MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

JEDNA MODERNA MOLITVENA ŠETNJA



Sve se naizgled događa rutinski, beznadežno i fatalističi određeno. Priroda razgolićava ljudski pad, pa ljudi često komentarišu: "Vrijeme se izvrnulo naopačke." Tako zna da zagrmi iz vedra neba ili u ljeto da padne snijeg.

U velikim gradovima sve bruji od neke ubrzanosti, gužvi, sirena, mehanizacija, reklama, digitalizacije, a  u provinciji obamrlost, odsustvo ideja,  boleštine, besposlica i čamotinja. Beskrajni ciklus umiranja i rađanja se ukazuje i u međuvremenu ljudske  bezrazložne patnje i stremljenja s pauzama povremenog sladostrasnog uživanja. Ovo je slika bez ushićenja, slika svijeta koji ne zna za Boga.

Zavirimo sad u duhovni svijet modernog molitvenika šetača. Nakon što je duboko uronio u neslućene dubine sopstvenog grijehopada i nakon analize duhovnih procesa grijehopadnih postupaka u životu koji su u prošlosti doveli do pada njegovog ličnog, familijarnog, narodnog i civilizacijskog, on je opet izronio da udahne vazduh.

On istim zapravo  poznatim stazama svakodnevnice hodi kao i godinama prije, oko  njega nebrojene mase ljudi prolaze, ili pak pješači nekim pustim oblastima uz rubove grada. Gledamo ga kao čovjeka u šetnji, jer je nakon svih mogućih kataklizmi koje su se obrušile na zemlju direktno iz ljudskog srca ostao go, sam, pomalo opustošen,  ali u srcu mu je molitva. Isusovu molitvu govori nečujno u sebi, ili sa neprimjetnim pokretom usana, ponekad se ona razliva sama od sebe po cijelom biću. Ima pak sati kada čita i druge molitve npr. akatiste s metanijama. Pokret riječi, prati pokret srca, a pokret srca preliva se u tjelesni gib. S vremnena na vrijeme svrati tokom svoje šetnje u hram na zajedničko bogosluženje i da svoj duhovni pogled kroz primanje Svetih Tajni izoštri. Potom se nastavlja šetnja kao kod Bogotražitelja.

Svako udubljivanje u molitvu je udubljivanje ispod površine one na početku ovoga teksta prikazane sumorne slike svijeta bez Boga. Bog je prisutan i odgovara na razne načine u ogledalu molitve, a svaki molitveni uzdisaj ostavlja nevidljiv  duhovni trag u prostoru. Prostor se osvećuje našim molitvama.  Svaka molitva sadrži istovremeno u sebi jedan tanani duhovni koncept koji kao laserskim zrakama svoje strukture osvjetljava i snima svijet oko sebe.  Taj naš šetač uspjeva da izmoli zavisno od  čistote svog duhovnog stanja šta mu je potrebno. Nekad je molitva brže, nekad sporije uslišena. Navikava se i on da otrpi dok Gospod sam ne odredi vrijeme i mjesto ili čovjeka ili anđela i taj moljeni događaj će da potpuno razoruža monotoniju jednog običnog dana i svijeta oko njega. Drugi pak put će ga molitvene riječi prenijeti u dodir sa drugim dušama s kojima će da zajedničari kao onaj koji se skriva iza oblaka. To je posebna dimenzija Crkve, taj neobični nevidljivi skup koji veže nebasko i zemaljsko u jednu cjelinu.  Nije više sam.  Moć molitve je ogromna, a pogotovo molitve srca. Otkako je otkrio svijet molitvenog življenja, doba krize dobija sasvim drugo značenje.
Gospod svakome daje koliko mu treba. Hodač molitvenik je u neprestanom toku bogosluženja. Kao i svaki bogotražitelj doživljava strašne udare tamnih sila povremeno. Ti udari kao da su u proporcionalnoj zavisnosti od čistote njegovih misli. Šetač u molitvi zna da je potpuno slobodan da formira kroz pero molitve svoj svijet.  Duhovna borba nikad ne prestaje, pa ipak on osjeća tu bliskost nebesa permanentno. Nije to samo bliskost, jer nekad on već vidi da je zakoračio u onaj drugi svijet, pa ga opet nešto povuče na dno. Mrzovolja ga neka spopane. Tako obično bude kad prestane duhovni razvoj. Kako sad da ustrojava svoju svakodnevnicu, vrijeme je da prepozna disanje cijele Crkve i sagledavajući njen život da usmjeri svoje stope ka onom predjelu gdje može da bude od koristi Bogu, zajednici, sebi. Možda je vrijeme da se lati obrađivanja pustinjskog predjela na rubu grada, popravljanju ulica, čišćenju otpada, obradi drveta, gajenju cvijeća. Po uzoru na neke manastire koje je vidio gdje su monasi snagom molitava i svojih ruku fizički preobrazili predio , koji se prvo u viziji  preobražavao, tako i šetač nema na ovom nivou molitvenog života drugog izbora, sem da se lati nekog konkretnog posla i ekonomskog privredjivanja i počne da preispituje koliko je snaga njegovih molitava u skladu sa snagom njegovih djela. 

Tek sad počinje kompleksna socijalno-duhovna situacija. Veliko mnoštvo može da bude okrilje Crkve, ali može da bude i mračno mnoštvo. Šetač koji se latio poslovanja uz neprekidno prisustvo mnogih bića samo i jedino uz Božiju pomoć, uz veliko smirenje, snagu volje i pronašavši mjesto u srcu gdje se istočnik blagodati neprestano izliva i daje snagu, može da se uspješno suoči sa zadacima preuređenja izabranih predjela.

U ovoj priči o ukazivanju svijeta kroz molitvu naznačeno pokajničko i samokritičko stanje kao stanje duhovno koje prethodi svemu. To je stanje svetojovanovsko, pretečino stanje. To je stanje prepoznavanja svojih grijehova i okrivljavanja sebe za sve.  Ono prethodi jasnom modernom kreativnom životu u molitvi. Kada se počnu otključavati pojedina tajna vrata, njihov izvjestan broj i preispita se priroda te kreativnosti, onda ovom drugom  stanju  slijedi stanje preobražaja svijeta putem molitve i svetotajinskog života na primjeru čovjeka koji se trudi da hoda liturgijski manje, više 24 sata ma gdje bio, ma šta radio i koji molitveno djela.







Radomir Vučić

08.07.2010.

 

Pročitano: 2857 puta