ali me nista nije zadovoljavalo. Nijedan posao mi nije donosio zadovoljstvo kao ranije. Poznanstva, susreti, svi moguci praznici su za mene postali prazni, cak primitivni. Uvek mi je sve, iako ja to mozda nisam zelela, izgledalo usamljeno. Moji svetli dani su poceli da tamne postepeno. Pojavio se veliki broj pitanja. Mnogo toga me je mucilo. Trazila sam odgovore. Prijatelji, odrasli, stari ljudi – svako je odgovarao na osnovu svog iskustva. Slusajuci njihove mudre i u to vreme za mene prazne reci, ja kao da nista nisam cula. S vremena na vreme su pocela da se desavaju cuda: pomalo sam progledavala u datoj situaciji, neki odgovori na pitanja su dolazili sami, ali je posle toga opet nastajao mrak, i meni je bivalo sve gore. Tada sam osecala jaku duhovnu glad.

Jednom sam se nasla u situaciji iz koje je reklo bi se bilo nemoguce izvuci se. Tog trenutka me je neko uputio da se obratim Bogu. Posle usrdne unnutrasnje molitve desilo se neobicno, tajanstveno cudo. Zivot mi je bio tezak, te sam i u divljoj zivotinji videla coveka, koji je sposoban da sastradava i voli. Trebalo mi je dugo vremena da dodjem k sebi. Nisam nista mogla da objasnim, a nista nisam pricala jer sam se bojala da cu biti neshvacena. Sve cesce sam razmisljala o Bogu. Moja porodica nije verovala u Boga. Otac se uvek podsmejavao, a majka se bojala uroka imajuci laznu predstavu o veri. Krstena sam u 16-oj godini. Ranije nije bilo mogucnosti za to. Otac je bio vojno lice, sto sobom povlaci zabranu. Posle krstenja nisam odlazila u Crkvu. Nekako je sve prolazilo mimo mene. Ponekad, kada su se oblaci skupljali nad mojom glavom sa velikom silom, odlazila sam u Crkvu. Bilo mi je tesko. Boraveci u Crkvi, nista nisam ni videla ni cula, samo sam plakala. Zatim bih odlazila.

Tada se u mom zivotu pojavio jedan covek. U njemu sam videla brata, druga i oca, cak i ucitelja. Njegovom pojavom je sve dobilo smisao. Prvi put sam osetila dubinu odnosa, koji je ranije bio sakriven od mene. Poceli smo zajedno da planiramo nas zivot. Cesto sam se osecala veoma dobro. Ali vremenom, sto smo cesce bili zajedno, tim jace sam osecala strah. Napetost je rasla, ali nisam imala snage. Jednog prelepog dana sam shvatila da je moj drug psihicki bolestan. Tog trenutka me je opet neko uputio da se obratim Bogu. Bog mi je projavio Svoju silu. Sve cesce sam susretala vernike. Pocela sam da odlazim u Crkvu, ali retko. Neprimetno za mene pojavile su mi se misli da cu u jednom trenutku ostati bez roditelja. Bila sam u kosmaru. Odjednom sam jasno uvidela svoju nedostojnost – nisam bila prava cerka. Sve vise sam se udubljivala u sebe shvatajuci svoju gresnost. Osecaj krivice me nije napustao. Molila sam Boga za oprostaj, nadajuci se da cu ga dobiti. Kao odgovor, i pored sve moje nedostojnosti, osetila sam Ljubav.

O.P.

Prevod s ruskog sestra Radmila

o.Gavrilo Napomena: Svaki komentar koji se ne bude odnosio na postavljenu fotografiju biće obrisan. Takođe, molim Vas da ne kopirate druge tekstove i onda ih stavljate u komentare, nego svojim rečima – svako za sebe, bez diskusije sa drugim komentatorima i iznošenja kritika na račun drugih - napišite svoj komentar. Izbegavajte i postavljanja linkova na razne klipove sa You Tubea.
Svako ko bude vređao ili širio mržnju na verskoj, nacionalnoj osnovi biće udaljen i banovan. "Svoje čuvaj tuđe poštuj"
Ovde je mesto samo za komentare na postavljen tekst. Molim Vas da poštujete ovu napomenu.

Jovan Hrnjakovic Po nečemu iz iznetog sam prepoznao sebe,ovo je stvarno trnovit put,ko zna sta bi bilo samnom da nisam sreo starca Stefana u man.Slanci,verovatno bi propao i izgubio se ne znajuci kud i kako da idem.Bogu hvala i slava što još uvek ima duhovnika i staraca na ovoj planeti koji umeju da uteše i upute nesrećnu i napaćenu dušu.Blagodarim Oče na slici i priči + + +


Biljana Dimitrijevic Ex Kamenica Mislim da svaki covek vodi svoju unutrasnju borbu, da ima dileme i pitanja, da pokusava da shvati sta se to desava oko njega i u njemu samom. Potrebno je samo imati u srcu ljubav...



Marko Popović Pomoz Bog! Ovo je priča jako slična mojoj, s tim što je moj put možda bio i gori. Mislim da put još uvek traje i da sam jako daleko od Hrista. Da imam još mnogo toga da radim da bih se sjedinio sa Njim. Spomenite me u vašim molitvama. Bog pomogao svima što Ga traže i što veruju u Njega.


Saša Lazić svatko od nas je, kako kaže brat Jovan, u nekim djelovima našao sebe, čim smo ovdje uz oca Gavrila bez nevolje nema bogomolje rijetki su slučajevi poput naših monaha i našeg oca Gavrila koji u ranoj mladosti već streme ka Bogu i upute se..., mogu reći, kao djeca na uzak put prema CARSTVU NEBESKOM...to ide sa koljena na koljeno, plod se po drvetu pozna a mi koji idemo stranputicom tek kad neki oblik "šamara" dobijemo, trgnemo se, tek onda shvatimo i pitamo se: pa kamo ovo vodi, što ja to činim? Zašto sam "gladan", a ručao sam prije pet minuta? Tek kada sam u manastiru Lepavini osjetim šta znače riječi da čovjek živi o svakoj riječi Božijoj, a ne o kori hleba... tamo čovjek može biti danima da ne jede, samo da sluša monahe, provodi vrijeme sa njima i sit je, hrana mu je tad zadnja rupa na svirali...ŽIVJETI HRIŠĆANSKI JE NAJVEĆE I NEPROLAZNO BOGATSTVO, TO JE PIJENJE SA IZVORA ŽIVE VODE OD KOJE SE VIŠE NE ŽEDNI...!!

Nenad Badovinac Starim, dani i godine prolaze.. vera s godinama bledi, kao i kosti, sve polako ali sigurno nagriza vreme. Upravo veru koju nemam, nju i tražim i za nju molim, molim da Gospod pomogne mom neverju. Nekad je bolje stajati nego krenuti krivim putem! Da li su moji putevi uopšte usmereni ka Bogu ili nekud u bezdan? Kojim putem krenuti, prema zvezdi ne mogu, pa ću radije stajati. Kako se devojka iz priče zapitala: gde je lakoća s kojom se sve dobijalo? Sve je nestalo osim praznih susreta. Gde je suština? Zašto je sve prazno, čak i kada je ispunjeno. Uvek su u nama neke sukobljene strane, mišljenja, kako onda prepoznati prave puteve. Cini mi se da ljudima koji ne znaju za Boga u ovakvim slučajevima može biti mnogo lakse, kod njih je sve sudbina, nema puteva, samo sudbina, na koju nemogu uticati, sve im je zapisano u šalici kafe i zvezdastim tačkicama na nebu, pa nemoraju ništa da misle, ali sta ja da radim? koji put? kod mene nema ni kafe ni sudbine, vec samo ono sto moje srce odluci, a šta ako nešto krivo odabere i odluči.. da sam makar više puta ponavljao molitvu "Gospode Isuse Hriste sine Božije, pomiluj me grešnoga" sada bi moje srce bilo čišće. Nebi se ispunjavalo praznim susretima i tešilo praznim mislima.

Dinko Blagojevic Draga starica...Svaki dan sve više volim dragi nam ruski Pravoslavni narod.



Dunja Neda
Pomaže Bog,oče Gavrilo!Pomaže Bog,svoj mojoj braći! Ispovest ove sestre dotiče,pomalo,svakog od nas;svi mi imamo svoj put,svoju prazninu,ili smo je imali.Na rzliku od sestre po Hrist,krštena sam još kao mala devojčica,kradom od oca,ateiste....Baka,Milica bila je pobžna žena,kao i djed Emilijan,pa sam i ja jako zavolela Boga.Odlazila sam u crkvu kradom,a što mi nije nimalo teško padalo.Moja ljubav prema Bogu je bila dovoljno jaka da mi nije smetalo što to moj otac nije znao.Tako sam i odrasla u ljubavi prema Bogu;i fakultet završila...i uvek morala od nekog da krijem tu moju ljubav prema Gospodu,ali mi tu ljubav nitko nije mogao istisnuti iz srca i duše,Bogu hvala.Ali kada bi se nalazila u vrlo teškim iskušenjima moje molitve Gospodu u suzama su uvek bile uslišene,hvala Gospodu i Prečasnoj Bogorodici.Pa zar i sada našu prazninu ne popunjava naš otac Gavrilo stalnim provećivanjem uz pomoć Božiju - neumorno nas poučava,podiže pale,podseća na moltve i ljubav i puteve Gosponje...i još će dugo, AMIN! BOŽE DAJ!

Željka Kremenović Svi smo mi grešne duše koje se dragog Boga sjete kada im je teško. I ateistima koji glasno i jasno negiraju postojanje Gospoda, kada se nađu u bezizlaznoj, teškoj situaciji iz duše izađe vapaj "Bože pomozi". Njihov razum pokušava pobiti vjeru njihove duše, ali ne uspjeva. Gospod je u nama i svugdje oko nas. A kad postanemo svjesni svoje vjere, onda počinje, istovremeno i jednostavan i težak put, - slijediti Gospoda. I sad i ja kažem "Bože pomozi!"
 

SNEŽANA BARIĆ
Po rođenju i još u utrobi majke Gospod je u nama jer nam On život daje,i to je prirodno stanje svake ljudske duše!Krštenjem zadobijamo Duh Sveti i u prirodi je čoveka stvorenog od Tvorca sveta i svega da njemu teži ali po paloj prirodi ljudskoj odlazimo od Gospoda,da bi smo se ponovo vratili i tada spoznajemo svu slavu Gospoda,jer On osluškuje svaki otkucaj srca našeg,svaki uzdah i svaki vapaj Njemu-On je pored nas i daje izobilno!Svako od nas ima priziv od Gospoda,dešava se i više puta u životu ali čovek kad spozna i počne da primećuje oko sebe prirodu,biljke,ptice i svu tvar oseća i ustrojsvo Gospoda,tada se odaziva i ne zato što je to Gospodu potrebno-Gospod je toliko milosrdan jer nas trpi-to je naša potreba za Bogom živim da kroz Njega živimo!
U svemu što činite,živite,dišete,decu dobijate vidite delovanje Gospoda našeg,spremanje hleba uz Oca i Sina i Svetog Duha je ispunjenost i punota ovozemaljskog života!
Kroz duhovnike kao što je otac Gavrilo koji nadahnjuju da izrazimo najdublja osećanja prema Gospodu,koja bi ostala u kovdžegu koji čuvamo u svojoj duši,duhovno se hranimo i radujemo u Gospodu!Hristos Vaskrs!Radujte se!

Bojana Srbljak
Bog nam je dao slobodu, tako da smo mi sami pisci svojih životnih priča, ali pomoći radi, Bog nam je dao i okosnicu za pisanje-zapovesti svoje, koje ako sledimo ostajemo na sigurnom putu.
No, svako životno doba donosi drugačiji skup izazova.... Detinjstvo, mladost, sredovečnost i starost se razlikuju, kako u načinu života, tako i u odgovornostima koje svako doba nosi.U svakom dobu neophodno je da se čovek trudi i ostane van negativnih životnih uticaja, no nekako u starosti to se najlakše postiže. Kako sazrevamo kao ličnosti, putevi koje biramo trebalo bi više da vode jednostavnosti i miroljubivosti, neporočnosti...
 

Pročitano: 3191 puta