MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MANASTIRSKA ZEMLJA




Optinski monasi osnivaju neobično poljoprivredno imanje blizu Petrograda.

Podvorje Optinske pustinje Petrograda nalazi se na obalama reke Neve sa strane Vasiljevskog ostrva. Njegov hram je jedan od najistaknutijih u gradu i do zatvaranja pripadao je Kijevo-Pečerskoj lavri. Tridesetih godina stanovnici podvorja su bili uhapšeni i ubijeni, sve ikone Uspenskog hrama su bile prebojene masnim bojama, a unutar njega se nalazilo klizalište. Ali krajem 1990. sam Patrijarh je izabrao ovo mesto za optinsku bratiju. Uskoro je jedan moj poznanik ovde postao čtec, i od tada sam mnogo slušao o životu podvorja. Ono se počelo istinski obnavljati oko 10 godina unazad, nalazeći se pod upravom jeromonaha Rastislava (Jakubovskog). I pre toga se on bavio njegovom restauracijom, tako da je poznavao svaki kamen.


Želja da se sretnem s njim se pojavila iz znatiželje, i u nekom smislu, radi zanimljive novosti. Ispostavilo se da je na manastirskoj zemlji, približno 100 km od grada, u blizini finske granice, otac Rastislav osnovao farmu nojeva. Tema «Crkva i zemlja» je uvek zanimala naš časopis. Veoma je važno da monaštvo hrani svet i materijalno, a ne samo duhovno. Uzgajanje nojeva je posao, naravno, prilično egzotičan, iako ništa manje ne zadivljuju ni vrtovi Valaama s njihovom raznovrsnom florom. Monaštvo se kod nas tradicionalo bavilo «negovanjem boema» u zemljoradničkim poslovima, primenjivale su se nove tehnologije. Sada se ova praksa obnavlja. I, eto, prolazim pored sfingi uz obale Neve, koja je na dohvat ruke od manastira.

Restaurator

U nazivu ove glave sadržan je i neki podtekst. Reč je ne samo o restauraciji hramova, nego i o onoj «Rusiji, koju smo izgubili». Kao i za vreme rata, Crkva je i u ovom vremenu glavna spona, zvono koje veže naše prošlo i buduće vreme.

Jeste li rođeni u religioznoj porodici? – pitao sam oca Rastislava na početku razgovora.

-Ne, Biblija mi je došla u ruke u zrelom uzrastu, posle armije. Krstio sam se 1986. godine kod oca Dimitrija Smirnova u Moskvi. A do tada sam tragao, kako bih rekao, za smislom života. Moj otac je završio Akademiju umetnosti u Petrogradu, ceo život je slikao, od njega sam nasledio interesovanje za slikarstvo. Na kraju mi je to bilo od koristi. Osim restauracije, slikao sam i ikone. 1992.godine došao sam ovde, na podvorje, sa čvrstom željom da krenem putem monaštva. A 1996. godine sam primio monaški postrig, a onda rukopoložen u jeromonaha u Sveto-Danilovskom manastiru i naznačen ovde s novim zvanjem – starešine podvorja.

-Koliko su se vaše predstave o monaštvu podudarale sa realnošću?

-Naravno, čitao sam svete oce, kad god sam imao priliku. Na primer, kada sam radio kao čuvar u jednom preduzeću – svaki treći dan, 24 časa. U sovjetsko vreme je za inteligenciju bilo nekoliko takvih popularnih profesija: čuvar, ložač, vatrogasac. Šta reći o savremenom monaštvu u poslesovjetskom vremenu? Naravno da situacija nije laka. Manastiri se grade na pristupačnim mestima , ljude uzimaju ne birajući. Ne iz dobrog života, naravno. Iskustva je veoma malo. Društvo je bolesno, i niotkuda pronaći višak duhovno zdravih ljudi. Ali postepeno ovaj izdanak, koji jeste, treba da očvrsne, da pusti korenje. Obnavljenje tradicije nije posao od jedne godine, čak ne ni od 10 godina.

-Da li se oni koji su došli u monaštvo 90-ih godina razlikuju od onih koji danas dolaze?

-Da, bio je takav talas onih koji su dolazili u manastir, da bi se ispostavilo da to nije za njih. Došlo je do velikog duhovni protesta protiv ateizma, bezbožnosti, ali to je sve malo da bi se postalo monah, čije su glavne vrline poslušanje,i trpljenje. To se obično vidi, kada prođe početnička revnost, koja ljude tera na prekomerne podvige. I tada se otkriva momenat istine. Znam slučajeve kad su se ljudi vraćali iz monaštva u svet, zasnivali porodice. Ovde je, verovatno, bila krivica i nekih duhovnika, arhijereja, koji su prebrzo postrigavali ljude u monaštvo. Ima primera olakog davanja blagoslova. Sada se sve nekako stabilizovalo i takvih slučajeva je manje. Mislim da će se posle nekoga vremena i kod nas ustaliti onaj čvrsti monaški život, koji postoji u Grčkoj, gde nema metanija, klanjanja na sve strane.U vreme bure uvek se pojavljuje penušanje, a posle se more utiša, i ono istinsko uvek ostaje.

Kako je danas na podvorju?

-Slava Bogu! Prisutna je velika jednodušnost među bratijom, i sve ide dobro. Osnovali smo ozbiljnu školu ikonopisanja, jednu od boljih u Rusiji. U crkvi smo završili restauraciju centralnog oltara i centralne kupole (crkve se uglavnom u Rusiji sastoje iz tri oltara: centralnog i dva manja sa obe strane, prim. prev.), podove obnovili, ovi radovi su bili veoma skupi. I mnogo toga smo već uradili.

-Da li su ekonomske promene 98-e. godine znatno uticale na radove?

-Mi nemamo zaliha, tako da nas nije to pogodilo. Promene su, u stvari, bile veliko bogatstvo za zemlju. Inače bi nas čekao spori kraj. A ovako: industrija je proradila, unutrašnje tržište se aktiviralo.

-U vezi s vašim pitanjem o seoskoj poljoprivredi hteo bih da vas pitam: da li ste vi imali pre toga veze sa seoskim poslovima, jeste li imali neko iskustvo?

-Ne, nikakvog iskustva nisam imao. A naše podvorje se nalazi u centru grada u kome nema baš takvih uslova koji omogućavaju bratiji da živi punim monaškim životom. Radi toga smo rešili da uzmemo zemlju na mirnom i lepom mestu na obali jezera, koja se nalazi bliže Viborga, u naselju Jelin Bor. Tamo imamo oko 200 hektara zemlje, nema bučnog susedstva, sve se svodi na tih i miran život. Podižemo zgrade, kupujemo tehniku. Hoćemo da uskladimo bogoslužbeni život s radom, da imamo pravu prirodnu zemljoradnju. Poljoprivredni proizvodi su na visokom nivou. Na primer, farma krava je kod nas sa automatskim čišćenjem đubriva. Mašine uvozimo iz Skandinavije, pa neka su i zastarele, ali su kvalitetne. Nalazimo ih na aukcijama. U tome nam pomažu prijatelji iz Finske, Norveške, Švedske. Razmenjujemo iskustva, učimo se i druge već možemo nečemu naučiti. Imamo 15 krava, tri konja, pčele, Jurij Aleksejevič ih uzgaja , a u prošlosti je bio astrofizičar, ali je radio i na velikim pašama, uopšte, on je u raznim zanimanjima profesionalac i izuzetan čovek.

-Pomažu li vam luterani?

-Najviše nam pomažu pravoslavni iz Finske, i dobro saradjuemo sa parohijama, koje pripadaju našoj Crkvi. Ranije sam često bio kod njih u gostima, a sad uglavnom putuju moji pomoćnici.

Da li se pravoslavni Finci razlikuju od Rusa?

-Verovatno su pravoslavci isti u celom svetu. Eto, jedino što su Finci emocionalno suzdržani. Kako se kod njih manje-više sve sredilo, hoćemo da pomognemo onim ljudima, kojima je teže. Mi se molimo za naše dobrotvore. To su razni ljudi. Eto, npr. Hariton Ivanovič. On ima ruske korene, a rodio se i ceo život je proživeo u Finskoj. Njega tamo svi znaju. Veoma aktivan čovek. Bio je vlasnik nekoliko restorana, a posle je sagradio veoma lep manastir u koji je i otišao da živi. On je veoma poznata ličnost u Uppeu, po krštenom imenu Vladimir, mnogo se bavio dobročinstvom. Ne sećam se njegovog prezimena, jer se mi uvek imenom oslovljavamo, naši odnosi su izuzetno prijateljski.

-Kako je počelo vaše interesovanje za gajenje nojeva? Čija je to bila ideja?

-Moja. Ja često imam ideje.(Ovde se otac zasmejao – V.G.). Noj, lepa ptica, ne boji se mrazeva. Ima mnogo farmi po celoj Skandinaviji. Videli smo ih u Finskoj, a male nojeve smo uvezli iz Švedske. Imamo samo 10 afričkih nojeva i dve ptice, slične noju emu. Nije u redu kada se svi bave istim poslovima i tako, guraju se, smetaju jedni drugima. Potrebni su razni pravci u seoskom gazdinstvu. Mi se ovim bavimo oko 4 godine. Imamo i inkubator. Sledeće godine ćemo dobiti kvalitetna jaja. Od noja se sve koristi: koža, meso, jaja i perje za ukrašavanje. Ipak o prodaji je rano govoriti. Ove ptice žive, kažu, do 70 godina. Čak iako je ova brojka preterana i smanjimo je napola, naše ptice su još mlade.

Tradicija prosvećivanja

-U toku razgovora sa ocem Rastislavom zamolio sam ga da nam priča o bogoslovskom institutu pri Optinskom podvorju. Moj otac je predložio da razgovaram o tome sa direktorom instituta, ocem Arkadijem Severjuhinim. Tako sam i uradio. Opisaću naš razgovor sa ocem Arkadijem, pre nego što se vratimo na razgovor o manastirskoj poljoprivredi u Jelinom Boru.

-Koliko dugo postoji vaš institut?

-Od 1999. godine, a bogoslovski kursevi su počeli pre pet godina. Tačnije, obnovljeni su. Vasilijeostrovski seminari su postojali ovde jedno vreme posle revolucije, pri čemu su održavani na prilično visokom nivou, a one koji su to želeli učili su predavači Duhovne akademije. I eto, mi se bavimo tradicijom prosvećivanja naših sunarodnika.

-I vi predajete u Akademiji?

-Da, u Akademiji i u seminariji, uz specijalizaciju bogoslovlja i oblasti sekti paralelno.

-Koliko kod vas traje školovanje, koje se zvanje dobija na vašem istitutu?

-Studije traju 4 godine. Ako neko ne uspe, ima šansu još godinu dana da se izbori za diplomu. Osnovni smerovi su: bogoslovlje, ikonopis, šivenje zlatom, i obučavanje u restauraciji.

-To je ono, što ste i pominjali?

-Ometa nas nedostatak prostora, dobar deo podvorja zauzimaju komunalni stanovi, čije stanare mi ne možemo da iselimo. Ali, ipak, svake godine imamo diplomirane visokokvalifikovane specijaliste.

-Koliko oni uspevaju da realizuju sebe, da nađu posao?

-Kod ikonopisaca nema nikakvih problema sa zaposlenjem. Obnovljenih crkava je mnogo, potrebno je obnoviti unutrašnjost. Zapravo, mi orijentišemo studenete na ikonopis u vizantijskom, latinskom stilu, koji je u Rusiji neko vreme bio dominantan. Svi naši majstori, još za vreme učenja, znaju u kojoj radionici će raditi. Dolazi više od dvadeset ljudi svake godine, i nijedan neće biti bez posla. Kvadratni metar živopisa, košta sada oko 30 000 rubalja. Ako budu radili, neće se obogatiti, ali će biti obezbeđeni.

-Da li među ikonopiscima ima više muškaraca?

-Ne, više je žena. U izradama šivenja zlatom potreba za specijalistima je složenija, nego za ikonopiscima. Estetski osećaj savremenog čoveka unekoliko je zatupljen, i ne mogu svi shvatiti koliko je lepo to, što izrađuju žene koje šiju. Ali sada se postepeno obnavlja mišljenje, da se fabrički način izrade dobrih odeždi, ne može nazvati izradom od umetničke vrednosti. One rade ovde, pri podvorju, Te žene koje šiju su takve da smo mi prvaci u smeru crkovne umetnosti, ne samo u Petrogradu, nego i u Rusiji. Izrađena je potpuno unikatna Plaštanica za naš hram. Nju je cela grupa vezla tri godine. Možete li da zamislite kakva je to dragocenost. Na zlatom izvezenu ikonu ode oko pola meseca rada. Između ostalog radimo i ukrasne trake za bogoslužbene knjige. Glavni naručilac je naše podvorje (metoh), ali ima narudžbi i sa strane, iz drugih gradova i eparhija dolaze k nama da se uče.

-Čime je još, sem Plaštanicom, obradovala podvorje radionica za šivenje?

-Izvezenim horugvima (crkvenim barjacima, prim. prev.) koji predstavljaju retkost. Elementi svešteničkih odeždi su izrađeni ručno po staroruskim tehnologijama. Do nedavno slični radovi su se mogli videti samo u muzejima.

-A koliko su traženi vaši diplomirani bogoslovi?

-Oni predaju u nedeljnim pravoslavnim školama, jedan od maturanata je postao nastavnik u pravoslavnoj gimnaziji. Jedna žena, vaspitačica dečijeg doma, došla je posebno da bi bolje upoznala Pravoslavlje i da bi to koristilo prosvećivanju dece. Profesorka više škole, prošavši obuku, kasnije je na fakultetu osnovala specijalni kurs. To jest, dolaze ljudi koji su, ovaj ili onaj način već imali iskustva, ali žele da povećaju svoj kulturni nivo.

-Imate li državne donacije?

-Ne, uostalom, isto kao i u duhovnoj Akademiji. Ali ima dogovora s nekim višim školama. Studenti nose tamo indekse, dodatno polažu neke ispite i dobijaju diplome državnog nivoa, na primer, iz oblasti umetnosti. Danas mi povećavamo časove iz onih predmeta, koje je potrebno posle naknadno polagati. Ali u principu, vrednost obrazovanja nije u diplomama. Možete ih doneti i desetine, ipak će se gledati šta vi znate.

Utovaraj hleb!

Hteli smo još mnogo što-šta da pitamo oca Rastislava, ali morao je hitno da ide na imanje. Rado sam hteo da pođem s njim, ali već sam imao uveče dogovoren drugi sastanak koji nikako nisam mogao da odgodim. Morali smo se zadovoljiti i razgovorom u automobilu prolazeći kroz grad. Nas nekolicina je čekalo oca Rastislava, jedan Norvežanin, koji je doputovao da se upozna sa manastirskim gazdinstvom i pčelar Jurij Aleksejevič, onaj isti, koji je ranije bio astrofizičar. On je veoma dobrodušan čovek i malo pričljiv kao što je svojstveno pčelarima. Neki monasi su se zabrinuli, videći da je automobil već spreman za polazak, pa su dovikivali: «Jeste li hleb utovarili?» - «Utovaraj hleb.»

Pitao sam Jurija Aleksejeviča: «Kojim smerom astrofizike ste se bavili?» Otac je čuo ovo pitanje i našalio se: «Priču kod teleskopa naštimavao». «Zanimao sam se promenama zvezda i planeta», odgovorio je astronom i nasmejao se. Na pitanje o medu odgovorio je zagonetno: «Piliće na jesen broje, a pčele u proleće (igra reči: «Ne hvali dan pre večera, ali i po jutru se dan poznaje», prim prev.).» Otac Rastislav je, ipak. pojasnio: «Imamo više od trideset porodica. Izvrcali smo pola tone meda. Med je izuzetan med, i veoma lepog mirisa.» Kada smo krenuli na put, ponovo sam počeo da postavljam pitanja ocu.

-Kako ste započeli s vašim gazdinstvom?

-Zemlja je bila napuštena, pripadala je propalom biznismenu, koji se u ono vreme odlučio na velika ulaganja, a imao je puno kredita. To je bio verujući čovek, sedamsto metara od nas obnovio je crkvu, koja je sagrađena 1907. godine, i njen je ktitor. Vladika Jovan je voleo da dolazi k njemu, u goste i da ribari na jezeru. Hram je bio sagrađen pri senatorijumu za bolesne od plućnih bolesti, što daje jasnu predstavu o tome koliko je zdravo ovo područje. Nažalost, nije mogao da se izbori sa poslovima prethodnog vlasnika, i kada smo mi 1999. godine došli ovde, našli smo veliko đubrište. Bile su tu tri razrušene zgrade i nije bilo struje. Uveli smo električnu struju, gradili, zasadili voćnjak, u kojem raste sada 500 stabala: jabuke, kruške, šljive, višnje, a osim toga i bobičasto voće. To nam je i omogućilo da se bavimo pčelarstvom.

Nećemo nagađati

Automobil je prolazio petrogradskim ulicama sa nizom velikog broja semafora. Jedno vreme otac je prestao da govori, da bi se čuo telefonom s nekim. Ćuđeči se, slušao sam razgovor: «Imamo psa...Ako uzmemo i drugog, sići ćemo s uma, osećaćemo se ugroženima. Neko neće paziti, i povrediće našeg rasnog psa... Ako možete da dođete i dovedete ženku... Odraslu...Sasvim domaću? Da...»Jasno je da nojevi nisu jedinstvena egzotična ideja, koju je «generisao» otac Rastislav. On mašta da uzgaja još i dobre pse , čuvare. Uzeli su mladu vrstu neke švajcarske pasmine, nisam mogao da odredim koju. Ali tu se neće zaustaviti. Razgovor u vezi sa psom nisam započeo, odlažući ga za drugi put i ponovo smo se vratili na razgovor od ranije.

-Ko od vas obavlja osnovne poslove u vezi sa imanjem?

-Sami nekako završavamo elementarne stvari, a na konsultaciju pozivamo dobre specijaliste. Na primer, u voćnjaku nam pomaže glavni specijalist Instituta Vavilova, Vladimir Vasiljevič Ponomarenko. Sastav radnika je različit. Tu su i bivši vojnici, i medicinari, a uzgojem nojeva se već dve godine bavi Anatolij, koji je ranije bio prvi čovek geodezijske oblasti vojne flote, plovio je po svim morima i okeanima. Ovde dolaze razni ljudi. Pojave im se teškoće u svetu, dođu ovde, «proborave», to jest, rade tamo, oporave se telesno i duhovno,, skupe snagu, pa se potom opet vrate u svet. Ima među njima i onih koji dođu da se spasavaju od narkomanije. Došao je jednom neki otac da vidi kako je njegovom sinu kod nas. Živeo je u keliji nekoliko dana, i sve iskosa nekako gledao: da li je to njegov sin, ili su ga zamenili? Mladić je postao potpuno drugi čovek.

-Da li kod vas rade meštani iz sela?

-To je jadno. Meštani neće da rade čak ni za platu. Mnogi su prosto izgubili radne navike i propili se. Ali, četvoro ih je došlo k nama. Dobri su to ljudi koji se ne opijaju; zanimanja su im: glavni traktorista, zidar, vrtlar i mužarka. Ali veći deo poslova obavljaju muškarci iz Belorusije, Ukrajine, Uzbekistana.

-Muslimani?

-Da, s Uzbecima odlično živimo. Oni se prema našoj veri odnose sa velikim poštovanjem, jednom sam slučajno čuo, kako su savetovali jednoga od naših,Rusa: «Zašto se ti nisi krstio? Obavezno se krsti». Kod nas ima ukupno oko četrdeset najamnih radnika.

-A kakvi su odnosi s meštanima?

-Normalno se odvijaju. Mi preuzimamo na sebe funkcije države. Mi asfaltiramo puteve, uveli smo nove električne vodove, na koje smo priključili veći deo sela. Ranije je kod njih sa strujom bilo loše, nezadovoljstvo je prosto kiptilo.

-Imate li u Jelovom Boru svoju crkvu?

-Sagrađena je drvena kapelica, po starinski, pokrivena jasenovim letvicama. Hram u ime prepodobnoga Amvrosija Optinskog počinjemo da gradimo na proleće. Patrijarh je već blagoslovio. A za ne mogu ništa da kažem Za sada bogosluženje obavljamo u seoskoj crkvi, parohijskoj, u dogovoru sa starešinom crkve, da nećemo raditi nikakve neprimerene stvari (otac Rastislav se smeje – V.G.). Ali nije u redu da prolazimo kroz celo selo da bismo došli do crkve. Sve treba da bude na jednom mestu.

-Kakvi su vaši odnosi sa parohijom s obzirom da je manastir istorijske i kulturne vrednosti?

-Eparhija je dobro raspoložena prema nama. Mi pomažemo mnogim crkvama i delimo humanitarnu pomoć koja se sastoji od odeće, namirnica i dr. Eparhijskoj bolnici smo mnogo puta davali lekove i medicinsku tehniku koju su nam poklanjali u Finskoj.

-A koliko je jaka vaša veza s Optinom?

-Kakva može biti veza podvorja sa manastirom? S materijalne strane pomažemo mi njima, s duhovne strane otac Ilija dolazi k nama svake godine na praznik Uspenija. Sve vreme se interesuje za naš hram, gazdinstvo. On je moj duhovni otac.

-Šta je bilo najteže pri osnivanju gazdinstva?

-Prve tri godine su bile veoma teške, dok se nije formirao kolektiv. Dolazili su neodgovorni ljudi, i ne sasvim dobri. Iako nas, možda, nevolje još nisu ni snašle, još je sve ispred nas.

-Čime ih uglavnom snabdevate?

-Mlekom u potpunosti obezbeđujemo one koji su na imanju, i celo podvorje u Peterburgu, svaki dan u manastirskoj trpezariji ruča po 150 ljudi. Samo restauratora je kod nas 40 ljudi. Nešto od tih namirnica i prodamo. Naš cilj nije bio ni malo materijalan na početku, nije postojala želja da se obogatimo. Hteli smo da napravimo takvo mesto, u kojem je prijatno i raditi, i moliti se, da ljudi odavde ne odu, i da najstrašnija kazna nekome bude kad mu pokažemo vrata. U osnovnom, slava Bogu, sve ide kako treba, mnogima smo uspeli da pomognemo. Može biti, iz svega ovoga da će se nešto razviti vremenom, nećemo da nagađamo šta nam je Gospod pripremio.Neka bude Volja Božija.

Vladimir GRIGORJAN

Lektor: prof. Dara Jokanović
Prevod s ruskog: Nataša Ubović

Adresa sajta: www.vera.mrezha.ru

Pročitano: 4411 puta