MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MONAH GEORGIJE, SVETOGORSKI PODVIŽNIK



Autor: Starac Josif  Vatopedski

Izuzetno je smelo da čovek veruje da može opisati život nekoga ko je prijatelj Božiji, ko je duhovan i kao takav prema Sv.Pismu "sve ispituje, a njega  samog niko ne ispituje"(1.Kor 2:15). Stoga nećemo opisivati njegov život, već ćemo jednostavno dati minimalan doprinos načinu života kojim je živeo,  budući da je bio naš poznanik.

Ovaj "najsvetiji" čovek, kako ja bez oklevanja opisujem brata Georgija, bio je poznat kao Branko Srbin. Obratio se našem blaženom Starcu Josifu Isihasti  kako bi dobio duhovne savete, u vreme kada smo mi živeli u Novom Skitu. Tako smo se i upoznali sa njim i poznavali ga sve do kraja njegovog života, koji  se prerano ugasio. Njegova braća u svetome manastiru Hilandaru bolje poznaju razloge zbog kojih se on okrenuo pobožnosti. Stoga ćemo ostaviti njima da to opišu,dok ćemo mi samo ispričati o onome što nam je on preneo.

Treba reći da iako prvobitno nije dobro znao grčki, on je izbegavao i da priča o bilo čemu što nije bilo na duhovnu korist. Bez obzira na to, u njemu kao da se razbuktalo božansko ushićenje pa se revnosno držao čak i najbeznačajnijih pojedinosti u našem bratstvu. Mogli smo naučiti mnogo iz njegovog savršenog držanja, naročito iz njegovog tihovanja kao jednog od njegovih osobitih darova. Jedno od prvih pitanja koje je postavio Starcu glasilo je : "

Zašto je blagodat Božija koja ga je najpre posetila kako bi ga privukla dobru, oslabila sada kada je došao do njenog izvora, Svete Gore, kako bi  nastavio svoj život u monaskoj rasi ?" Onda je naš Starac veoma strpljivo, govoreći veoma sporo kako bi ga Georgije sve razumeo, objasnio kako stoje stvari i kako se blagodat obično ponaša prema onima koje priziva na duhovnu pozornicu. Kasnije se blaženi Georgije pitao da li je možda neophodno da se vrati u Francusku- na mesto gde ga je tokom studija posetila blagodat Božija i kad su mu se otkrile božanske tajne- jer je ona oslabila sada kada je on došao ovde i bolje je spoznao.

"Nije oslabila, dete moje", objašnjavao je Starac," niti će ikad, jednom kad se ustale duhovni darovi. Ono što se sakriva je osećaj prisustva blagodati, ali ne i njeno stvarno prisustvo. Blagodat Božija se obično projavljuje na dva načina. Jedan se opisuje kao 'sila' blagodati, a drugi kao 'osećaj' blagodati,jer nam je kao takva razumljivija. Blagodat Božija je uvek prisutna u vernima, jer bez nje niko ne bi ostao verujući. Ipak, ona se projavljuje odnosno postaje očigledna kad treba utešiti ili prosvetliti osobu koja je iscrpljena ili je u neznanju ili u opasnosti da ne podlegne sopstvenim iskušenjima. Blagodat Božija se projavljuje na očigledniji način, "kao osećaj", kako bi ti pomogla da se odrekneš pređašnjeg načina života i stavova i usavršavaš upokajanju koje je već otpočelo. U početku si neprosvećen i dovodiš u pitanje misterije vere i praktičnost duhovnog života. Prvi stupanj je "odricanje od sveta" i "povlačenje iz sveta". Blagodat tada odstupa; njeno vidljivo prisustvo je skriveno tako da možeš smerno i u potpunoj poslušnosti Božijoj volji da je zadobijaš kao rezultat sopstvene borbe. Zbog ovoga se blagodat ne projavljuje tako jasno sada kao što se projavljivala na početku kada te prizvala."

Ovim rečima je Starac uverio pobožnog Georgija. Od tada, ne samo što nikad više nije pomišljao o povratku u Francusku već se nikada nije razdvajao od starca i smatrao ga je svojim duhovnim ocem. Ostajao je sa nama koliko god je želeo a zatim bi se vraćao u ruski manastir Svetog Pantelejmona - ali ne u sam manastir jer je želeo da izbegne udobnost - već u "stari manastir" ( Stari Rusik ), visoko u brdima, kao kakav odabrani stražar. Blaženi Georgije ne samo sto je zadržao tihovanje, već i strogi post. Jeo bi samo suv hleb sa vodom, osim kada je morao da se pridruži bratiji ili ide do nekog manastira gde bi sedao za zajedničku trpezu i jeo sa umerenošću. Živeo je u strogom siromaštvu i nije imao skoro ništa osim rita koje je nosio. Čak je i ta odeća bila vrlo skromna. Jednom je boravio u manastiru Svetog Pavla, ali je oduvek više voleo tišinu i odlazio je na mesta gde je mogao živeti bez briga i u miru, kako bi bio u stanju da se neprekidno usavršava u Isusovoj molitvi.

Ravnodušno je izdržao dve telesne rane koje su ga uvek mučile, ali se on nikada nije postarao da im pronadje leka. U vreme kada je studirao i radio u Evropi, povredio je kolena u jednoj saobraćajnoj nesreći. Pobrinuo se za povrede na vreme, ali su od tada njegova kolena ostala osetljiva. Mučila su ga i pretvarala se u otvorene rane kada je kao monah satima stajao ne tražeći nikakvu terapiju. Zamotao bi noge u bilo kakve krpe koje je mogao da pronađe, ali je govorio kako ga ona jako bole. Njegov napor je bio vrlo očigledan i drugima.

Drugu rana su bili njegovi krajnici. Bili su toliko osetljivi da mu je grlo bilo natečeno i bilo mu je teško da govori. Istrpeo je ovaj problem bez ikakvog roptanja i medicinske nege, obmotavajući neke krpe oko vrata.

Boraveći u Starom Rusiku, gde su zime bile oštre a temperatura padala nekoliko stepeni ispod nule, nije koristio nikakvo grejanje niti je zapalio ijedno drvo iako ga je naokolo bilo u izobilju. Niti se pokrivao odgovarajućim ćebadima, iako je mogao samo da je hteo. Ovako surov način života je bio njegova "vladavina prava" i ove neumorne navike se nije odvikao nikada, do kraja svog života.

Jednom je napustio ruski manastir i boravio je sa nama u Novom Skitu. Ustupio sam mu moju malu keliju na skoro šest meseci. Bila je okrenuta ka moru i nalazila se iznad pećina. Monasi iz Starog Rusika su ga tražili pošto je on bio čuvar. Verovatno im je bio potreban jer ih je bilo svega nekolicina a imali su tako mnogo obaveza.

Jednom kada sam ga posetio rekao mi je da monasi insistiraju da se vrati u Stari Rusik. Zbog toga što je on to odbio, oni su ga nazvali "ludim". Onda sam mu ja rekao :"Nema veze brate Georgije, pusti ih neka te zovu kako hoće, nemoj da tuguješ. Budi im poslušan i dobićeš zaslugu od Gospoda." Zagrlio me a njegove su se oči ispunile suzama. Nakon toga se vratio u manastir i neumorno je nastavio sa svojim surovim načinom života, jedući samo suvarke i pijući čaj, i ne dopuštajući sebi nikakve druge lagodnosti. Povrh svega morao se boriti i sa zapaljenjem krajnika i otečenim grlom. Spavao je samo tri sata na boku dok je ostalo vreme stajao. Bio je nepokolebljiv u ovome. Zbog toga su mu noge stalno bile nateknute a iz rana je curela nekakva tečnost.

Ovaj sveti čovek imao je još jednu strogu naviku. Nikada ne bi pristupao Svetom Pričešću a da se nije dobro pripremio i podrobno ispitao svoju savest. Kao što sam ranije spomenuo, prošli smo pored grobnice našeg Starca Josifa pre nego što je on napustio malu keliju u Novom Skitu kako bi se vratio u Stari Rusik. Poljubio je grob sa pobožnošću. " Da je nas Starac živ"' rekao je '"uvek bih ostao sa njim".

Njegov odnos sa našim starcem nije bio puko poznanstvo. Bila je to povezanost, duhovna veza koja je poznata svim učenicima koji su ikada imali učitelje ili još bolje svima onima koji su poslušni svojim duhovnim očevima. Neke od stvari koje smo uvideli kod ovog svetog čoveka uverile su nas u tu povezanost. Kad god bi se Starčevo zdravlje pogoršalo, otac Georgije se pojavljivao a da ga mi nikada prethodno nismo pozvali niti znali gde se nalazi.

Poslednjih dana starčevog ovozemnog života, dok je nama rečeno da idemo u svoje kelije, on je ostao kraj njega držeći poveće parče kartona i pokušavajući da stvori malo svežeg vazduha jer je Starac imao poteškoće sa disanjem. Stoga, je on bio jedini koji je svedočio o poslednjim rečima i odlasku našeg Starca. Takođe je usrdno ponudio svoju pomoć i tokom pogreba. Bio je i prvi koji se niotkuda pojavio da ponudi svoju pomoć tokom iskopavanja tela, iako čak ni naši najbliži nisu znali za ovaj događaj. On je sačuvao našu zajedničku duhovnu vezu i mi smo ga voleli kao našeg istinskog duhovnog brata. Ipak, nismobili blagosloveni da budemo prisutni ni na njegovoj sahrani ni na opelu. Uznemirili smo se čuvši za naš poslednji rastanak. Ali smo srećni zato što se njegov život ugasio nakon što je on postao savršen primer istinski predanog, trudoljubivog Svetogorca, koji je očuvao predanje otaca koliko god je to moguće i posvedočio o trijumfu Pravoslavlja. On je takođe ponos svetogorske tradicije, koja neprekidno pruža svedoke svog predanja.

Zaista, on je postao svetao primer za poštovanje vernom narodu njegove ranjene i gonjene zemlje Srbije. On im nudi određenu nadu da je njihova sloboda blizu,milošću Hrista, našeg istinskog Boga, Njegove Presvete Majke Marije i našeg velikog svetog Save, koji je istinski zaštitnik ove zemlje.

Sveti manastir Vatoped, starac Josif monah, septembar 1988

Prevod sa engleskog Jovana Čonjić
26 avgust 2010 god.

Pročitano: 6432 puta