MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

A+ A-

Namjesnik našeg hrama, otac Mihajlo Mihajlov je bio jedan od sveštenika koji su od samog početka 90-ih godina obnovili službe u zatvorima u Našoj Zemlji. Otac Orest Oršak već dugo propovijeda Slovo Božije zatvorenicima iz sledstvenoga izolatora N°5 (broj 5). Zamolili smo oca Mihajla i oca Oresta da nam kažu nešto o tome šta znači služenje pravoslavnih sveštenika u zatvorima.

Razgovor sa sveštenikom Mihajlom Mihajlovim:

- Baćuška, kako je počela Vaša služba u zatvoru?

- 1992 godine, kada sam prešao iz Kaluške eparhije u Moskvu, postavili su mi pitanje kakvo ja mogu obaviti poslušanje, osim poslušanja crkvenog sveštenika. I pošto sam već imao iskustva u ophođenju sa ljudima, bivšim kažnjenicima, rekao sam da mogu duhovno rukovoditi bolničkim crkvama i zatvorskim crkvama. U bolničkim crkvama je pitanje duhovništva već bilo riješeno, tako da sam počeo služiti u crkvi pri Butirskom zatvoru. Dobio sam ukaz Njegove Svetosti Patrijarha i 1992. godine sam bio usmjeren na službu u Butirskom zatvoru, pri tome sam nastavio da služim i u crkvi sv.apostola Petra i Pavla u Lefortovu. Početak službe je bio zajedno sa ocem Glebom Kaledom, i postao sam drugi po redu sveštenik koji je tamo služio.

-Sigurno je bilo veoma teško u to vrijeme?

- U to vrijeme nam je bilo nekako jednostavnije, jer je zatvorska uprava vidjela da možemo da pomognemo. 1992. godina je bila godina razvala, nespremnosti. U zatvorima je isto bio veoma težak položaj u svim vidovima, počevši od hrane, do toga da nije bilo ni sapuna. Izvana im nikada ništa nisu donosili, to je bio strog zakon: danas doneseš šibice, a sutra te mole da im doneseš čaj, nekima ne možeš da ne učiniš i već si vezan sa zatvorenicima. Zato je jedino u čemu smo mogli pomoći bilo po pitanju bolesnih ljudi, molili smo da se za njih zauzmu u upravi. Tada je upravnik zatvora bio pukovnik Oreškin, veoma dobar čovjek. On mi je ostao u prijatnom sjećanju, veoma smo se dobro slagali. Sve je činio što je mogao da olakša položaj zatvorenika. Položaj zatvorenika je, ustvari, zaista bio težak. U ćelijama za 40- 50 ljudi držali su ne manje od 80 ljudi, a nekada i po 200 ljudi.

Služenje u zatvoru se obavljalo ne samo u zatvorskoj crkvi koja se u to vrijeme tek podizala.
Često su se služili molebni kanoni u ćelijama. Zatvarali su nas u jednu ćeliju sa tom ogromnom masom zatvorenika, licem u lice, i mi smo s njima razgovarali po 3-4 sata.

-Baćuška, kakav je odnos zatvorenika prema pravoslavlju?

- Prema pravoslavlju i uopšte prema religiji kod zatvorenika je poseban odnos. Čovjek koji se nalazi u zatvoru shvata da nema druge nade, čak ni nadu na pravednost od ljudi, osim nade u Boga. Čovjek shvata da za to što je uradio njemu niko ne može dati oproštaj. Ali on je čuo da Bog može oprostiti i tada, eto on čini sve za to.

U zatvoru sam sretao ljude sa kojima sam se i ranije u životi sretao. I vidio sam da su se silno promjenili. Neki od okorjelih bandita su napamet naučili Bibliju do koje su došli sasvim slučajno. Čovjek, nalazeći se u zatvoru, dobro razumije da nema druge nade i druge podrške osim Boga. Tako da je ozlobljenih ljudi po pravilu manje.

- Baćuška, ima li slučajeva da ljudi koji izađu iz zatvora počnu živjeti pravim hrišćanskim životom po zapovijestima Božijim?

- Prilaze ka hrišćanskom životu, crkovnom. Bila je jedna ćelija broj 153 u Butirskom zatvoru koja je važila za pravo bratstvo i u kojoj nije bilo takozvanih puštenih. Jedan od samih strašnih bandita je bio jedan Aleksandar iz Kurske oblasti. On je, prosvetivši se vjerom Hristovom, praktično u ćeliji osnovao manastir. Poslije odležane kazne, vratio se u Kursk i podvizavao se u manstiru. Nažalost, ispočetka su se bojali da ga uzmu u manastir zato što je bio sav u ožiljcima, sav robijaškog izgleda. Ali na kraju su shvatili da je to čovjek sasvim druge naravi.

Bila je još jedna strašna ćelija gdje su ležali savršeno otpisani banditi, ležali su od 3 i više godina. Iz te ćelije su svako jutro iznosili po jednog čovjeka unakaženog ili ubijenog. Ali već poslije pola godine iz te ćelije su izlazili ljudi pomalo izmijenjenji, iako su bili glavni u zatvoru i starosjedioci. Među njima je bio i jedan moj poznanik iz gradskog života, isto Aleksandar i u to vrijeme se četvrti put našao u zatvoru. Zajedno smo išli u školu, bio je godinu dana stariji od mene. U četvrtoj zatvorskoj kazni nalazio se u zatvoru u Mordoviji. I tamo se obratio upravi sa molbom da sagradi crkvu. Bio mu je potreban samo materijal. Uprava mu je izašla u susret, nabavili su mu materijal i on je u slobodnom vremenu zamolio da mu ne smetaju. Sagradio je u jednoj od Mordovskih kolnija crkvu. Kada su mu rekli da za to može dobiti uslovnu slobodu prije isteka kazne, rekao je da nije crkvu izgradio da bi bio ranije bio pušten na slobodu uslovno, već radi toga da bi se molio. I odležao je punu kaznu, praktično odrekavši se slobode.

Bio je još jedan, sada pokojni Andrej, koji je poslije zatvora riješio da završi sa životom kriminalca, i nažalost platio je to svojim životom. U toj ćeliji bio je i čečenac, kojeg su zvali Injal. On je tražio da mu dođe mula, ali kad smo se obratili u džamiju odbili su nas. Mula neće da dođe sve dok zatvorenik ne odleži kaznu u zatvoru, tako su nam rekli. S Injalom sam razgovarao, i on je posato Jovan, kršten, iako je znao da ga za to čečenci mogu ubiti. Takve promjene su proishodile sa ljudima.

- Šta iznad svega brine zatvorenike, kakva su najčešće pitanja koja postavljaju?

- Prvo duhovno pitanje, koje zanima apsolutno sve: " Hoće li Bog opostiti?" Težak sam prestupnik, hoće li Bog oprostiti? Ako budu ovo čitali neki bivši zatvorenici, oni mogu reći:" Oče Mihajle, pa tamo nam je baš bilo dobro." Nije baš tako. Kada sam razgovarao sa zatvorenicima u četiri oka uvjerio sam se da oni sve veoma teško preživljavaju. Pred svima se čovjek može tako predstavljati, ali nasamo, licem u lice, tako nešto nikada neće reći.

Drugo pitanje, koje zabrinjava mnoge: " Ako je meni Bog oprostio, kako će me ljudi suditi?"
I treba objasniti da ako čovjek učini prestup ne samo pred Bogom nego i pred ljudima, tada treba da podnese i kaznu radi urazumljenja drugih i radi urazumljenja sebe samoga. To nije prosto kazna, to je liječenje teške bolesti.

- Ima li razlika u odnosima među muslimanima i pravoslavnima?

- Kada sam služio, razlike su bile neznatne. Prvo, u Butirskom zatvoru su bila lica, kako se sada obično nazivaju, slavenske nacionalnosti. A lica iz muslimanske dijaspore je , recimo, bilo manje. Bio je kod nas i jedan katolik. Ali nekih posebnih uzajamnih odnosa nije bilo. Već sam govorio o muslimanu čečencu koji je primio pravoslavlje. I poslije toga kada su u džamiji otkazali duhovnu pomoć licima muslimanske vjeroispovjesti za mnoge muslimane je to bio strašan udarac, i neki su od njih primili pravoslavlje.
Ako je čovjek vaspitan u porodici bar malo vjerujućoj, pa ako je on sam i nevjerujući, kod njega su manje mogućnosti da će se naći u zatvoru, jer će takav čovjek poštovati zakone društva u kojem živi. Tako da ne mogu reći da sam sretao mnogo vjerujućih muslimana u zatvoru. A pošto sam ja pravoslavni sveštenik, meni su se i obraćali obično ljudi koji su bili kršteni ili koji su htjeli da se krste.

- Može li se reći da je pokajanje zatvorenika mnogo dublje i iskrenije?

- Da, ali sve to zavisi od vjere čovjeka. Zatekao sam se tamo u to vrijeme kada je bila mjera kazne- smrtna kazna. Posebno je bilo teško ispovijedati ljude koji su se nalazili da pragu smrti, jer su neki od tih ljudi za samo nekoliko sati trebali biti streljani. Kako može da se ispovijedi čovjek koji tačno zna da će za par časova da se nađe pred Bogom. Naravno, to je iskrena ispovijest. Takvi ljudi nisu nikada tražili neku posebnu zaštitu od strane ljudi. Jedino su molili da se za njih uznose molitve. Govorili su da će im možda Bog i oprostiti, ali da su oni toliko toga uradili da ne nalaze sebi mjesta među pravednicima. Jedan čovjek mi je tako i rekao.
Zatvorenici se ispovijedaju mnogo iskrenije jer znaju da susret sa sveštenikom u skorije vrijeme neće biti moguć. Iako su praktično sada svi zatvori obuhvaćeni brižnošću Ruske Pravoslavne crkve, u zatvoru se može svašta desiti. U zajednici ljudi koji su ograničeni svojim postupcima i mogućnostima, iznutra čovjek može da eksplodira. A žestokost u zatvorskim ćelijama je strašno djelo. Ona može da plane iz ničega i za pet minuta da nestane, ali za tih pet minuta može se proliti toliko krvi koliko se ne prolije za cijeli dan u prestonici.

- Šta je najvažnije u službi zatvorskog sveštenika?

- Veoma je složeno poslušanje zatvorskog sveštenika, u prvom redu jer je veoma teško ocijeniti čisto praktično čovjeka koji ide da se stvarno pokaje od onoga koji hoće prosto da se provetri. Hoće nešto novo da bi se odmorio od svakodnevnog sivila, prosto hoće neku raznolikost. Treba prosto znati kako da se s takvim čovjekom razgovara. Može se pokušati izvesti tako da se takav čovjek ipak pokaje, probati zasaditi sjemena vjere, njegovati ih brižljivo, da bi oni uzrasli. Za sveštenika nije jednostavno jer pitanja koja postavljaju mogu biti apsolutno razna, pri tome i o Svetom Pismu, i po pitanju ličnih problema, ali ovo je sve vezano za vjeru.

Za mene je predstavljalo poteškoću u to vrijeme i to što je ispred nas stajao " katakombni episkop", kako je on sebe nazivao. I kada sam došao u jednu ćeliju rekli su mi." Baćuška, vi ste eto patrijaršijski. Vaš patrijarh je takav i takav bio. Pa vi ste pri sovjetskoj vlasti tako i tako živjeli. Prodali ste se komunistima." Ja se u principu nisam ni prodao, a nisam ni imao namjeru da se kome prodajem. A oni svejedno uporno svoje tvrde, i to veoma vatreno. I morao sam da mu objasnim pravilno tačno kakva je razlika između takozvane katakombne crkve i naše pravoslavne Majke-Crkve. Treba čovjeka vratiti u svjetlost Pravoslavne crkve.
Veoma je važno da ne izazovete ljutnju i gnjev jer bi se sve moglo tužno završiti i za samog sveštenika. Veoma je važno ne prelaziti određenu crtu u ophođenju s ljudima, i jednako se odnositi i prema čuvarima i prema zatvorenicima, da ne bi pomislili čuvari da sam više naklonjen zatvorenicima, a da zatvorenici ne bi rekli: " Baćuška, ti sa čuvarima zajedno ideš, pa ti si njihov čovjek." Zatvorenici treba da znaju da jednako kao što razgovaram i sjedim u kabinetu sa upravnikom zatvora, isto tako jednako sjedim u ćeliji na i razgovaram s njima. Znači da naši razgovori nikada neće biti javno dostupni. Kada ispovijedam, odmah unaprijed naglasim da kasnije ne bi bilo nikakvih pitanja i razgovora: Može se čitko, jasno i uredno na papiru napisati ispovijed, i ja neću čak naglas ni čitati, samo prelazim pogledom preko napisanog, na Vaše oči ga pocijepam i Vama dam te papiriće. Možete mi i tiho na uho šaptati, da niko ne čuje, ako mislite da je ovdje aparatura ( prisluškivači). I znajte, ako o tome iko išta sazna onda je o. Mihajlo -doušnik. Jer su bili slučajevi kada su mi govorili: " Baćuška, sada ćemo se ispovijediti, a vi dojavite, a mi vam otkrijemo najveće tajne."
Najveće tajne su bile u tome što mnogi nisu spoznali svoje prestupe za vrijeme islednog procesa , ali su to spoznali na ispovijesti. Od sveštenika se zatijeva da uputi čovjeka na put pokajanja. Da bi on ne samo meni ispričao sve, nego da bi se pred Bogom raskajao. Ako se čovjek pokajao i Bog mu oprostio, on je jednako dužan da se i ovdje na zemlji ispravi. Na nebu je Gospod tebi oprostio, ali evo tebi poslušanje: ako ti sebe smatraš hrišćaninom, idi i spoznaj.

- Kakav ste stav izgradili prema upravi zatvora?

- S upravom smo u veoma dobrim odnosima, iskrenim i dobronamjernim, jer su oni shvatili da ne mogu očekivati nikakvu pomoć niotkuda. Policijskim palicama tući zatvorenike- nije rješenje. Ljudi koji su postradali i pretrpjeli će isto biti ozlobljeni i govoriće da ne samo da ih treba tući palicama, nego da im i ruke treba odsjeći i noge i glavu. Ali i to je isto čovjek i dok još nema suda, ne možemo govoriti među sobom o stepenu čovjekove krivice. GOSPOD-NAŠ GLAVNI SUDIJA. I ako je čovjek u zatvoru to ne znači da ga treba žestoko kažnjavati, i tako je već kažnjen, samim tim što je na kakve to trenutke bio lišen razuma kada je izvršio prestupljenje. Dakle, poslije posjete sveštenika uprava je govorila da je u ćelijama postajalo mnogo mirnije. A ako bi sveštenici dolazili češće , svaka tri, četiri dana i ako bi bar jednom pogledali jedne te iste ćelije, te bi ćelije postajale praktično idealne. I to je bilo zanimljivo pratiti.

Kod nas sada ima veoma mnogo radio-stanica, čak i veoma popularna radio-stanica sa imenom " Šansona" emituje grozne pjesme (iako ustvari šansona i jeste francuska ulična pjesma). Organizuju se festivali, na kojima se okupljaju ugledni ljudi i slušaju takve pjesme, to jeste mi slušamo pjesme o kriminalu. I dešava se da ne mi njima da nosimo kulturu, a oni nama, ne učimo mi njih nego oni nas uče. I naša djeca žive pod uticajem takvih pjesama sa sadržajem "konkretnih obračuna", i tipa " susreta sa pucnjavom".
Umjesto toga što bi živjeli po zakonu, umjesto toga što bi se sretali sa ljudima po pitanju zajedničkog djela, nekako se sve drugačije radi, živimo po zakonu koji nam kroje sadašnji prestupnici, bivši i budući. Vaspitavamo sami buduće zatvorenike samim tim što im ne dajemo kulturno blago, time što ne dajemo mogućnost ljudima koji leže po zatvorima da se isprave. Čak i da sami hoće, oni iz zatvora dolaze u naše društvo, slušaju iste pjesme, gledaju iste filmove gdje se propagira isto takvo nasilje. I " Brigada" na čelu sa Sašom Belim živi divno i krasno! Meni je veoma žao što su tako divni glumci igrali u jednom takvom filmu. Ne bi trebali zatvorsku kulturu upijati u sebe, već bi trebali njima donositi vjeru i nadu za spasenje.

RAZGOVOR SA SVEŠTENIKOM ORESTOM ORŠAKOM

-Baćuška, ispričajte nam kako izgleda crkveni život u SIZO N°5?

- U zatvoru služim od 1998. godine. U zatvoru je više od 1000 kažnjenika. Za jednu godinu kroz njega prođe 780 ljudi. Duhovno rukovodimo zatvorenike i službena lica. Služi se Božanstvena Liturgija, molbeni kanoni, panihide. Obavlja se Sveta Tajna Krštenja. Vode se i duhovni razgovori. Od 14.00 - 17.00 je razgovor, okupljaju se ljudi iz nekoliko ćelija, po pravilu uspijevamo govoriti sa ljudima iz dvije ćelije, vremena naravno nedostaje. Treba li ići u zatvor? Rekao bih: Ići nije samo potrebno. Mi smo OBAVEZNI posećivati zatvore. U zatvorima nisam sretao ljude koji su ravnodušni prema vjeri. Kada idem prosto po zatvorskom dvorištu, pozdravljaju me, uzimaju blagoslov. Nas se ne tiče šta je ko uradio. Mi idemo ljudima, nosimo im dobro, hoćemo da se ti ljudi isprave.

-Kakav je duhovni život čovjeka u zatvoru?

- U svakoj ćeliji je obavezno ugao sa ikonama, veoma lijepo ukrašen.
Na Božić i Vaskrs dijele se darovi od Ruske Pravoslavne crkve, tako da se ikone nalaze u svakoj ćeliji. Darovi se dijele svima bez izuzetka, nezavisno od vjeroispovijesti. Na Bogojavljenje smo potpuno osvetili SIZO, okropili svetom vodom svaku ćeliju. Pred ikonama u ćelijama je dozvoljeno paliti svijeće, koje oni donose iz crkve. Mi, sveštenici razgovaramo sa ljudima o duhovnom, čitamo molitve, govorimo o crkvenim praznicima, objašnjavamo Sveto Pismo.

Sada je kod nas mnogo literature, mnogo dobrih , neophodnih knjiga, lijepih izdanja. Tako sada nemamo samo stare brošure, nego imamo pravu biblioteku. Ljudi čitaju i duboko razmišljaju. I već niko ne baca komaiće svijeća u ćeliji, već sve ostatke osvećenih svijeća donose u crkvu, sve uredno skupljaju. Poslednji kojeg sam krstio je bio cigan. Ponekad se krste i msulimani. Ali nije lako- ponekad je teško reći krsti li se musliman radi toga što je povjerovao u Hrista, ili radi toga što su svi njegovi iz ćelije -pravoslavni, i on neće da se izdvaja. Osvetili smo dvije ćelije sa tuberkuloznima: mene su molili da tamo ne idem, ali, mišta, ipak smo osvetili, tamo je isto ugao sa ikonama, ostavili smo im sveće, poklone.

- Boje li se zatvorenici da bi sveštenik mogao povrijediti Tajnu ispovijesti i reći sve upravi?

- Takvo pitanje je posatvljeno među prvim. Odmah su mi rekli da se oni mogu pokajati, a mi, sveštenici možda sve kažemo. Objasnio sam im da sveštenici nemaju pravo da govore o ispovijesti čak ni svome sabratu. Povreda Tajne ispovijesti - smrtni je grijeh za sveštenika, i za to ga mogu raščiniti. Pokajali se, Gospod oprostio, baćuška dao uputstva i gotovo. Poslije toga nisu postavljali pitanja.

- Bačuška, Vi ste Služili samo u SIZO?

- Služio sam i u Sibirskoj zoni. Veoma dobro sam zapamtio zatvorska vrata, kako su se otvarala da bi se odmah zatvorila, jeziv prizor. Unutra svi u velikim jaknama, sa brojevima. Sve tamno, strašno, odmah me teška tuga obuzela...

- Kakva pitanja postavljaju zatvorenici?

- Mnogo pitaju o duhovnom: nešto im nije jasno u Jevanđelju, o molitvama, sve objašnjavamo. Govorimo o crkvenim praznicima, o Tajnama Crkve.

- Znate li nešto o daljnjoj sudbini zatvorenika, kada postanu slobodni?

- Jedan čovjek nam je pisao da su mu pomogle riječi kojima su ga naučili sveštenici da postane slobodan. Poslao nam je veoma lijepu čestitku, čestitao nam je Božić. Veoma je bilo radosno!

- O. Orest, jasno je da smo svi mi dužni da pomognemo zatvorenicima, po riječima Spasitelja: " U tamnici bijah i dođoste mi." Šta možemo mi da uradimo?
- Položaj zatvorenika je veoma težak. Nemaju osnovno, rublje, čarape, majice. Svojih stvari nemaju, bude i tako da ih zimi dovedu sasvim bose. Vjerujući ljudi ponekad donesu nešto, ja kupujem hranu, na primjer makarone, šećer, čaj. Posebno je to potrebno djeci- u zatvorima ima i 12- godišnje djece. Naravno potrebni su molitvoslovi, krstići.

Još je važno dopisivanje sa zatvorenicima. Često nemaju kome da pišu, pisma posebno napisana od pravoslavnog čovjeka, veoma im pomažu. Šalju im i pakete.

Dopisivanje je veoma važno: čovjeka do zatvora dovodi nekakva nevolja, i u zatvoru ga svi zaborave. A dopisivanje pomaže, da čovjeka ne bi sasvim zaboravili, da bi se u njemu zadržao kontakt sa ljudima. Eto. On će za 10 godina izaći, ponovo će živjeti na slobodi. Posebno to treba objasniti onima koji su još djeca- ima ih od 12, 14,16 godina. Uvijek im govorim da je to privremeno, da uskoro treba ponovo da žive u slobodi i da žive ispravno.

Razgovor vodila Ana Ljubimova
Prevod s ruskog N.U.

A+ A-