MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MITROPOLIT FLORINE AVGUSTINOS KANDIOTIS



HRIŠĆANI U POSLEDNjA VREMENA

Ne smatram vas slušaocima, već saborcima… Imate u sebi religiozno interesovanje, a to je danas retkost, osećate u sebi jednu bol zbog raznih crkvenih događanja. Zbog toga vam želim najaviti nešto veoma važno. Kao vojnici Hristovi, kao verna deca Crkve, ne treba da smo ravnodušni za crkvene teme, ali da pokazujemo veliko interesovanje za Crkvu Hristovu.

Hrišćani treba da budu borci. A kada kažemo borci, ne mislimo da uzmu ašove, krampove, motike ili oružje. Ne. Daleko to bilo od nas. Potrebno nam je oružje duhovno. A naše duhovno oružje je reč Božija, to je naš protest, to su naši glasovi,  to je uzvik «sramota», sva ta atmosfera koju možemo stvoriti protiv šibanja Isusa Hrista, koju moramo uzdići protestvujući zbog korumpiranog stanja današnjeg društva. U žitijama svetih ostajemo iznenađeni gledajući hrabrost Hrišćana. Pojavljuju se pred autokratorima i tiranima vičući glasno, sramota, stidite se, vi ste nečovečni i okrutni !… Protestovali su protiv njihove svireposti. I njih su na kraju hvatali i mučili. Takvi živi su bili oni hrišćani. Imaju svoj sistem neznabošci da unište Crkvu Hristovu. Zato treba da smo spremni da zaštitimo sveto i prepodobno. Da se ne odmaramo u « ima Boga» i u «vrata ada neće nju uništiti». Naravno neće se ugasiti Crkva ali može se ugasiti u Grčkoj kao što se ugasila u Maloj Aziji. Gde je Crkva Male Azije? Gde je njenih pedeset mitropolija? Gde su njeni hramovi? Gde su njeni manastiri? Gde su njena pokloništa (hodočašća)? Gde su njene mošti? Gde?… Gde? Ukoliko ste raspoloženi da se borite, postoji nada da pobedimo, ako niste raspoloženi, ugušiće nas val neverja i nepobožnosti i svih drugih jeresi. Ja danas-sutra odlazim sa ovoga sveta, star sam čovek. Ali vas obaveštavam i govorim vam, videćete mnoge nedaće u našoj domovini, strašnije nego do sada što smo mi stariji videli i doživeli. Ali šta i da se desi, i zvezde sa neba da padnu i reke da presuše, jedno će ostati Isus Nazarećanin, koga deco proslavljajte u vekove, vekova. Amin.

Hrišćani, imenom i u stvarnosti
Naš naziv, što se nazivamo Hrišćanima, nije dovoljan. Naziv koji smo primili prilikom našeg krštenja, treba da odgovara i stvarnosti. Kao što na jednoj novčanici nije dovoljno da se odštampa neka suma, već da ta suma koja je odštampana na novačnici zaista i odgovara odgovarajućoj zalihi zlata. Dakle, u času kada treba da idemo u banku, da može banka da nam da sto zlatnih franaka, ukoliko je odštampano sto ili hiljadu, ukoliko je odštampano hiljadu. Inače će to biti samo jedan običan papir. Na isti način nije dovoljan naš naziv, da nas nazivaju Hrišćanima da bi opravdali naše postojanje na ovome svetu. Naziv stvara obaveze, popraćen je obavezama i dužnostima. To važi za svaki poziv. Ako ti je poziv inženjer, nazivaš se  inženjerom. Treba da si u stanju da gradiš čvrste i jake kuće. Ako se nazivaš učiteljem, treba da si u stanju da učiš decu slovima. Ako si lekar, nije samo to dovoljno, treba da si u stanju da daš neku dijagnozu, da pronađeš odgovarajuće lekove, da odrediš odgovarajuću dijetu, tada ćeš biti lekar, nije dovoljno samo ime i naziv “ja sam lekar”. Nazivaš se kapetanom broda, nije dovoljno samo ime već i da si komandant na brodu i na okeanu. Nazivaš se vojnikom i oficirem, nisu dovoljni dugmići i manžetne, nisu dovoljne uniforme, parade, trube i gimnazija, potrebno je nešto više od toga. Šta je potrebno? Hrabrost, odlučnost u nuždi da žrtvuješ ne jedan život, već hiljade života za domovinu, to čini vojnika. Kao što naziv vojnika, lekara, učitelja ili bilo kojeg drugog stručnjaka na ovom svetu, stvara obavezu, još veću obavezu stvara naziv Hrišćanin. Od svih poziva koji postoje u ovome svetu, od kraljeva, prinčeva, vojskovođa i mudrih, ja ne nalazim ni jedan drugi uzvišeniji poziv, koji je dostojan da ispuni našu unutrašnjost i naše srce i da nas ponese do nebesa, ni jedan drugi poziv veći na ovome svetu od imena  « ja sam Hrišćanin».

Kvalifikacije Hrišćanina saglasno sa Blaženstvima


Kao što učenik ima kvalifikacije, vojnik isto tako, svako ima kvalifikacije i ne prima se niko u službu ako nema određene kvalifikacije, tako isto postoje i kvalifikacije Hrišćanina. Koje su to kvalifikacije? Kvalifikacije Hrišćanina su:  prva – prvo koren vrlina. Hrišćanin je jedan skup, jedan povez od vrlina. Prva vrlina, koji je njen koren? Kao što drvo ima koren, tako i drvo vrline, koje poliva sa suzama i krvlju naša vera, to drvo vrline koje postoji večno, ima koren, dragi moji. I što dublji je taj koren, toliko je stabilniji Hrišćanizam, i toliko lepši i dostojanstveniji i idealniji na ovome svetu. Koren toga drveta, dragi moji je poniznost. Hrišćanin treba da je ponizan. Dal’ mudar, dal’ filozof, dal’ pesnik, dal’ putnik, treba da je ponizan. Sećate se šta pojemo na pogrebnoj službi: «Ja sam zemlja i pepeo..». Šta si ti čoveče, gde i da stigneš? Jedna šaka zemlje i pepela. Ponizan dakle. Poniznost treba da izdvaja Hrišćanina. Ali osim poniznosti Hrišćanin treba da ima i nešto drugo. Suzu pokajnu. Ako greši – a greši Hrišćanin, jer ne može da bude bezgrešan niko na ovoj zemlji – ako on greši, ako greši njegova žena, ako greši njegovo dete, ako greši društvo, on treba da plače i žali. « Blaženi su koji plaču, jer će se utešiti».

Hrišćanin još treba da je krotak i miran. Ali pod jednim uslovom krotak i miran, kada njega neko napada i kada njemu neko čini nepravdu. Ali kada vidi u svome naselju, u fabrici, u kancelariji, u društvu, nepravdu, treba da se pretvori u lava. Nisi Hrišćanin, ako se ne boriš da u svetu zavlada pravda. « Blaženi gladni i žedni pravde, jer će se nasititi». To je ono što nama nedostaje. Nemamo žeđ za «pravdom». Kada se napada naša ličnost, postajemo zveri, kada se čini nepravda nekoj udovici, siročetu, svet siromašan i napušten koji nema advokate i zaštitnike da ga zaštite, mi smo ravnodušni. Hrišćanin treba da je krotak za sebe, ali treba da je borac i da ima žeđ za pravdom. Hrišćanizam treba da je mirotvoran, da postavlja mostove i da spaja provalije. Kao kada stignemo na neko neprelazno mesto, postavljamo most i prelazimo, tako i u ovome svetu, koji razdvajaju ideologije, interesi i mržnja, treba Hrišćanin da je ujedinitelj razdvojenih, istoka i zapada, treba da je most koji će spojiti suprotne svetove. «Blaženi su mirotvorci, jer će se sinovi Božji nazvati». Hrišćanin treba da ima još nešto. Da si kao sneg. Kao sneg na vrhu Olimpa gde ne gaze noge ljudske, već je prečist, tako i srce Hrišćanina treba da je čisto. «Blaženi čisti srcem, jer će  Boga videti». Hrišćanin treba da ima i jednu drugu kvalifikaciju. Da je strpljiv. Stena. Kao što stena u pelagu se ne boji mora, već je isturena u pelagu  i ostaje iznad zapenjenih valova, tako i Hrišćanin u patnjama treba da je hrabar i odvažan. Na kraju Hršćanin treba da je spreman na žrtvu. Spreman da umre ne u svome krevetu, ali na polju časti, da žrtvuje svoj život za slavu Hristovu.

To su kvalifikacije, na ogrlici koja treba da ukrašava svaku hrišćansku dušu.

Svetlo i so

Imamo li to? Ako imamo sve to, nama se obraća reć Božja: «Vi ste so zemlji… Vi ste svetlost svetu…». Vidite dragi moji, kakve simbole ima sveto Pismo? Ako poslušamo te reči evanđelja, čine nam se iznenadnim. Ali ako ih povežemo sa prethodnim tekstom, tada one dobivaju potpuni smisao. «Vi ste so zemlji… Vi ste svetlost svetu…». Hrišćani moji, nalazim se još na početku evanđelja i  preda mnom se nalazi pelag ideja koje mogu preći sa mojim malim čunom. Ali nemam vremena, nemam časa, da se udubim u taj smisao, u pelag, u okean tih uzvišenih ideja. Nemojte mi govoriti o drugim knjigama. Ako uzmete sveto Evanđelje u svoje ruke, nije ništa drugo potrebno. Zapalite ostale knjige, romane, časopise, gansterske filmove, sve što nađete u kući. Uzmite u svoje ruke sveto Evanđelje, nek se posvetite, nek omiriše ceo vaš duševni svet. Evanđelje našeg Hrista kaže: «Vi ste so zemlji… Vi ste svetlost .svetu…».  Ostavljam drugo i uzimam prvo. «Vi ste so zemlji»,  vi ste so.

Hrišćanin je so sveta


Svaki Hrišćanin treba da je so. Da li postoji nešto korisnije od soli? So je na tanjiru siromašnog čoveka kao i na kraljevom . So je nešto neophodno. Ona je neophodan sastojak u životu čoveka. Jedna mala količina soli čini jelo ukusnijim. So ima još svojstvo da održava ili čuva, da preduhitri kvarenje i raspadanje hrane. Takav baš treba da je i Hrišćanin u društvu, treba da je duhovna so. – A, na koji način da postaje Hrišćanin so društva?

a) sa rečima svojim, koje treba da su birane. Psaltir govori: «Postavi, Gospode, stražu kod jezika moga, čuvaj vrata usta mojih» (Psal. 141,3). Sve kuće imaju vrata. Mi smo bez «vrata», nemamo dakle, nikakvu pažnju na reči koje izgovaramo levo i desno.  Ali daćemo veliki odgovor za to, za svaku reč neumesnu, koja nema bogougodan miris i blagodat, za svaku reč lukavstva i zlobe. Ispunio se svet lažima i laskanjima. Niko svome komšiji  ne govori više istinu već nastoji sa medenim rečima, lepim i bajnim prikazima da ga zavara ne prikazujući mu stvarnost. Ali Hrišćanin je istinoljubiv. On je učenik Onoga koji je pred Pilatom rekao: « Ja sam za to rođen i za to sam došao na svet da svedočim istinu. A svaki koji je od istine sluša glas moj» . (Jov. 18, 37). A istina u ovome svetu je gorka. Ako imate neku ranu i pospete je uljem, osetićete ugodnost. Ali ako pospete – a potrebno je da prospete- so – onda će vas peći. Takva je i istina, istina proroka i sveštenika. Reč njihova nije ugodna. Istina boli, gorka je ali ona spasava. Zamislite proroka Iliju. U državi je bilo  8.000 hiljada «popova». Oni su klečali pred kraljem i kraljicom. Ali sv. Ilija se usudio i uspeo se na dvor i rekao im: «ostalo vam je još malo dana, jer je vaše kraljevstvo bezakono i prestupno, ceo dvor se razgnevio od tih reči…. » .Jedan se našao (sveštenik) da tako priča, i od onoga časa tražili su način da ga uhvate, a on je otišao u pećine, kao orao, da se izbavi od kraljeve potere, kome je laskalo celo zloglasno sveštenstvo. Zamislite samo Jovana Preteču, koji je isto došao na dvor i pronašao bezakoni par  krvomešanaca koji su živeli u preljubi i rekao je Irodu: « Ne možeš ti imati za ženu, ženu svoga brata». Ne dozvoljava ti se kralju da živiš nezakonito. Razmislite o apostolu Pavlu, o velikim prorocima. Razmislite o istom Hristu, koji je uvek govorio istinu i koji je bio razapet zbog istine. Istina je reč žustra, ona je so koja pada na rane i čoveku nanosi bol. Ali ta bol koju čovek oseća od istine, je bol spasonosna i blažena, onaj čovek koji oseća  u dubini svoje duše ovo spasonosno delovanje ono dolazi da ga oslobodi od svakog zla i greha.

Hrišćanin nije laskavac. Ne. On će reći istinu. Gde će je govoriti? Svuda će je govoriti. Onome kojeg vidi da se valja u blatu će reći: «Nije ti dozvoljeno», nije ti dozvoljeno da se valjaš kao zver u nečistoći. Onome koji je praznoslavan i gord i misli da će stići nebesa i zvezde, reći će: «Gospod se protivi gordima, a poniznima daje blagodat». Drugom, koji obožava ne Hrista ali zlato, koji je novac učinio bogom i obožava ga, nemajući sveto i prepodobno, će reći: “Ti si idolopoklonik, pohlepa je “idolopoklonstvo”. Trećeg, koji ima razne mane, neće oklevati Hrišćanin da  podseti na istinu. Tako sa svojim rečima strogim ali životvornim, sa rečima Pisma, će postati so u društvu.

b) Sa primerom. Ali Hrišćanin nije so duhovna samo sa svojim rečima. On je so i sa svojim primerom. Način na koji živi i kako se ponaša u svojoj kući, u svojoj kancelariji ili fabrici, taj način je svetao. I taj način čini druge da razmisle, da  iznad ovoga prolaznoga života, života osećaja i uživanja, postoji jedan drugi uzvišeniji svet, u koji ih poziva kroz reč i svoj primer.

Potrebna je so!

Međutim to su samo teorije, želite da vidite stvarnost, šta je duhovna so? Nalazite se u onoj kući gde je otac duhovna so. Postoje u truleži društva takvi ljudi i tako se još održava društvo. Postoje takvi roditelji, koji paze i poglede i  reči i na svoje ponašanje, oni su primer života. Nek je nad njima blagoslov svetih anđela i arhanđela i svih naših otaca. Ostaju ti očevi i majke na visini . Deca ih gledaju kao božanske ikone, kao nebeske ikone.Pred njima devojčica ili dečak ne mogu da pričaju ili da se ponašaju ružno.  Svetle kao svetleće zvezde. Eto vam duhovne soli, koja ne dozvoljava društvu da se raspadne u potpunosti. Želite da vidite duhovnu so? Otiđite u jednu parohiju na Pindu, u Aliakmon, ili dole na Moriu i na Krit. Da odete u jednu parohiju gde služi jedan pobožni sveštenik.  Neka i ne zna slova, neka i nije završio fakultete i teološke škole, ali on veruje. Veruje u Hrista, u Bogorodicu, u svetitelje i kada vrši liturgiju dirnut je do suza. Hajde da pronađeš jedno selo sa jednim takvim popom. I videćeš da svi seljani ne psuju, ne gneve se, ne dešavaju se tamo ni ubistva. Zato što u tome selu postoji so. A so sela je sveštenik, pobožan sveštenik, koji nije studirao, koji nema velika zvanja i plaće, ali u svome srcu ima Hrista.
 
08 juli. 2010 godine

Pročitano: 4018 puta